Čitajući jednu od kratkih priča Branka Fučića iz knjige Terra incognita, koja govori o Rijeci sedamnaestog stoljeća, nailazim na egzaktan dokaz autohtonog i konzistentnog karaktera naših (ili vaših) starih, koji poput nikad prekinute niti vodilje, objašnjava uzroke i razloge stanja ovdje, nekad i sad. Uviđam da je sve vezano uz ljude: i kriteriji ponašanja, i kriteriji djelovanja, čovjekovi uspjesi i neuspjesi, uloženi trud i vrednovanje istog. Radi se o kompetentnosti postojeće društvene piramide, objektivnosti i nepristranosti i, prije svega, o onima koji donose odluke i načinu na koji to čine. Živimo u svijetu iskrivljenih percepcija, bolesnog stanja duha u kojem, kao u nekoj od epizoda Zone sumraka, izokrenute vrijednosti upravljaju svime. A sada citat prije spomenutog autora i njegovo viđenje ostataka kumstva, bez suvišnih objašnjenja: "Danas je uskočka oštarija među nama, unutar samoga grada. Balkanske goste iz te oštarije prepoznat ćete već po grimasama i gestikulaciji, po bučnosti, po noćnim pucnjavama, a i po tome kako će vas odgurnuti dok ulazite u autobus i kako će na juriš pojuriti do sjedala da rukom rezerviraju sjedalo za svog ortaka. Sretat ćete ih na tržnici, na pošti, u banci, kako vas ne trepnuvši okom preskaču dok vi disciplinirano čekate u repu". Nažalost, oni su ukorijenjeni, užljebljeni, uhljebljeni i ugodno ušuškani u svojim brlozima, oni su bratija koja drma i harači, čija se rika čuje dalje od najdalje gudure njihova sela. Za njih ne vrijede suci i zakoni, njima nitko ne naređuje, oni su kadije iz priče zaboravljenih opanaka. I što sad…?
Uvijek je bilo teško odrediti kraj, onaj koji sami stvarate ne ulazeći u široka tumačenja stvari, izbjegavajući patetiku, pazeći na efekt velikog praska nekog novog početka. Puko nabrajanje zvučnih pojmova i debelih riječi samo je odraz stanja u koji ne upadnu svi mladi, netom diplomirani arheolozi i nije stvar izbora, već samo nešto što vam se, ostavljeno bez zaleđa, veza i obiteljskih korijena, može vrlo lako dogoditi. Pozitivna je stvar (ako se prisilite tako razmišljati) što se nakon godina lagodnog života u glavnom gradu, onako tetošeni od roditelja (financijski mislim) odjednom, lišeni svega zemaljskog, sve raskoši mrskog materijalizma tog dekadentnog svijeta, osjetite bližim Stvoritelju, posebno aspektu Kraljevstva božjeg.
Nađete se zatvoreni u limbu totalne besparice, beznađa i monotonije svog provincijskog mjesta, okruženi istim provincijskim mentalitetom. Žicajući pet kuna za jednu običnu, ali dužu kavu, brzo otkrivate naličje poznatog provincijskog šarma. "To je nama naša borba dala", sjećam se šaljive poruge onih dana proširene istinom ovih vremena, ogoljelom do same kosti uske jednostavnosti: "Imamo Hrvatsku!" Da, to i ništa više. Imamo državu čudne perspektive koja još uvijek gaji čobana u srcu sa škrtim pašnjacima i mršavim ovcama, zatečenog na položaju, zarobljenog okovima vlastite moći, koja stadu i dalje kroji sudbinu, koja određuje njihove živote. Državne institucije su shvaćene kao privatno vlasništvo (valjda ostaci feudalizma), a nama je lakše dobiti na lotu onih trinaest milijuna kuna (vjerojatnost 1: 13000000), nego posao u struci. Kako dalje, ne zamarajući se pritom demagogijom političara i retorikom politike? Postoje dva načina. Prvi, a koji vam ja toplo preporučujem, je da ostanete tu gdje jeste: u toplim odajama fakulteta ne mareći za laži i pokvarenost svijeta. Drugi je samo za one hrabre u srcu, čelične vjere, s odlučnošću gordih Ahejaca, spremne na hazard otvaranja farme pilića ili, ako su moderni i u trendu, one nojevih jaja.
Ja još uvijek provodim dane na štekatu omiljenog kafića, razglabajući, uglavnom, o svakodnevnim temama, ispraćajući brodove u luci, gledajući mirno more, prepuštajući se herezi čitanja knjiga, ali ne zaboravljajući i one, od naših predaka, utvrđene vrline. Ipak poštujem tradiciju. Da ne bude sve tako tmurno i čemerno, tako neopisivo crno, da ne ostavim sliku okorjelog pesimista, htio bih vam ukazati na pozitivnu stranu života friškog diplomanta. Naime, diplomant je vrsta koja se uglavnom vraća kući, korijenima svojih otaca, zasadama (a ne nasadima - vi zlonamjernici!) njihovih trudbenih ruku i još trudbenijeg uma, vođena onim istinskim nagonom koji losose tjera u slatku vodu njihova rođenja, a ptice selice na jug. To je naš diplomant, naš heroj, kamen temeljac društva, mlada krv bez koje nisu mogle ni gospođe s Juga, pa zašto bismo i mi?! Taj akademski građanin sad ima otvoreno more pred svojim očima, široke ceste s novim asfaltom pod svojim nogama, njemu su svi putovi otvoreni i nema te granice koju on ne želi prijeći. On naprosto drži cijelu stvar u svojim rukama i ništa mu nije nemoguće.
Sada kad ste kroz moje iskustvo sagledali svu metafiziku stvari shvaćajući kako kraj nije kraj sve dok netko drugi tako ne kaže, možete se vratiti spremanju preostalih ispita s novim poletom i entuzijazmom, kao nikada do sada. Mogao bih vam dati još pokoji koristan savjet, mudrost ovih godina bez ijedne sijede vlasi, no to bi uništilo čaroliju novih otkrića, otupilo oštricu iščekivanja, oduzelo čar nadolazećeg, a dolaze nam SVJETLIJI DANI. f