article

Gajo Petrović: Priznajem

U posljednje vrijeme u “Nedjeljnoj Dalmaciji”, odnosno “Profilu”, u “Slobodnoj Dalmaciji” i u više drugih novina dosta se pisalo o hrvatskoj filozofiji, o Hrvatskom filozofskom društvu, o časopisu “Praxis”, o Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta, pa i o pojedinim filozofima. Pri tome se povremeno spominjalo i moje ime — uglavnom na sličan način kao i u protekla četiri desetljeća.

Iz čisto osobnih razloga (bez veze s filozofijom i politikom) već duže vremena nisam bio u mogućnosti da sudjelujem na filozofskim skupovima niti sam se, baš da sam i htio, mogao ažurno priključiti tekućim (uvjetno rečeno) filozofskim polemikama. Ne bih ni sada htio polemizirati, jer mislim da je za opću stvar bolje da javno priznam bar neke od svojih brojnih filozofskih grešaka. Naravno, usput ću morati ponešto reći i o ponečemu drugom i o nekim drugima. Ali — da ne duljim.

Priznajem da su filozofski tekstovi što sam ih objavio od kraja četrdesetih godina do danas (petnaestak knjiga i nekoliko stotina priloga u zbornicima, časopisima i novinama) osuđivani na području bivše Jugoslavije i u zemljama “socijalističkog lagera” cijelo to vrijeme (četiri desetljeća) — najprije kao nedovoljno marksistički, a zatim kao nemarksistički, antimarksistički, idealistički, apstraktno-humanistički, hajdegerovski, egzistencijalistički, nedijalektički, pozitivistički itd. Neki su im poricali svaku filozofsku intenciju i relevantnost proglašavajući ih, kao i cijelu moju javnu djelatnost, političkim, politikantskim, građansko-liberalističkim, anarhističkim, lijevo-radikalističkim, ekstremističkim, antisamoupravnim, destruktivnim, antisocijalističkim i antikomunističkim. Kao olakšavajuću okolnost navodim da su na sličan način karakterizirani radovi nekih drugih hrvatskih i napose zagrebačkih filozofa (praksisovaca). Otežavajuća nam je okolnost svima što su ti radovi sasvim drukčije ocjenjivani u Zapadnoj Evropi, Americi i drugdje.

Treba odati priznanje Saboru SRH što je 1966. godine na temelju opširnih izlaganja dr. Vladimira Bakarića i dr. Miloša Žanka, te živahne borbene diskusije zastupnika osudio Republički odbor za nagradu znanstvenim radnicima (na čijem je čelu bio Većeslav Holjevac), kao i stručnu komisiju za nagrade “Božidar Adžija” (na čelu s profesorom Vladimirom Filipovićem), zbog dodjeljivanja te nagrade dvojici praksisovaca (Milanu Kangrgi i Gaji Petroviću), te zbog neprihvaćanja te osude na licu mjesta smijenio Vecu Holjevca. Zbog toga postupka neopravdano bi bilo optužiti Sabor za stalno grubo miješanje u područje znanosti jer su u toku više desetljeća na stotine znanstvenih radnika (od kojih su mnogi danas općenito priznati kao žrtve prijašnjeg režima) dobili republičke nagrade, no samo je jednom u Saboru SRH vođena takva spektakularna rasprava s tako odlučnim zaključcima. Kako se ne bi stvorio dojam da je osuđena nagrada “Božidar Adžija” jedina što sam je ikad dobio u bivšoj Jugoslaviji, priznajem da su mi dodijeljene još dvije — nagrada Matice hrvatske za 1955. godinu (za knjigu “Engleska empiristička filozofija”) i “Nolitova” nagrada za 1987. (za knjigu “Prolegomena za kritiku Heideggera”), te da na ta priznanja politički forumi nisu reagirali, kao što nisu negativno reagirali ni na tisuće drugih “saveznih”, “republičkih” i “gradskih”, službenih, poluslužbenih i neslužbenih nagrada što su ih dobili drugi znanstvenici, književnici, umjetnici itd. (pojedinci po nekoliko tuceta).

