MILAN KANGRGA:
ŠVERCERI VLASTITOG ŽIVOTA
Feral Tribune, 2002.

“Ako konstruiranje budućnosti i završavanje za sva vremena nije naša stvar, onda je utoliko sigurnije, što treba da izvršimo u sadašnjosti: mislim na bespoštednu kritiku svega postojećega, dakako bespoštednu kako u tom smislu, da se kritika ne boji svojih rezultata, a isto tako da se ne boji sukoba s postojećim silama!”

K. Marx – F. Engels, Dela, Tom 3, “Marxova pisma Rugeu iz 1843. godine” str. 120, Institut za izučavanje radničkog pokreta – Prosveta, Beograd, 1972.

Šverceri vlastitog života knjiga je uglednog zagrebačkoga filozofa Milana Kangrge. Knjiga je najprije izašla u Beogradu, a zagrebačko prošireno izdanje izašlo je 2002. godine u Biblioteci Feral Tribunea.

U knjizi je riječ o, kao što nam već podnaslov kazuje, refleksijama o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti. No, knjiga je i svojevrsni historijat zagrebačke filozofije prakse koja je postala čuvena u svjetskim razmjerima, posebice u marksističkim krugovima. Dakako, riječ je i o životu Milana Kangrge, pa je čitava priča ujedno intimizirana i biografski obojena.

Milan Kangrga u svakom je slučaju pozvan govoriti o zagrebačkoj filozofiji prakse, jer su on i pokojni Gajo Petrović bili glavni stupovi onoga što su praksisovci na djelu i filozofskim i općim angažmanom pokazali i dokazali. Još je pozvaniji govoriti imamo li na umu da je on posljednji autentični svjedok svega što se događalo u vezi s praxis-filozofijom: Danko Grlić, Rudi Supek, Gajo Petrović i Branko Bošnjak umrli su prije nego li je Kangrga počeo pisati “Švercere”, a nedugo nakon što je knjiga izašla napustio nas je Predrag Vranicki.

Kangrga daje pregled historije praxis-filozofije: od njezina početka u “Pogledima” i “Našim temama”, preko slavnoga “Praxisa” i “Korčulanske ljetne škole”, sve do zabrane časopisa i današnjih dana. Kroz čitavo vrijeme rada i djelovanja praksisovci su bili napadani (čak i do te mjere da je njihovo ljudsko dostojanstvo dolazilo u pitanje) i vodili bitke sa staljinizmom, nacionalizmom i “švercerima vlastitog života” svih tipova i profila. Stoga je njihova radikalna i beskompromisna, upravo “bespoštedna” kritika zbilje zasnovana na kritici staljinizma, nacionalizma i “švercera”.

Filozofska bitka sa staljinizmom kulminirala je na simpoziju o “teoriji odraza” koji se u organizaciji Jugoslovenskog udruženja za filozofiju održao na Bledu krajem 1960. godine, kada su praksisovci porazili staljinističke teoretičare (tzv. dijamatovce) na čelu s Dušanom Nedeljkovićem. No, staljinizam u praksi bio je mnogo opasniji i beskrupulozniji nego onaj filozofski (filozofski staljinizam opravdanje je staljinističke prakse), pa radilo se i o razvodnjenom (u odnosu na zemlje “željezne zavjese”) staljinizmu – titoizmu. Praksisovce se šikaniralo i napadalo na sve moguće načine, prisluškivalo, pratilo i uhodilo. Njihovi tekstovi bili su cenzurirani, proglašavalo ih se neprijateljima socijalizma, a novac za izdavanje časopisa i održavanje škole na Korčuli davao im se na kapaljku, sve dok 1974. godine partijski vrh nije zabranio “Praxis”.

Nacionalisti su ih proglašavali anacionalnima, kako bi pod firmom nacionalnoga prošvercali nacionalizam, šovinizam i vlastite (uglavnom financijske) interese. Kangrgina analiza nacionalizma pokazuje kako biti nacionalistom znači stajati na bitno sebičnoj i egocentričnoj poziciji, koja ne dospijeva do čovjeka kao povijesno–socijalnoga i duhovnoga bića, te kao takva ostaje u predvorju povijesnoga i ljudskoga. Znači živjeti kao puka biologijska (da ne kažemo životinjska, a ne ljudska) činjenica, jer biti čovjekom nije nešto što nam je naprosto dano na-rođenjem. Čovjekom se mora postajati. Nacionalistima vlada rodovsko–plemenska kolektivna svijest koja ne priznaje čovjeka kao čovjeka, nego samo svoj čopor, krv i tlo (blut und boden), te se kao takav nacionalist nalazi onkraj moralno–etičke sfere, kao amoralno biće, jer živi kolektivitet, a za eminentno moralni odnos nedostaje mu osamostaljena, na samoga sebe upućena i time oslobođena individualnost. Pa, stoga biti samo Hrvatom znači još ne biti čovjekom.

Kada se govori o “švercerima vlastitog života”, onda je riječ o fenomenu koji je specifičan za onaj društveni sloj koji se obično naziva inteligencijom. Biti “švercerom” znači voditi dvostruki život, švercati vlastiti život kako bi se vladalo tuđim, prodati sebe radi karijere, radi probitka. “Švercati” svoj život znači gmizati kroz život. Takvih karikatura je zaista mnogo. Prisjetimo se samo Šime Đodana i Marka Veselice – bivših udbaša, potom žestokih antikomunista ili bivšega “komunističkoga” generala Tuđmana poslije “oca nacije” i glave kuće čije se vlasništvo broji milijunskim iznosima, brojnih marksista (ponajprije po fakultetima!) koji su preko noći postali najvjerniji apologeti nacionalizma…

Danas, pedeset godina od začetaka praxis-filozofije možemo ustvrditi da njezin duh nije ušutkan niti uništen unatoč brojnim pokušajima u prošlosti, ali i današnjici. Ako ni zbog čega drugog onda zato jer je duh neuništiv, besmrtan.

Dakako, moglo bi se pretpostaviti da je tok historije marginalizirao praksisovski duh. O tome Kangrga kaže slijedeće: «Ne samo da praxis-filozofija nije marginalizirana tim (historijskim, op. B.J.) tokom, nego naš tok još nije ni dospio na ovaj povijesni nivo što ga je ta misao anticipirala, nego će se naše faktičko historijsko kretanje još morati dobrano potruditi, da bi se iz ove plemensko – rodovske, polufeudalne, predgrađanske historijske situacije dovinulo do onoga što se praxis-filozofijom misaono iskazalo i dokučilo… Stoga bi se prije trebalo govoriti o marginalnoj poziciji i situaciji postojećeg stanja u odnosu na ovaj naš filozofski nivo, a ne obratno. Naša filozofija govori s najviših vrhunaca evropske misli i povijesti, a realnost nam je sad negdje ispred, tj. prije događanja epohalne (francuske) građanske revolucije od 1789. Ili, kako bi rekao Marx, ta filozofija pretječe to realno kretanje najmanje za oko dvjesto godina, mjereno evropskim povijesnim vremenom. Dakle, prava povijesna realnost koju izražava ta filozofija ima tek da dođe. Naravno, ako ikad, jer nigdje to nije – “osigurano”!»

Boris Josipović

vrh stranice