Giga Barićeva

SADRŽAJ:

I. KNJIGA: SEDAM PROSACA
   I. ISPOVIJED
   II. IRINA ALEKSANDROVNA
   III. LIKVIDACIJA
   IV. GALERIJA PROSACA

II. KNJIGA: NA RATIŠTU
   I. GIGINO VJENČANJE
   II. U IŠČEKIVANJU

III. KNJIGA: POVRATAK
   I. OTAC I KĆI
   II. LUĐAČKI PLES
   III. GATANJA I PREDOSJEĆANJA
   IV. BEETHOVEN: SONATA QUASI UNA FANTASIA op. 27. No 1.
   V. DRAMA

I. KNJIGA
SEDAM PROSACA

I.
ISPOVIJED

Što se više smanjivalo danje svjetlo u predvečernjoj praznini Markove crkve, to su više rasle freske Joze Kljakovića i naduvale se do sablasne glomaznosti. Figure se pretvarahu u nekakve misteriozne orijaše, koji su bili spremni da se svaki čas usprave i razvale zidove i lukove, što su se hvatali negdje gore visoko u tami.
Tako se bar pričinjalo Gigi Barićevoj, koja sjedi tu u jednoj od posljednjih klupa ima gotovo tri četvrta sata, u očekivanju ispovjednika i stenjući pod hitrim i nasrtljivim mislima, koje su se mahnito prekopitavale jedna preko druge i udarale o njeno čelo i sljepoočice.
Napokon spusti tešku glavu na klupu i tako pognuta ostade nekoliko časaka.
U crkvi je bilo hladna. Osjećala se mokrina kišnoga februarskog predvečerja, studen kamenog poda i ukočena, svečana samoća.
Da je tkogod slučajno ušao i opazio nepomičnu i svinutu siluetu te žene, zacijelo bi pomislio, da su je najveće duševne boli i najteži grijesi doveli ovamo pred božje lice, od kojeg evo traži utjehe i oproštenja.
Ali tko pobliže poznaje Gigu Barićevu, taj bi se samo začudio i pitao, kako to, da se ona u ovo doba, kad nikoga nema u crkvi, nalazi ovdje, ona, koja je uopće rijetko kada pohađala svetišta i crkvene obrede. I ne bi mogao sam sebi dati odgovora ni razjašnjenja. Ne bi nikad došao na pomisao, da je ovaj Gigin pohod u crkvu i pristup k svetoj ispovijedi više plod nekog sujevjerja, nego iskrene pobožnosti, više neko ispitivanje udesa, nego predavanje Onome, od koga svako skrušeno kršćansko srce očekuje najveću utjehu i posljednji spas. U konačnoj svojoj svrsi slično obredu, što ga izvodi ona ruska gatalica u karte, kad joj čita iz njih buduće zgode njezina života ili tumači njezine zapletene sne i košmarske vizije.
Stoga nije nikakvo čudo, što je ona danas u pet sati došla u ispovjedaonicu, a u sedam očekuje Irinu Aleksandrovnu Bessmertnu, u zagrebačkim boljim krugovima poznatu i vrlo traženu proročicu.
Ali Giga se prevarila.
Doduše pošla je jutros u župni dvor, ispričala župnikovu pomoćniku, nekom suhonjavom, dugom franciskanu, čitav svoj život, povjerila mu, u kakvoj se nalazi dilemi i zaželjela da je on uputi i svjetuje. Sve je to bilo ne zbog toga što bi ona možda tražila i trebala savjeta i upute, nego upravo zbog toga što se pouzdavala više u slučaj nego u svoju odluku. Mislila je: šta joj franciskan reče to će i učiniti. Dakle: kao kakva hazarderka.
Pad kad joj je fratar rekao neka predvečer dođe na ispovijed, jer on joj može svjetovati samo nakon ispovijedi i u ispovijedi, onda je ona jednako lakoumno pristala, kao što je lakoumno i pokucala na njegova vrata. I čitav dan nije više na to mislila. Zapravo nije joj preostalo vremena da na to misli. Pošto je izašla iz župnog dvora, sašla je u Donji grad, obišla nekoliko dućana, zavirila kod svoje krojačice, naručila voća i jestiva, jer danas je utorak, a svakog utorka, poslije večere, dolazili su njezini običajni gosti: prosci.
Da prosci. Njih sedam.
I to ne kojekakvi udvarači i kavaliri, koji samo flirtuju i traže zabave i očekuju ovu ili onu, manju ili veću milost - ne, nego pravi, realni prosci, koji se uporno i ustrajno, ima već nekoliko godina, otimaju o njezinu ruku i čekaju, svaki na svoj račun, da Giga napokon reče:
- Da i amen!
- Jednoga ćete utorka čuti moju odluku! govorila je ona i odugovlačila već godinama da se konačno izjavi. A na njihov konačni i stereotipni upit:
- Kada će doći taj utorak? - odvratila bi ležernim, pjevuckajućim tonom:
- Možda za osam dana, a možda i nikada.
Popodne joj je prošlo vrlo hitro. Poslije ručka, kao obično, spavala je dosta dugo, dok je nije probudio telefon. To je bila vrijeme kad su telefonirala. Gospoda prosci.
Katkad se javila dva-tri, a drugi put bi se opet izredalo svih sedam. Lovili su spoj jedan za drugim, strpljivi kao sedam Jobova, čekajući trenutak kad će predgovornik odložiti slušalicu pa da preteknu slijedećega. Giga je ležala na divanu, palila cigaretu za cigaretom, slušala je njihove brbljarije, komplimente, budalaštine; plitke dosjetke, izjave i izljeve, reagirajući konstantno duhovitim primjedbama, persiflirajući njihove najsvečanije izjave, bagatelizirajući najozbiljnija uvjerenja.
Čim je digla slušalicu, znala je odmah po glasu tko je na telefonu. Odmah bi I ona svoj glas karikirala i asimilirala onome, koji se javljao, ozdravljajući na pozdravu i nazivajući njegova vlasnika posebnim nadimkom, od nje izmišljenim i konstantno upotrebljavanim. Danas su se javili svi. Čitava dva sata držala je ona slušalicu mijenjajući je s jednog uha na drugo, koja su se razdražena od dodira i dugog trenja, zacrvenjela i užarila.
Pri kraju bila je već umorna, tako da je sedmom, kad se najavio, odmah rekla:
- Budite kratki, umorna sam!...
Za nekoliko se minuta preobuče, nasadi hitro malu toku na glavu, navuče krzneni ogrtač i izađe na ulicu, od koje nije bilo daleko do Markova trga i crkve. Putem je još uvijek bila lakomisleno raspoložena, gotovo frivolno, kao da ide na kakav sastanak ili u kupnju nečega što će je razveseliti. Sav njezin interes bio je koncentriran samo u jednoj stvari: hoće li fratar sa svojim savjetima biti u skladu s njezinim željama?
Ali kad je ušla u crkvu i sjela na klupu, uhvati je čudnovat strah, neka postiđenost i ženantnost. Osjetila je odmah da su i mjesto i način i čovjek, koje je izabrala za svoj eksperimenat, preveć uzvišeni i sveti prema njezinu sujevjerju. Izgledaše joj ono, što je poduzela, kao svetogrđe. I začas je postala mala i kukavna zajedno sa svojim željama i nadama. Sve ono površno, frivolno, zemaljsko što je bilo na njezinoj duši, počelo je da je tišti.
I glava joj se spusti na klupu, a usne stadoše tepati nekim čudnim, gotovo dječjim šaptom već davno zaboravljenu molitvu.
Ostala je tako nekoliko trenutaka ponavljajući neprestano ono malo izreka kratke molitve, ali svaki put sve to iskrenije i to uzbuđenije. Katkad je koja riječ nasrnula na usta kao prigušeni krik, a koja i kao suzdržan jecaj.
Skrušila se potpuno. Ne možda zbog grijeha i prestupaka, koji bi joj teretili savjest i koje nije mogla tako naglo ispitati, uopće ni sjetiti ih se, nego najviše zbog toga, što je napustila da dolazi ovamo, gdje sve ono, što joj se u životu čini tako važno, postaje ništetno i isprazno. Tako je sada osjetila stid radi priznanja, koje je jutros dala fratru, da se nije ispovjedila otkad je izašla iz škole. Ni onda kad se udavala. I za tren projuri mislima kroz sve te godine, da nađe svoj najteži grijeh. Tražila je i prekopavala po prošlosti, koja je pred njezinom fantazijom; letjela, kao kakav ludi film, strelovitom hitrinom.
Vidjela je samo nekakve isprekidane slike, nagomilane, iscerene, tako da ih nije razaznavala, natpise, koji su tako žurno prolazili da ih nije mogla ni pročitati. Možda je sve to nekad bile i postojalo, ali jedno je pretjecalo drugo, brisalo, uništavalo, ne dopuštajući da se išta izgradi i fiksira u njezinoj pameti. Samo se jedna predodžba ponavljala, vraćala i bila savršeno jasna. Nešto, što je i inače, kad god se toga sjetila, izazivalo u njoj, ako ne baš grižnju savjesti, a ono ipak neku vrstu samooptužbe.
Bila je to jedna mala tragedija, u kojoj je baš ona igrala ulogu neumoljivog fatuma. Doduše, ona je tu postupila iz potrebe, a možda i iz samilosti, ali ipak nije nikad mogla uvjeriti sebe da nije bilo na koncu konca posrijedi i nešto egoizma i okrutnosti. Kad je njezin vjerenik u svoje doba polazio u rat, ostavio je kod nje svoga Nera. Divan i razuman vučjak, koji se potpuno preobrazio pošto je nestalo njegova gospodara. Postao je razdražljiv, neposlušan, divlji. Giga je bila na sto muka. Htjela ga je pokloniti bilo kome, ali svak se ustručavao da uzme ljuto i neukrotivo pseto. Kušala je da ga drži van kuće, ali Nero se neprestano vraćao k njoj, kao da je osjećao da je njegovo mjesto kraj nje. Nije joj doduše iskazivao bogzna kakve privrženosti, nije je nije slušao, a kad bi podigla na nj korbač, katkad bi zarežao i iscerio svoje oštre zube.
Giga je sve to podnosila. Mislila je: priviknut će se, pripitomit će se. Ali što je više vrijeme odmicalo, to je Nero postajao prema stranom svijetu sve suroviji, a prema domaćima sve apatičniji. Ležao bi povazdan sakupljen na svom ležaju, indiferentan i turoban, a čim bi tkogod strani zakucao na vrata, zarežao bi spreman da ga zaskoči.
Tako se jednom dogodilo da je Gigi došao u pohode neki znanac. I dok je u predsoblju pred ogledalom popravljao valjda svoju kravatu ili zakapčao posljednje puce na kaputu, šćapi ga Nero za nogu i zadre mu u list svoje plemenite zube.
To je zapečatilo Nerovu sudbinu.
Sutradan je došao živoder i odveo ga. I baš taj prizor Nerova susreta s njegovim krvnikom ostao je neizbrisiv u Giginoj uspomeni. Pseto je očajno jaukalo, čim je vidjelo onoga dugog, hladnog čovjeka s malim žmigavim očima ispod žutih trepavica, i savilo se Gigi oko nogu, kao da moli za milost. Lizalo je njezine cipele i stenjalo kao dijete.
Ona je onda srdito, glasom punim okrutnosti, rekla čovjeku:
- Odvedite ga već jednom! - i izašla; a da nije ni pogledala životinje.
Eto i sada, u času kad je prekopavala prošlost i tragala za svojim najvećim grijehom, iskrsavala je ta uspomena pred njenom fantazijom.
Vidjela je jasno Nerove oči s pogledom punim prijekora ili možda molbe, neka ga pusti da dočeka svoga gospodara.
Film života strujao je i letio u vrtoglavu tempu, miješale se i naganjale slike, slomljene u sitne detalje, u blještave momente, u kaotične reljefe, glave, lica, trupovi, noge, kuće, sobe, ulice, automobilski kotači, vagoni, dimnjaci lokomotiva, drveće, a onda natpisi mali i veliki kao električne pomične reklame. Hitro, hitro, hitro: ne razaznaje se ništa, ništa se ne da pročitati. Samo u razmacima pojavljivala bi se vučjakova glava, zastala na trenutak jasna, s velikim očima punim molbe, a kad bi je nestalo, hitio je za njom natpis, čitljiv, sa svijetlim velikim slovima: NERO - NERO - NERO - NERO...
I u jednom takvom času osjetila je Giga na ramenu nečiju ruku i miran muški glas:
- Gospođo!
Ona se uspravi.
Pred njom je stajao franciskan. Prema velikom prozoru koji je filtrirao slabo svjetlo posljednjeg sumraka, odražavala se njegova glava s vijencem malko kovrčaste kose i stola, prebačena preko pleća. On zadrži nekoliko sekunda svoj dlan na njezinu ramenu, a onda ga spusti i reče:
- Nešto sam zakasnio, oprostite.
Giga se digne:
- Ne mari, velečasni, - ja imam vremena.
I pođoše u ispovjedaonicu.
Mrak se u crkvi već jako zgusnuo. Ono nešto mrtvog večernjeg svjetla, što se izvana umorno naslanjalo na prozorna stakla, pomiješano s odrazom fenjera na trgu, i nemirno treperenje jedne lampice negdje u koru nisu mogli da dadu reljefa stvarima u crkvi. One su stajale naokolo većinom bez kontura kao velike sjene, nepomične, nepokretne. I veliki oltar izgubio je svoj profil: samo su svijeće na srebrnim kandelabrima mutnom svojom bljedoćom izgledale kao apsurdni, glomazni prsti neke nakazne i misteriozne ruke.
Iz ispovjedaonice se sipao u tišinu crkvenog prostora šapat Gigina pričanja. Neko sitno zviždukanje, kao pjevuckanje ptičice, koja se sprema da zaspi. Neko meko premetanje slova "p" i "š" između jezika i zubi u monotonim i kratkim intervalima.
Giga se ispovijeda. Govori, govori kroz limeno rešetkasto okance bez odmaranja, dugo, dugo u jednoličnom tonu, bez kadence.
Svećenik je približio okancetu uho i upija njezin šapat, sluša i ne prekida je. Nema šta da je pita, jer ona nabraja sve svoje grijehe i prestupke, opisujući ih potanko, više puta do u najmanje sitnice, ne propustivši ni povode, zbog kojih su nastali, ni posljedice, koje su izazivali. Žalila se ujedno, ponižavala i osuđivala, govoreći katkad o sebi s prezirom i prebacivanjem, što je bilo u velikom nerazmjeru s onim što je ispovijedala. Ali uhvatila je neka mahnita volja samomučenja, febrilno ekshibiranje nutrine, čudnovata, gotovo perverzna bestidnost, tako da su se njezine psihičke oči pretvorile u dva golema konkavna ogledala u kojima je vidjela svoj intimni život u silnim i iscerenim dimenzijama. I baš u času, kad je sebe tako iznakazila, da je izgledala potpuno razobličena, nekako onako kao umjetnica na trapezu po cirkusima ili one pelivanke naslikane na stranim grčkim glinenim vazama, koje se tako savijaju da im se glava pokazuje među nogama - prekine je ispovjednik.
Giga zašuti i ne dokončavši izreke. I nastade duga pauza, raskidana muklim udaranjem crkvenog sata; to se udaranje pričinjalo da dolazi ne s visine tornja nego negdje iz podzemlja; pauza potcrtavana hrapavom i fanatičnom škripom jednoga crva, koji je dubio staru hrastovinu ispovjedaonice. Napokon progovori franciskan.
Njegov je jasan i topli glas punio čitav prostor malene crkve i ječao, kao da hoće da uđe u sve zakutke, pod svaki svod, i u najtamniji ugao. Čitava ona strana ispovjedaonice, na kojoj je Giga klečala, rezonirala je od toga glasa, drhtala poput metala, što je proizvodio neko neugodno strujanje u Giginim koljenima i tibijama.
Kod prvih tonova malo se iznenadila, jer je svećenik govorio glasno i razbio ono misteriozno i pobožno raspoloženje, u kojem je ona šaputala svoja priznanja. Ali se poslije malo privikla: mekoća njegova akcenta milovala ju je poput kakve drage ruke.
- Bio je malko mučan put, kojim ste, drago dijete, morali prolaziti. I vidim, kako vam nije bilo lako izdržati i ne smalaksati. Nije pravo što ste strogi prema sebi, kao što ne bi bilo razumno da ste zadovoljni svim onim, što ste u životu poduzeli i učinili. Svakako istina je, da od tisuća žena ne bi možda nijedna u takvim okolnostima bila toliko jaka i odlučna, toliko izdržljiva u svojoj vjeri u nešto što je već izgubilo oblik i izraz, i napokon toliko odana ljubavi, koja se već nalazi preko granica života. I ja ću u ovaj čas prijeći preko svih onih različnih zabluda i slaboća, koje bi zapravo morale biti predmet ispovijedi, ja se neću ovdje prizivati na vašu kršćansku savjest, kako da se od njih čuvate, niti ću vas opominjati na otpor, na borbu protiv njih. Ne, jer ja vidim da se ovdje radi o nečem drugom. Meni se čini da se u vama završava proces jedne likvidacije. Vi obračunavate s nečim što je dosada vodilo, ispunjalo, izdržavalo vaš život. Vi se oslobađate. Vi se izvlačite iz ropstva. Ne zato da izbjegnete dužnostima nego možda da ih proslijedite, ali prema nekome, tko ih uvažava, prima, nagrađuje i koga one usrećuju. Ali likvidacija jedne tako velike i zamašite osjećajne zgrade, oslobođenje od dugogodišnjih spona, koje su se čvrsto zamrsile oko srca - ne ide tako lako. Doduše utanjili su se i istrošili osjećajni rezervoari, konci se pokidali, ali to ne znači da tu i tamo ne postoji mnogo toga, što je neistrošivo i nepopustljivo. A s tim se uhvatiti ukoštac, s tim se lomiti, od tog se otrzati - znači: teško krvariti, čupati komade živoga mesa...
I govorio je franciskan nižući jednu za drugom slike i metafore, aludirajući na ovu ili onu pojedinost iz Gigina života, koji mu je ona jutros ispričala.
Ali kako on dugo nije dolazio do zaključka, zapravo do onog što je ona htjela čuti od njega, njezin se interes pomalo umanjivao i postajalo joj je sve to dugočasno. Umaralo ju je njegovo ljeporječje, otromilo njezinu pažljivost, odbijao njezine misle, koje su skrenule svojim posebnim putem i kondenzirale se u neko unutarnje monologiziranje.
Gigi je opet iza zatvorenih trepavica strujao u najvećoj brzini natpis sa svijetlim slovima: NERO - NERO - NERO - NERO.
Iskrsavao je u njoj čudnovat paradoks: kao što je nekad dala ubiti onog psa, koji je, izgubivši gopodara, izgubio sadržaj i smisao svoga življenja, tako ona danas traži tko će joj pomoći da ubije nešto što je u njoj tako dugo živjelo, životarilo, iščezavalo, a nije se dalo potpuno uništiti. Ali bez toga potpunog uništenja nije moguće započeti novo. Valja najprije dotući ono jedno - dotući nemilosrdno. Postati krvnikom svega što je sačinjavalo njezinu sreću: želja, nada, očekivanja, drhtanja, osjećanja, odricanja, velikog jednog sna, slatke i fanatične zablude, tvrdoglave fiksne ideje za jednoga jedinog i radi jednoga jedinog čovjeka. Zar nije to uistinu sve samo puka fantazija? Monstruozni delirij, koji ju je zahvatio u vrijeme postajanja i dozrijevanja, i ne ostavlja je ni danas, kad je nestalo njegova uzročnika?
Šta znači sada njezina vjernost, njezino čekanje, njezino robovanje? Vjernost - kome? Na koga čekanje i kome robovanje.
Ali ne, ne! Tko kaže i tko hoće da je on nestao? Zar ako ga nema uza nju, ako možda nije više živ, ako ga ona ne može dotaknuti rukom ni vidjeti okom, zar da ga zato više nema? Sad najedanput, kad je već toliko godina uz nju, nevidljiv doduše, ali nazočan i uvijek jednako važan.
Bio je, živio, sudjelovao u svemu, jer ona ga je u sebi nosila, podržavala i dijelila s njim svoje dane i godine, savjetovala se s njim, razgovarala, debatirala i prepirala se, a katkad i svađala. Bilo je dana kad je bila s njim nezadovoljna, prkosna, gruba, a s drugima susretljiva i ljubazna baš iz inata. Doduše, te su svađe ispočetka bile rijetke, ali kasnije su učestale dok se napokon nisu razvile u velike i zajedljive razmirice. Život je postao pravi pakao.
Pa to se ne da više izdržati! Sad je sve to nesnošljivo. - Prekinuti - prekinuti...
A franciskan je neprestano govorio u jednakoj monotonoj kadenci, valovi njegova glasa naganjahu se u praznini crkve, a Giga je samo otkad-dokad nehotice čula koju riječ.
Stereotipnost tih riječi nije mogla zadržati njezine pažnje, koja je bila rezervirana samo za zaključak:
- To valja dobro promisliti - sve je u božjim rukama - čistoća je prva kršćanska krepost - možda bi se našao i koji drugi put - glavno je doći do spasenja - u prolaznosti i ništavilu svijeta očituje se istina drugoga života - čovjek učini nepromišljen korak i eto razočaranja - samo u Bogu nema razočaranja - križ, koji nosimo, nije vječan...
Prekinuti, prekinuti - monologizirala je Giga sve to upornije. Za to ima bezbroj razloga. To nije tek od danas, od jučer: godine i godine da se to obnavlja, gomila, nasrće. Od onog dana, kad se vratila s vjenčanja, pa neprestano do danas nije bilo minute bez prigovaranja, bez prijekora, zahtijeva i zabrana.
Već onda, kad je došla k njemu i kad mu je ispričala šta se dogodilo s Nerom, Marko je prigovorio:
- Kako si ga mogla dati ubiti? Ali bolje da je mrtav. Onaj, tko voli, radije je mrtav, nego ostavljen. Ja bih, vidiš, radije umro, nego da znam da ćeš me zaboraviti. Ako umrem, znam, nećeš me zaboraviti. Ni ostaviti. Samo se žive ostavlja i zaboravlja.
A kad se morala sama vratiti kući i živjeti bez njega, i uopće bez znanja gdje je on, je li živ ili mrtav, uvjerila se da je samo onaj mrtav koga više nema u nama. Mi, samo mi, možemo nekoga uzdržati na životu, samo mi možemo nekoga predati smrti. Koliko živih stvorenja hoda svijetom;, pa tko je od njih za nas živ? Onaj samo, koji nam treba, koji nas hoće, koji nas traži, goni, mrzi, ljubi, uhodi, srdi, veseli, zove i mami, vara i vjeruje u nas, misli na nas, miluje nas i udara, kori nas i oprašta nam, iskorištava nas i dariva i tako dalje, u vječnom nekom dobrom ili zlom odnosu, sve do trenutka, kad nije više kadar da nam išta učini. Kad ga dakle za nas više nema.
Ali kada je to, da nekoga više za nas nema? Da li ikad nestaje majke, koja nas rađa? Da li ikad umire dijete, koje smo nosili u sebi? Može li ikad poginuti onaj, komu smo darovale boli našeg djevičanstva? Uz čiji smo život prislonile naš, da mu služimo, robujemo, djecu rađamo i borbe olakšavamo? Može li umrijeti za nas onaj, koji nas je spasio od propasti? Oslobodio od patnja, izbavio mučeništva i digao iz poniženja? Umire li ikad za nas onaj, tko nas je trovao, gnječio, lomio, blatio, povlačio kroz poniženje i kaljao gnusom? I mržnja i ljubav daju sadržaj i pravo na opstanak ljudima oko nas. Podržavaju i one, koji ne postoje u fizičkom životu. Dok god su u nama, a mi smo još tu, dotle nema mrtvih za nas ni oko nas. Groblje je samo ondje, gdje je i naš grob.
Zato: kamo sada?
Prekinuti, prekinuti!
Franciskan, sav zbunjen, prekine svoju govoranciju i nadoveza odmah, u drugome tonu, na njezin usklik, koji je on shvatio kao prigovor na njegovo rezoniranje:
- Pa u ime božje odlučite se za ono, što vam se čini najbolje! Meni je potpuno jasno da vi dalje ovako ne možete. Kao što mi je jasno da vam nije lako iskočiti iz dugogodišnje mirne povučenosti u nov odnos bilo s kim. Ja vas samo još jednom pitam: jeste li odlučili da prekinete?
- Prekinuti, prekinuti! - istisne se Gigi usklik iz prsiju.
- Onda pođite kući i kad se ona sedmorica okupe kod vas, pretražite još jednom u sebi, koji vam se čini najvredniji, možda vam je taj i najbliži i najdraži, i odlučite se.
- I vi, sveti oče, držite, da se neću nikada pokajati, što sam napokon prestala da živim za čovjeka, koji je već davno mrtav i koga nije više moguće nigdje naći?
Franciskan se za trenutak zamisli. Možda mu je palo na pamet, kako je čuo za tolike slučajeve, gdje su se izgubljeni i nenazočni nakon dugo godina vratili, a proglašeni mrtvi - uskrsli. Možda se sjetio, kako je bilo i takvih, koji presađeni u drugi ambijent, među druge ljude, nađoše nove odnose i obveze i potpuno se odrekoše svega što je nekad sačinjavalo njihov život, pa je zaostao s odgovorom. Na koncu konca ova žena ne zna pouzdano je li njen muž poginuo ili nije, i vjerojatno joj je teško priznati samoj sebi da ga više nema među živima. A on sam zna vrlo dobro, kako je život pun najluđih mogućnosti i ne može izreći tvrdnju, koju bi danas-sutra mogao najnevjerojatniji slučaj opovrći.
I napokon, kao da je čuo maloprijašnje Gigine misli, reče:
- Ako ste uvjereni da on više nigdje ne postoji, pa ni u vašem srcu, onda nema razloga da živite za nj. Giga nije ništa odgovorila. Protrnula je, pograbljena hladnim ježurima.
Konačno je stajala pred odlučnim časom: da proglasi mrtvim čovjeka, koji je do maloprije bio u njoj živ, koga nije nestalo prije toliko godina nego tek sada kad se njoj prohtjelo, da ga više nema. Ona polaže vlastoručno u grob čovjeka, koji još gleda u nju otvorenim očima i čiji je dah još zamahuje.
Jest, ona vidi jasno, potpuno jasno nad sobom one oči, velike kao u detaljnoj filmskoj slici, s vlažnim rožnicama, lijenim vjeđama i sluzavim trepavicama, a na zatiljku osjeća hlad njegova daha. Međutim struji hitra negdje duboko u njezinu mozgu plameni natpis: NERO - NERO - NERO - NERO.

