Milan Kangrga: Osobna i filozofska autobiografija 
(prema: "Urbano i ruralno", intervju za Nacional, 26. IV. 1996. = Izvan povijesnog dogadjanja. Dokumenti jednog vremena, Split: Feral Tribune Biblioteka, 1997., str. 228-234., pripremio B. Mikulić)

- Nisam još nikada dosada javno govorio o svojoj biografiji (osim radne). Smatrao sam to ne samo nezanimljivim za javnost, nego i suvišnim, čak i balastom za čovjeka koji javno djeluje. Njegovo bi djelo kao ono njegovo objektivirano ja i jedino mjerodavno za njegov život imalo govoriti za nj samo po sebi. Hegel me je učio da je bitak čovjekov njegovo djelo, pa sam se toga i praktički držao u svom životu. Budući da mi naime živimo na historijskim prostorima koji su udaljeni od pravog povijesnog dogadjanja, gdje je još uvijek rodovsko-plemensko podrijetlo čovjekovo značajnije i bitnije od onoga što čovjek stvori i sam od sebe napravi u svom životu, čini se da - naročto u ovom trenutku zbivanja u Hrvatskoj - ni ja ne mogu "iskočti iz svoje kože". Pa, onda, da kažem na (Vaš) zahtjev nekoliko riječi i o toj biografiji.

[Djetinjstvo i mladost]

- Rodio sam se u Zagrebu 1. svibnja 1923. (tko pozna Zagreb, u nekadašnjoj Kožarskoj, a sada Medvedgradskoj ulici u produžetku Tkalčićeve) u radničko-malogradjanskoj obitelji. Moji preci po majčnoj lozi žive u Zagrebu više od dvije stotine godina, a djed je rodjen 1849. u Zagrebu. U Zagrebu sam pohadjao osnovnu, tada četverogodišnju školu na Kaptolu i na Gornjem gradu (Osnovna škola Augusta Šenoe). U Zagrebu sam završio osmogodišnju gimnaziju i maturirao 1942. god. Po završetku osnovne škole roditelji mi odlaze na Sljeme, gdje drže u zakup tada poznatu gostionicu "Rauchova lugarnica". Nakon deset godina 1943. oni bježe natrag u Zagreb pred prijetnjom ustaša na Sljemenu da će ubiti oca. U Zagrebu im tada poznati nogometaš Ico Hitrec, očev prijatelj, nalazi smještaj u klupskim prostorijama HAŠK-a, a kasnije "Mladosti" na kazališnom trgu, gdje su roditelji bili domari kluba. U toku rata za vrijeme NDH otac se tri puta našao u zatvoru pred pokretnim prijekim sudom, odakle su ga spašavali prijatelji. (...) Poslije rata moj je otac bio na sudjenju Prevendaru jedan od glavnih svjedoka njemu u prilog, jer je on spašavao i druge, pa je bio osloboden krivnje.

- Moja generacija maturanata (1942.) odmah po maturi bila je mobilizirana, a ja sam stjecajem okolnosti bio mobiliziran na javni oglas tek godinu kasnije. Poslani smo bili u Austriju (Stockerau i Neusiedel am See), gdje sam. prošao časničku školu do ljeta 1944. Vrativši se u Zagreb kao domobranski zastavnik služio sam neko vrijeme u Zagrebu, a onda sam koji mjesec iza toga bio u bolnici bez pravih vojničkih isprava, pa sam kao takav dospio pred ustašku vojnu policiju u zloglasnoj zgradi u Zvonimirovoj 9. Samo čudom i pomoću jednog simpatizera partizana koji je radio u štabu i koji mi je dostavio u bolnicu falsificiranu vojnu knjižicu, spasio sam goli život. Jer iz one zgrade rijetko je tko izigao živ. Po dolasku partizana u Zagreb sredinom svibnja 1945., da se spasim od hapšenja koja su zaredala po Zagrebu u to vrijeme, otišao sam s jednom vojnom jedinicom u Smederevsku Palanku i Niš, gdje sam koncem 1945. g. demobiliziran. Vrativši se u Zagreb kući upisao sam se na Filozofski fakultet, i to na filozofijsku grupu predmeta. Diplomirao sam 7. III. 1950. god. kao jedini diplomirani student filozofije te godine. Krajem 1950. god. primljen sam za asistenta na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta.

