RENATA SALECL:
PROTIV RAVNODUŠNOSTI
Arkzin, Zagreb, Društvo za teorijsku psihoanalizu, Sarajevo, Što, kako i za koga-WHW, Zagreb, 2002.

O RAVNODUŠNOSTI I ODGOVORNOSTI

Mogućnost aplikacije psihoanalitičkog terminološkog aparata, pojmovnog kompleksa nastalog primarno u službi intencije uspješnoj kliničkoj praksi, na različite kulturne i socijalne fenomene uočio je i u brojnim djelima razradio već sam «otac psihoanalize» Sigmund Freud. Njegovi sljedbenici, modificirajući kasnije Freudove koncepte, poklonili su ovom aspektu njegovog djela zasluženu pažnju, promovirajući tako teorijsku psihoanalizu u jedan od utjecajnijih pristupa izučavanju političkog i društvenog polja i suvremene umjetnosti, te raznih oblika njihove interakcije.
Čuveni projekt «povratka Freudu», što ga je od tridesetih do početka osamdesetih godina proteklog stoljeća u svome djelu proveo francuski psihoanalitičar, teoretičar i samoproglašeni «antifilozof» Jacques Lacan, povezujući Freudovu teoriju s uvidima strukturalizma, ali i oslanjajući se na filozofsku tradiciju od Platona do Heideggera te uvelike debatirajući s njom, imao je pritom jednu od značajnijih uloga. Lacanov je rad, također, presudno utjecao na razvoj skupine slovenskih teoretičara zainteresiranih prvenstveno za pitanje suvremenog subjekta u kontekstu ideoloških mehanizama kojima je podvrgnut, a koji su postali poznati pod imenom «slovenska lakanovska škola»; kao nedvojbeno najpoznatiji predstavnik ove škole izdvaja se danas kontroverzni Slavoj Žižek.
Recepcija slovenskih lakanovaca na hrvatskoj je filozofskoj sceni ambivalentna: dok im jedni odriču bilo kakvu teorijsku relevantnost, drugi ih oduševljeno prihvaćaju. Izbjegavši prezentirati argumentaciju jedne i druge «struje», koja bi se, uostalom, teško mogla uspostaviti podlogom neke buduće konstruktivne rasprave (dostatno je, primjerice, prisjetiti se debakla kojeg je pokušaj otvaranja takve rasprave u virtualnom prostoru, na jednoj domaćoj mailing listi, ne tako davno polučio), ovdje ću se ograničiti tek na isticanje ključne uloge izdavačke kuće Arkzin u promicanju rada slovenskih teoretičara, uglavnom putem prijevoda.
Jednim takvim prijevodom, knjigom Protiv ravnodušnosti, koju uz Arkzin u okviru projekta Broadcasting suizdaju Društvo za teorijsku psihoanalizu iz Sarajeva i udruga Što, kako i za koga – WHW iz Zagreba, pružen nam je nedavno uvid u teorijski rad Renate Salecl, znanstvene savjetnice na Institutu za kriminologiju pri Pravnom fakultetu u Ljubljani, redovite gostujuće profesorice na London School of Economics i Duke University N.C, autorice knjiga The Spoils of Freedom: Psychoanalysis and Feminism after the Fall of Communism (Routledge, 1994.), (Per)versions of Love and Hate (Verso, 1998.) i On Anxiety (Routledge, 2003.), te urednice zbornika Sexuation (Duke University Press, Durham 2000.) i suurednice (u suradnji s već spomenutim Žižekom) zbornika Voice and Gaze as Love Objects (Duke University Press, Durham 1998.). Događaj je to koji se, doduše, tek uvjetno može nazvati «hrvatskom premijerom» ove autorice, obzirom da su njeni tekstovi već bili objavljivani u magazinima i časopisima Arkzin, Transfer i Kruh i ruže, a svi prijevodi iz knjige, pak, emitirani u emisijama Trećeg programa Hrvatskog radija urednice Ljiljane Filipović.
Prikazu ove knjige pristupit ćemo kroz tri dimenzije koje, u kratkom tekstu na poleđini grafički očekivano atraktivno opremljenog izdanja, naglašava sam izdavač: prije svega, riječ je o readeru kojemu je svrha pružiti pregled uistinu široke i šarolike produkcije Renate Salecl. Potom, knjiga bi imala biti i «prodoran uvod u lakanovsku teoriju, koji čitatelja upoznaje s nekim od glavnih Lacanovih pojmova i postavki, i svojevrstan priručnik za kritičko pisanje». Pođimo redom.
Tekstovi kompilirani u ovom izdanju, preuzeti iz autoričinih knjiga, potom zbornika i časopisa objavljenih na engleskom jeziku, te dva predavanja, sarajevskog iz 2000. i beogradskog iz 2001. godine, pružaju uvid u širok spektar tema kojima se autorica u svom teorijskom radu bavi. Prije svega, ona analizira položaj subjekta u suvremenom, kapitalistički ustrojenom, postmodernom društvu, društvu koje je izgubilo povjerenje u velike naracije, društvu obilježenom spektaklom i medijacijom stvarnosti, a u kojemu se kao jedna od osnovnih karakteristika javlja – ravnodušnost. Salecl pritom posebnu pažnju poklanja problemu «tranzicije», metamorfozama kroz koje prolaze postsocijalistička društva, odnosom razvijenog Zapada spram Trećeg svijeta, te traumatičnom iskustvu nedavnoga rata, što