II.
IRINA ALEKSANDROVNA

Tačno u sedam sati uvela je Gigina sobarica Irinu Aleksandrovnu u salon. Pri tom je surovo odgurnula nogom malo bijelo psetance, koje je kreštavo lajalo na došljakinju.
Neka samo izvoli pričekati, milostiva još nije kod kuće. Milostiva zna da će ruska gospođa doći i svaki čas se mora vratiti.
I zapita pomažući joj da skine ogrtač:
- Izvoli li milostiva gospođa čašicu vina i koji kolačić? Ili možda čaj?
Ruskinja skine šešir i rukavice, pa ih pruži sobarici:
- Možete li skuhati dobru tursku kavu? To bih najvoljela.
- Vrlo rado, milostiva gospođo.
- Zovite me: Irina Aleksandrovna. A vi, kako je vaše ime?
- Franciska.
- To nije teško upamtiti. A onaj mali pas, kako se on zove?
- Muči, Irina Aleksandrovna.
- Kako je to ime?
- Kinesko, Irina Aleksandrovna. Milostiva ga tako zove zbog jednog gospodina, koji ovamo često dolazi i voli Kineze.
- Dobro, Franciska. Pustite ovamo Mučija, a onda mi donesite kavu.
Malo poslije ušao je Muči u salon. Ustavio se kod vrata i zarežao. Irina je Aleksandrovna već sjedila u naslonjaču i držala se, kao da ne mari za nj. Listala je neku knjigu i pogledavala ga ispod oka. Muči je pošao oprezno do divana, zavrtio se dvaput oko sebe i režeći legao, položio glavu na prednje noge i sasvim se smirio. U sobi je bila potpuna tišina. S mirne, uske ulice nije dopirao nikakav glas. Ni koraci prolaznika ni buka bilo kakvih kola. Na oniskom okruglom stolu uz divan stajala je lampa sa širokim abažurom i prosipala svjetlo po predmetima, koji su tu ležali: telefon, puce za električno zvonce, dvije-tri uvezane knjige, dvije pepelnjače (jedna od oniska, druga od brušena stakla), srebrna kaseta sa cigaretama, jedan mali Budha na čipkastom podstavku, bjelokosna doza sa rokoko-minijaturom i nekakva mala drvena nakaza, jedna od onih crnačkih plastika, koje su poslije rata izazvale pravi delirij kod svih snobova velikih evropskih centara. Ruskinja je pogledala redom svaki od tih predmeta, dohvatila crnačku plastiku i promatrala je s velikim zanimanjem. Vidjela je odmah da je to drastičan opsceni objekt, talisman možda ili fetiš. To je navede; da pogleda na pokućstvo oko sebe i na slike po zidovima. Činilo se tako, kao da traži nekakav objekt, za koji zna da je tu, ili kao da ispituje je li tu sve isto onako kao onda, kad je ona ovdje bila posljednji put. Irina Aleksandrovna Bessmertna, ruska emigrantkinja, od nekoliko godina nastanjena u Zagrebu, zaslužujući svoj svagdanji kruh gatanjem u karte i kojekakvim proricanjem sujetnim i nesretnim ženama, bila je iz imućne i plemenite moskovske porodice. Kao mlada djevojka provela je nekoliko godina u Leipzigu, gdje je htjela da uči pjevanje, ali je poslije bolesti izgubila glas. Kroz to vrijeme upoznala se s nekim novinarom Bessmertnim, Židovom, čija je familija, ustravljena pogromima prebjegla još davno prije rata iz Kišinjeva u Njemačku. I vjenčala se s njim protiv volje rodbine, koja je doduše nije posve napustila, ali je nije ni bogzna kako obilno pomagala. Njezin je muž bio u nekoj redakciji kao reporter. T tako je mladi par živio, ako i ne u luksuzu i obilju, a ono ipak pristojnim i čednim životom intelektualaca po evropskim velegradovima. Drugovali su s novinarima i lajpciškom umjetničkom bohemom, zanimali se za sve umjetničke i literarne pokrete u Njemačkoj i u Rusiji. Ona je često prevodila novele i članke iz ruskih revija i publicirala ih u njemačkim novinama, a on je izvješćivao neke petrogradske novine o kulturnom životu u Njemačkoj.
Međutim su kovali planove i bili uvjereni kako neće dugo čekati da se njihov položaj poboljša. Irina je svako pismo svoje majke otvarala s pouzdanjem da joj nosi konačno i potpuno pomirenje s porodicom, što bi joj donijelo mnogo veću apanažu od one, koju je tada dobivala, a Bessmertnom je bilo stavljeno u izgled mjesto stalnog urednika u istoj redakciji, gdje je dosada bio samo reporter. Glavni urednik Dr. Schultze, njihov najbolji prijatelj, uvjeravao ih je da je njegovo namještenje osigurano i da će na prvoj sjednici redakcijskog savjeta stvar biti konačno uređena i zaključena. Onda se dogodilo nešto neočekivano. Uprave dok se u velikoj dvorani redakcije ta sjednica održavala, odjeknuo je u jednoj od telefonskih kabina revolverski hitac. Novinari u drugim kabinama ostaviše svoje aparate i nađoše Bessmertnoga prostrijeljene glave sa slušalicom u ruci. Jedan istrgne samoubojici slušalicu, iz koje je dopirao očajan ženski krik:
- Saša! Saša! Saaaša!
Novinar zapita naglo:
- Tko je tamo?
- Ja sam, Saša... ja sam... Jesi li ranjen?
On posluša trenutak, a onda reče stvarno:
- Ovdje Ehrenberg. Od redakcije. Tko je tamo, molim?
Zatim počeka neko vrijeme, pa zaviče energične:
- Ja vas molim, da mi kažete tko ste i jeste li vi ovaj čas razgovarali s Bessmertnim?
Nakon male stanke odgovori on opet, ali mnogo blaže:
- Vi ste njegova žena i hoćete da znate, što je s njim? Jest... on se ranio... Dođite odmah ovamo. Kad je Irina došla, našla je svoga muža mrtvim na divanu u maloj sobici redakcije. Tu su već bili i ljudi od policije i društva za spasavanje.
Nitko nije znao za uzrok ovog samoubistva. Irina Aleksandrovna je uvjeravala policiju i svakog drugoga, s kim je o toj tragediji govorila, kako nikako ne može shvatiti zašto je njezin muž na tako čudnovat način oduzeo sebi život. On je, najbolje raspoložen, otišao u redakciju i veselio se svome promaknuću, koje je te večeri imalo uslijediti; obećao joj je telefonirati, čim svrši sjednica. Bili su se dogovorili, kako će proslaviti njegovo imenovanje i večerati van kuće, u restoranu "Paegea", gdje će je čekati on zajedno s glavnim redaktorom Schultzeom. Malo dana iza muževljeva ukopa Irina je ostavila Leipzig i vratila se svojoj familiji u Rusiju. U krugovima, koji su poznavali Irinu, šaputalo se koješta o uzrocima samoubistva Bessmertnoga. Neki su tvrdili, da je on onoga istoga dana, čas prije odlaska iz kuće, našao u njezinoj torbi pismo Dra Schultzea, iz kojega se jasno vidjelo da je ona već odavno u ljubavnim odnosima sa Schultzeom. Tu je Schultze spominjao i restoran "Paegea, u kome su imali da se sastanu. Govorilo se još da je Bessmertni, koji je svoju malu Irinu volio do mahnitosti, ponio sa sobom ono pismo, ne spomenuvši njoj o tome ni riječi, i potpuno miran urekao s njom sastanak kod "Paegea". Ona se malko osupnula, kad je čula da i on predlaže isti restoran kao i Schultze, ali je brzo prešla preko toga. Međutim je on, čim je stigao u redakciju, otišao u telefonsku kabinu, nazvao svoj stan i rekao Irini:
- Irina, budi tako dobra i pođi u devet sati u restoran "Paege". Tamo će te dočekati Dr. Schultze. Ja neću dolaziti, jer neću da vam smetam i jer sam odlučio, da još ovaj čas otputujem vrlo daleko. Na to je u telefonu odjeknuo hitac. Irina se nije više sastala s doktorom Schultzeom, ni kod "Paegea" niti igdje drugdje. On nije bio nazočan ni kod prijateljeva ukopa, ni kod njezina odlaska, iako mu je ona pisala da bi ga vrlo rado još jednom vidjela. O njezinu životu poslije odlaska iz Leipziga pripovijedale su se zanimljive potankosti.
Živjela je u Moskvi kod roditelja životom imućne gospodske kćeri, sudjelovala u mondenom društvu, kupila oko sebe literate i umjetnike, pohađala sve izložbe, sve premijere, sve utrke, putovala, flirtala, pisala feljtone i dala se portretirati od modernih slikara. Godinu dana prije rata sprijateljila se s nekim priprostim kaluđerom, koji je živio negdje na selu, gdje se nalazilo njihovo imanje. Ona je tamo ljetovala i upoznala toga čudnog svećenika, koji je uživao velik ugled među seljacima i imao u sebi klice Rasputinova talenta. To je poznanstvo učinilo da je Irinu uhvatio nekakav mistički spleen, pa se s pravim fanatizmom dala na razgovore i debate sa svojim kaluđerom o duhovnim stvarima, problemima i tajnama ovoga i onoga života. Sve do u kasnu jesen, kad su njezini već davno ostavili selo i vratili se u grad, ostala je na imanju na veliko čudo svojih gradskih prijatelja. Je li između nje i kaluđera, kome je moglo biti preko četrdeset godina, bilo kakvih drugih veza osim spiritualnih, teško je ustvrditi. Činjenica je da su njih dvoje bili vrlo mnogo zajedno, da je kaluđer neprestano ručao ili večerao kod nje, da su katkada do u kasnu noć razgovarali, molili, pjevali pobožne pjesme, čitali, slagali nekakva drvca i tumačili njihove likove, gatali igraćim kartama, miješali nekakve masti i mirise, i bog bi znao što još.
Kad se napokon Irina, na ponovne i odlučne pozive roditelja i prijatelja, vratila u grad, bila je potpuno promijenjena. Fascinirana od svoga novog prijatelja, nije marila više nizašto i ni za koga. Napustila je sve i nestrpljivo pozivala kaluđera, da je pohodi u Moskvu. On se nije dao dugo moliti. Najednom je banuo na vrata Irinine roditeljske kuće. Njezini roditelji i braća nisu bili oduševljeni tim posjetom, a pogotovo ne kad je kaluđer počeo da dolazi često i da ostaje dugo. Za kratko vrijeme nametnuo se čitavoj familiji. Sve šta se u kući radilo i poduzimalo, bilo je pod njegovim utjecajem.
Mora se priznati da je u njegovoj ličnosti bilo mnogošta zanimljivo i privlačivo, i može se ustvrditi da nije bio bez nekog šarma, kojim je vezao uza se slabe i snatrive, muške i ženske individue. Njegovo živo, krupno crno oko, potcrtano lukavo-naivnim smiješkom, koji je u isti čas otkrivao savršeno lijepe bijele zube i zavinuto crvene senzualne usne, fasciniralo je svakoga, kamo god je došao i s kim god je govorio, iako je inače bio prljav i mastan.
Irina je one zime sa svojim kaluđerom postala središte društvenog interesa i svak joj je zaviđao na njezinu mističnom vitezu. A dobio je i nadimak: "Mali Rasputin". Irina je igrala ulogu "male carice". U dane njezina primanja bila je kuća krcata gostima. Dame se otimale o Irinino poznanstvo i iskorištavale su sve veze, kako bi došle do poziva na njezine sastanke. Sakupljali su se tu i mnogi odličnici, časnici, visoki činovnici, a jednom se govorilo da će biti ondje nazočan i netko od dvora. Jedni su govorili: kakav veliki knez, a drugi opet: kakva velika kneginja.
Kod svih tih sastanaka kaluđer je bio glavna ličnost. Kad bi se društvo malo razrijedilo, onda su se preostali povukli u Irininu sobu, gdje je kaluđer nazočnima gatao i proricao. Čitao je crte na rukama, tumačio znakove na noktima, bacao karte, tresao kocke, palio šibice, nekoje od dama hipnotizirao i ispitivao ih, u jednu riječ tjerao sve moguće vrste mađije i čarobnjaštva.
Ali sve bi to bilo i ostalo puki sport, da nije kaluđer počeo utjecati na intimni život svoje mistične klijentele. S jedne strane njegova su se gatanja i proročanstva, možda i po slučaju često ispunjala do u najmanje detalje i odgovarala tačno realnom stanju stvari, a s druge počele su razne gospođe da ga pozivaju i mame u svoje stanove, na kojekakve intimnije seanse i manje mistične sastanke. Zabavljale su ga, opijale, zavodile i najednom od inspiriranog proroka postade obična raskalašena pijanica.
Po čitave noći čekala bi ga Irina, ne znajući ni gdje je ni šta radi, da se vrati kući - jer on se potpuno ustalio u Moskvi i stanovao u jednom apartmanu kod Irininih roditelja - a kad bi dolazio, pijan i slomljen, pred zoru, onda bi ga obasipala predbacivanjima i grdnjama, koje su malo pomagale.
Znala ga je vrlo često uhoditi, slala je po nj sluge da ga dovedu, čekala ga u kolima pred kućom kakve nevjerne prijateljice, nadajući se uvijek da će ga opet predobiti i odvratiti od nedostojna života.
Ali sve to nije ništa koristilo. Priprosti seoski monah zagrezao je u luksuznu raskalašenost i potpuno se poživinčio. Njegove lijepe oči napuniše se crvenim krvnim nitima i zagasitim mrljama, usne su mu nabrekle od ženskih ugriza, a podsmijeh postao glup i odvratan.
Irinina se okolina spremala da ga otpremi iz kuće, i već je bilo sve udešeno da ga jednom, kad se pijan i neuračunljiv kasno u noći vrati kući, dočekaju kola, koja će ga odvesti u selo.
Ali dan prije toga spopade ga groznica i morao je u postelju.
Irina je cijelo vrijeme ostajala uza nj. Buncao je u deliriju, lomio se i vrtio kao bjesomučnik. Govorio u rastrganim frazama besmislice, izricao psovke i nepristojne riječi i pjevao infamne erotičke pjesme. Pri tom mu se bijela slina prosipala po crnoj bradi i košulji, pa se rastezala i dugačkim nitima.
Irina je očajavala. Brisala mu znoj i slinu svojim rupcima, napajala ga vodom i milovala kao malo dijete. Napokon se primirio i zaspao. Ona je u susjednoj sobi legla na divan i zadrijemala.
Iznenada je probudi kaluđerov krik:
- Irina! Irina!
Našla ga je gdje sjedi u krevetu, obučen, širokih očiju, s rukama preko prsiju, koja su se kidala od naglog disanja.
Ona priđe k njemu i klekne do njegovih nogu. On stavi ruku na njezino tjeme i reče isprekidanim glasom:
- Sve je svršeno, Irina! Propast je pred nama. Jasno vidim: propast, uništenje. Za kratko vrijeme dogodit će se nešto što će donijeti propast, Svima: i tebi i tvojima i carstvu i ruskoj zemlji. Ja to neću dočekati, srećom ja odlazim prije toga. Ali ti ćeš lutati i stradavati, ostavljena i osiromašena, da napokon umreš daleko negdje, među ljudima koji nisu Rusi. To je istina, a ja znam i vidim istinu. Sad me pusti da dobrovoljno odem, prije nego me nasilu odvedu odavde. Uzalud ga je Irina zaklinjala, da ne izlazi onako bolestan i slab, usred noći. Nije se dao nagovoriti da ostane. A nije dao ni da ga prati, ni ona ni itko od njezinih slugu. On joj pruži obje ruke, koje ona, sva u suzama, izljubi, i izađe.
Što se poslije toga dogodilo s njim, to je ostala vječna zagonetka. Neki su govorili da se bacio u rijeku i tako poginuo, a drugi su tvrdili da je pošao k jednoj od svojih prijateljica, pa da se u hodniku sreo s njezinim mužem, koji ga je bacio niz kamene stepenice i dotukao batinom, i nogama obuvenim u teške čizme. Mali Rasputin dočekao je sudbinu velikoga.
Ali njegovo se proročanstvo ispunilo.
Do nekoliko nedjelja izvršen je atentat u Sarajevu, a malo zatim buknuo svjetski rat. Poslije rata revolucija, propast Rusije, bijeg pred boljševicima, rasulo Irinine porodice, a ona sama, osiromašena, bez ikoga svoga, bez mladosti, bez nade, potuca se evo godinama po svijetu u nesigurnoj borbi za svagdanji hljeb. Bježeći iz domovine pridružila se najprije nekoj provincijskoj teatarskoj trupi, koja je išla u mladu slavensku državu Jugoslaviju, gdje su mnogi emigranti našli bratski prijem. No kako nije nikad glumila, a nije ni imala glumačkog talenta; morala je igrati male uloge.
Spretnija je bila u pitanjima garderobe, pri čemu joj je mnogo pomagao rafinirani ukus i iskustvo mondenog društva, iz kog je proistekla.
Trupa je godinu-dvije obilazila hrvatske i srpske gradove i materijalno prolazila vrlo dobro. Ali kad su zatim došle druge teatarske družine, puno bolje od njihove, osobito moskovski Hudežestvenici, onda su takva manja poduzeća raspala. I Irinina se grupa raziđe u Ljubljani Ona je imala još sve manje dragocjenosti i nadala se, kad ih proda, da će moći od toga živjeti, dok se kad kuće ne srede prilike. A da manje troši, povukla se u Kamnik, gdje je živjela vrlo čedno i jeftino.
Vrijeme je međutim, prolazilo, izgledi da se u Rusiji prilike promijene postajali su sve manji, dragocjenosti su komad po komad iščezavale, tako da je Irina Aleksandrovna odlučila da se dade na kakav posao, koji će je prehranjivati i sačuvati od prosjačenja. Prije nego je išta izmislila što bi poduzela, pomogao joj je slučaj do ideje.
Stanovala je ona u Kamniku na Meljinama, kod neke stare gospođe, koja je imala nešto starog, antiknog pokućstva, nekakve komade i sekretere i bidermajerske sofe i naslonjače. Ali sve tako derutno i razbijeno, da ne bi čovjek dao groša za to.
I baš u doba kad je Irina Aleksandrovna smišljala, kakvog da se lati posla, nabasa kod njene gazdarice neki bucmasti Židov Silbernadel, koji je htio kupiti ono nekoliko komada starog pokućstva.
Ali stara gospođa ni da čuje za prodaju. Mislila je: za novac, koji može za to dobiti, ne može kupiti novo i ostat će bez pokućstva.
Silbernadel se nasmije i reče, ako baš neće novac, a on će joj dati novo moderno pokućstvo, ravno dućana, a ona njemu staro.
Kad je posao bio gotov, upita Irina Aleksandrovna Židova, kako mu se to može isplaćivati. I on je uputi u tajne svoga posla.
Ima on u Zagrebu trgovinu antikviteta, pa kupuje za jeftine novce razbijene stare predmete, koje daje stolarima na popravak i preradu, pa ih onda prodaje kao antikne raritete za skup novac. A po Sloveniji ima toga rasijano kojekuda, i to vrlo lijepih i rijetkih stvari, za koje se otimaju sabirači i amateri. Samo kad bi imao dosta kapitala i nekoga, tko bi mjesto njega u Sloveniji kupovao.
- To su dobici, veliki dobici! - reče Silbernadel. - Tristo posto, petsto, hiljadu posto!
Irini Aleksandrovnoj sine ideja: kako bi bilo da se ponudi za kompanjona? Prodat će svoje dragocjenosti, nakupovat će robe i slati Silbernadelu u Zagreb na prodaju. Silbernadel pristane na tu suradnju, oda joj mjesta gdje se može naći lijepih stvari, uputi je na neke posrednike i vještake, napravi s njom nekakav ugovor, po kome bi se dobitak dijelio upola, i otiđe u Zagreb da čeka prvu pošiljku.
Irina se Aleksandrovna odmah snađe u novom poslu. Uspije da nakupi čitav vagon stvari i doprati ih sama u Zagreb. Tu je čekala, dok se sve popravilo, a onda je njezin ortak za malo dana sve rasprodao. Zaslužila je čistoga sto pasto na uloženom kapitalu.
To je bilo dosta da se uvjeri o unosnosti posla i o ispravnosti svoga kompanjona, koji ju je nagovarao da uzme što više robe, ističući opasnost konkurencije, koja križa po Sloveniji u potražnji za najljepšim i najinteresantnijim predmetima. Nato se ona požuri, da proda u Zagrebu sve svoje dragocjenosti, vrati se u Sloveniju i proputuje je s kraja na kraj kupujući staro pokućstvo, gdje god je išta vrijedno našla i do posljednje svoje pare:
Oduševljeno je Silbernadel dočekao robu.
Irina se definitivno preselila u Zagreb. Ovaj put je prodaja išla nešto sporije, a i novci su rjeđe dolazili. Silbernadel je zabrinuto klimao glavom: stolari su preskupi i rade prepolako, mušterije su škrtice, najamnina, porezi, prijenos i sto drugih stvari. Kad je prodao koju stvar, dao bi joj malenkost, koja nije iznosila ni polovicu onoga, što je ona sama dala za to. Tražila je od Židova, da joj kaže, gdje su stolari, koji opravljaju stvari, a on je kazivao neke, kod kojih se nalazio samo kakav stolčić i ormarić. Gdje su se djele one krupnije i skupocjenije, toga nije mogla doznati. Jednako nije mogla doznati za mušterije, kojima je Silbernadel prodavao pokućstvo. Označivao je neke adrese i brojeve ulica, koje nije mogla naći, ili nekoga u provinciji, kamo se njoj nije dalo odlaziti. Irini Aleksandrovnoj bijaše jasno da Židov ševrda i da je kani nasamariti pa odluči raščistiti situaciju. Ili će joj kazati gdje se nalaze stvari, i ako prodane, tko ih je kupio, ili će ga prijaviti policiji. Silbernadel, vidjevši da nema šale s Ruskinjom, uputi je nekim stolarima i dade joj nekoliko adresa kupaca. Ona je obredala najprije stolare i tamo doduše našla po gdjekoji lijep komad pokućstva, ali je Silbernadel svakome bio toliko dužan za razne popravke i prerade, da se to nije isplatilo iskupljivati. Irina je također obišla i neke kupce, među njima i gospođu Gigu Barićevu, s kojom se tako upoznala, i uvjerila se da je Silbernadel prodajom njezinih stvari dobio mnogo novaca, a njoj nije dao ništa ili vrlo malo. Dva-tri dana tražila ga je bjesomučno po Zagrebu i ne našavši ga nigdje pošla na policiju gdje je doznala, da je njezin kompanjon uhapšen zbog provale kod nekog zlatara, a tako je ujedno došla do spoznaje, da je prevarena i lišena svega, što je još imala. Uspjelo joj je doduše dobiti s pomoću policije neke stvari od raznih stolara, a isto taka i ostatke robe od nje kupljene, što se još nalazila u Silbernadelovu podrumu, no to je sve bilo jedva toliko da je mogla sebi iznajmiti i meblirati na periferiji malu mansardu od sobe i kuhinje i prehraniti se neko vrijeme, dok ne nađe opet kakve zaslužbe.
Ali to je išlo vrlo teško. Mučila se, tražila, nudila se za bagatelu modisticama, krojačicama, salonima za konfekciju - no sve uzalud.
U očaju sine joj spasonosna ideja. Dosjeti se, kako je svijet po naravi sujevjeran, a pogotovo poslije onog strašnog rata; i kako je i u Zagrebu gajen i raširen spiritizam, teozofija, mafija, onda je još vidjela tamo na svojoj periferiji, kako ciganke gataju ženama u ruke, pa odluči, da upotrijebi svoju gatalačku vještinu i sve trikove i obrede, kako ih je nekad naučila od svoga malog Rasputina.
Naručila je posjetnice, na kojima je stajala:

MADAME IRINA de BESSMERTNA
prophetesse - cartomancienne - magicienne

Jednu je pribila na ulaz svoje mansarde, nekoliko ih dala nekim, emigrantkinjama, da ih porazdijele među znance, a ostavila je po jednu u onim kućama, gdje je Silbernadel prodavao njezine antikvitete. I Giga Barićeva dobije jednu.
Nije prošlo mnogo vremena, i posao je počeo prosperirati. Odmah iz početka imala je Irina Aleksandrovna sreću: nekolike klijentkinje, pa bio to slučaj ili nadahnuće, čule su od nje mnogu istinu iz svoje prošlosti i uvjerile se o tačnosti njezinih gatanja i proročanstva, tako da se ubrzo raširio glas o njezinu tajanstvenom znaju.
Danas prima ona svoju klijentelu od jutra do mraka, njezino je malo mansardsko predsoblje uvijek krcato kao kod kakvog razvikanog specijaliste, podvostručila je svoje honorare, ima konto u banki, a ljeti odlazi na tri mjeseca u gospodska kupališta. Bolje se hrani, ljepše se odijeva, ima telefon, dolazi kući taksijem.
Samo neće da ostavi svoje mansarde. U njoj je našla svoju sreću, a sreća se negdje ugnijezdi kao stjenica i ne da se istjerati. Sreća ne bježi ni za kim, ona radije čeka drugoga!
Svojim prvim mušterijama, koje su raširile njezin renome, ušteđuje put do periferije i na poziv dolazi im u kuću ne zahtijevajući veće nagrade. I gospođa Giga spada među ove. Ona je bila jedna od prvih, koje su konzultirale čudotvornu prorokinju Irinu Aleksandrovnu. I dugo je već, što je nije k sebi pozivala. Tek danas opet.
Nakon nekoliko minuta, što je Irina Aleksandrovna sjedila u Giginu salonu, konstatirala je nekoliko promjena. Sobarica je nova. Muči je nov, crnačka je plastika nova, nov abažur na lampi.
Inače je sve kao i prije: široki, veliki divan prekriven perzijskim sagom, po njemu razbacano mnogo različitih jastučića, pred divanom; nizak i okrugao sto, dva-tri antikna fotelja. U kutu velika starinska majsenska peć, a i kraj nje dva fotelja. Biblioteka puna knjiga, po koji stolić, stolica, stalak, naokolo desetak gravura, a na sredini stropa drveni zlatni luster s osam svijeća.
- Sve je kao i prije - mislila je Irina Aleksandrovna.
Onda je uzela iz kasete cigaretu, ali nije mogla pripaliti, jer nije bilo šibica. Digla se, otišla do peći, izvadila na željeznoj lopatici komadićak žeravice i pripalila.
Muči je digao glavicu i ponovo zarežao.
- Muči, budi dobar! - reče ona tepajući akcentom, držeći cigaretu u ustima i milujući topli porcelan peći. Uto uđe Franciska i stavi na sto tursku kavu s džezvom i fildžanom:
- Zapovijedate li još štogod, Irina Aleksandrovna?
- Samo šibice, Franciska.
Franciska izvadi iz džepa svoje pregače kutiju šibica, i stavi je na kasetu za cigarete i izađe. Irina je ponovno sjela u isti naslonjač, natočila kavu, pušila i pomalo srkala.