Priznajem da su i neki sveučilišni forumi uočili moju štetnu djelatnost, pa tako Sveučilišni savjet, na zahtjev svog predsjednika Borisa Bakrača (koji je na sjednici Savjeta mahao novinama s govorom predsjednika Tita protiv profesora praksisovaca), 1968. godine nije dao suglasnost za moj izbor u zvanje redovnog profesora. No, neposlušni Filozofski fakultet godinu dana kasnije (1969.) sâm je ponovno izvršio i dovršio moj izbor u to zvanje — bez blagoslova Sveučilišta. To je bilo u skladu s načelnim stavom Filozofskoga fakulteta (koji je, među ostalim, došao do izražaja 1971-1972.) da ne otpušta svoje članove iz političih razloga. Godine 1974. rekao mi je dekan Filozofskoga fakulteta da će se Fakultet suprotstaviti izbacivanju preksisovaca, što su političari tada planirali, no od čega su odustali nakon burne reakcije međunarodne javnosti na izbacivanje osam profesora s Filozofskoga fakulteta u Beogradu.

Priznajem da sam bio jedan od inicijatora osnivanja Hrvatskoga filozofskoga društva, prvi tajnik HFD-a (1957-1959.) i predsjednik u jednome mandatu (1963-1964.), te da sam vrlo često sudjelovao (napose i kao predavač) na simpozijima i diskusionim večerima društva. Priznajem da je za razliku od brojnih sličnih društava, Hrvatsko filozofsko društvo bilo nezavisno, nije radilo ni po čijim “višim” direktivama niti je ikada imalo svoj “partijski aktiv” (što je bilo opće pravilo u svim stručnim, kulturnim, društvenim itd. organizacijama i institucijama). Prema svojim mogućnostima Društvo je radilo na unapređivanju filozofije, pa bi bilo dobro da se o tome radu više piše — bez pretjeranih pohvala ali i bez neosnovanog optuživanja. U svakom slučaju, društvo je ubrzo nakon osnivanja bilo postiglo zavidan ugled, pa su vlastodršci neko vrijeme snivali o tome da ga stave pod svoju kontrolu i zloupotrijebe ga za osudu “Praxisa”. No, njihovi pokušaji u tom pravcu, na njihovu žalost — žalosno su propali. Zato treba odati priznanje onima koji su na prošloj skupštini HFD-a progurali nekakvu izjavu u kojoj se politički osuđuju pojedini filozofi, neke bivše uprave Društva, a “usput” i časopis “Praxis”. Samo bi bilo zanimljivo znati koliko članova danas broji Društvo, koliko ih je glasalo za tu izjavu i kakvi značajni filozofski radovi stoje iza naših političkih čistača filozofije.

Priznajem da sam bio jedan od osnivača spomenutoga zloglasnog filozofskog časopisa “Praxis” koji je počeo izlaziti 1964. godine, a onemogućen je 1974., te da sam, bez obzira na službene ocjene i kampanje koje su cijelo vrijeme vođene protiv njega, obnašao dužnost jednog od dvojice njegovih glavnih i odgovornih urednika. Znali smo da je energičnu glavnu direktivu za napade na “antikomunistički” “Praxis” dao osobno predsjednik Tito, zbog čega su u napadima na “Praxis” bili tako složni svi partijski forumi, rukovodioci i ideolozi iz svih republika bivše Jugoslavije (neki od tih napadača u međuvremenu su sišli s političke scene, a neki su i danas na vlasti ili pri vlasti). Usprkos tome, drzovito smo, priznajem, ustrajali u praksisovštini.