[Intelektualno sazrijevanje]

- Tek tada počelo je ozbiljno studiranje, koje je za sve nas bilo otežano pomanjkanjem čak i osnovne stare i nove filozofijske literature. Dovijali smo se kojekako, kako bismo došli do literature, a nije bilo jednostavno. Ne samo tada, nego i kasnije, jer nikada nije bilo dovoljno sredstava za to. Još kao student oženio sam se i 1950. rodila mi se kći Vesna. Danas imam unuku od 16 i unuka od 6 godina. Žive u Zagrebu. Godine 1953. primljen sam u partiju, ali sam već sljedeće godine isključen nakon jednog incidenta i denuncijacije kako sam neprijatelj režima. Otada pa do danas nisam više nikada ušao u partiju, pa sam o tome javno pisao Zašto nisam član SKH u tadašnjem tjedniku Danas.

- Godine 1952. bio sam jedan od suosnivača sveučlišnog časopisa Pogledi, kojemu je glavni urednik bio Rudi Supek. Zbog kritičkog usmjerenja spram tadašnje vlasti i sistema uopće časopis je zabranjen dvije godine kasnije (1954.). Bile su na djelu žestoke kritike na naše pisanje iz partijskih redova, pa je časopis morao prestati s izlaženjem. U tom sam časopisu objavio svoje prve veće radove (npr. Problem ideologije, 1953.). Tako smo ostali bez ijednog časopisa, u kojemu bismo mogli objavljivati svoje radove. Tek nakon tri godine bio sam jedan od suosnivača općeteorijskog časopisa Naše teme, gdje smo mi filozofi mogli objavljivati i filozofsku problematiku. (...) Tako je taj časopis odigrao tada, u dosta nepovoljnim okolnostima, veliku ulogu u teorijskom raščišćavanju nekih bitnih društveno-političkih problema. Kada se idućih godina pokazalo da je i taj okvir unutar Naših tema ipak preuzak za eminentno filozofijsku problematiku, č1anovi Odsjeka za filozofiju: Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Danilo Pejović (Pejović je 1966. izišao iz redakcije, a umjesto njega u redakciju ulazi Ivan Kuvačić), Gajo Petrović, Rudi Supek (kao osnivač Odsjeka za sociologiju našeg Fakulteta) i Predrag Vranicki odlučili smo osnovati filozofijsko-sociologijski časopis, što smo ga nazvali Praxis, prvi broj kojega je izišao koncem 1964.

Dvije godine prije toga dobio sam Humboldtovu stipendiju, nakon moje doktorske radnje (na temu Etički problem u djelu Karla Marxa), što je bio uvjet za dobivanje te stipendije. Godinu i pol proveo sam kao stipendist u Heidelbergu, i tu sam konačno došao do potrebne filozofijske literature, koja mi je omogućila daljnji rad na mojim kasnijim djelima. Ujedno sam se tu upoznao i sprijateljio s poznatim njemačkim filozofom i sociologom Jürgenom Habermasom, koji je kasnije bio vrlo redoviti sudionik Korčulanske ljetne škole.

[O nacionalnoj pripadnost]

- Pri popisu stanovništva 1971. bila je po prvi puta
unesena i rubrika: nacionalnost. Kao popisivač došlo je k meni dvoje studenata, koji su me vjerojatno iz javnosti poznavali. Kad su me pitali koje sam nacionalnosti, ja sam se našalio i odgovorio: Pišite: marksist! Oni su se nasmijali i rekli da to nije nacionalnost. Ja sam ih zatim pitao, što oni misle da treba upisati od ovoga: moj je otac podrijetlom bio Srbin iz Otočca u Lici (premda je kao dijete od svoje pete godine, poslije smrti roditelja živio kod ujaka u Varaždinu i osjećao se Varaždincem i Zagorcem, pa je govorio isključivo zagorski), majka mi je Hrvatica i rodjena Zagrepčanka, baka po majci bila je Nijemica (Strosser), a djed napola Hrvat, napola Slovenac sa Sutle u Zagorju. Našalivši se rekao sam djeci, neka oni sami odlče što bih ja trebao upisati od svega toga. Kad su upisali, pitao sam za ishod, a oni su upisali: Hrvat. Rekao sam, pogodili ste, neka onda to i ostane. Ja sam se naime uvijek deklarirao kao Hrvat, pa mi od studentskih dana to svugdje tako i piše. I sad, da Vam kažem: Ja smatrarn da je nacionalna (ili plemenska) pripadnost nešto potpuno privatno i intimno, poput ljubavi, religioznosti, prijateljstva i svega onoga što zadire u čovjekovu unutrašnjost kao ono intimno njegovo. Isticati to kao najbitnije, znači ne respektirati da nije dovoljno roditi se kao taj i takav, nego kakav je tko čovjek, pa mu ta njegova nacionalno-plemensko-rodovska pripadnost ne može prekriti ili prikriti njegov eventualni lopovluk, z1očinstvo i bilo koju ljudsku anomaliju. U protivnom ćemo sve svesti napokon na sudbinsko-fatalističku genetsko-biologijsko-zoologijsku apsolutnu odredjenost. Onda tu čovjeka više nema, pa ne može biti riječ ni o kakvoj njegovoj slobodi. Time se čovjek onda doista svodi na rang puke životinje. A ja mislim da čovjek to nije, pa mu to ne mole biti alibi za bilo kakvo njegovo zlodjelo. U tom. i samo u tom smislu mislim da je nedopustivo bilo koga prozivati po njegovoj nacionalnosti, jer je to onda zadiranje u njegov vlastiti integritet. Jer, napokon, svatko se mole deklarirati onako kako se osjeca, a da to ne mora svaki dan iznositi na sajam. Zato su meni sumnjivi svi oni koji se stalno busaju u prsa, u ovom slučaju, kao "dobri i pravi Hrvati", jer time žele postići nešto drugo, a kao što vidimo oko sebe: uvijek nešto materijalno vrlo opipljivo! Eto, toliko o tome. Mene moje hrvatstvo ne čini ni filozofom ni čovjekom, nego samo moj osobni trud i napor da to postanem svojim vlastitim djelom. Tko dakle želi znati tko i što je Kangrga, taj neka čita njegova djela. Nikada nisam bio ni mogao biti nešto drugo nego što sam pisao i javno nastupao, kao i kako sam kao profesor na Filozofskom fakultetu predavao i djelovao.