III.
LIKVIDACIJA

Nije Irina Aleksandrovna ni ispušila svoju cigaretu, a već je gospođa Giga došla kući. Irina joj pođe u susret i zagrli je s emfazom, ali odmah opazi, da je Giga nešto zbunjena i zabrinuta.
- Kako ste, draga gospođo? - klicala je Ruskinja svojim kreštavim načinom, i ne čekajući na odgovor: - Otkad vas nisam vidjela! Šta mi radite, mila moja? U čemu mogu da vam poslužim? Ne izgledate mi baš najbolje! Šta vam je?
- Sjedite, sjedite! - reče žurno Giga otevši se iz Irinina zagrljaja. Naredivši Franciski, koja je skidala ogrtač, da donese vino i kolače, obrati se Ruskinji:
- Nemamo mnogo vremena, a imam mnogo da vam kažem. Važno, sve vrlo važno, Irina Aleksandrovna.
- Samo pričajte, mila moja - prihvati Ruskinja. Sve vas slušam.
I sjede uz okrugli stol, na svoje prijašnje mjesto. Giga joj sjede vis-a-vis, na divan, uzme šibice i zapali sebi i njoj cigaretu.
- Imate li sa sobom vaše karte? - upita Giga.
- Imam, imam, mila moja! I karte, i kocke i sve što treba. Samo govorite.
Giga je govorila. Govorila je kako sve mora da se promijeni. Dosta je bilo čekanja i odlaganja. Ali sada najedanput više ne ide. Dok je mogla, držala se.
- Vi znate, Irina Aleksandrovna, kakva je bila moja vjera!
- Znam, mila moja, vjera do bezumlja!
Možda bi to išlo i dalje, a možda sve do potpune rezignacije, do starosti, do smrti. Vrlo lako bi se našlo još nekoliko gospode, koji bi također nastojali da je predobiju za se. Irina Aleksandrovna zna za njih sedam.
- Ja znam samo za pet.
Da, jest, lani ih je bilo pet. A Irina Aleksandrovna nije dolazila k njoj ima već godinu dana. Jest, jest, sad ih je sedam. I bili su složni u tom, da onda pođe za jednoga od njih. Za koga hoće. Smiješno je kako su složni međusobno. Samo onaj, koji je došao posljednji, nije pristajao ni na kakva ograničenja.
- U osjećajnim stvarima nema pogađanja ni popuštanja - rekao je on. - Gospoda mogu tjerati svoju galanteriju, dokle god žele, i pristati da se povuku, ako vide da su njihove šanse slabe ili nikakve. Ali ja se ne predajem. Žena, za koju se borim, moja je ili - ničija!
Ona je ostala u prvi mah zabezeknuta kad je to čula. Ali onda je odmah odgovorila:
- Žena je samo od onoga, komu se sama dragovoljno preda.
- Žena se otima - izazovno prihvati on.
Ostali su prasnuli u smijeh, a kroz smijeh padale su ironične fraze kao: - Polako, mladiću moj! - Ne živimo u vrijeme Ričarda Lavljeg Srca! - Ni Pipina Maloga! - Žena nije marvinče! - Tko će oteti ženu, kad žena neće! - Za otmicu se ide u Lepoglavu! - Tamo ćete naučiti, kako se pletu košare!
Ona, Giga, nije mogla podnijeti tog izrugivanja. Razumjela je vrlo dobro da je to bila otvorena ataka na njezino raspoloženje prema novom takmacu, koji je samo slušao, blijed i prkosan, čekajući da se protesti stišaju.
I ona glasno zavikne:
- Gospodo, mir. Gospodin Pero (tako se zove onaj posljednji, koga je još poznavala kao gimnazijalca, ali ga je kasnije izgubila s vida). - Gospodin Pero ima pravo. On zacijelo ne misli na otmicu u stilu srednjeg vijeka ni u stilu naše balkanske romantike, ili ako hoćete nešto moderno: ni u stilu wild-westa - on samo drži, da je ipak potrebita neka posebna moć, kojom se voljene žene otimaju bilo kome. Ta moć ne treba da se istakne argumentima, kao što su buzdovani, mačevi, kubure, revolver ili lasa. U personalnosti pojedinca leže neshvatljivi razlozi simpatiji, koja nas osvaja, mami i ako baš hoćete upotrijebiti onu ponešto brutalnu riječ, otima. Na koncu konca žene su većinom otete. Nekome, pa bilo kome: otete su.
I čitava je večer prošla u toj debati. Pero je briljantno branio svoju tezu. Ona je uživala. Pogotovo zato što je situacija oko nje zadobila posve novo lice.
Ti kavaliri sa svojim pretenzijama, sa svojim galantnim kontraverzama, paktiranjem, mafijskom solidarnošću podsjećali su je previše na nekadanje kotiljonske šablone, gdje su se kavalirski otimali tko će kleknuti na jastuk postavljen pred damu, ili na spiritističke seanse, gdje se čeka da se oglasi nevidljivi duh sa svojim odlukama.
Pero je donio veliku promjenu i u odnose gospode prosaca među sobom i u odnose prema njoj, a i u njezinim raspoloženjima. Gospoda nisu više bila onako lojalna među sobom kao prije. Počeli su pred njom ogovarati jedan drugoga. Intrigirali su. Dojavljivali joj sve što su mislili da bi moglo onim drugima naškoditi.
Postali su zanimljivi. U svom nastojanju da budu "otmičari", imali su dražesnih momenata. Ona bi se bila vanredno svim tim zabavljala da se nije i u njoj počelo nešto mijenjati.
Pero je bio dosljedan u svojim principima. On nije propustio nijedanput, kad god se s njom sastao, da je tjera na odluku. Isticao je kako joj njezin "prosački ansambl" daje, tako reći, neku liniju frivolnosti, tumačio kako je to što ona čini samo taština, dokazivao kako je taj, iako pristojni intimitet s tolikim muškarcima, ipak neka vrst prostitucije i da ona pri tom gubi onaj šarm nepribliživosti, koji je ono najljepše što ima žena.
Njemu je na primjer odvratno primiti se telefona, nazvati njezin broj i čuti onaj mukli zvuk, koji znači: okupirano. Ona u taj čas, naravno, govori s nekim, pa svejedno s kim.
Odvratno mu je također dolaziti k njoj i sjedati uvijek na grijane fotelje, koje odaju da je maloprije netko tu sjedio, s kojim je ona bila jednako ljubazna kao i s nj im.
Odvratno mu je kad čuje kako joj jedan od one gospode svaki put, kad je tu, bar jedanput reče: - Giga, Giga, kako možete živjeti tako dugo bez muškarca! - a pri tom, naravno, misli da bi on bio najpodesniji da bude onaj, bez koga ona ne bi mogla živjeti.
Odvratno, kad je onaj drugi naziva "Ženom jedne noći" i pri tom aludira na prvu i jedinu bračnu noć, koju je ona provela sa svojim mužem.
Odvratno, kad onaj treći diže čašu i ispija u zdravlje one, koja je jedina dostojna da nosi mistično ime "Virgo virginis".
- Sve mi je odvratno, gospođo Giga - govorio je Pero, - i ako to tako potraje, ja ću jednom otići i više se neću vratiti.
U prvi je čas ta Perina odlučnost izazvala njezin prkos, Pomislila je: - Aha, "otmičar" je već na poslu! - I već joj je bilo na jeziku: - Pa sretan put!
Ali odmah se ugrizla za usne. Prestrašila se. On bi uistinu mogao otići. I više ne doći.
Nije joj bilo mnogo do toga da netko prestane dolaziti, pa bio to on ili tko drugi, ali se bojala da se s Perinim odlaskom ne bi vratila ona prijašnja jednoličnost, u koju je bilo upalo njezino društvo. Tako je bar mislila u onaj čas.
Kasnije se uvjerila da je baš Pero bio onaj za kim bi joj bilo žao da ode. Radije bi pregorjela svakoga drugog nego njega. Možda ne toliko što bi joj on bio draži od ostalih, nego zato što je s njim nastao u njoj neki pokret, s kojim, je započelo uzlaženje iz mira i stagnacije.
Osjetila je da se približuje čas kad treba da obračuna s onim što je bilo, i da računa s onim što dolazi, Mnogi njezin čin bio je posljedica tih misli. Katkad je naglo učinila nešto, o čemu nije ni razmišljala, ali bilo je jasno da se odluka o tome već davno stvorila u njezinoj podsvijesti.
Sve su to bile stvari, koje su otkrivale kako se u njoj budi želja da pođe novim stazama.
Tako je prije malo vremena, bez ikakva prethodnog razmišljanja ili bilo čijeg utjecaja, dala službeno potvrditi smrt svoga muža, Marka Barića, o kome nije ništa čula ima već osam godina.
Kad je držala u ruci onaj službeni akt, osjetila se prvi put u životu slobodnom, neovisnom, gospodaricom svoje volje.
Kroz tolike je godine sa strahom pomišljala na to, da bi na ikojem komadu papira mogla pročitati vijest o Markovoj smrti, a sada je mirno gledala u ono službeno uvjerenje, koje to konstatira hladnim, neporecivim kratkim rečenicama:
"Marko Barić... proglašuje se mrtvim." Dakle: nema ga više. I da ga ima, za nju ga više nema: ona nije više njegova žena. Da je i živ, za nju je mrtav: ona je samo njegova udovica.
Premišljala je zatim - bi li obukla crninu. Činilo joj se to vrlo ispravnim. Na koncu: on je za nju sada umro, ona je tek od ovog časa udovica, pa ne može da se odijeva u svijetle haljine, da nosi zlatno prstenje ni da se kiti cvijećem i vrpcama.
I obukla se u crno.
U svojoj bračnoj sobi, u kojoj nije nikad spavala, gdje je već osam godina čekao spreman bračni krevet na povratak muža, upalila je uljenku pred njegovom slikom. I okvir je omotala florom.
Sve, dakle, kao da je ovaj čas bio njegov ukop. Da izbjegne upitima i radoznalosti znanaca i prijatelja, otišla je na nekoliko nedjelja iz Zagreba, ne javljajući se nikome iz svoga utočišta.
Tamo je nastupila reakcija. Umjesto da se primiri i uravnoteži, stalo je mučiti grizodušje. Beskonačna predbacivanja, gađenje pred samom sobom. Dala je ukopati živa čovjeka, ubila ga vlastitim rukama, samovoljno ga izbacila iz svoga življenja.
Po čitave je noći plakala za njim i dozivala ga, kao da je može ćuti. Samo neka dođe, samo neka se javi, neka se vrati. Ništa ne znači onaj papir - samo da je on živ. Niti je ona udovica, ako je on živ. Kajala se za sve što je učinila protiv njega. Ne samo zbog proglašenja da ga više nema među živima nego i zbog površnog i frivolnog načina, kojim je ispunjala dugogodišnje iščekivanje na njega.
I poslije desetak dana nije mogla dulje podnositi boravak izvan kuće. Besanica je ubijala, a ono malo što je spavala bilo je ispunjeno tlapnjama i košmarima; zato je ili naglo skočila iz sna i kao mahnita hvatala daha, ili se budila polako kao iz letargije, sva slomljena, kao da je bila isprebijana, s okrutnim pritiskom u mozgu i u srcu. Možda će joj u vlastitom domu i vlastitom krevetu biti bolje.
Jednog jutra, a da se nije nikome najavila, vratila se kući. Čim je ušla rekla je Franciski:
- Franciska, tka god pita za me, mene nema u Zagrebu. Vi ne znate kad ću se vratiti!
- Gospoda su neprestano pitala za vas. Po čitav dan je išao telefon.
- Franciska, tko bio da bio, mene nema u Zagrebu. Jeste li čuli, Meni nije dobro i neću da vidim nikoga.
Zatvorila se u svoj stan i nije izlazila nikamo. Apatična za sve nije otvorila ni jednog pisma, koja su se kroz dane njezina odsustva sakupila u čitavu hrpu na njezinu stolu.
Uzalud je kušala da nešto čita, nije mogla slijediti sadržaja, a knjiga joj je ispadala iz ruke. Telefon je svako malo vremena cinkao, ali ona ga je ostavljala neka cinka. Ni Muči, razmaženi i toliko milovani Muči, nije uživao ni trunka njezine pažnje: pokunjen, uvrijeđen, vucario se okolo po danu, legnuvši sad ovdje sad ondje, ali ne nalazeći nigdje prave udobnosti. Više puta usred bijela dana spustila bi rolete na prozorima i uvukla se u najcrnji mrak.
Ništa ne vidjeti, nikoga ne čuti.
Kao da nema vremena, ni svijeta ni sunca, kao da nema ni nas, a ovo što smo mi, to je netko, koji gleda kako nas nema.
Najedanput se sjeti Markovih pisama. Otvorila je pretince na tabernakulu i izvlačila sveščiće lijepo poredane i konopčićem povezane. Na svakom sveščiću datumi: "Od - do -". Na jednom uz datum: "Prva pisma". To joj je on pisao iz Zagreba u početku kad se ono nisu mogli sastajati, i slao kriomice po sluškinjama ili prijateljicama.
Na svim ostalima uz datum: "Iz rata". Ima ih nekoliko. Pisana većinom olovkom, na kojekakvom papiru i ratnim dopisnicama. Strašno i lijepo vrijeme!
A onda još jedan, posljednji sveščić: ispod datuma: "Prije vjenčanja". Onda, kad je kao mlada gospođa došla u svoj prazni stan, silom rastavljena od muža, očajna, ali puna pouzdanja i vjere, očekujući, kad god je zazvonilo zvono na vratima, da je to on, koji dolazi, ili bar vijest od njega.
Sad je ponovo stajala nad tim ispisanim hartijama, ali s drugim raspoloženjem. Nije više živ onaj, koji je to pisao! Mrtav je - tako glasi službeni akt, mrtav je: potvrđuje čitav svijet.
I u njezinu srcu, gdje je dosada uvijek bio živ: mrtav je!
Onda je ulazila u spavaonicu, bacala se na netaknuta bračna uzglavlja i posipala ih udovičkim suzama. Sve jednako onako, kao što to biva, kad ženi umre muž: suze, očaj, praznina.
Nitko ne muže reći da ga nije oplakala. I pokopala. Sa svim onim što tome pripada: mrtvačka misa za upokojenje njegove duše, kojoj je ona prisustvovala, duboka žalost, napokon i korotni listovni papir. Jednoga jutra - bio je slučajno baš utorak - iznenadi je Franciska s velikom kitom cvijeća i pismom. Od Pere, koji piše da ju je vidio s jednog od prozora vladine palače, gdje se zadržavao po poslu, kako izlazi iz crkve. On će joj se a podne najaviti telefonom. U prvi mah odlučila je da se neće odazvati. I skinula je slušalicu s aparata, samo da ne čuje poziva.
Ali šta se više približavalo podne, postajala je nemirnija. Htjela je izaći da prošeta Tuškancem, samo da odoli napasti. Onda je odustala i stavila slušalicu na aparat.
Na koncu konca: zašto ne bi s Perom razgovarala? Reći će mu da se vratila, ali da želi neku vrijeme biti sama. Pa to će reći i drugima.
Samo: oni se neće dati otpraviti. Molit će, moljakat će napastovat će je, zvat će je neprestano na telefon, kucat će po njezinim vratima.
Najbolje je dakle, ne javljati se. I ponovno je skinula slušalicu.
Ali kad je bilo oko podne, uznemirila se kao iglica na busoli. Vrzla se amo-tamo oko stola, pritiskala prst na aparat, i svakih nekoliko minuta prisluškivala na slušalicu i napokon čula dva-tri puta:
- Halo! Halo! Halo!
Perin glas.
I tako je opet počelo.
Slijedećeg utorka imali su se svih sedam sastati kod nje. Kao da se nije ništa dogodilo. Pero je doduše izjavio na telefonu da neće dolaziti k njoj kad su ostali kod nje, ali ona ga je molila neka dođe samo još avaj put.
I sve one dane do slijedećeg utorka - a bila ih je još sedam - komešalo se u njoj koješta. Sve neke odluke, neki planovi, promjene. Sve nova, novo sve, što ima da dođe.
Budućnost! Budućnost! Budućnost!
O prošlosti ni spomena. Samo jedan mali humak negdje daleke, u pozadini, s tankim križićem, što se gubi u magli,; od humka hrli naprijed široka, bijela, ravna cesta, a uz njezine krajeve kameni signali poput onih što broje kilometre, ali na njima nema brojeva nego samo posmijeh. Svaki se smješka. - Posmijesi života! - mislila je ona. Otkad-dokad i po kuji stup s tablom, kao oni natpisi što putnicima pokazuju smjer, a na njemu stoji ruka s upravljenim kažiprstom, kraj nje je natpis: - Ne okreći se! - Ne okreći se! - A guste brzojavne žice ječe s visokih stupova: - Vrijeme prolazi, požuri se! Požuri se!
Sve one dane makinalno, besvjesno činila je koješta, i tek sada shvaća zašto je to učinila.
Tako bi na primjer sjedila kod ručka i između dva jela nervozno čekala da Franciska donese slijedeće. Onda bi se digla, da uzme cigaretu i vraćajući se zaključala vrata svoje bračne sobe, a ključ stavila u jedan od pretinaca tabernakula. Odonda do danas nije više tamo ulazila. Uljenka se zacijelo ugasila pred Markovom slikom, ali ona nije na to mislila. Kad je drugi dan Franciska htjela pospremiti sobu, tražile su obje posvuda ključ. Ana se nije sjetila kamo ga je sakrila. Drugi put je prije spavanja, nakon što je ugasnula svijeće, skinula vjenčani prsten - koji nije nikad skidala s prsta - i stavila ga među stranice knjige, koju je čitala. Tu je ostao dva-tri dana, dok nije ponovo uzela knjigu u ruke. Začudila se otkrivši među stranicama prsten: sve te dane nije osjetila da ga nema na ruci, a nije mogla da se sjeti zašto ga je uopće skidala.
Tako je, prvi put nakon toliko godina, neki dan zaboravila proslaviti sa sobom godišnjicu prvog sastanka s Markom i prvog njihovog poljupca. Ta slava, doduše nije se izražavala ni u čemu svečanom ili bučnom, ali bi se još ujutro, u postelji, sjećala bolnim ganućem onog februarskog popodneva, kad se njih dvoje po gustom snijegu prošetalo oko Cmroka, gdje joj je obećao da će je čim prije oženiti. Drugi dan je odlazio u rat.
- I eto, Irina Aleksandrova - reče Giga tonom, kao da sama sebi nešto teško predbacuje. - Ja sam na taj dan zaboravila.
Još bi mogla nabrojiti nekoliko takvih stvari, koje su za nju dokazom da ima neka sila u njezinoj nutrini, koja tjera iz nje sve što je s Markom u vezi. Nekakav okrutan duh, koji bez pijeteta iznosi iz nje ono najljepše što ju je dosada ispunjalo.
Međutim se namjesto toga uvlačilo nešto drugo. Kako je ono maloprije rekla: planovi, kombinacije, sad ovakve, sad onakve, sad s ovim sad s onim čovjekom. Sve to onako na mahove, na preskoke, bez intenziteta, bez fiksiranja. Momentane predodžbe, koje bi izmjenjivale jedna drugu. Dvoumice, ispitivanja, mjerenja, kalkulacije, priviđanja, poređivanja, uvjeravanja, razuvjeravanja, kratke debate, pro i kontra: - Kako bi bilo ovo... Kako bi bilo ono... A što da je ovako... Šta opet da je onako...
I sve to nešto materijalističko, eksteriorno, bez nadiranja u dublje...
Kasnije se stvar izvrnula. Počela je da pretražuje, što ona znači za njih, za svakog pojedinog od onih sedam, koji čekaju na njezinu odluku. Koliko je koji voli, koji je voli više, koji najviše. Secirala ih je, prispodobljavala, sjećala se svega što su joj govorili, žrtava koje su joj pridonijeli ili htjeli pridonijeti, usluga, odanosti, obećanja. Pitala se koji će biti ustrajniji, vjerniji, nježniji.
Tu je onda zastajala. Tu ih je redom odbijala. Svi su joj strani i neugodni. Kad je samo pomislila da joj se netko približi usnama k licu, odmah je odvraćala glavu. Stresla bi se od jeze kad se sjetila da bi njihove ruke magle milovati njezine tijelo. Uhvatilo bi je gađenje na pomisao da bi morala biti potpuno njihova, pa i na trenutak.
Živjeti s kojim od njih, drugovati, snositi brige i svagdanje nevolje, njegovati ih, služiti im, oh da, to bi možda išlo, to bi se dalo, svakako - ali da te netko od njih uzme...
Za to valja voljeti. Bez ljubavi ona ne može biti ničija. Samo ljubav pomaže da se može podnijeti ono grubo, brutalno, životinjsko, što se u čovjeku javlja u takvim časovima. To joj je jutros potvrdio i franciskan.
- Ne čini se, Irina Aleksandrovna, i vama, da je to tako? - upita Giga iznenada Ruskinju, koja je gledala u nju sumnjivo žmireći očima.
- Sve žene ne misle kao vi, gospođo Giga. Mnoge možda misle, ali im je to teško ostvariti. Ne zavisi o nama kako se razvija naš život.
- Ja žalim takve žene - reče Giga. - Ja bih se radije ubila nego da budem nečija, čija neću da budem. A ubila bih i svakog onoga tko bi me htio uzeti na silu. Irini Aleksandrovnoj preleti smiješak preko napudrana lica. Giga je primijetila, ali nije ništa rekla. Prešla je dalje na svoje razlaganje. Pričala je sada, kako je kušala doznati kakvo je njezino raspoloženje prema svakom pojedinom. Voli li ona ijednoga, i koliko ga voli? Je li prema ikome njezin osjećaj nešto jači od simpatije, od prijateljstva?
Istina, neki su joj bili bliži, ako hoćete i draži od drugih, ali kako je sve to daleko do ljubavi.
Možda ima koji od njih koga bi mogla i voljeti, ali nije nikad na to pomišljala. Možda Pero, a možda i koji drugi. Valjalo bi ih bolje upoznati, biti s njima nasamo, a ne na tim njezinim sastancima, gdje je sve samo igra riječi, isprazna šala i površna zabava, da prije prođe vrijeme.
I ona odluči da ih pozove redom jednog po jednog, da ih prouči i iskuša, i da vidi kako se ona sa svakim pojedinim osjeća. Možda se između nje i jednog od njih stvori neko raspoloženje, koje bi moglo dovesti do kakve odluke, ta ona zna kako to biva, kad se nekog zavoli?
S Markom je bilo nešto sasvim posebno. Prije svega ona je bila još dijete, kad ga je zavoljela, nije uopće ni znala kako sve to izgleda u ljubavnim odnosima, niti je ikad zaustavljala svoje misli na tome kako izgleda u intimnosti muža i žene. Sjeća se vrlo dobro, da je često o tom počela misliti, a onda bi se njezine misli prestrašile i razbježale kao jato vrabaca, kad netko baci kamen među njih. A što se tiče Marka, on je išao za njom, pisao joj, čekao je pred školom davno prije negoli je ona s njim govorila. Ona ga je i voljela, prije negoli je s njim govorila.
Danas je ona potpuno druga, a oko nje je sve drugo. Muškarci koji joj se približuju, nastupaju odmah s nekim pravima i zahtjevima. Ima nešto nepodnošljivo i uvredljivo u onom njihovu: "Promislite dobro"... "Kajat ćete se"... "Vi ne znate šta gubite sa mnom"... "Molim vas, pa bit ćete moja žena!"... "Imat ćete sve šta zaželite"...
Ta je njihova prepotencija odbija i straši u isti mah. Osjeća da bi bila u njihovu životu uvijek nešto nuzgredno, a nikad glavno. Za onog advokata zanimljiv slučaj, za bankara vrijednosni papir, a za Dalmatinca orhideja u zapučku. I tako dalje. I tako dalje.
- Još smo manje mi za njih, mila moja! Stvar smo mi za njih! - usklikne Irina Aleksandrovna, evocirajući možda u sebi doživljena razočaranja i ponižavanja.
- Ali ja se ne dam, Irina Aleksandrovna! - čvrsto naglasi Giga. - Ja neću da budem ičija stvar, pa ne znam kako dragocjena, niti bih htjela da je čovjek moja stvar. Radije ako ga volim, da mu robujem, da mi bude gospodar. Moj gospodar, jest, ali ne vlasnik. Irina Aleksandrovna prinese čašicu s vinom k ustima i gucne dvije-tri kapljice, a onda držeći čašicu u ruci, reče:
- Sve je to lijepo, mila moja, samo kad može biti tako.
Giga se nije osvrnula na tu primjedbu. Odmah je nastavila dalje.
Onog istog dana kad je Pera telefonirao, javili su se i drugi. Ne što bi znali da se vratila nego jer su se kao obično propitkivali kad će se vratiti. Ona se javila i njima kao i Peri. Nije ni s jednim dugo razgovarala; izmijenila je sama nekoliko riječi i navijestila im veliki sastanak u slijedeći utorak, za osam dana. U taj će dan biti iznenađenja. Ona im ima reći nešta vrlo važno. Svi su, naravno, htjeli znati što, ali ni ona sama ne zna što:
- Vidjet ćemo!
Uz put je još svakom napomenula kako bi željela da dođe jedno veče prije toga k njoj. Sam, bez drugih. Htjela bi se onako malko razgovoriti, u četiri oka, prijateljski. Samo ne smije drugima ništa reći. I sa svakim je utvrdila koje će veče to da bude. Neka više ne telefoniraju, neka ništa ne pitaju, samo neka dođu u devet sati.
I svi su došli, svaki u urečeni dan. Prvi je bio Pero. Zahvalio se što mu je dala prilike da bude s njom nasamo. On je odavna želio da se s njom razgovori, da vidi kakva je ona to žena, šta hoće, šta misli i na što smjera tim svojim življenjem. Već joj je unekoliko natuknuo kako ne može shvatiti što ona radi. I kako joj je već saopćio, htio se povući. Jednostavno izostati. Usprkos tomu, što on nju vrlo voli i što bi mu bilo teško ne sastajati se s njom. Ali on nije zato tu, da bude jedan od onih, koji vuku kola njezine taštine. I koješta još, onako u metaforu.
Kratkim gestama ruku pratio je svoje riječi: pri tom su njegovi prsti izgledali kao živa, razumna stvorenja. Električno svjetlo ispod abažura igralo je na njegovim bijelim zubima, a oči su sjale sad življe, sad slabije, kao svjetiljke na jurećem automobilu, kad mimo njega prolaze drugi automobili.
Ona je šutjela, pustila ga da govori, da se otkrije potpuno.
Katkad ga nije slušala, jer su je vlastite misli zauzimale. Pitala se, bi li ga mogla voljeti i potvrđivala da bi. Onda je pokušavala iskonstruirati kakav bi mogao izgledati život s njim. I to je izgledalo kao kakav "puzzle": ona igra, u kojoj se slažu komadići jedan uz drugi. Pa je govorila u sebi: ovo ide, i ovo ide, i ovo ide potpuno, ovo pristaje, ovo se slaže, ovo spada ovdje. Tačno... tačno... tačno...
Po koji put je nešto zapinjalo, mala dvoumica, ali onda opet: ide, savršeno...
Samo kad je pomišljala, kako će je on uzeti i obljubiti, onda je hitro odbjegla od tih misli i slušala ponovo ono što on pripovijeda.
Napokon joj se prohtjelo da nešto pobliže sazna o njemu, kako je živio, šta je sve doživio, je li se ikad razočarao. Zato ga zamoli da joj kaže štogod o sebi.
On je na to rekao:
- Sve što ću vam povjeriti o sebi i o onom što sam proživio i osjetio, sve to malo znači. Ja sam danas drugi čovjek, jer hoću da sam onakav, kakvog vi želite. Naravno, ako vam je do toga da budem takav. Moje je uvjerenje da svi mi postajemo jedan po drugom i da se izgrađujemo jedan prema drugom. S jednom ženom čovjek živi na jedan način, s drugom na drugi. A isto, mislim, i žena. Vi ne možete biti ista s ovim ili s onim, da nije nizašto drugo, a ono radi toga, što će jedan željeti da budete ovakva, a drugi onakva, već prema tome što je u njemu. Ljudi su kao i knjige; jedna knjiga nekom govori nešto, što drugome ne može reći. Zato ću vam, iznijeti čitavu istinu o sebi, i što sam bio, i kakav jesam. Kakav ću biti sutra to će ovisiti o vama.
Ona se začudila i rekla:
- Kako, o meni? Vi ne znate uopće što ja namjeravam!
- Svejedno - odgovori Pero. - namjeravali vi ovo ili ono, svejedno ćete odlučiti o meni.
Nato joj je predao dugačko pismo, u kom je opisao svoj život.
Ona to neće sada čitati Irini Aleksandrovnoj, jedno, što joj ona ima još koješta kazati prije nego oni dođu, a drugo nije važno da ona njoj govori kakvi su svi ovi ljudi nego kako ona stoji prema njima.
- Meni bi bilo drago - reče Irina Aleksandrovna, - da znam o njima što više, ali svakako bih htjela da ih vidim kako izgledaju. Naravno, dosta je i u slici.
- Imam ja i to - reče gospođa Giga - i pokazat ću vam ih. Ostane li vremena, možda vam režem i štogod detaljnije o njima. Samo da svršim kako su protekli njihovi separatni posjeti.
Pero je, dakle, ostao dugo kod nje. Mogla su biti tri sata u noći, kad je otišao. Čitavo to vrijeme nije se dotakao ni njezine ruke. Nije joj se ni približio. Samo su se dotakle njihove čaše, kad je on napio u njezino zdravlje i dobru sreću.
Ona je uzdrhtala na taj doticaj čaša. Pogledala je u taj čas na njegove usne i pomislila, da se on sada digne i nasloni svoja usta na njezina: poljubila bi ga. To joj se nije dogodilo ni s jednim muškarcem, otkad je postala žena.
Prije odlaska htio je da mu odgovori na ono što joj je govorio, htio je znati, može li bar s malko nade otići odavde i hoće li se nada povećati do slijedećeg viđenja.
- Ne znam - rekla mu je ona. - Znam samo da ću vas vrlo rado vidjeti.
- Sama ili s ostalima? - upita on.
- Najprije s ostalima.
- A onda?
- Onda: do viđenja:
Kad je zatim legla, strovalile su se na nju misli kao kakva oluja. Opet je nastavila zamišljati svoj eventualni život s Perom. Igra "puzzle" razvijala se bez ikakvih poteškoća. Nije zapinjala nigdje. Bez ikakva: "ali" - bez i jednog jedinog: "ako". - I veselila se što je tako.
Vidjela se kako sjedi na njegovu krilu, kako drži glavu na njegovim prsima, a njegove oči nad njom svijetle sad jače sad slabije kao ono lampe na jurećem automobilu.
Drugi dan je došao drugi na red A onda u slijedeće dane, jedan za drugim, ostali. Kako su ti njihovi posjeti bili za nju bez dubljeg značenja, kako nisu bili kadri izbrisati dojmove što ih je Pero u njoj probudio, to ih ona neće pobliže opisivati. O njima se može reći samo to da su svi imali više-manje isti karakter. Svaki od gospode imao je samo jedno na umu: da se nalazi u noći sam, s jednom mladom gospođom u njezinu stanu. I svaki je to kušao iskoristiti. Jedan malko opreznije drugi brutalnije, već kako je tko drskiji, poduzetniji ili temperamentniji.
Prema tome su i trajali ti pohodi. Jedan je ostao sat i po kod nje, drugi nešto manje, slijedeći još manje, a jedan je nakon samih deset minuta frknuo napolje.
Zacijelo je njoj, Irini Aleksandrovnoj, jasno, kako su tekli ti sastanci. Ona će joj ispričati sve u malo riječi.
Jedan je najprije sjeo u fotelj i govorio kako je voli, kako bi sve za nju učinio, kako će je, ako hoće, odmah uzeti - i pri tom se od stolca do stolca približavao, dok nije prešao k njoj na divan, primio je oko pasa i htio da je poljubi.
Nju je to komično putovanje preko stolaca vrlo veselilo. Nije nikako mogla da uhvati onaj ozbiljni ton, s kojim je on izlijevao svoje osjećaje. I uhvatio je takav smijeh, da je on malko povrijeđen rekao:
- Ja se ne šalim, gospođo Giga.
Onda zasta, pa reče svečanije:
- Ja vas ozbiljno pitam: hoćete li postati moja žena?
- Drage volje - odgovorila je ona - samo uz jedan uvjet.
On je čitavo vrijeme, sjedeći na rubu divana, držao jedno koljeno gotovo na zemlji, kao da se sprema da će kleknuti, što je još više potcrtavalo komiku momenta. Na njezinu primjedbu reče odlučno:
- Pristajem na svaki uvjet.
- Ako mi obećate da me nećete nijedanput poljubiti - reče ona - onda ću poći za vas.
Što je bilo poslije toga: samo neko ženantno nadmudrivanje, dosadan razgovor, sve bez svrhe i povezanosti.
Napokon je gospodin otišao, rekavši pri odlasku:
- Meni je jako žao što ste baš danas tako slabo raspoloženi. Ali, hvala bogu, svi dani nisu jednaki.
Slijedeći je bio još komičniji. Taj je neprestano govorio o vanredno savršenoj formi njezina tijela. Doduše, to se ovako pod haljinom daje samo naslućivati. On bi je tako rado vidio bez haljine.
Pa je pri tom puzao od stolca do stolca, kao i onaj jučerašnji, dok nije dopuzao do nje i počeo joj milovati ramena.
Treći je bio savršeno bezobrazan. To je onaj, koji joj je darovao onu crnačku plastiku. Freddy. On je uzeo plastiku i stao joj tumačiti sve moguće skale erotike. Bavio se on godinama tim predmetom. Govorio je koješta u očitoj namjeri da je razdraži, a u stvari dražio je samo sebe. Pod konac dobio je malene sitne oči, kao praščić, kad ga češu iza uha.
Napokon ga je prekinula i stala pripovijedati o kućanstvu, o haljinama, a konačno prijeđe na svoje sne; pri tom je sama izmišljala, razmišljala, kao Šeherezada u "Tisuću i jednoj noći".
I druge posjete bile su samo varijante ovih prvih. Jedan je cijelo vrijeme pijuckao i postajao sve to poduzetniji, drugi je govorio samo a njihovom eventualnom bračnom putovanju: talijanska jezera - Pariz - Španija - Egipat - Monna Lisa - toreadori - kraljica Nefretete itd, a trećega je odmah, nakon što je stupio u sobu, uhvatio napadaj, sličan onome, što ga je doživio junak Maupassantove novele Ce cochon de Morin, samo s nešto blažim posljedicama. Međutim se približavao i današnji utorak, kad su napokon imali čuti njezinu odluku. Ona je ta već svakome posebno rekla i zamolila ih da neizostavna dođu. I onoga, koga je sinoć izbacila napolje.
Uza sve to što je ona svaki dan doživljavala dosta zabave i rastresenosti, nije to vrijeme prošlo tako jednostavno ni bez velikih unutarnjih nemira. Ni sada, u posljednji čas, nije još odlučila šta da učini. Današnji dan bio je samo očajna borba. Natezanje, kolebanja, prekopitanje, kao da je duša njezina pelivan ili clown, koji se trenira za svoju odlučnu produkciju. Počevši od časa kad se probudila - a to je bilo vrlo rano, još je bila potpuna noć - pa sve do sada: da to potraje dulje, poludjela bi ili bi skočila u vodu. Ona je kroz tih nekoliko sati prošla i proživjela sve faze svoga života, pretrpjela još jednom sve boli, osjetila sve strepnje, sumnje, očajanja, neutjehe, od djetinjstva od ovoga užasnog preloma.
Doduše poslije podne provela je neko vrijeme na telefonu razgovarajući s onom gospođom, ali sva njena dobra volja bila je namještena, sve je bilo samo tako da se nešto kaže i sakrije pravi obraz.
Ali inače...
Sad se Giga dosjeti da bi moglo biti već vrla kasno, a htjela je pokazati Irini Aleksandrovnoj njihove slike i reći joj nešto o njima prije negoli joj ona baci karte.
- Neću vam dulje pripovijedati, Irina Aleksandrovna - reče ponešto umorna, s naporom se dižući s divana. - Vrijeme je prekratko.
Onda pođe do tabernakula, izvadi nekoliko omota i fotografija, nekakav etui i jednu malu statuetu od terakote, stavi sve na stol pred Irinu i reče s malko prezirnim i malko porugljivim akcentom:
- To vam je moja galerija.

