«Biti zajedno bez suštine» zbirka je tri Nancyjeva teksta: Pohvala izmiješanosti, Heideggerova «izravna etika» i Uljez.

Prvi tekst jest rasprava o identitetu. Radikalno se sukobljava s tradicijom, koja primjerice u diskursu o naciji i nacionalizmu traje, u najmanju ruku, još od Herdera, Fichtea, Hegela Marxa, Plessnera, a prisutna je i danas. Nancy izbjegava simplifikaciju koja je itekako prisutna u razumijevanju identiteta. Simplicistička je pohvala čistoće (kulture, nacije, rase…), ma koliko dobronamjerna, uvijek podržavala i podržava zločine i «čišćenje». Čistoća nacije, još apstraktnije, čistoća identiteta uopće ne postoji. Izmiješanosti također nema, jer izmiješanost podrazumijeva čistoću: «Izmiješanost pretpostavlja izdvajanje čistih supstanci i proces nastajanja spoja. To je pojam laboratorija.»
Kultura je izvjesno «jedno», ali kao «jedno» nikada čisto, nikada supstancija, već uvijek akcija. «Svaka je kultura u sebi multikulturalna, ne samo zato što je uvijek postojala unutrašnja akulturacija, i jer ne postoji jednostavno i čisto porijeklo, nego, još dublje, jer je kretanje kulture kretanje miješanja, to znači: prkositi, suočiti, preobražavati, udaljiti, razvijati, rekonstruirati, kombinirati.»

U Heideggerovoj «izravnoj etici» Nancy se suprotstavlja onima koji misle da je Heideggeru bilo strano svako bavljenje etikom. Doduše, kod Heideggera nema «morala», ako se pod tim podrazumijeva korpus načela i svrha o tome kako se vladati i postupati, ustanovljenih autoritetom ili izborom, kolektivnim ili individualnim. No, etika i djelovanje nisu od sekundarnoga značaja u Heideggerovoj filozofiji. «To što je čovjek ukoliko treba da djeluje ili pravi djela nije neki poseban vid njegovog bitka: to je bitak sam.» Heiddeger utemeljuje etiku u samom bitku kao pružanju smisla. Ovo «pružati» ne znači «proizvoditi». Ono je upravo djelovati ili postupati. Suštinsko djelovanje jest mišljenje. No, time se djelovanje ne zatvara u «teorijsku praksu». «Mišljenje» je ustvari ime za djelovanje, zato što se u djelovanju radi o smislu. Mišljenje je ono što u svakom djelovanju uvodi u igru smisao bez kojega ne bi bilo djelovanja.

Posljednji tekst problematizira jastvo, subjekt iskaza. Povod za raspravu jest medicinski zahvat transplantacije srca izvršen na samom Nancyju. On ima dva imunološka sustava koja se međusobno odbacuju, koja su si međusobno uljezi. Uljez je nešto (ili netko) neočekivano, koje smeta, koje ne želimo, odbacujemo. «Kakvo čudnovato ja!». Ja koje je samo sebi uljez. Stran samome sebi – to je Nancy – ja koje samo sebe odstranjuje. Prosta adekvacija: ja = ja više ne vrijedi. «Mi smo, ustvari, računajući tu sve one slične meni, kojih je sve više, počeci jedne mutacije: čovjek počinje beskrajno da nadmašuje čovjeka. On postaje ono što jest: zastrašujući i onespokojavajući tehničar, … , onaj koji prirodi oduzima i vraća njenu prirodnost, koji ponovo stvara i prepravlja Stvaranje, koji ga crpi iz ništa, i po svojoj prilici, vraća u ništa. On je onaj koji je sposoban za kraj i početak.»
Uljez nije ništa drugo nego ja sam i čovjek sam. Nije ništa drugo nego onaj isti koji ne prestaje da se mijenja, istovremeno presilan i iscrpljen, razgolićen i suviše opremljen, uljez kako u svijetu tako i u samome sebi, uznemirujući zamah čudnoga i stranoga, conatus beskonačnosti koja je nabubrila.

Boris Josipović

vrh stranice