knjigu čini osobito zanimljivom suvremenom hrvatskom recipijentu. Ipak, ovdje treba umetnuti jednu primjedbu: u tekstovima preuzetim iz autoričinih knjiga objavljenih na engleskom jeziku očito je da su pisani za, ukoliko nam je dozvoljeno poigrati se čuvenom Lacanovom formulom, čitatelja «za kojega se pretpostavlja da ne zna», ili barem ne poznaje detaljno situaciju u zemljama tzv. Istočnog bloka za vrijeme komunizma i nakon njegova pada, pa će pojedini pasaži, namijenjeni upoznavanju zapadnog čitatelja sa, primjerice, mehanizmima komunističke ideologije kako su bili na djelu u svakodnevnom životu ili fantazmama na kojima je bilo utemeljeno jugoslavensko društvo domaćem čitatelju biti pomalo zamorni. Ovo je osobito uočljivo u prva četiri teksta, preuzeta iz knjige The Spoils of Freedom, ali ne umanjuje vrijednost uvida zadobivenih primjenom psihoanalitičkog terminološkog aparata na taj problemski kompleks.
Važan aspekt autoričina opusa svakako je i žensko pitanje i pitanje spolne razlike, zastupljeno, u većoj ili manjoj mjeri, u gotovo svim tekstovima, a ovdje ću izdvojiti tek lucidno čitanje manje uspješnog Hitchcockovog filma Krivi čovjek pod naslovom Pravi muškarac i kriva žena (Hitchcockovi su filmovi, inače, često iščitavani u psihoanalitičkom diskursu, a navedeni je tekst preuzet iz poznatog zbornika Everything You Always Wanted to Know about Lacan (But Were Afraid to Ask Hitchcock), u cijelosti posvećenom takvim interpretacijama, urednika S. Žižeka).
Naposlijetku, veliki prostor posvećen je tematizaciji (prvenstveno suvremene) umjetnosti i njenoga položaja u društvu. Salecl analizira umjetničke prakse niza poznatih umjetnika, od autora iz zemalja istočne Europe koji su se uspjeli proslaviti na svjetskoj (po zapadnjačkim kriterijima konstruiranoj) sceni poput provokativnih Aleksandra Brenera i Olega Kulika ili, pak, Mirjane Abramović, preko medijski razglašene «nove britanske umjetnosti» nastale devedesetih godina pod (ekonomskim) patronatom Charlesa Saatchija, pa do grupe Body Radicals, zaokupljene propitivanjem odnosa «zastarjelog» ljudskog tijela i razvoja tehnologije, a u koju spadaju imena poput Rona Atheya, Franka B (performansi ove dvojice obilježili su kontroverzni Eurokaz 1997.), u Sloveniji izvanredno prihvaćenog Stelarca (nedavno je tamo objavljena i prva monografija posvećena ovom umjetniku) ili Orlan. Također, naglašeno je i pitanje odnosa tradicionalnih, arhaičnih ritualnih praksi i suvremene umjetnosti.
Ovakav, površan i nepotpun pregled tema kojima se Protiv ravnodušnosti bavi, nužno izostavlja najupečatljiviju karakteristiku knjige, a to je minuciozno provedeno ispreplitanje tih tema, kojim Salecl, postavljajući ih u (često neočekivane) odnose omogućuje iz njihova međusobnog reflektiranja izvedene zaključke o procesima koji su na djelu u suvremenom društvu. Tako se sutematiziraju rat i žensko pitanje (tekst Fantazmazmatska struktura rata: slučaj Bosne), rat i umjetnost (Umjetnost rata i rat umjetnosti), umjetnost i spolna razlika (Ljubav i spolna razlika: udvojeni partneri kod muškaraca i žena), žensko pitanje i problemi tranzicijskih društava (Postsocijalistička moralna većina) itd.
Govoreći o drugome licu knjige kojega je izdavač istaknuo, njenoj ulozi svojevrsnog uvoda u lakanovsku psihoanalizu, treba biti nešto oprezniji, i to iz dva razloga: premda je autoričino pismo zanimljivo i često zavodljivo, a primjenjivani lakanovski koncepti i termini uglavnom, makar u orisu, pojašnjeni, pristup čitanju ipak zahtijeva određeno, makar osnovno poznavanje lakanovske psihoanalize. K tomu, naglasak je uvijek na aplikaciji njene terminologije kako bi se osigurali uvidi koje drugačiji teorijski pristupi ne mogu pružiti, te ćemo knjigu, radije no «uvodom», proglasiti izazovom i poticajem za proučavanje Lacana, i u toj domeni joj odati veliko priznanje.
Na kraju, umjesto rezimea, treba apostrofirati treću dimenziju knjige, onu «priručnika za kritičko pisanje»: Protiv ravnodušnosti, govoreći o ljubavi i mržnji (a suprotnost ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost, da parafraziramo Saleclin citat Rolloa Maya koji služi kao motto cijeloj knjizi), strepnji i traumama koje obilježavaju moduse suvremenoga življenja, uspostavlja nezaobilazno pitanje odgovornosti, kako odgovornosti subjekta u svakodnevnom životu, ili umjetnika u njegovom radu, tako i pitanje odgovornosti teoretičara za stav koji svojim (ne)djelovanjem zauzima. Utoliko pojavu ovoga prijevoda treba proglasiti događajem od iznimne važnosti za našu teorijsku scenu.

Boris Postnikov