IV.
GALERIJA PROSACA

1. Advokat Mika. (Ulje).

Giga odmota iz zavijena papira maleno platno s uljenim portretom:
- Ovo je prvi. Advokat Mika Peruzović. To je, Irina Aleksandrovna, onaj, koji se sinoć ponio onako sablažnjivo kao Maupassantov gospodin Morin. Ali nemojte ga suditi samo po onoj provali temperamenta. Doduše, nije ugodno sjediti kraj vulkana, kad riga vatru i lavu, ali nije moguće poreći mu poseban čar i zanimljivost.
I Giga je pričala sve što je znala o advokatu Miki.
Bio je jedan od onih ljudi koji idu kroz život sigurno, ali nipošto nabusito. Doduše, s laktovima u džepovima od kaputa, praveći sam sebi špalir kud god prolazi, ali bez guranja i navale. Jedni su mu se uklanjali, jer su ga poštovali, drugi iz one indolentnosti koja goni ljude da se ne suprotstavljaju nigdje gdje ne moraju, a treći su bili oni, kojima je suđeno da se uvijek uklanjaju. Tako je advokat Mika išao ravno i većinom bez zapreka naprijed. A ako su zapreke i došle, odalečivao ih je i izranjavao radije s taktom i blagošću nego surovom naprasitošću. Tek jedno nije znao: ponizno se provlačiti.
- Samo ne zaobilaziti! - bila je njegova deviza i imao je pravo. Njegov je otac bio gostioničar u nekakvoj blatnoj i neutješnoj slavonskoj selendri, gdje je mnogo kartao i ženskario, a nakon svoje smrti ostavio samo dugove i neutjerive vjeresije drugih bećara raspikuća. Odavno udovac, volio je najviše - osim karata i žene - svoga jedinca, kog je svakako htio iškolati i osloboditi "ravne Slavonije", "zemlje ponosite", pa makar sam do smrti prosjačio.
- Bit ću prosjak, samo nek moj Mika bude gospodin! - znao je kliktati držeći na krilu kakvu žensku, dohvaćenu onako s reda, bez prebiranja; udarao je šakom kao za šalu i govorio:
- Moj će Mika u Beč na velike škole i neće on grliti kojekakve ovakve kao ja. Imat će on princesu, na svaki prst po jednu.
A Mika, malom svom dječaku, ako je slučajno bio uza nj, rekao bi:
- Mika, upamti, s kakvom se ženom družiš, onakav si i ti. Ja sam đubre, pa i volim đubre - al ti kad počneš, da ne biraš manje od princese! Stari Peruzović nije doživio da njegovu Miki dođe vrijeme da vodi kući princesu, jer ga je onog istog dana, kad mu je sin postao doktor, kod kartanja udarila kap. Gubio je toga puta, gubio sve do posljednje pare i izbacujući karte svom žestinom govorio:
- Nek vrag nosi sve! Meni više ne treba da dobijem. Nek odsada moj Mika dobiva! Meni samo preostaje da još jedanput zaigram, ali ne s vama lupeži jedni, nego ja i smrt, posljednji ferbl...
I puče mu pijana izreka u grlu kao žica na berdi.
Mika je dobio u Zagrebu mjesto koncipijenta kod jednog od onih starih predratnih advokata, koji su tražili svoje uzore u velikim evropskim reprezentantima svoga zvanja, osobito onima pariskim. To su bili većinom ljudi znanja i duha, načitani, poznavaoci stranih jezika i kultura, izvrsni govornici debateri, verzirani više-manje u svim područjima ljudskoga znanja. Procesi što su ih vodili, bili su dramatske senzacije, na koje je hrlila Publika i vraćala se s njih puna udivljenja. Klijentu, koga su oni branili, pretraživali su sve duševne trzaje i pa makar bio najokorjeliji zločinac, nalazili opravdanja za njegov čin u misterijama ljudskog bića, u neodoljivoj okrutnosti udesa ili neslomljivim zakonima osjećaja. Ali i u sitnim konfliktima svagdašnjeg života, u malim razmiricama i sukobima, znali su upućivati svoje klijente na velikodušnost i strpljenje, obzirnost i čovještvo. Ponosni, odbijali su sve sumnjive poslove i onda kad su vidjeli da im drugi otimaju popularnost i klijentelu. A i oni, koji su među njima bili manje skrupulozni u nastojanju da dođu do imetka i bogatstva, i oni su iskorištavali samo jače i moćnije, a štedjeli slabe i siromašne. Tražili su radije karijeru javnog i političkog života, do kojih su se uspinjali oportunitetom i kompromisima, pa se tako lišavali prigovora da zarađuju na tuđoj nevolji.
Mika je od svog šefa poprimio čitav gospodski stav i ponosnu dostojanstvenost, koje nije više nikad izgubio, usprkos brutalnim ratnim i poratnim vremenima, koja nisu nijednu kastu tako demoralizirala kao njegovu. On je odmah vidio da zvanje, kojemu se on hoće da posveti, uza sve svoje krutosti i tvrdoće, može biti humano i uzvišeno isto kao i liječnička, a katkad možda i više. I nastojao je da steče što više znanja i iskustva, ne samo u svojoj struci nego u svemu što je otkrivalo čovjeka i njegovo mišljenje, djelovanje i osjećanje. Čitao je neprestano, kad god mu je posao dopuštao. Velika biblioteka njegova šefa stajala mu je na dispoziciji. Zanimao se najviše za historiju, memoare, filozofiju, a napose je bio zanesen grčkom tragedijom, Shakespeareom, Rabelaisom i don Quijoteom.
Mika je također imao mnogo smisla za humor. Njegov je duh bio neiscrpno vrelo dosjetaka. Njegova je fraza bila uvijek umotana finom i diskretnom ironijom, njegov izraz bez banalnosti i nametljivosti, a misao puna i logična, katkad, većinom u replikama paradoksna.
Na njegovu krupnom, širokom, uvijek nasmijanom licu gotovo da i nije bilo obrva; s izbočenim zigomima, slavensko, bez balkanske opornosti, u koje su se uvukle dvije sitne smeđe očice, što su se lukavo izgurkavale ispod ponešto komotnih vjeđa, a sred koga se je pametno svjetlucao malen, ćubast i mastan nos. Tanke, obrijane i neizrazite usne otvarale se u razgovoru bez velikog tempa, pri čemu se je u stalnom ritmu dizala i spuštala gola bradica, naslonjena na dva debela podvoljkasta obruča.
Tijelom masivan, sa decentnim trbuhom, koračao je odmjerenim koracima, ne žureći se nikada, nešto zaduhan kao da inklinira na astmu.
Na ulici pozdravljao je dame velikim, galantnim komplimentom, raširivši svoje puno lice u jedan devotno-slatki posmijeh, koji je sezao od jednog do drugoga uha. Muškima bi samo zaklimao svojom mesnatom vrlo malom rukom, i to desnom, koja je uvijek bila gola, kao što mu je lijeva uvijek bila u svijetložutoj rukavici od jelenje kože.
Odjeven elegantno, uvijek po najnovijoj modi, bez ikakva pretjerivanja, osim malko napadnih kravata i koketnog rupca u lijevom džepu od kaputa, preoblačio se vrlo često, ne noseći nikad jutrom i popodnevom isto odijelo. Uopće: garederoba je bila njegova slaboća. Njegovi ormari bili su krcati kao u kakvog velikog glumca. Na tucete kravata, hrpe ovratnika, gomile košulja u svili, platnu, zefirima, popelinima, oksfordima, bezbroj čarapa i rubaca u svim bojama i vrstama. Cipele na desetke, kao kakva mondenka, kabanica, raglana, mantla, u svim formama, odijela za sve prigode osim za sport.
Bio je oduševljen protivnik svakog sporta. Uživao je samo u lijepim gospodskim utrkama, gdje ga je zanosio konj svojim krasnim tijelom, plemenitim elanom i poštenim natjecanjem, bez ljudskog nadmudrivanja i podmetanja. Mrzio je trkače, plivače, osobito plivačice, bicikliste, boksanje, a najviše nogomet. Nogomet mu je bio non plus ultra ljudske gluposti. Njemu je pripisivao svu dekadansu današnjega odgoja i ono besprimjerna neznanje, koje je tipično za današnju mladu generaciju.
- Nekad je čovjek stjecao ugled i popularnost glavom, a danas nogom! - znao je govoriti gledajući po dnevnicima i magazinima slike sportskih šampiona. A onda bi dodao:
- Rat i nogomet su dvije najveće katastrofe, koje su snašle kulturni svijet u početku dvadesetog vijeka. One su podivljale čovjeka.
Još jedan sport bio mu je nesmiljeno oduran: politika. On je i nju stavljao u rubriku sporta. Ne što bi ona po sebi bila nešto nepotrebno ili nezanimljivo nego jer je davala prilike da se istaknu najnevredniji.
- Čudnovato žensko - ta politika - govorio je
- rađa samu nedonoščad!
I držao se daleko od svih pokreta i političkih petljanija. Njega je vrlo zanimao nacionalni život i progres, bio je u duši iskren patriota, a to je i dokazao za vrijeme vrata; ali gadilo mu se društvo svih onih rabagasa, afarista, korupcionera, koji su na račun svoga patriotizma postali bogataši i silnici. On se kao austrijski rezervni oficir, predao Rusima i stupio u dobrovoljačku, četu, sudjelovao u svim borbama protiv centralnih vlasti. Kad je rat svršio, htio je u svom entuzijazmu ući u državnu službu i posvetiti svoje znanje i zanos svojoj zemlji. Ali kad je vidio, kako čitava masa ljudi prezentira domovini račun i traži nagradu za izvršenu dužnost, on je nešto iz bojazni, da ne bi tko i njega držao za vjerovnika domovine, a nešto iz gađenja nad tim, ostavio ministarska predsoblja i vratio se svome šefu u Zagreb. Posvetio se opet zvanju koje je zbog rata morao ostaviti.
Poslije malo mjeseci umre njegov šef, koji je bio udovac bez djece. U njegovu stolu ležalo je na Miku adresirano pismo, koje je ovako glasilo:
"Dragi Mika, kako znaš ja sam uvijek nastojao da svojim klijentima učinim samo dobro. Ima ih među njima i takvih, kojima čitava egzistencija ovisi samo o njihovu advokatu. Ja ih ne mogu prepustiti kome god. Ima nas danas na žalost svakakvih. Ali tebe poznam i znam kakav si, pa ti ostavljam svoju kancelariju sa svim poslovima u njoj, sve svoje pokretnine i knjige, koje si toliko volio. Pokretnine u mom stanu, ono malo zlata i srebra, kućicu i vrt kod Žavera unovči i upotrijebi za odgoj moga malog nećaka, sina moje sestre, i budi mu skrbnikom umjesto mene. U blagajni nalazi se u jednoj niklastoj kutiji 1015 komada zlatnog novca, napoleondora, austrijskih dukata, 10- i 20-krunaša, dolara i njemačkih maraka. To je zlato deponirao kod mene neki mesar, o kome ćeš naći podatke u onoj kutiji, neka mu ga sačuvam, dok se ne vrati iz rata. U slučaju da pogine, ostavlja meni taj novac. On nema nikakve potvrde - nije je htio uzimati. Do danas nisam mogao saznati šta je s njim. Sačuvaj taj novac i vrati mu ga kad dođe. Doznaš li da je poginuo i da nije ostavio za sobom ni žene ni djece, onda je novac tvoj i raspolaži njim, kako ti se svidi.
Ovo je moja posljednja volja."
Tako se Mika odmah iz početka našao u sređenom i unosnom poslu, kome je on nastojao sačuvati isti onaj renome otmjenosti i besprijekornosti, što ga je imao za života njegova predšasnika. Za malo vremena postao je Mika uvažen i vrlo tražen advokat, proširio je svoje veze, ušao u uprave velikih poduzeća i banaka i stekao velik utjecaj. Nije se gurao ni nudio, ni nametao, ali nije se ni nećkao niti izvlačio dekorirajući se lažnom čednošću. Kad nešto nije htio, onda je to odbijao kratko i odlučno.
U poslovima nije poznavao kolebanja i uvijanja, a najradije se hvatao onih najzamršenijih. Gdje god se isticao kakav problem, tu se on s užitkom zadubio i zakačio. Pa je kao što je volio beznadne i bezizlazne pravne slučajeve i procese, koji su puni misterioznosti i jakih konflikata, tako je rado pred sobom imao vješta i pametna protivnika. Jednom se odrekao zastupanja u korist nekoga mladog branitelja samo zato što je protivnički zastupnik bio takav mediokritet, da mu se sažalio kad je pomislio kakav bi izgledao pred sudom, publikom i vlastitim klijentom, kad bi se on uhvatio s njim ukoštac.
Jednom, dobivši proces, jer je protivnikov branitelj bio potpuno nedorastao svojoj zadaći, uskliknuo je u sudbenoj dvorani, pred svima:
- Dragi kolega, samo šarlatan, kao što sam ja, mogao je dobiti ovakav proces!
Najkomičnije je to, što se taj gospodin, kasnije, kod apelacije, pozvao na ove Mikine riječi. I izgubio je proces r kod apelacije. Na stotine takvih anegdota kola o njemu po Zagrebu; sve one dokazuju njegovu pronicljivost duha i oštrinu zapažanja, zbog čega je toliko voljen i toliko izbjegavan u društvu. Ni suci ni državni odvjetnici nisu se osobito radovali, kad su znali da on sudjeluje u procesima, u kojima su oni zaposleni, jer on nije ni njih štedio. Znao je biti vrlo neugodan. Uhvatio bi se katkad za koji njihov izraz, za frazu, za gest i tako ih vrtio i komešao u smiješnim kapriolama svojih dosjetaka, ironije, sarkazma, paradoksa, da su se više puta osjećali upravo bijedni, usprkos dostojanstvu svoga zvanja.
Jednom je branio neku primalju, koja je bila optužena radi zločina pometnuća, kojim je prouzročila smrt svoje pacijentice, neke sumnjive djevojke. Državni odvjetnik isticao je pogubnost za društvo od djelovanja "tipova", kao što je ona primalja. Pošao je tako daleko, da je upro prstom na buduće statistike pučanstva, koje će "zbog praktike ovakvih individua" pokazivati takav nazadak, "da će doći u opasnost obrambena snaga naše zemlje".
Mika se igrao frazama državnog odvjetnika kao da bacaka oko sebe ping-pong kuglice:
- Uzevši u obzir entuzijastični elan rasplođivanja, kojim je obuzeta naša poštena i nepokvarena rasa, ne vjerujem da bi uništenje jednog luetičkog embrija, jer je konstatirano da je ona nastradala djevojka bila luetična, moglo i malo utjecati na statistike pučanstva naše zemlje, ili umanjiti kapacitet naše obrambene snage. Zapriječiti da se takav embrio razvije u čovjeku, visoko je moralno djelo i po tom je ova uboga primalja u pravom smislu riječi dobrotvorka čovječanstva. Ako je imala nesreću, da je pacijentkinja nastradala pod njezinom rukom, to opet nije kriva ona nego siromaštvo one jadnice, koja nije mogla potražiti iskusna liječnika, kao one dame iz boljega društva, koje zdrave i imućne, ne iz nevolje nego iz kaprice, neće da imaju djece ili kako se one u svom otmjenom žargonu izrazuju: "pankertije".
Primalja je bila kažnjena samo na jedan mjesec zatvora radi prestupka što je nehotice i neoprezom ugrozila ljudski život.
Eto, takav je bio Dr. Mika Peruzović u svom zvanju, u odnosu s ljudima, u javnom životu. Tu ga je pratio uspjeh i, voljela sreća. Više sreća nego ljudi. Jer ne može se baš ustvrditi da je imao mnogo prijatelja. Uzrok je tome možda bio baš u njemu, jer nikad nije osjetio potrebe da se približi i povjeri ljudima, i jer je uvijek izbjegavao svaki intimitet s njima. Odbijao ih je i svojim superiorno-ironičkim načinom, koji iako nije vrijeđao, a ono je imao u sebi neki prikriveni prizvuk omalovažavanja. Već u samom njegovu nagovoru, popraćenom širokom gestom i blagonaklonim posmijehom, bilo je nešto od tog prizvuka. Razumije se da su ga ljudi slabo voljeli i stoga što su ga morali, i protiv svojo volje, vrlo uvažavati. A i što je bio neovisan i što nije trebao ničije pomoći. A, najviše stoga što je u poslovima imao uspjeha. Napokon bilo je još nešto što mu je oduzimalo simpatije ljudi: njegova spremnost da svakome, tko god je to od njega tražio, pomogne bez ikakva okolišanja ili prigovaranja. Pri tom bi se onda uvijek uozbiljio, nestalo bi s njegova široka lica dobroćudnog prezira, pa bi s velikom, mirnom gestom pripravno odgovorio:
- Zašto ne, drage volje! To je bagatela! - A onda kad je onaj odlazio: - Stojim uvijek na raspoloženju! Molim i drugi put!
I tko je jedanput tako dolazio k njemu, nije se više vraćao. Ni onda ako je već kvitirao primljenu pomoć. Mikina spremnost razoružavala je zauvijek i najbezobzirnije molitelje.
Koliko je god advokat Mika bio siguran u životu, okretan u poslu, spretan u općenju s ljudima, sa ženama je bio slab i nesiguran. Ne što on ne bi znao s njima razgovarati ili ih zabavljati i interesirati. Naprotiv, kao duhovit "causeur", neumoran i galantan kavalir, bio im je simpatičan i voljele su ga vrlo, pozivale k sebi i otimale se o njegovo društvo. Kad je prisustvovao kakvim žurovima ili večerama, okupljale bi se oko njega najljepše i najizabranije. On je onda briljirao među njima: prosipao je svoje lijepe fraze i duhovitosti kao konfete. Imao je pri ruci sav kompendij modernog života i znao je sve, što zanima današnju ženu. On je bio upućen u sve tajne ženske mode i kozmetike, razumio se u sve vrste štofova i krzna, poznavao najmoderniji roman, najsenzacionalniji film, pjevuckao posljednji šlager, naučio najnoviji ples - iako je to bilo prilično naporno za njegovo krupno i neelastično tijelo - prisustvovao svakoj premijeri i znao sve tračeve, koje nije prenosio, ali je bio, kako se ono veli a jour, kad su se pretresali. Je li se takvo društvo nalazilo u kakvu restoranu, to je on častio sve najboljim jelima i pićima, većinom šampanjcem, a kad su se razilazili, sve je već bilo plaćeno. Mika je samo namignuo konobaru i bilo je u redu. Ako se dogodilo da dođe prodavač cvijeća, to je uzeo čitavo cvijeće i porazdijelio ga među nazočne gospođe. Muškarcima to nije bilo prijatno i kušali su da se revanširaju. Ali on ih je u tom uvijek znao spriječiti i rekao:
- Siromašni beskućnik i neženja, kao što sam ja, može samo ovako da se donekle oduži za ugodne večeri sprovedene u vašim kućama.
U takvoj jednoj prigodi netko mu je primijetio kako je ludo trošiti toliki novac za šampanjac, a on je odgovorio:
- Ja ne mogu sjediti kraj dekoltiranih dama i piti: špricer!
I išlo je uvijek dobro i glatko sa ženama, dok je Mika bio u društvu, jer onda je on znao šta će i kako će, ali čim se našao s kojom nasamo, koja ga je zanimala, s kojom je želio biti u društvu, kojoj je nastojao da uđe u milost, onda je to drukčije izgledalo. Postajao je plah, nervozan, ženiran kao kakav seminarist. Pravo čudo, kako se promijenio. I što mu je žena bila draža, to je bila gore. Kao da ga je uhvatila trema. Jednostavno nije nalazio prelaza u razgovoru. Pogotovo se gubio, kad je kušao da iskaže svoje simpatije za nju ili da unese u situaciju onaj intimitet, koji je potreban da se dođe do cilja. Doimao se u tim časovima tako komično da je postizavao obično protivan efekt od onog za kojim je težio.
Mika je bio previše pametan, a da ne bi shvatio kako je tada smiješan. I zbunio bi se potpuno. Desilo se stoga više puta da se digao i otišao, ako ga slučajno nije koji novi posjetnik izbavio iz te situacije ili ako njegova partnerica nije imala toliko nazočnosti duha, da svede u tok poremećenu konverzaciju.
A događalo se katkad i to, da je Mika ostavio sve preambule i ne opipavši prije terena izabrao onu metodu osvajanja, koje najmanje uspijeva, koju žene, sto imaju i malo ukusa, povrijeđene, odbijaju. Postajao je nenadano agresivan. Uhvatila bi ga neka momentana srdžbo na sebe, na ženu koja sjedi do njega, ili je to možda bila neka vrsta neodgovornog ludila ili potreba da se saopći, pa bilo to i najbrutalnijim načinom, i primio bi čvrsto njezinu glavu i obasuo je naglim i halapljivim poljupcima.
Tako je bilo i sinoć s Gigom.
- Dragi prijatelju Mika - rekla mu je ona, iznenađena - pa vi ste totalno poludili! Kako bi bilo da sađete na ulicu i da se tamo rashladite?
Poslije desetak minuta nalazio se na ulici. Možda je baš ta njegova plahost i nespretnost i bila glavni uzrok zašto se Mika nije nikada ženio. Prošao je davno četrdesetu, a još je bio neženja. U nekoliko je navrata htio sebi naći ženu. Pomišljao je na ovu i onu. Ali: ili su mu je spretniji odnijeli ispred nosa, ili je odmah iz početka sve sam pokvario. Ima već nekoliko godina što se bavi mišlju da oženi Gigu Barićevu. Ali tu je prije svega našao neriješene njezine odnose; onda se nekoliko njih, a među njima bilo je i mladih i ljepših od njega, otimalo za nju; napokon činilo mu se da se ona sa svima njima samo igra. A volio ju je vrle, nema sumnje, volio ju je više nego ikoju ženu dotada. To je on njoj i rekao, već nekoliko puta, naravno: na telefonu.
Ona se svaki put slatko nasmijala i gonila ga neka to kaže još jedanput. A on je, hvatajući od nevolje njezin ton, ponavljao jednu te istu frazu, u svim jezicima, koje je poznavao:
- Giga, ljubim vas!
Mika se prvi put sreo s Gigom u svojoj kancelariji. Bilo je to poslije rata, kad je nakon smrti svoga šefa on već bio preuzeo njegov posao i njegove klijente. Među tim klijentima bio je i Gigin otac, koji je umro po prilici u isto ono vrijeme, kad i Mikin šef. Dvije-tri nedjelje kasnije.
Giga je došla k njemu radi svoga nasljedstva, jer on je bio sada izvršitelj oporuke. A i u svim ostalim pravnim stvarima on ju je zastupao, pomogao joj da se oslobodi najamnika, koji nisu htjeli izaći iz njezine kućice, umjesto nje intervenirao kod ureda i vlasti, za porez, za takse, za sve i najmanje sitnice, koje tako besmisleno kompliciraju svagdašnji građanski život i ogorčavaju svagdašnji naš hljeb. Sve je to učinilo da se Giga sprijateljila sa svojim advokatom. On je počeo zalaziti k njoj, ne hoteći da se ona muči dolazeći k njemu i čekajući u kancelariji, ako je slučajno bilo drugog svijeta. Ti pohodi nisu bili strogo poslovni, jer je Mika svaki put nosio svojoj klijentici kitu cvijeća, ili kutiju slatkiša, kakvu knjigu, novu gramofonsku ploču ili kakvu drugu malenkost, sretan, kad god ju je mogao bilo kako iznenaditi i razveseliti.
Prve dvije-tri godine glavni predmet njihovih razgovora i briga bilo je pitanje: kako da se otkrije boravak njezina muža i je li on uopće živ. Veliki intenzitet i skoro fanatična nestrpljivost, s kojima je ona nastojala da se riješi taj problem, njezina žalost za izgubljenim čovjekom, njezina puna vjera, da će se on jednog dana bilo otkuda javiti ili bilo kada vratiti, nisu dopuštali Miki, da i pomisli na neko približenje toj ženi, za koju je već ispočetka osjećao mnogo više od poslovnoga ili društvenog prijateljstva. On je imao toliko respekta prema njezinoj nesreći, da je i sam trpio zbog one strahovite neizvjesnosti, koja je nju toliko mučila. On je doduše računao s time, da bi ona mogla postati njegova, ako se ne vrati njezin muž, pa je katkad i zaželio, da to tako bude, ali je ipak sve učinio i sve pokušao, mnogo se mučio i mnogo potrošio da sazna, šta je s Markom Barićem. On je stupio u vezu sa svim uredima Crvenog Križa, s biroima za potražnju izgubljenih ratnika, poslao jednog čovjeka u Rusiju, alarmirao konzulate i razne prijatelje u inozemstvu. Ali sve bez uspjeha.
To jest, imao je pritom zapravo i jedan uspjeh: našao je onog mesara, čiji je zlatni depot kod njega pohranjen. Poručio je, da bi se rado vratio kući, samo ne zna, hoće li mu biti dopušten povratak. Kad bi ga samo tkogod obavijestio i pribavio mu to dopuštenje. Mika se odmah za to pobrinuo, ali mesar nije dolazio. Možda su mu boljševici zabranili da se vrati, ili se nešto drugo dogodilo, pa sad ne može natrag.
Napokon se Miki učini, da se Giga pomirila sa sudbinom. Kao da je već rezignirala. Kao da su nagovaranja prosaca, a i njegova, da napusti vjeru u muževljev povratak, da se ostavi čekanja i da živi svoj život, ipak djelovala na nju. Ona je postajala veselija, nije ga više toliko tjerala da potražuje za Markom, obećavala je svojim kavalirima, da će se ipak jednom odlučiti da im odgovori na njihova nestrpljiva pitanja. Nedavno ga je zamolila da uredi što prije, da se službeno proglasi, kako je njezin muž nestao i umro. Tako je došlo da je i Mika s punom nadom čekao onaj odlučni utorak. Računao je sa svim onim, što je on za nju kroz ove tri godine učinio, i s time, što joj nitko od svih njih nije bliži od njega. On je već stekao neko pravo na nju. Ta se hipoteka ne da više tako lako brisati. Istina, on nije mlad, ali i ona nije više mlada djevojčica. Neki su doduše i imućniji od njega, ali i s onim šta on ima i zarađuje, dade se živjeti udobno i bezbrižno. A na koncu konca ona ga pozna dobro, zna kakav je čovjek, uvijek se s njime slagala, nikad nije među njima došlo do kakva velikog razmimoilaženja u pogledu životnih pitanja i shvaćanja najodlučnijih problema, pa što bi je moglo navesti da se ne odluči za nj?
Možda mu je u taj mah sinulo kroz svijest:
- Ljubav?
Onda se odmah zapitao:
- Za koga?
I pustio da mu prelete kroz misli onih šest konkurenata i mjerio ih je svakoga pojedince, a onda prema sebi, skrupulozno, s osjetljivom vagom svoga duha. Nije im oduzimao nijedne, ni najmanje vrline, rado je konstatirao njihove pogreške i manjkavosti. Bio je sretan, kad je već prvoga odbacio i zaključio, kako je isključeno, da bi Giga mogla voljeti takva čovjeka. To se isto dogodilo i s drugima.
I klicao je sam u sebi:
- Pa da! Takvi se ne vole!
Ali malo poslije opet se promijenio. Snuždio se, kao da su mu se polomila krila:
- Ali tko zna! Žene su katkad tako glupe!

