GIORGIO AGAMBEN:
1. MEANS WITHOUT END: NOTES ON POLITICS
Theory Out Of Bounds,
University of Minnesota Press, 2000.
2. HOMO SACER: SOVEREIGN POWER AND BARE LIFE
Stanford University Press, 1998.

Giorgio Agamben profesor je estetike na Sveučilištu u Veroni u Italiji Također, bio je gost-predavač u Parizu, te na američkim sveučilištima: Berkeley, Los Angeles, Irvine, Santa Cruz, Northwestern. Njegovo područje rada i djelovanja iznimno je široko. Obuhvaća teoriju književnosti, kontinentalnu filozofiju, političku misao, religijske studije, te umjetnost.
»Means without end» zbirka je jedanaest Agambenovih članaka i eseja napisanih u vremenu od 1990. do 1995. godine. Premda je zbirka na talijanskom jeziku («Mezzi senza fine») objavljena prije Agambenova najznačajnijega djela «Homo sacer», u engleskom prijevodu stiže nam čak dvije godine kasnije. Kako se te dvije knjige nastavljaju jedna na drugu, te budući da se međusobno nadopunjuju, to će se recenzija nužno odnositi na obje knjige.
Agambenova filozofsko–politička misao okrenuta je kritici cjelokupne moderne politike. U «Homo saceru», nastavljajući na Schmittova i Benjaminova istraživanja suverenosti, uočava paradoks suverenosti kao isključive uključenosti. Suveren je, u stvari, «onaj kojemu pravni poredak priznaje moć da proglasi izvanredno stanje i da suspendira, na taj način, valjanost poretka, dakle on stoji izvan pravnoga poretka, i ipak mu pripada, jer on ima pravo odlučiti da li ustav može biti in toto suspendiran». A izvanredno stanje više nije iznimka. Ono, «kao temeljna politička struktura, u našem vremenu izlazi sve više u prvi plan i teži, naposljetku, da postane pravilo».
Drugu stranu kovanice paradoksa suvereniteta čini «homo sacer»: goli život napušten od prava koji se u izvanrednom stanju pretvara u «apsolutno usmrtiv život». Suveren je onaj koji, suspendirajući poredak, odlučuje o golom životu, te time upravo produkcija gologa života izlazi na vidjelo kao «izvorni rezultat suvereniteta». Suveren i «homo sacer», premda stoje na dvije krajnje točke sistema, dvije su simetrične figure u uzajamnom odnosu: suveren je onaj kojemu su svi ljudi potencijalno «homines sacri», a «homo sacer» je onaj prema kojemu svi djeluju kao suvereni.

Odnos suveren – «homo sacer» predstavlja «snagu zakona bez značenja», odnosno biće prepušteno zakonu i napušteno od zakona koji ne propisuje ništa do samoga sebe znači «ostati unutar nihilizma». Time suvereno nasilje otvara jednu zonu nerazlučivosti između zakona i prirode, vanjskoga i unutrašnjega, nasilja i prava. Kako je suverenost utemeljena na golom životu, a suveren je onaj koji odlučuje o životu i smrti, to bi koncept suverenosti trebao biti napušten ili barem iznova promišljen.

Izvanredno stanje nalazi svoju materijalizaciju u koncentracijskom logoru. Logor je prostor koji nastaje kada izvanredno stanje postaje permanentna realnost. On ne pripada samo prošlosti, on je skrivena matrica i nomos političkoga prostora u kojem još živimo. U logoru je zakon u potpunosti suspendiran i tu je doslovno sve moguće, on je mjesto apsolutnoga conditio inhumana, «najradikalniji biopolitički prostor u kojem se snaga suverena susreće s golim životom bez ikakvoga posredovanja». Paradoksalnost moderne politike dolazi još više do izražaja imamo li u vidu da je «prva demokracija» (Sjedinjene Američke Države) danas najveći proizvođač izvanrednoga stanja, te da baš SAD igra ulogu suverena u logoru Guantanamo u kojem se kao «homines sacri» nalaze «nelegalni» talibanski borci, nad kojima se ne primjenjuju, prema priznanju i samoga predsjednika Busha, ljudska prava.

Agamben se, polazeći od teksta Hannah Arendt «We Refugees», upušta i u analizu fenomena izbjeglica. Izbjeglica više nije individualni slučaj, već masovni fenomen. Tako primjerice, broj ilegalnih imigranata u Evropi doseže 20 milijuna. Načelo rođenja i načelo suvereniteta u modernoj politici (za razliku od staroga režima) idu zajedno, te tako tvore koncept nacije-države koji se na fenomenu izbjeglica pokazuje kao promašaj. Stoga koncepcija nacije-države mora biti napuštena: «svjetski gradovi trebaju postati gradovi svijeta».

Cjelokupna moderna politika nalazi se u krizi. Stvarnost više nema nikakve veze s koncepcijama koje su označavali pojmovi poput: suverenosti, nacije, prava i demokracije. Država je svedena na praznu ljušturu suverenosti i dominacije, a društvo na «društvo konzumenata» («consumer society») koje nema drugoga cilja doli ugodnosti života. Društvena snaga danas mora u cijelosti uvidjeti vlastitu impotenciju da bi u budućnosti bila u stanju slomiti svagdje prisutnu vezu između nasilja i prava, suverenosti i «homo sacera».

Istinski politički život trebao bi biti utemeljen na obliku života (form-of-life). Oblik života shvaćen je kao život koji nije moguće odvojiti od vlastite forme, koji je nemoguće svesti na goli život, na «homo sacera». «Život koji ne može biti odvojen od vlastite forme jest život za koji ono što je u pitanju kao način življenja jest život sam. Što ova formulacija znači? Ona definira život – ljudski život – u kojem pojedini načini, akti i procesi življenja nisu jednostavno činjenice nego uvijek i iznad svega mogućnosti života, uvijek i iznad svega moć. Svako ponašanje i svaka forma ljudskoga življenja nikada nije propisana specifičnom biološkom sklonošću, niti je određena kojom god nužnošću; umjesto toga, bez obzira na to koliko je uobičajena, ponavljana i društveno obavezna, ona uvijek sadrži karakter mogućnosti; to je uvijek dovedeno u pitanje življenje samo.»

Boris Josipović

vrh stranice