Na Korčulanskoj ljetnoj školi — tijesno povezanoj s “Praxisom” i u samom “praxisu” intenzivno su sudjelovali veoma ugledni, pa čak i neki od najuglednijih zapadno-evropskih i američkih filozofa najrazličitijih orijentacijâ (od neortodoksnih marksista, preko fenomenologa do analitičkih filozofa), a u međunarodnim filozofskim publikacijama, pa čak i u dnevnoj štampi pisalo se o časopisu “Praxis” i o filozofima praksisovcima kao o značajnoj pojavi međunarnodnoga filozofskog života. Samokritički priznajem da se toj međunarnodnoj afirmaciji “Praxisa” nisam suprotstavljao, nego sam joj prema svojim mogućnostima pomagao.

Time se spisak mojih općih grijeha ni izdaleka ne iscrpljuje, no mislim da moram priznati i poneki konkretniji. Priznajem, dakle, da sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu više desetljeća predavao tri predmeta (logiku, spoznajnu teoriju i ontologiju), te da mi je postepeno uspjelo da se za svaki od tih predmeta izabere po jedan asistent [Goran Švob, Neven Sesardić, Lino Veljak (dod. prir.)]. Po novinama su me optuživali da je jedan od njih antimarksist, drugi nemarksist a treći — marksist pogrešne orijentacije. No, ja sam, priznajem, liberalistički smatrao i smatram da ni marksizam ni antimarksizam ne treba biti ni preporuka ni prepreka za rad na Sveučilištu.

Mea maxima culpa, bar po nekim mišljenjima, bio bi Žarko Puhovski. Pa kad je već tako, priznajem da je on doista jedan od onih kojima sam bio prvi ocjenjivač doktorske disertacije, zajedno s akademikom Predragom Vranickim i profesorom Milanom Kangrgom, kao članovima komisije. Priznajem da je ta komisija pozitivno ocijenila doktorsku radnju Žarka Puhovskog, a pred komisijom u istom sastavu i pod mojim predsjedavanjem on je tu disertaciju uspješno obranio. Priznajem da se (kao ni drugi članovi komisije nisam slagao s ponekom kandidatovom tezom, te da smo o tome živo raspravljali na javnoj obrani pred prilično velikim auditorijem. No ujedno priznajem da sam tu disertaciju (koja je u obliku knjige pristupačna svima zainteresiranima) smatrao i smatram veoma uspjelom ne samo po našim nego i po međunarodnim kriterijima.

Priznajem da imam veoma dobro mišljenje i o drugim znanstvenim radovima, kao i o znanstvenim sposobnostima Žarka Puhovskog te da sam ga upravo zato prije nekoliko godina predložio za jednogodišnjeg člana u Wissenschaftskolleg zu Berlin, jednom od najuglednijih znanstvenih instituta u svijetu. Spomenuti institut stvoren je po uzoru na još slavniji Institute for Advanced Study u Princetonu, ali je po opsegu znatno manji. Svake godine Wissenschaftskolleg poziva na godinu dana četrdesetak istaknutih znanstvenih radnika raznih struka iz cijelog svijeta, pri čemu približno polovicu pozivâ obično dobivaju njemački znanstvenici. Stoga nije baš jednostavno dobiti poziv za jednogodišnji boravak u tom institutu, a Puhovski je takav poziv dobio i ostvario. Sigurno ga nije dobio samo zato što sam ga predložio ja kao onaj tko je i sam bio član i tog instituta i onog u Princetonu. Prilično su komplicirane i ponekad dugotrajne procedure po kojima se u Wissenschaftskollegu obavlja izbor među prevelikim brojem prijedloga, a u tim procedurama sudjeluju ugledni znanstvenici iz više zamalja. Oni su svakako puno krivlji od mene što je Žarko Puhovski — pored potpisanoga — bio dosad jedini gost navedenog instituta, ne samo iz Hrvatske, nego i sa cijelog područja bivše Jugoslavije.