2. Konte Šime Simeoni. (Profil).

Giga dohvati komad hartije:
- To je u malo minuta skicirao jedne večeri, ovdje kod mene, jedan đak slikarske akademije. Vrlo interesantan profil, Irina Aleksandrovna? Što ne?
Ruskinja uzme sliku:
- Aristokratski tip.
- I jest aristokrat - prihvati Giga. - Dalmatinski konte, koji tvrdi, da je direktni potomak starih Rimljana, pa ne će ni da čuje, kad mu se veli, da je samo venecijanski plemić, čija se porodica prije tri četiri vijeka doselila s laguna na dalmatinsku obalu.
- Nipošto! - bunio se on. - Mi, Simeoni, mi smo dalmatinski starosjedioci. Mi, i samo još dvije tri porodice. Mi smo bili tamo još prije negoli su Slaveni došli na Jadran. Kolika razlika između nas i onih venecijanskih doseljenika! I po tipu i po shvaćanju.
- Mi smo, - reče Giga, - malko ironično dobacivali: - Naravno! Naravno! Ali on je još uvjerljivije prihvatio:
- Svak u Dalmaciji zna, da su moga oca njegovi prijatelji nazivali u šali: Mark Aurelije, jer je baš izgledao kao taj slavni car, iako nije bio tako mudar.
- To vam rado vjerujemo! - upade mu u riječ advokat Mika, koji je također bio nazočan.
- Dalmatinac je, - nastavi Giga, - bijesno pogledao advokata. Pobojala sam se, da ne dođe do sukoba. Zato sam se naglo obratila onom mladom slikaru i zamolila ga, neka mi s nekoliko poteza nariše konteov profil, a onda sam rekla konteu:
- Pošto namjeravam doskora u Rim, ponijet ću sa sobom vašu sliku, da se lično uvjerim o tome, što nam pričate.
Konte se odmah smirio, sjetio se valjda nečega i odgovorio sa smješkom:
- Najvolio bih, signora Giga, kad bi sa mnom tamo putovali.
U prizvuku tih riječi bilo je nešto, što je odavalo tragove pouzdanja i očekivanja u konačni uspjeh i ispunjenje njegovih nada.
Konte Šime je bio uvjeren, da će Giga biti njegova i ničija druga. Ne bi bio čisti, punokrvni Dalmatinac, kad ne bi u to vjerovao. Samodopadnost, koja je graničila sa simpatičnom prepotencijom, arogantno isticanje svoje ličnosti, koja ne podnosi omalovažavanja, velike riječi, još veće geste, gruba neka noblesa, koja je urezivala u kutu njegovih usana dvije prezrive kose crte, čiji bi se vrh, kad bi se protegla, sastao upravo među nosnim otvorima, bile su njegove glavne izvanje karakteristike.
Sva je ona grupa prosaca bila za nj samo čudnovata smjesa snobova, parvenija, barbara, troglodita, ebrejaca, Cimbra i Teutona, kako se on izražavao, kad je o jednom ili drugom govorio: On je na njima kritizirao sve: i dobre i zle njihove strane. Ništa nije moglo naići kod njega na puno priznanje. Sve je stavljao pod mikroskop svoga prezira i svoje suverene sprdnje. Njihove manire, njihove fraze, odjeću, zvanje, govor, znanje, u jednu riječ: sve od čega su bile sastavljene ličnosti njegovih protivnika.
Masom posebnih epitetona, kojima obiluje dalmatinski žargon, opsipavao ih je on, kad god nisu bili nazočni:
- Makako, Tangaro, Cukun, Každrafo, Njoko, Patata, Šempio, Kagapulito, Mužo da žlavadenti, Testa de cavolo, Beštija de San Antonio.
I tako dalje.
Giga je htjela znati, šta sve to znači i on joj je s obilnim deskripcijama objašnjavao svaki taj izraz, među kojima je bilo i nekojih, koji se u pristojnom društvu ne bi smjeli ni izgovoriti.
Uza sve to konte Šime nije bio rđav čovjek. Naprotiv, on je bio čist u svojim osjećajima, nepokvaren i bez cinizma. Trivijalnost izraza nije bila produkt njegova duha, nego navika, što ju je poprimio od ambijenta, iz koga je potekao.
U jednoj tijesnoj trogirskoj ulici, koja vodi na trg katedrale, stoji čedna, prilično derutna, pocrnjela venecijanska - gotička palača, sa šiljastim prozorima i jednom triforom u prvom katu. To je patricijski dom konta Simeoni.
Tu se rodio konte Šime i čitav niz njegovih otaca do u mračne srednjevjekovne dane, kad je ta kuća bila još nova i bijela u svojim kolonama i pilastrima. U onim mračnim odajama, punima prašine i paučine, prošao je i on svoje djetinjstvo uz plačljivu i bigotnu majku iz kaštelanske porodice de Cippico i naprasitog i brutalnog oca, konte Girolama.
Majčina je krv donekle utišala u Šimi naglost Simeonijevih, i on je bio mnogo uravnoteženiji od svoga oca, iako je još mnogo toga ostalo, što je jasno pokazivalo čiji je odvjetak.
Još je nešto poprimio Šime od matere: bogoljupstvo. Bio je i ostao pobožan i onda, kad se obično taj osjećaj gubi ili bar popušta.
Stari Simeoni nije volio popova ni crkve. Radi toga bile su u kući vječne prepirke. Znao je s upravo bjesomučnim fanatizmom grditi katoličke svetinje, što je u njegovoj pobožnoj ženi izazivalo strahovito raspoloženje, koje je često graničilo s očajem. On ju je jednostavno mučio svojim ateističkim ekspetoracijama, pogotovo ako se to događalo u nazočnosti njihova djeteta. Znala je u tim časovima pobjeći s djetetom u najudaljeniju sobu, na tavan, u podrum, samo da ne čuju blasfemije starog bogohulca, koji je onda zapadao u paroksizam i izmišljao najčudnovatije i najkruće svetogrdne izraze. Mati je pritiskala uza se dječaka i zatvarala mu dlanovima uši vičući kroz suze i jecaje:
- Šime moj, ne slušaj! Ne slušaj!
Međutim je stari razbacivao ženine krunice, molitvenike i svece u njima, gasio kandila na kućnom oltariću i prosipao cvijeće, što je stajalo pred drvenom Madonom u velikoj niši, u kućnom trijemu.
Kod jednog od takvih napadaja stari je bio poletio niz kamene stube, da opet izbaci cvijeće, kojim je pobožna ruka okitila kip u trijemu, ali pritom topuze tako nesretno, da je udario leđima o rub jedne stepenice i prebio hrptenicu. Na dva mjesta, kao da je staklena šipka.
Gospođa je Simeoni vidjela u toj nezgodi prst božji. Jedina joj je utjeha bila, što je došla na vrijeme, pa je mogla pozvati opata, koji je uzeo grešniku s umirućih usana pokajanje, dao mu zadnju pomast i pomirio ga s Bogom.
Bila je to vrlo ganutljiva scena. Stari je hroptao i u hroptanju molio, da se donese iz trijema ona Madona, koju je on toliko vrijeđao, zahtijevao ženine krunice i molitvenike, stiskao ih prstima, koje su grčevi savijali, i vikao u užasnim bolima:
- Oprosti mi, Gospe sveta! Gospe sveta, oprosti mi!
A blijeda starinska statua smiješila se ljubazno i opraštala mu očevidno, u svojoj neopisivo milostivoj blagosti.
Taj je slučaj održao Šiminu vjeru. Nikad nije bilo u njemu kolebanja ili sumnje. Vjerovao je čvrsto, bez majčine bigoterije, išao svake nedjelje u crkvu i ispovijedao se u većim razmacima. Nerado je slušao diskusije o vjerskim stvarima, nije nikada psovao, ni onim običajnim, stereotipnim psovkama, koje su inače na ustima velike većine njegovih zemljaka.
Svršivši univerzu u Beču, gdje je studirao romanske jezike, vratio se kući. Imanje je dao kmetovima na obrađivanje, a od prihoda je mogao bezbrižno i udobno živjeti. Ispočetka je htio da bude profesor na gimnaziji. Zatražio je mjesto i bio imenovan u Splitu.
Nekoliko mjeseci išao je u školu i podučavao u višim razredima talijanski jezik i književnost. Najednom mu je sve to dodijalo. Ne toliko đaci, s kojima je rado radio, i koji su ga voljeli zbog lijepog načina predavanja i rado mu praštali sve one drastične nazive, koje im je nadijevao, koliko profesori, direktori, inspektori, birokratski sistem u školama i svi oni apsurdi, koji su se uvukli u nastavu s tendencijama, da mladež bude tijesto za dobre građane, a ne za dobre ljude.
Direktni povod njegova odlaska s gimnazije bio je sukob sa školskim inspektorom. To je bio neki pedant, Slovenac, koga je bečka vlada poslala u Dalmaciju, da ukroti - kako su službeni akti govorili - "razulareno" srednjoškolsko đaštvo, koje je često i vrlo bučno, na ulici, davalo oduška svojim nacionalnim osjećajima. Kod jedne od svojih dugotrajnih i sekantnih inspekcija gospodin je inspektor pohodio i profesora Simeonija, u času kad je on predavao u jednom razredu talijansku književnost. Đaci su bili ispitivani i jedan je tumačio Leopardijevu pjesmu "Italiji".
U pjesmi se nalazi pasus, koji, preveden, glasi ovako:

"O domovino moja...
Koliko rana na tebi!
Kako si blijeda i krvava!
Kakva si postala, prekrasna ženo!
Ja pitam Boga i ljude: recite, recite,
tko je to učinio iz nje?"

Još dok je đak ove stihove čitao, kostrušio se i crvenio gospodin inspektor kao usplahiren kokot. Gledao je s prijetnjom preko svojih zlatnih naočara sad na đaka sad na profesora u očekivanju, šta će da bude.
Lik raspete Italije u prvoj polovici devetnaestog vijeka, koji je tu prikazao pjesnik, nije bio baš podesan za škole one države, koja je u svoje doba čvrstom šakom pritiskala trnov vijenac na talijansko čelo. Onda je Lombardija i Venecija stenjala pod austrijskim gospodstvom. Pa kad je profesor zapitao đaka, da li zna, tko je raspeo Italiju i tko ju je, u Leopardijevo vrijeme, osuo krvlju i ranama, a đak, koji je još na nesreću bio po osjećajima talijanofil, započe da spominje Bourbone, papu i Austriju kao tirane i krivce raskidanosti Italije, - zajapurio se gospodin inspektor tako, da su njegove pune jabučice, okružene oštrom smeđom bradom, izgledale kao dva dozrela padlidžana, sakrita u požutjeloj travi. Sijevao je očima, u kojima su nemirne pupile trčale amo i tamo, kao dvije mahnite loptice, i kuckao olovkom po katedri u znak protesta.
Napokon istisne ispod spuštenih, od nikotina okatranjenih brkova:
- Dosta, hvala! - i izađe iz razreda.
U pauzi je pozvao Simeonija u direkciju na raport. Mladi je profesor znao već unaprijed o čemu se radi i bio je pripravan na sve.
- Ja sam ogorčen, gospodine profesore, - reče još uvijek uzbuđeni gospodin inspektor. - U prvi čas pričinilo mi se, da se nalazim u kakvom talijanskom srednjem zavodu, a ne našem.
Nisam vjerovao svojim ušima. Rad bih samo znao, je li đak sam, o kome mi veli vaš upravitelj, da je osjećajem Talijan, došao na tu ideju, da onako interpretira Leopardijevu pjesmu, ili ste vi...
- Ja sam, gospodine inspektore, - reče Simeoni prekinuvši starješinu, - protumačio đacima situaciju, u kojoj se onda nalazio talijanski narod.
- To je zločin! Zločin protiv države!
- To nije nikakav zločin, gospodine inspektore, nego sušta historijska istina.
- Svaka istina nije za svaku školu. Već sam izbor te pjesme...
- Pjesma je jedna od najljepših Leopardijevih...
- Moguće. Ali to je ne kvalificira za školski tekst;. Bar ne za naše škole.
- Lijepe su pjesme za sve škole; - reče s nešto naglašenom ironijom Simeoni.
Na to se inspektor diže iz naslonjača tako naglo, kao da su ga gurnula ocalna pera u zrak:
- Ja ne mislim tako, - reče žestoko, - i vi ćete se morati pokoriti mome shvaćanju.
Simeoni se polako diže sa stolca, i mirno, bez i najmanjeg uzbuđenja, gospodski i suvereno reče:
- Teško, gospodine inspektore. Teško, jer nas dvoje ne ćemo više doći u prigodu, da suprotstavljamo jedan drugome naša shvaćanja.
I izađe.
U zbornici su profesori i direktor nestrpljivo čekali na konac toga razgovora, a kad je Simeoni ušao, saletiše ga pitanjima. On im samo odgovori:
- Inspektor je oduševljen sa mnom. Ugledajte se, gospodo, u me i ne ćete se pokajati.
Kad je počeo slijedeći sat, inspektor opet pođe u razred, gdje je Simeoni predavao. Sjeo je na katedru i čekao na ispitivanje. Simeoni malko prolista dnevnik, a onda iznenada reče đacima:
- Na noge!
Svi kao jedan ustadoše i zapjevaše "Carevku". Inspektor nije u prvi čas znao, šta će; nakon kratkog oklijevanja digao se i on, postavio se u svečan stav i slušao devotno, kao da to nije ništa neobično.
Kad je pjevanje svršilo, okrene se Simeoni inspektoru i upita ga s najvećim mirom:
- Jeste li zadovoljni, gospodine inspektore?
- Vrlo, - odgovori on i pruživši ruku Simeoniju doda: - Najljepša vam hvala!
Onda se okrene đacima:
- Hvala i vama!
Na to uze šešir i ostavi razred.
Poslije podne je Simeoni otputovao u Trogir i nije se vratio u školu. Ni sutra, ni više nikada.
Na večer toga dana sjedio je sam s majkom u salonu stare očinske kuće. Ona na Ivanu s nekakvim pletivom u ruci, a on u fotelju pijući crnu kavu i pušeći cigaretu. Na stolu, u srebrnom višeručnom kandelabru drhtali su plamenovi svijeća, koje su krupno suzile voštanim kapljama. Njihov je odraz svjetlucao u velikim, vlažnim Šiminim zjenama i gmilio po alabasternoj koži na staričinim sljepočicama.
Poslije jednog srka iz svoje staro-bečke šalice reče Šime iznenada:
- Bimba mia, ja idem na put.
U kući se govorilo talijanski, kao što je to običaj u mnogim građanskim familijama dalmatinskih primorskih gradova. Šime je rado miješao i hrvatske fraze. Stara je govorila hrvatski samo sa seljacima i služinčadi, a i to trogirskim dijalektom punim venecijanizma i lokalnih uzrečica, koje je bilo teško razumjeti.
"Bimba mia" (što znači "curice moja") nazivao je Šime svoju mater još iz djetinjstva. Tako joj je običavao uvijek govoriti njezin otac, kad je dolazio u pohode iz Kaštela u Trogir, a mali je to upamtio i jednom zgodom ponovio.
Taj dječji ex tempore izazvao je buru smijeha, pričalo se o njemu kao o nečem vrlo dražesnom i kurioznom. Djed je neprestano nukao maloga Šimu, da to ponovi i pred drugima, pa tako je i ostalo.
- Rašpe dospiveni! - reče užasnuta starica. Pritom joj se spustiše igle pletiva na krilo kao kraci kakva pauka. - Kuda?
"Rašpe" ili "rašpe dospiveni", lokalna trogirska uzrečica, koja zapravo ne znači ništa, ali izražava začuđenje, iznenađenje, srdžbu, a katkad samo tako da se nešto kaže.
- Ne sjećaš se, vecchia Bimba, - odgovori Šime, - da smo se, kad si ono posljednji put bila bolesna, zavjetovali, kako ćemo pohoditi sv. kuću u Loretu? Valja ispuniti zavjet.
- Ja sam se zavjetovala. Ali s mojim nogama ne mogu ni do Čiova!
- Va benissimo, Bimba mamma, ti i ne treba da ideš. Ali ja moram preuzeti tvoj zavjet.
Stara se Bimba digne na kratku štaku, što je ležala uza nju i zagrli sina:
- Kako bih rado pošla s tobom!
Šime je još počekao nekoliko dana, spremio veliku prtljagu, kao da ne misli tako skoro natrag, i otputova preko Zadra u Ankonu.
Prispio je u Loreto oko deset sati jednoga od zadnjih dana svibnja. Kola su prolazila tijesnom ulicom, što vodi u baziliku, krcatom malih bazara, gdje se prodaju svete slike, krunice, reprodukcije sv. kuće u jeftinom metalu, drvetu, staklu, kosti i t. d. i masa sličnih stvarčica, neukusnih, nezgrapnih, koje hodočasnici kupuju, daju blagosloviti i nose sa sobom kući kao amanet.
Turali su mu trgovci u ruke nekakve cedulje, reklame za svoje dućane i gostioničari za svoje gostionice.
Na trgu pred bazilikom bilo je isto.
I u bazilici je prodavao nešto jedan svećenik i zgrtao srebrne i bakrene monete u visok kup.
Sva ta čudna trgovina sjetila ga je u prvi mah prizora iz Kristova života, kad je ono istjerao trgovce iz božjega hrama. I osjetio je jaku odvratnost. Umalo da nije otišao.
Ali kad je malo zatim stupio u sv. kuću, u onaj čudni uzani prostor, gdje je nekad u Nazaretu stanovala Bogorodica, iščezli su svi ružni dojmovi, što ih izazvaše u njemu ljudska gramzljivost i pohlepa. Oko njega su se natiskivali bezbrojni hodočasnici, žene, muškarci, djeca, svak obuzet pobožnim zanosom i nekom nijemom radošću, što je tu.
Šime kleče pred crnom Madonom apoštola Luke s intenzivnim mislima na svoju staru Bimbu, koja možda u taj čas hramlje po praznim odajama palače Simeoni.
I tako je ispunio njezin zavjet.
Poslije ručka odvezao se u Recanati, u rodno mjesto Leopardija, pjesnika koga je volio i uvijek rado čitao.
Ovo drugo hodočašće također je izvršeno s osjećajem posebne pobožnosti. Kroz prazni, golemi dom konta Leopardi vodio ga je stari, zgureni sluga i pokazivao mu sve, što je god bilo u vezi s doživljajima i udesom nesretnoga pjesnika. Obišao je sobe, gdje se pjesnik rodio, gdje je živio, veliku biblioteku, gdje je Leopardi proveo veći dio svojih mladenačkih noći, učeći, trpeći i pišući svoje bolesne, jadne stihove. Vidio je iz bašte prozore opjevane i beznadne ljubavi pjesnikove, Nerine, plave kočijaške kćeri, koja je svojom ljepotom unosila nešta malo radosti u taj tmurni mir i u mračni život grbavog miljenika muza. I tragove one Silvije, tkalje, s kojom je pjesnik govorio nijemim znakovima, i koja je bila, kao i Nera, njegova nedostižna i zarobljena ljubav. A u bašti zdenac, u kojemu je pjesnik htio dokončati svoje dane.
Odlazeći iz Recanatija, tog "divljeg gnijezda", gdje je Leopardi bio "osuđen da provodi svoju mladost među surovim i podlim ljudima", bio je Šime neobično ganut.
Kola su jurila niz brdo natrag prema Loretu. Njega je čvrsto stiskalo u grlu. Hvatali su ga trnci i bilo mu je hladno u gorovitom majskom predvečerju. Zavukao se u kut kola i zakopčio i posljednje gornje puce na svom raglanu. Činilo mu se, da nosi sa sobom velik dio očajne Leopardijeve boli, koja je bila golema kao neizmjerni prostori od njega opjevani.
Vratio se noću kasno u Ankonu, u svoj hotel.
U postelji je neko vrijeme molio, dok nije zaspao, s crnom Madonom u mislima.
Drugi se dan odveze u Assisi, u pohode božjem siromahu, bratu sunca, ševa i razbojnika, svetome Franji. S kolodvora se nije uspeo odmah u grad, koji se je bijelio visoko na proljetnom, jutarnjem suncu, naslonjen na svježe-zelena leđa Subasija, nego je ostavivši prtljagu u nekoj gostioni, gdje se i umio, ušao u S. Maria degli Angeli, koja ga je, dok je još sjedio u vlaku, pozivala sa svojom vignoleskom kupulom. Pod kupulom mala i čedna Porcijunkula, kolijevka frančiskanske legende, ružičnjaci, okićeni lišćem sa crvenim rubovima - tragovi svete krvi božjega siromaha - priprosta ćelija, u kojoj je sv. Franjo umro, svečeva statua u terakoti Luke della Robbia, kojoj svetlucava glazura daje iluziju živoga stvora: sve je to naklonilo Šimin duh mističkim dispozicijama, iz kojih dugo poslije nije mogao izići.
Odatle je poslao staroj Bimbi stručak ružičnjaka s nekoliko krvavih listića i grumečak drveta s vrata svečeve smrtne ćelije:
"Vecchia Bimba mia, - pisao je, - kolika šteta, što moj nestrpljivi otac nije nikad amo dolazio! Ne bi bilo potreba da prebije hrptenicu, pa da nađe Boga. Ovdje živi Bog i svak ga može naći bez velika truda."
U Assisiju su se dojmovi pojačali. Mistika ga je potpuno obujmila, kao oblak narkotika.
Stanovao je u Hotelu "Subasio", koji je bio napučen strancima, najviše Englezima. Nakupovao masu knjiga, koje govore o sv. Franji, i zadubio se u historiju ovoga čudnog čovjeka. I koliko su učinile te knjige za njegovo znanje, toliko učiniše crkve i spomenici za njegovo osjećanje.
"Bimba mia, - pisao je, - kupio sam smeđu frančiskansku mantiju, sandale i uže, pa sjedim tako odjeven po čitave dane u svojoj sobi i premišljam, nije li možda ovaj sveti čovjek našao prave staze, po kojima treba da pođemo."
U hotelskoj blagovaonici, bili su svi stolovi zauzeti. On je dobio jedva četvrto mjesto uz neku familiju, što se sastojala od oca, majke i kćeri. Predstavio se francuski, čuo jedno ime, koje nije razumio. Oni su međusobno govorili, činilo mu se, engleski.
Nekoliko je ručaka i večera prošlo, a nitko mu od trojice nije nikad upravio riječi. Pozdravili su se nijemo kod dolaska i odlaska, ali inače: ni slova.
Mati je, čini se, bila boležljiva i često je izostajala. Jednom je s njom izostao i otac. Šime je bio s kćeri sam, a s njima i njihova šutnja.
- Ne čini li vam se malko neobično, - reče ona iznenada francuski, bez ikakve koketerije, gledajući u nj sa svoja dva velika, crna oka i držeći lakte na stolu, a spletene prste na toplo zaokruženom podbratku, - da mi, tako blizi susjedi i stalni drugovi, žvačemo jedno uz drugo i ništa ne govorimo?
- Uistinu neobično, - odgovori Šime.
- Jelo ide dvostruko bolje u tek, - nastavi ona, - kad se čovjek razgovara, pa bilo s kim. Ovdje se toliko toga doživljuje, da je upravo potreba s nekim o tome izmijeniti nekoliko riječi. Mama je bolesna, ona je samo radi pobožnosti tu, pa je ne zanima ni Giotto ni Cimabue. Ona je, znate, Irkinja, katolikinja. A otac se opet ne brine za drugo, nego za nju. Pogotovo ne mari da pravi poznanstva. On vam je, znate, stari tvrdoglavi, ponosni Skot i puritanac, u debati žestok, katkad vrlo neugodan. Zato i mi dvije nerado tražimo priliku, da dođemo s ljudima u doticaj, jer to obično svršava sa srdžbom i razilaženjem.
Šimi se činilo, da mlada Škoćanka sve to govori zato, da ga pripravi na saobraćaj s ocem. I mislio je s malko ironije: obaviješten - spasen. A onda je rekao:
- Sa mnom se ne će svađati.
- Glavno je dati mu pravo u svemu, - reče ona hitro i kao da joj je odlanulo, kad je to rekla. - Znate, gospodine, gospodine...
- Simeoni...
- Da, gospodine Simeoni, znate, on vam je onda najbolji čovjek na svijetu.
I sad je Šime doznao sve o njima. Raspričala se.
Oni su iz Pertha. Zovu se Skinner. Ona se zove Jane. Jane Skinner, neka upamti dobro, Jane Skinner. Imaju tamo industriju stakla i prave prekrasne staklene predmete. Ona bi mu, da ikad tamo dođe, poklonila mali vinski servis za neženju. Sa šest čaša za prijatelje. I pokazala bi mu koješta interesantno. Odvela bi ga na brdo Dunsinan, gdje je nekad bio Macbethov dvorac, provezli bi se dolinom Taya, u kojoj se love vanredni lososi, i pošli bi na Brunnar i Tummel, da vide vodopade...
Šime je u taj čas osjetio, kako se njezin tanki glas uistinu prosipa kao vodopad. Sve sam prsak za prskom, romom, divota.
Navečer je bio nazočan i otac. On je govorio slabo francuski i izvlačio je riječi iz usta, kao da vuče napolje svoje glomazne zube. Riječ po riječ, zub po zub.
Čim je došao, rekao je Šimi:
- Rekla mi je kći, da ste se danas dugo razgovarali kod ručka. Ona voli brbljati. A s nama ne može. Ne zamjerite joj.
Šime je izmucao nekakav kompliment, koji je stari samo naslutio. Jane je zahvalila očima.
- Mi nerado pravimo poznanstva. Pogotovo kad ne znamo jezika.
- Na putu se nikad ne zna, s kim se dolazi u doticaj, - reče Šime kao čovjek obaviješten.
- Ne govorim li i ja uvijek tako? - obrati se stari kćeri, koja ne reče ništa. A onda Šimi:
- Nova mi poznanstva idu na nerve, jer neprestano nešto pitaju. Molim vas, kad me netko pita: "Jeste li vi iz Invernessa ili Aberdeena ili Arbroata?" - šta ima od toga, kad dozna, da nisam ni iz Arbroata, ni Aberdeena, ni Invernessa, nego upravo iz Pertha?
- Imate pravo! - nasmiješi se Šime.
- Ili kad me pita, čim se bavim? Vidim jasno, kako mu je to svejedno, čim se ja bavim, ali samo da pita. Jer, molim vas, šta ima više gospodin X, trgovac cipela iz, recimo, Amsterdama, kad dozna, da ja imam u grofoviji Perth staklenu industriju?
- Samo da pita, - reče Šime.
- Eto, to i ja velim! - prsne kroz svoje buldoške zube stari Škot temperamentno.
Uto je konobar počeo servirati ručak i Mr. Skinner nije više progovorio ni riječi. Jeo je s apetitom i očito je bio zadovoljan Šiminim držanjem.
Jane i Šime od toga dana postadoše nerazdruživi. Među njima se razvila kuriozna idila puna ekstaze i bolećive mistike. Njihov se odnos izradio potpuno u refleksu frančiskanske legende, koju su oni zajedno istraživali i njome se zanosili. Po čitave sate, stisnuti jedno uz drugo, sjedili su u gornjoj ili donjoj crkvi sv. Franje, gdje joj je Šime tumačio freske, njihove sadržaje i alegorije. Mnoštvo svetaca i anđela oživljavalo je iz svoje primitivne ukočenosti pred njihovim omagljenim očima. Pričinjalo im se, da i oni sudjeluju, da i oni pripadaju tim grupama.
Boljeli su ih vratovi od gledanja uvis i utrnula bi im uda. Tako mora da je i onim giottovskim figurama gore, koje gledaju, ukočene, glorificirajući sv. Franju.
"Vecchia Bimba", - pisao je Šime u Trogir, - Jane je tanka i visoka kao oni anđeli na starim freskama i krhka, kao da je od stakla. Ona možda i nije kći onog starog škotskog vuka; on ju je, po svoj prilici, salio u svojoj staklenoj tvornici.
Katkad su lutali po okolici.
Izlet na Subasio. Strmim puteljkom penjali su se k "Tamnicama" sv. Franje, među mladim hrastovima i starim zgrčenim maslinama, a onda kroz čičke i žutiku.
Daleko dolje: umbrijska svijetla pučina.
Ustavljali bi se na mahove fascinirani. Janine su oči bile mutne od ganuća.
Drugi put su otišli u Spello.
Pinturicchio je na Janu djelovao mondeno, skoro frivolno. "Navještenje" joj se pričini kao poziv na ples. Zbor ugojenih anđela u "Rođenju": dobrotvorni koncerat u muzičkom hallu u Perthu.
- Vratimo se u Assisi, - reče ona Šimi. - Tamo je ljepše!
Drugi put: Perugia.
Gubili su se u tijesnim, sredovječnim ulicama i prenosili se u sablasna vremena, kad je ono Perugia ratovala s Assisijem, osvojila ga i zarobila mnogo asiških vojnika. Među njima i sina Pietra Bernardona, koji kasnije postade - Sv. Franjo.
I gdje su se god makli, uvijek isto raspoloženje.
"Vecchia Bimba, - piše opet Šime majci, - kad smo danas bili u kripti sv. Klare, Jane je klekla pred mumijom svetice moleći dugo. Vjeruj mi, imao sam impresiju, da su živa i mrtva sv. Klara jedna pred drugom. Janino lice, u svojoj voštanoj prozirnosti, nije imalo na sebi ništa zemaljsko. A s usta mrtve svetice kao da se diže šapat Janine molitve. Majko, ona nije od ovoga svijeta."
Toga dana poslije večere, pošli su u "Giardino Pubblico". To je bio prvi i jedini put što su izlazili na večer. Umbrijska uvala, puna mjeseca, činila se kao beskrajno srebrno jezero. Pred njima blizu: nekoliko visokih golih čempresa sa crnim čupavim glavama, u kojima se splitao jecaj vjetra.
Na njegovu naslonila je Jana iznenada svoju ruku, užarenu od vrućine. Vrućica je mrsila i njezine misli. Pa reče, kao da govori za se:
- Šta ću ja, kad odem od vas i kad se vratim u Perth?
Šime nije ništa odgovorio, nego je zagrnuo njezina pleća šalom, koji se odronio s njih. Onda nakon pauze:
- Vi ste u vrućici, Jane. Bilo bi najbolje, da se vratimo u hotel.
Ali ona prihvati s istim akcentom:
- Bilo bi najbolje odreći se svega. Postati Klarisa.
Onda se okrene k njemu s očima punim mjeseca:
- Trapila bi se za vas.
Šime je podlegao čaru trenutka. Uze njezine ruke, koje su u taj čas ležale skupljene na njezinu krilu i spusti svoja usta na njih. Sad su bile ledene, kao da su od porcelana.
Sutradan nije Jane sišla na doručak. On je čekao nestrpljivo. Napokon je došao stari Skinner i saopćio mu, kako je Jane čitavu noć provela u vrućici.
- Sad su mi bolesne obje, - nadoda. - Mislim, da nismo trebali dolaziti amo.
Na ručku je stari Skinner rekao:
- Jane mora ostati u postelji. Liječnik veli, da nije dobro.
Kad je došao na večeru, reče:
- Čekajte me sutra u jedanaest sati na terasi. Jane hoće da vas vidi. Odvest ću vas k njoj. Liječnik misli, čim nestane vrućice, da je najbolje vratiti se kući.
Kad je Šime došao k Jane, ona mu pruži ruku:
- Izdala sam vas, - reče. - Sad se morate dosađivati kao i ja.
I prošlo je tako nekoliko dana. Juni se je približavao kraju. To je bio onaj juni, koji je prevrnuo sudbinu svijeta. Glas o atentatu u Sarajevu zaprepastio je i goste u Assisiju. Već prvih dana jula počeli su se mnogi vraćati kući, osobito inozemci:
- Rat je tu! - bilo je opće mišljenje.
I Skinnerovi su se spremali na odlazak. Vijesti, što su ih dobivali od kuće, imale su samo jedan sadržaj:
- Vraćajte se!
Stara je Bimba također brzojavila Šimi, da se odmah vrati.
Jane se već pridizala i pomalo izlazila. Ako ne bude mogla prevaliti put u jednom mahu, prekinut će ga tu i tamo, dok se odmori. Ni majka joj ne može to izdržati.
Dan prije rastanka pošli su Jane i Šime još jedamput do stare asiške tvrđave. Ona se naslonila na njegovu ruku, šutjela i lako koracala. On je govorio o stvarima, koje nisu imale ništa zajedničko s onim, što ih je u taj čas najviše zanimalo. Sjeli su kraj tvrđave i promatrali pred sobom Assisi. On je pokazivao rozete na pročelju sv. Rufina, koje se odatle potpuno vidjelo i na sv. Klaru, s njezinom izvanjom gotičkom konstrukcijom.
- Pogledajte, Jane, kao skelet kakve nemani...
- Sve su mrtve stvari ovdje žive, - primijeti ona.
I on opet skrene razgovor na indiferentnosti. Samo da ne dođe riječ na ono glavno. Ali ona je neprestano navraćala onamo, kud ju je vodilo srce i misao. Onda izusti:
- Hoćete li mi pisati u Perth? Ako mi budete pisali, odgovorit ću vam na svako pismo.
- A ako vam ne pišem?
- Odgovarat ću vam isto, - reče ona nasmiješivši se rezignirano.
Zapadno je sunce isticalo sitnu, vunenastu prhut na njezinim obrazima i bradici. Kao na svježoj breskvi. Šimi se podiže ruka u želji, da je pomiluje po licu, ali se istodobno ustegne. Netko je upravo prolazio.
- Bog zna, hoćemo li se ikad vidjeti! - reče ona. - Ja k vama ne mogu, a vama sam predaleko.
- Ako baš želite, Jane, doći ću.
Ona ga pogleda vrlo razumno i naglasi svaku riječ:
- Ako me zaželite, dođite.
Išli su natrag niz brdo, polagano, ona nježna, tanka, klecava u koljenima, a on krupan, visok, teškom, odlučnom nogom. Među njima: malo riječi i osjećaj, da vrijeme ludo prolazi. Sutra će biti tu zajedan čas.
Prolazeći kroz uske gradske ulice dođoše do česme: Fonte Marcella. Na njoj je natpis:

PENA UN SCUDO
PERDITA DI PANNI
CHI LAVA A QUESTO FONTE

Jane je htjela znati, šta to znači.
Šime protumači: Onaj tko na toj česmi pere, plaća škudu globe i gubi rublje.
Jane se nasmiješi i skoro koketno pogleda Šimu:
- A šta se događa onome, koji muti u našim mislima?
- Jane, - odgovori Šime primivši je ispod ruke, - zadržite me samo u svojim mislima. Ja ću drage volje sve dati i sve izgubiti.
Ona je laktom stisnula lagano njegovu ruku i više nisu imali prilike, a nisu je ni tražili, da jedno drugom što kažu.
Drugi dan oko devet ujutro Skinnerovi su čekali na peronu, da dođe vlak, koji vozi iz Rima u Firencu. Šime je bio kraj njih.
Stari se škotski vuk promijenio potpuno. Pažljiv i brižljiv oko one svoje dvije krhke ženske kao majka. I razgovorljiv. Zahvalio se Šimi za cvijeće, što ga je donio njegovim damama i što im je bio tako dobar drug.
- Vi ste jedino poznanstvo, koje sam sreo na svojim putovanjima, a da se nisam u njemu razočarao. Ostanite nam i dalje prijatelj.
Onda iskesi svoje glomazne, četverouglaste zube i reče pogledavši svoju ženu:
- To je i u ime moje žene. Ona vam to ne može reći, jer govori samo engleski, a i to onako, kako mi kod kuće govorimo.
Jane u putnom pepita-mantlu s kratkom pelerinom stajala je uz Šimu, sakupljena u se, kao kakav srebrni ciborij, s križićem svoje boli na čelu. Majka joj je dvaput nešto rekla, a ona je tek drugi put čula i kimnula glavom.
Međutim, se približavao štropot vlaka. Publika se na malom peronu uskomeša. Jane zadrhta u koljenima. Još samo par trenutaka.
Pred otvorenim kupejom primi Šime njezinu ruku i nasloni na nju svoja usta, kroz koja je probio prigušen grcaj.
I dok vlak nije krenuo, visjela je ta ruka s vagonskog prozora i lepršala svoj raskidani pozdrav.
Iste noći stigao je Šime u Ankonu, a drugi je dan bio u Trogiru, kod kuće, kod svoje Bimbe.

*

Poslije nekoliko dana počela je mobilizacija. A malo zatim i rat.
Atmosfera je bila teška i neprijatna. Ljudi su se gledali sumnjičavo, u grozničavom strahu i nepovjerenju. Jedni su maskirali oduševljenje, drugi ga narušivali i kontrolirali, treći se uklanjali i šutjeli. Mizerije, denuncije, sumnjičenje, osvete, uhođenja, niskoće svake vrste verale se među ljudima kao mikrobi kakve strahovite pošasti. Svaki je preventiv bio uzaludan. Detektivi su njuškali kao pseta i htjeli otkriti, šta je u srcima, a što u mislima.
Šime je bio u crnoj knjizi radi poznate afere s Leopardijevom pjesmom. Nadzirali su ga i lovili indicije.
- Znaš, vecchia Bimba, - reče on jednom kod večere majci, - nisam se trebao vraćati. Bojim se, zatvorit će me, a onda baciti na frontu. Da mi nije bilo radi tebe, bio bih ostao iza granice. Drugi je dan došao k njima načelnik. S mnogim ordenima u zapučku i sivom tegetthoffskom bradom, koja je, kad je išao, lepršala kao dvije zastave.
- Šime, - reče on važno, - ti si "politisch verdächtig". Vidio sam akte kod kotarskog poglavara. Tvoj dossier je ovoliki! - I nadigne dlan nad stolom u priličnoj visini. - Ali ako hoćeš, možeš se spasiti. Ja ću ti pomoći.
- Hvala, - odgovori Šime. - Ali nemojte se truditi. Ja nisam učinio ništa i nitko mi ne može ništa.
- To misliš ti, - zaklima tegetthoffska brada. - Ali sad je rat. Ne trebaju tu fakti, - dosta su misli. Zato me poslušaj i učini šta ti kažem. Sutra otkrivamo u općini ploču na uspomenu careva boravka u Trogiru. Ti ćeš izreći govor...
- Ja? - nasmije se Šime. - Zašto ne vi?
- Ti znaš, da ja govorim slabo hrvatski, a onda hoću da ti dam priliku...
- Nađite vi sebi drugog govornika, - reče Šime, - mene to ništa ne zanima. Više me zanimaju oni akti kod poglavarstva. Šta se to nalazi u tim aktima? Denuncije? Optužbe? Laži?
- Dokazi, dragi moj, - reče načelnik pogladivši hitro, unakrst, desnom rukom lijevi, a lijevom desni dio svoje brade. Zatim izvuče iz džepa bilježnicu, stavi očale na nos, pročita nešto za se i upita Šimu:
- Ti primaš nekakva pisma iz inozemstva. Piše ti ih neki individuum imenom Jane. Tko je taj Jane?
Šime skoči mahnit uvis i uhvati tako čvrsto načelnika za kaput na prsima, da mu je bilježnica frknula u jedan kraj sobe, a puce od kaputa u drugi.
- Gdje su ta pisma? Tko je uzeo ta pisma?
Otkad se rastao od Jane, nije Šime primio ni jednog retka od nje. Mislio je, da je bolesna, i svaki je dan očekivao njezine vijesti. A kad tamo: eto, ona piše, a njegova se korespondencija sistira i pregledava.
- Ja hoću da imam ta pisma! Odmah, odmah, odmah.
A Tegetthoffu je jurila brada simo i tamo, kao na jakom vjetru kukuruzovi brci.
- Rašpe dospiveni! - reče on srdit i prestrašen. - Ti xe matto, eh? - I pođe da digne svoju bilježnicu.
Ali Šime poleti za njim:
- Gdje su pisma?
- Kod poglavara, - izmuca načelnik.
- Kako ih je smio zadržati?
- Eh, dragi moj, - odgovori načelnik i digne bilježnicu, - kad se u njima nalaze onakve stvari.
- Kakve stvari? - pita bijesno Šime.
- Samo slušaj, ja sam prepisao dvije dopisnice, jednu iz Pariza, drugu iz Londona. Slušaj:
"Došli smo uz mnoge neprilike u Pariz, gdje ćemo se zadržati dok otpočinemo. Naša ambasada nas svjetuje, da ostavimo čim prije Francusku. U slučaju mobilizacije to bi išlo vrlo teško. Ne osjećam se dobro. Iz Pertha opširnije.
Jane."

- Idioti! - reče Šime.
- A ova druga, - nastavi načelnik i pročita iz bilježnice:
"Niste se trebali vraćati, jer ćete, ako počne rat, teško moći u Perth. Kako bi bilo da pođete opet u Italiju? Možda to nije neizvedivo. A kad ste jednom tamo, sve je onda dobro. Bez vas mi je vrlo teško.
Jane."

Drugo jutro bio je Šime kod kotarskog poglavara u Splitu. Zatražio je zaplijenjene dopisnice. Međutim je došlo i jedno pismo, koje je, neotvoreno, ležalo na poglavarovu stolu.
Nakon dugog natezanja i uvjeravanja uspjelo je Šimi da sklone tvrdoglavog birokrata da mu preda korespondenciju. On je to doduše učinio preko volje i sa svim rezervama, ističući kako je već dao napraviti prepise, i uputio Šimu, da se ne odalečuje bez njegova dopuštenja iz Trogira. Uostalom, ne će to ni moći: bit će pod paskom.
- Prokleti Cimbri i Teutoni! - brundao je Šime silazeći niza stepenice kotarskog poglavarstva.
Došavši u Trogir dočeka ga u trijemu zabrinuta Bimba. U ruci joj je drhtalo jedno pismo. Njegovo pismo Jani, vraćeno od pogranične cenzure. Na njemu pečat i natpis: "Postverkehr mit feindlichen Staaten unterbrochen. Retour an den Zusteller."
Sad je tek Šime vidio, kako su događaji zagrabili u njegov život. Znao je, da je ulaskom Engleske u rat onemogućen njegov polazak u Perth, na koji se u zgodan čas spremao, - ali da ne će moći Jani pisati ni od nje dobivati vijesti, to nije očekivao.
Za čas ostade neodlučan, a onda pograbi staricu ispod koljena i preko leđa; da joj je štaka ljosnula na pločnik, pa je velikim koracima odnese preko stuba. Došavši u salon sjede u fotelj, zadržavši je na krilu kao malu djevojčicu:
- Bimba, - reče kao da vapi za pomoć, - ona može i umrijeti, a ja to ne ću saznati! Htjet će da me vidi, a ja ne ću moći da odem!
- Sve će to brzo svršiti, - reče stara brkajući tankim, suhim prstima njegovu kosu, - a onda ćeš poći tamo i dovest ćeš je kući.
Ali sve su nade bile puke iluzije. Rat je zaintačio i svaki dan donosio nova iznenađenja, nova beznađa, povećavao očaje i podivljavao raspoloženja. Nisi više bio među ljudima, nego među zvijerima. Ne na lijepoj božjoj zemlji, pod suncem i oblacima, nego u paklu, pod mržnjom i otrovom. Šta je Šime pretrpio kroz te dane i godine, koje nisu nalazile kraja, to se ne da opisati. Taoštvo, internacija, fronta, prostrijeljena prsa, lazaret, majčina smrt, kojoj nije prispio ni oči zatvoriti, tifus, sanatorij - i neumorna, desperatna čežnja za Janom, obavitom u potpuni mrak.
Kamo god je išao, stradao i bolovao, uvijek je bila uz njega. Ona ga je vidjela umirati i oživljavati, ona mu je bila hladni napitak u vrućicama i topli plašt u studenim noćima. Hostija u pričestima i sveto ulje u posljednjim pomazanjima. Išla je kraj njega, sitna, s klecavim koljenima, u svom putnom pepita-mantlu s pelerinom, slična na mali srebrni ciborij, kad je prolazio kroz ratnu vatru i pala uz njega, kad je, ranjen, klonuo i zaostao. U tifusnom deliriju ležala je uza nj nepomična u svojoj zračnoj, staklenoj škrinji, ispružena i voštana kao sv. Klara, a on je htio da klekne preda nju. Ali nije se mogao maknuti.
Bezbroj puta čuo je, kako mu govori:
- Tko pere kraj ove česme, plaća škudu i gubi rublje! - Tko je pomutio moje misli? - Ja se trapim za vas! - Ako me zaželite, dođite!
A on se oduševljavao, htio da ustane i da pođe. Ali svuda čuvari i straže, srušeni mostovi, zatvorene granice. A iza granica, neprijatelj.
Neprijatelj tamo, gdje je Jane! Jane, dobra kao kruh od brašnova cvijeta, koga on nije već davno okusio.
Ali ne boj se, dijete, podignut će se mostovi i otvoriti granice, ući će dobri neprijatelj, a vozovi će donijeti kruh od brašnova cvijeta i pozdrave tvoje riječi, i suzne rupce osušene i nade uskrsnute.