["Biti ljevičar"]

- Za mene "lijevo" i "desno" nema usko političko značenje, kao što je to inače u svakidašnjem govoru uobičajeno. To je za mene idejno opredjeljenje u širem smislu tog odredjenja. Pojednostavljeno govoreći, lijevo je za mene sinonim progresivnoga u historiji, dakle jedna eminentno filozofijsko-povijesna pozicija u danom trenutku historijskog zbivanja. Tu je na djelu razlika što sam je sam napravio studirajući tu problematiku: historijsko i povijesno, što nije isto. Ono historijsko pogadja i odnosi se na svakidašnji fakticitet i aktualitet zbivanja, a povijesno se odnosi na ono što u tom fakticitetu
ukazuje i vuče bitno naprijed u jedan mogući bolji život
za čovjeka i njegovo društvo. U tom smo smislu svi
historijska, ali nismo svi i uvijek povijesna bića. Njemački filozof Schelling kaže, kako povijest ima onaj tko
jest ili može u historijskom trenutku biti uzrok jedne
nove budućnosti. Tako i tradicija jest i može biti ne sve
što se u prošlosti nekog naroda zbivalo, nego samo a naporom prevrednovana i svojim vlastitim vrijednim djelom posredovana prošlost. Ona je "prosijana" kroz prizmu budućega i ljudski mogućega. Lijevo je tu ono buduće i smislenije, humanije. Time je protkano i nošeno i moje vlastito filozofsko djelo, bez obzira sad na domašaje i nužne promašaje u tom poslu.

["Biti marksist]

- Marx je sam za sebe izjavio kako on nije nikakav marksist, imajući pritom u vidu svoga zeta Paula Lafarguea i mnoge druge koji su vulgarizirali i iskrivljavali njegovu filozoflju i nauku. U tom smislu ni ja nisam marksist, jer marksistima su se smatrali i deklarirali i Staljin i staljinisti svih boja i vrsta do današnjeg dana. Ja sam filozofijski školovan ne samo na Marxu, nego i to prije svega na klasičnoj njemačkoj filozofiji (Kant, Fichte, Schelling i Hegel), pa me moji kolege uvijek prije nazivaju fichteovcem i hegelovcem s ozbirom na moju osnovnu filozofsku orijentaciju. A §to se tiče socijalizma i komunizma, već sam na mnogo mjesta u svojim djelima isticao kako ni socijalizma ni komunizma nije bilo do sada nigdje u svijetu, pa ni u bivšoj Jugoslaviji. To je bio i jest staljinizam na djelu u teoriji, filozofiji i praksi. Tako se socijalizam i komunizam pokazuju kao ideološko-politička i teorijska floskula na obje strane: onih koji se tako deklariraju, kao i njegovih kritičara sa svih strana. Zato ja i bivši sistem na ovom tlu uvijek nazivam pravim imenom: staljinizam! A on je negacija svega marksovskoga i one demokratsko-humanističke tradicije i kulture i civilizacije, što ih je izborio do sada gradjanski svijet u svojim najvećim dosezima. Zato sam pledirao za uspostavljanje gradjanskog svijeta na ovim našim još rudimentarnim i historijski u mnogo čemu zaostalim prostorima. (...)