Priznajem da moje mišljenje o znanstvenim radovima i sposobnostima Žarka Puhovskog (ili bilo koga drugog) ne mora ništa značiti političkim pometačima naše filozofije koji svojim originalnim metodama mogu lako osporiti znanstvenu kompetentnost, pa čak i moralnu podobnost, ne samo meni nego i svakom živućem filozofu. Oni ne samo što mogu dokazati, nego su de facto već i dokazali da nikad nisam bio čak ni praksisovac. Nepobitno su utvrdili da su praksisovci gotovo svakodnevno posjećivali Alaksandra Rankovića Marka, pa kako nikad u životu nisam sreo ni upoznao druga Marka, nemam više prava ni da se nazivam praksisovcem. A ako se isti kriterij primijeni i na druge dosad priznate praksisovce, ispast će da praksisovci i praksisovština, protiv koji su grmjeli svi bivši vlastodršci, nisu nikad ni postojali.

Priznajem da bi filozofski u svakom drugom pogledu trebalo do kraja raskrinkati ne samo mene, nego i sve druge praksisovce — jednostavno zato što to dosad još nije napravljeno “do kraja” — to znači da bi trebalo raskrinkati ne samo praksisovce, nego i sve one filozofe i znanstvenike u svijetu koji su ih ocjenjivali sasvim drukčije od staljinističkih vlastodržaca bivšega Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije.

Budući da sam bio gostujući profesor na više zapadno-evropskih i američkih sveučilišta, a na još puno više držao pojedinačna predavanja, trebalo bi demaskirati sva ta sveučilišta i napose njihove filozofske odsjeke.

Budući da su mi sve knjige i rasprave objavljivane na više jezika na raznim kontinentima, trebalo bi pozvati na odgovornost brojne izdavače i urednike — od Amerike preko Evrope do Japana. Budući da sam kao pozvani referent sudjelovao na velikom broju međunarodnih filozofskih skupova, trebalo bi pozvati na red organizatore svih tih skupova, kao i napose zapadno-evropske i američke novine koje su o mojem sudjelovanju na tim skupovima (kao i o predavanjima na nekim sveučilištima) ponekad dosta opširno pisale, što naše novine — svaka im čast — nisu činile! Naše novine treba pohvaliti i zato što nisu pisale ni o kakvim priznanjima što su ih praksisovci dobivali od međunarodnih znanstvenih organizacija i institucija (sada ih ne bih nabrajao), a zagrebački “Vjesnik” treba strogo ukoriti zato što je jednom prilikom (prije nešto više od dvije godine) korektno pisao o jednom priznanju (počasnom doktoratu) što sam ga dobio od jednog zapadno-evropskog sveučilišta. No, o počasnom doktoratu što ga je puno prije mene od Sveučilišta u Uppsali dobio moj pokojni prijatelj Rudi Supek moglo se pročitati tek nedavno, u nekrolozima — kao da imamo više stotina znanstvenika s takvim priznanjem (nemamo ih, bojim se, ni nekoliko desetaka). Za razliku od pojedinih znanstvenika, književnika i umjetnika koji su u proteklom razdoblju podobijali po više desetaka različitih nagrada, Rudi Supek, koji je umro nedugo prije svoga osamdesetog rođendana, nije dobio ni jednu jedinu!

Uvjeren sam da će politički pometači naše filozofije uspješno obaviti i plemeniti zadatak rehabilitacije onih što se u civiliziranom svijetu nazivaju staljinističkim mračnjacima. Jer ti su mračnjaci puno prije naših današnjih lučonoša vidjeli pravu prirodu “Praxisa” i praksisovaca, pa za svoj pothvat zaslužuju puno priznanje svojih današnjih učenika i sljedbenika.

Tvrdi se da neki filozofski non-entiteti raskrinkavanjem filozofa i filozofije pokušavaju postići neke ružne nefilozofske ciljeve. Premalo znam o svemu tome da bih se toj tvrdnji mogao odmah pridružiti. Ali nije mi poznat ni jedan slučaj u povijesti filozofije da se netko afirmirao kao filozof političkim objeđivanjem i difamiranjem filozofa koji su se afirmirali svojim filozofskim radovima. Prema tome, politički pometači filozofije, najblaže rečeno, ne mogu težiti nikakvim filozofskim ciljevima. Za što se to oni zapravo bore — pitanje je koje sad ostavljam po strani.