*

Upravo dan prije primirja vratio se Šime u Trogir, u svoju osamljenu kuću. Zeleni su kapci bili zatvoreni: hrastova ulazna vrata zaključana. On primi za glomaznu kvaku i zastade časak. Kao da mu se nije htjelo ulaziti. U isti tren kroz jedan od onih dvaju okruglih otvora nad vratnicama izvuče se napolje žut mačak. Stari njihov Disi-Disi, koga je Bimba toliko voljela. On prijeđe rukom preko nakostrušenog mačkova hrpta. Uto se javi s prozora druge kuće susjeda:
- Joj, rašpe dospiveni! Konte Šime! - I nastavi:
- Subito, subito, konte Šime, u mene je ključ!
Kao zatvoren lav vrzao se Šime teškim ukočenim koracima po praznim prostorijama stare palače. Tražio je posljednje materine uzdahe i činilo mu se, da ih čuje, kako se protežu iz sobe u sobu, kroz koridore, niz stubišta i svejednako lete za njim:
- Šime, Šime moj! Šta će biti s nama!
I bilo je svašta s njima. On je umirao i uskrisivao, poput onih lutčica, koje takneš pa skaču, a poslije malo opet se strovale na zemlju i miruju, - a ona se svemu uklonila, bez protesta i bez žamora. Na njezinu visokom kožnom naslonjaču, porubljenom čavlićima s bijelim glavicama, na kome je umrla, leži i prede stari Disi-Disi.
Šime nije izlazio nikuda.
S ulica je dopirala do njega često buka demonstranata, pjevanje otpuštenih vojnika i grohotan smijeh, koji je nastajao, kad je pala koja ploča ili grb, što su podsjećali na vlast, koje je nestalo. Svaki je čas netko dolazio k njemu. Molili su ga da uđe u provizorno upravno gradsko vijeće, a kad nije htio da se primi predsjedništva, zatražili su, da im dopusti izvjesiti zastave na njegovoj kući.
- Ovdje još leži mrtvac, - reče on, - pustite me, da ga ukopam.
I narodni su izaslanici odlazili respektirajući njegovu žalost. Poslije dvije-tri nedjelje dobio je Šime malen paket iz Pertha. To je bio odgovor na njegovo pismo Jani, koje joj je uputio, čim su se otvorile granice. U paketu je bila drvena škrinjica s ključićem, što je visio o konopčiću, kojim je bila privezana škrinjica. Pod konopčićem pismo s natpisom u dugačkim, klinastim, odlučnim slovima:
Mr. conte Simeone Simeoni.
Pismo staroga Skinnera. U kratkim francuskim rečenicama, u svakom retku po jedna. Samo je natpis bio engleski:
"Dear Conte Simeoni..."
Šime je samo preletio okom hartiju, što je u njegovoj ruci sve to rapidnije podrhtavala. Uhvatio je pojedine izraze:
"Missis Skinner je umrla malo dana nakon povratka iz Assisija. (20. jul. 1914.).
"Jane se onda osjećala dobro.
Bila je preko godinu dana u vojničkoj bolnici, u Perthu, kao sestra.
"Onda je obolila.
"20. nov. 1917. umrla je na mojim rukama, spominjući u zadnjim časovima vaše ime. Ne prezime, samo ime.
"Ona sada leži u našoj grobnici na groblju u Perthu.
"Zakopana je u mantiji Klarise, u staklenom lijesu, salivenom u našoj tvornici. Tako je sama željela.
"Tko god hoće da je vidi, može."
Ujedan tren napuniše se prazne prostorije palače Simeoni očajnim jaukom. Šime je kričao kao ranjen jelen.
- Jane! Jane! Jane!
U tijesnoj trogirskoj ulici sakupljao se začuđen svijet, a nitko nije razumio šta mu je. Mnogi su mislili, da je konte Simeoni poludio.
- To je od patnja u tamnici i bolnici!
- Žali za materom!
- Ja sam odmah vidjela, da on nije pri sebi! A kroz zelene kapke rasipali se krikovi:
- Jane! Jane! Jane!
Čitavu je noć probdio Šime nad sadržajem one škrinjice iz Pertha. To su bila Janina pisma, što mu ih je pisala, a nije odašiljala. Jer su granice bile zatvorene.
Ona ih je spremala, da mu ih sama preda, kad se granice otvore. Kad dođe k njoj. Jer ona zna, da će on doći, da je vidi. Pa da ona i umre, on će doći, da je vidi.
Na treptaju svijeća strujila su uglasta Janina slova pred njegovim očima. Šaptala čudnim, nečujnim glasom i toplim mislima. On je pritom vidio njezine umne i svijetle oči i osjećao na laktu njezinu umornu ruku.
- Vratimo se u Assisi, - veli ona, - tamo je ljepše.
Kao ono kad su gledali Pinturicchia, u kapeli Baglioni, u Spellu.
Bilo je već jutro, kad je Šime pročitao posljednje pismo. I svijeće drugoga kandelabra već su dogorjele. Kroz kapke se uvlačio dan i realnost. Prestao je Janin šapat. Njezine su oči zatvorene.
"Izdala sam vas, dragi prijatelju, i otići ću prije neg vi dođete. Ali šta ćemo, kad sve traje tako dugo. Beskrajno."
To su bile njezine posljednje riječi.

*

Nekoliko mjeseci kasnije bio je Šime u Zagrebu. Očekivao je, da će dobiti katedru na univerzitetu za komparativnu književnost. Odluka se odgađala, jer su, kao što to obično biva, započele neke intrige i protekcije. Ali sve je bilo uzalud. Šime je postavljen za izvanrednog profesora i počeo s predavanjima.
Rad i rezignacija dovedoše ga u kakav takav ekvilibrij. Pomalo se pridizao i osvježavao. I doticaj sa studentima, koji su dragovoljno s njim radili i interesirali se za njegova razlaganja, dao je malo elana njegovim raspoloženjima. Činilo mu se, da mu je onako kao raspucanim zidovima, koje zidar obljepljuje vapnom i učvršćuje gvožđima: pa dok traje, traje. Za život je dosta.
Na mahove je zalazio i u društvo. Ne na zabave ni svečanosti, ali katkad pogdjegdje na čaj ili večeru. Kod kojeg kolege profesora, kod kakve dalmatinske familije, ili najčešće kod jednog slikara, s kojim je bio dobar još u Beču, prije rata, kad su ondje studirali. Tamo je najradije zalazio, jer nije bilo nikad mladih djevojaka. Samo gospođe i gospoda.
Djevojke su ga smetale. Ona arogantno-bučna afirmacija njihove nazočnosti, sa svim atributima koketerije i samodopadnosti, išla mu je na nerve. Pogotovo ona njihova poslijeratna neženiranost, s kojom su govorile o svemu i svačemu s ekvivoknim aluzijama i posmjesima, koji su djelovali na nj kao da je slučajno ušao u garderobu artistica prije špektakla ili u budoare demimondenkinja prije ekshibicije. To ga je uvijek sililo na prispodobu s Janom i srdilo ga, što je, pa makar to bilo samo u mislima, dovlačio u takvo društvo.
Jedamput mu je jedna djevojka rekla:
- Ne čini li se i vama, kad vi muškarci prije braka upoznate toliko žena, da je pravo, da i mi žene koješta doživimo i ne dođemo u brak kao naivne guščice?
Šime je odgovorio skoro brutalnim tonom:
- Ako je to pravo vašem budućem mužu, onda je, vjerujte, pravo i meni!
Druga ga je zapitala:
- Zašto ne plešete? Mene vam ples zna tako uzbuditi, da bi najvoljela zagrliti svoga plesača.
- Takve su stvari rezervirane za bračnu sobu, mlada damo, - reče otresito Šime. - To vam je već davno mogla reći vaša mama.
Kad ga je na jednoj večeri kod onog slikara zapitala jedna gospođa:
- Dragi konte, zašto se ne ženite? U Zagrebu ima toliko lijepih djevojaka!
Šime abruptno odvrati:
- Tražim jednu djevicu.
- Ovdje je ne ćete naći, dolaze same gospođe.
- Možda prije nego među djevojkama, - reče Šime sa sarkazmom. Druga jedna gospođa, koja je to čula, upade u njihov razgovor:
- Začudo, vaš je paradoks najjednostavnija istina. Pogledajte onu gospođu tamo, što se razgovara s onim visokim gospodinom u crno-crvenoj kravati. Poznajete li je?
- Večeras je vidim prvi put, - reče Šime. - Bio sam joj predstavljen, ali nije rekla svoje ime.
- Mnoge žene to čine namjerice. Slijedeće bi se nedjelje moglo desiti, da vam moraju reći drugo ime, - reče zlobno ona druga gospođa.
- Za ovu to ne vrijedi, - prihvati prva. - To vam je gospođa Giga Barićeva. Žena, kakvu vi tražite. Djevica.
- Šta velite! - reče Šime nepovjerljivo.
- Virgo intacta, - šane važno prva.
- Ili: skoro! - nadoda frivolno druga.
Tako je Šime doznao za peripetije Gigina braka. Bar onoliko, koliko se o tom pripovijedalo u društvu, sa svim mogućim glosama i primjedbama, dvoumicama i pikanterijama. On je iz svega toga sam iskonstruirao istinu, koju je zaodjeo u optimistično ruho, jer ga je i tip i situacija te žene vrlo zanimala. To se zanimanje pojačalo, kad je malo kasnije imao prilike da se upusti s Gigom u razgovor.
Pogledavao ju je, kroz stisnute trepavice, na mahove, kao što to čine kratkovidni. Govorila je vrlo prirodno i temperamentno, ali u ugodnoj distanci. Zapravo i nije govorila, nego brbljala u prilično raznolikoj skali tonova, kojih je bilo više nego misli. To mu je ugađalo. Njezine su oči potamnjivale, što su dulje gledale u nj. Svako malo vremena smočila bi jezikom usne, koje bi onda odrazile maličak električnog svijetla s lustera. Tijelom se držala, u večernjoj haljini bez rukava, ponešto kapriciozno i uvinuto, kao kakav barokni svetac bez velike draperije, ali s mnogo šarma.
Prvi put poslije toliko godina što je uopće promatrao jednu ženu. To jest, što se na njoj zaustavio. Možda je to bilo s razloga, što je Giga imala tako čudnovatu prošlost, a možda je i Giga sama djelovala tako, da je nije mogao mimoići i pregledati. Svakako nije mu bilo mrsko, kad mu je tokom razgovora rekla:
- Dođite k meni jedno popodne slijedeće nedjelje, ako nemate ljepše zabave. Dosta da telefonirate i ja ću vas čekati.
Ali Šime nije otišao k njoj ni slijedeće ni ikoje druge nedjelje dugo, dugo poslije toga. Prije svega ona njezina riječ: "Dođite k meni!" - podsjećala ga jednog poziva, koji je odavno primio, a nikad mu se nije odazvao. A drugo: šta će on kod te žene? Zar da bude i on jedan od onih, za koje se pripovijeda, da se otimaju za njezinu ruku? Da se vrze oko nje, kao jedan od prosaca oko Penelopine kudjelje? Da joj prikraćuje vrijeme čekanja slušajući njezina pjevuckala pričanja i promatrajući je, kako oblizuje svoje usne?
- Žao mi je vrlo, gospođo, ali do zime ništa, - rekao joj je na telefonu. - Odlazim sada kući, da prigledam svoje polje, a onda idem u inozemstvo na nekoliko mjeseci.
- Mogli ste bar doći da mi rečete zbogom!
- Ne ćete se srditi, ako vam to rečem kroz telefon? Zbogom.
- Pa dobro je i tako, - reče ona. - Sretan vam put!

*

Klizao je Orient-Express padskom dolinom tempom najnestrpljivijeg mahnica. Šime je sjedio u vagonrestoranu, polagano jeo svoj ručak, ali u sebi je gonio i tjerao ritam kolesja na što veću brzinu.
Naprijed! Naprijed! Naprijed! To je puž, to nije Express. Lože papirom, a ne ugljenom. Trebalo bi benzina, elektriciteta, dinamita. Trebala bi krila.
Uz njegov mali stolić, njemu vis-a-vis, ručava jedna dama, neodređena doba, s prsima, koje joj prekrivaju tanjur, i podvoljkom, što izgleda kao Dunlop-guma za automobilske kotače. Žao mu je, Madame Dunlop, - ali balast, balast. To zadržava, zakasnit će se. Čitav voz stenje kao umorna životinja i škripi, napreže se, crknut će nasred puta.
Šime baci pogled na druge putnike i konstatira, da ih ima nekoliko, što nisu daleko ispod stotine kilograma. Izgleda kao urota. Balast čitavog svijeta skupio se u taj gracilni vagon, koji izgleda da će se pod tim teretom raspasti kao igračka.
Uto pristupi k njemu poslužitelj s jelom. Šime ga i ne pogleda, samo uzevši onako s reda jedan komad upita:
- Jesmo li u zakašnjenju?
- Ne, gospodine. Točni smo, na minutu.
- Dieu merci! - reče više za se Madame Dunlop. Čini se, da se i njoj žuri. On je mislio: ide ona na ljetovanje, na jezera, u Alpe, na more da se kupa, da smrša, da se ne znoji. Ali eto: i njoj se žuri. Ima i ona nekoga tko je čeka, tko je zove, komu nestrpljivo hiti.
Iznenada, među dva zalogaja, podigne oči na Šimu i upita ga, s posmijehom koji je kao oštar nož razrezao salo njezina lica:
- Putuje li gospodin daleko?
- Vrlo daleko, Madame. Preko Kanala.
- Onda nas vodi put zajedno do Pariza. Imam tamo sina studenta, koji je iznenada obolio. Još čitavih dvadeset sati! Vječnost!
Šimi je bilo žao, što ju je u sebi nazvao balastom. Sjetio se svoje Bimbe, koja bi, jednako kao i ova gospođa, bila prešla pola svijeta da ga obiđe.
Madame Dunlop pojede dva zalogaja i opet diže svoje lice, razrezano posmijehom i crveno kao dinja, prema Šimi:
- Idete li i vi nekome u pohode?
- Jest, Madame.
- Izgledate zabrinuti. Možda i vi idete k nekome, tko je bolestan?
- Ne, Madame. Mrtav je.
Madame Dunlop se ganula. Njezino se meso oko vrata objesilo kao automobilska guma kad propušta zrak. Oči se zacaklile. Male, nabujale ruke sa zdepastim prstićima ispustiše nož i vilicu, primiše servijetu obrisavši njom usta i malko omaštenu bradu. Onda reče sva u neprilici, skoro s jecajem u grlu:
- Ne zamjerite mi. Moj nemir me čini indiskretnom. Da sam znala...
Šime odmahne rukom i ne reče ništa.
Sjetio se u taj čas starog Skinnera, njegovih kvadratnih zubi i idisinkrazije prema poznanstvima na putu. Pa eto, on ga sada zacijelo nestrpljivo očekuje. Njega, koji je također samo poznanstvo s puta. Stranca iz zemlje, o kojoj se malo zna, o kojoj se katkad i zlo govori, a u kojoj bi radije znao svoju Jane, nego ondje gdje je sada, ili bilo gdje drugdje.
Do kraja ručka nije više Madame Dunlop progovorila ni riječi. Ni Šime. Imali su, čini se, dosta svaki svojih misli.
On se prvi digao i otišao u svoj kupe. Pušio je i gledao napolje na pejsaž. Čisti, sunčani ljetni prostori sve do Alpa, koje su modro bjelucale, kao da su od stakla. Prolazio je on već tuda, zna on taj kraj.
Približuje se Verona. Izgleda već prepoznaje tornjeve. I mrke čemprese u Giardino Giusti. Napokon stare zidine i bastione. Dvije tri minute na kolodvoru. I naprijed. Samo naprijed. Još čitava noć. I dan. I opet čitava noć. Još veća vječnost, nego ona od Madame Dunlop.
Čim je vlak pošao, rekao je kad će se pojaviti Garda. Činilo mu se dugo, što ga nema. Ne zna zašto, ali je mislio, da se jezero vidi, čim se izađe iz Perone.
Napokon Peschiera. I jezero u suncu kao velika ravnica od metala. Eno se protegao u vodu Sirmione, kao kakav plivač sa svojom razbarušenom glavom od sivozelenih maslina. Kako je onda bio mlad, kad je kroz njih tumarao i tražio Katullove tragove!
Sad će doći i Desenzano. Sjeća se, kako je nekad kao student putovao u Milan, pa kad se vlak tu zaustavio, iznenada uzeo svoju prtljagu i jedva je prispio da iskoči. Nije se mogao oteti čaru, koji ga je mamio.
A sada? Desenzano je tu. Ali on se ne miče. Jedna minuta čekanja. Vječnost. Dalje, dalje.
Brescia, Milano, - gdje je obećao Jani da će je odvesti, da vidi "Čenakl", čudo koje umire, - i Lago maggiore s Borromejskim ostrvima, što se u sutonu njišu na površini kao vodene ptice s kljunom pod krilom, zatim duga, duga noć u tijesnoj posteljici waggon-lit-a, s nemirnim snima i besciljnim težnjama.
A onda, ujutro, Pariz.
Tko bi ikada rekao, da će doći u Pariz i da se ne će tamo zaustaviti ni jednoga dana? Da će proći kraj njega kao kraj kakva draga prijatelja, koga izbjegava, da mu se ne mora povjeravati? Pariz, u kome nije nikada bio, a u kome mu je sve poznato, u kome ga je sve privlačilo.
Tko dolazi u Pariz, taj donosi srce puno života. A on u svome ima nekoga, koji više nije živ.
Netko ga je pozdravljao na peronu i trgao iz misli. Madame Dunlop. Jedva se sabrao i odzdravio. Okrenuo se za njom i vidio kako hitro, kratkim korakom, nosi svoje krupno tijelo kroz užurbano mnoštvo. Domalo će biti kod svog sina.
I sjeti se opet svoje Bimbe, i kako ju je nosio na rukama. I kako bi je i sada rado nosio, pa makar da je i onolika, kolika je Madame Dunlop.
Na večer: London. Umorna, nestrpljiva sparna noć u jednom city-hotelu.
A drugi dan Expressom u Škotsku.
I opet jedan dugovječni dan. Sati se rastežu, nervi se rastežu, sav si kao kudjelja, iz koje netko prede bolne niti.
Očajno je takvo putovanje, na kojemu nije ništa senzacija. Svejedno što dolazi, svejedno što prolazi. Gradovi, mostovi, rijeke, tvornice, dimnjaci, zvonici, šume, polja, kolodvori, mali i veliki, sve bez imena, bez interesa, bez historije, bez sadašnjice. On je kao jedno pismo. Ili radije: kao jedna adresa. Jer da je pismo, nosio bi nekakav sadržaj, poruku kakvu, ugodnu ili neugodnu. Značio bi nešto. Otvorile bi ga nečije ruke, čitale nečije oči, i nad njim zakucalo nečije srce. Ovako: adresa. Samo adresa: Perth (Škotska).
Kasno uvečer ušao je vlak u kolodvor. Stari je Skinner stajao uspravno na peronu, s visokom glavom i s izbočenim zubima. Nije se ništa promijenio. Stisnuo je čvrsto Šiminu ruku i rekao francuski:
- Sretan sam što ste tu.
Šime je osjetio, kako starome vuku dršće glas i ruka.
- Ne ću da idete u hotel, - reče vuk, kad su se vozili u grad, - kod mene ima dosta mjesta.
Na stolu je bilo priređeno hladnog jela, ali ga Šime nije ni okusio. Stari natoči whisky.
Sjedili su jedan prama drugom, s netaknutim čašama pred sobom i šutjeli nekoliko trenutaka. Šime se bojao progovoriti, srce mu se zavuklo u grlo i tu lupatalo.
Napokon stari uze čašu:
- Čekali smo vas odavno. Dobro došli!
I ostali su možda čitavu uru tako pijući i monosilabizirajući kao dva posvađena dječaka. Ni jedan ni drugi nisu spomenuli Jane. Ni mrtvih matera. Ni prošlosti. Ni ičega, što je vodilo riječ na njih. Ali njihove su se misli samo njima bavile.
Stari je Skinner mirno sjedio, uspravan, s koščatim šakama na stolu; te su ruke bile visoke kao čaša među njima. Šime se tako zgrbio na visokom stolcu, da mu je nos visio nad čašom upijajući nehotice arom whiskya i držeći sklopljene dlanove stisnute među koljenima.
- Kada ste dobili moju depešu?
- Popodne.
- Inače liježete rano?
- Oko devet.
- Sutra ćete biti neispavani?
- Šta ne velite?
- Je li vaša tvornica daleko?
- Sve je ovdje blizu.
- Samo Trogir je vrlo daleko, - reče Šime malo življim tonom.
- Jest, Perth je vrlo daleko, - prsne stari Skinner kroz svoje kljove.
- Pa eto, sad smo tu!
- Hvala Bogu, tu smo! - zaključi stari i uze čašu.
U onoj tišini jasno se čuo šum njihovih gutljaja. Skinner je skoro grgljao, tako je naglo pio. Šime je odložio čašu prije i vidio, kako je krupna Skinnerova Adamova jabučica skakala naglo gore dolje po vratu kao po konopu onaj limeni majmun, kojim se djeca igraju.
- A sad da vam pokažem vaše sobe, - diže se stari.
I uđoše u dugi koridor. S jedne se strane redala vrata do vrata, a s druge strane vitrine krcate staklenog posuđa. Sve izabrani predmeti, što ih je ikad salila Skinnerova staklana. Ima tu rariteta, starih nekoliko vjekova. Zračne, tanke, fine fantazije u svim formama i bojama. Zdjele, čaše, pehari, kandelabri, lusteri, vaze, tanjuri, figure, groteske, kaprise. Jedan čudan svijet dražesti i hladne, djevičanske, stidljive krhkosti sakupio se tu, kao da se sklonuo od ljudskih ruku i kao da šapće kroz svoju transparentnost:
- Noli me tangere!
Uto otvori Skinner jedna vrata i reče:
- Uđite.
Čim je ušao, Šime je odmah znao: Janina soba. Nije vidio ništa, samo je klekao pred postelju i turio čitavo lice u pokrivač.
Stari je čekao pred vratima. Naslonio tjeme na zid, digao otvorene oči uvis i ostao tako kao drvena svetačka statua, sve dok nije osjetio Šiminu ruku na podlaktici.
- Ah, da, - reče došavši k sebi, - to ste vi.
Drugi dan ga je odveo na groblje.
Obiteljska grobnica Skinnerovih izgleda kao mala gotička kapela, pocrnjela od vremena, s uskim, visokim prozorima i naslikanim staklima. Kad su se brončana vrata za njima zatvorila, prebaci stari Skinner čipkasti stolnjak s oltara i podiže srebrni relijef, što je pokrivao prednji dio. U dubini, osvijetljenoj nevidljivim električnim žaruljama, ležala je u staklenom kovčegu, odjevena kao Klarisa, Jane. Njezine dugačke crne trepavice bacale su sjenu sve do podočnjaka i izgledalo je, da se miču: kao da će sad otvoriti. I prsa kao da dišu i pridižu sklopljene ruke. A i usne se krenuše malko, kao da je u taj čas progutala pljuvačku.
Oba su čovjeka klečala rame uz rame, na kamenoj stepenici pred oltarom i ostala tako dugo, kao da čekaju, kad će ona progovoriti.
Ali ona nije progovorila.

*

Slijedeće je zime počeo Šime zalaziti Gigi Barićevoj. Najprije onako, da se malo rastrese, a onda, pošto joj je u jednom času neutješenosti povjerio sve peripetije svoje mistične ljubavi, jer je mogao s njom govoriti o onome, što ga je najviše zanimalo.
Osim toga imala je Giga, u bližem kontaktu, nešto što je Šimu privlačilo. Ona jednostavnost i prirođenost, koju je tako volio kod Jane, s mnogim nijansama u gesti i tonu, koje su često bile slične Janinim. Jednako i njezina melankolična dispozicija, u kojoj nije bilo ni trunka poze, s inteligentnim, rezigniranim posmijehom, koji je više bio u očima, nego u crtama lica, kao kod Jane.
Ali i izvan ovih momenata, koji su u Šimi evocirali jednu dragu uspomenu, Giga mu je imponirala prije svega time, što je pokazivala veliko razumijevanje za njegov osjećajni život, koji je on inače ljubomorno sakrivao i dosada jedino svojoj Bimbi saopćio.
On je znao, kako ima vrlo malo ljudi, koji bi njegov sentimentalni roman držali za nešto lijepo i duboko ljudsko. Kadgod je pomišljao na to, šta bi se ovdje ili ondje reklo o tome, vidio je već unaprijed sumnjive i nepovjerljive posmijehe, ironične grimase i čuo porugljive ili frivolne primjedbe.
Jane: molim vas, tuberkulozna fantazija, religiozna manija, histerična i anemična puritanka. Tipičan primjer.
On, Šime: dijete bigotnoga ambijenta, dekadent i raznježen po krvi i rasi s baštinjenim uskim pogledima, koji ne shvaća, da je onaj religiozitet samo plašt, kojim se prikrivaju urođeni instinkti.
Drugi tipičan primjer, molim:
A ono, što su oni doživjeli: romantika i kolportaža.
I sve to još danas, u vrijeme jazza, radija, aviona, otrovnih plinova, Madona spavaćih vagona i raketa do devetog planeta.
A kamo li: Klarise i frančiskani! Staklene škotske djevice i trogirski vitezovi!
Giga, opterećena i sama čudnom jednom historijom, koja je također izazivala kod mnogih ironična klimanja glavom i perpleksna i glupa podizanja čeonih nabora, primila je Šimina saopćenja s toplim suosjećanjem. I ne samo to, ona je zaviđala Jani, što je sa svojom vjerom otišla s ovoga svijeta i znala, da će njezin dragi prije ili kasnije doći k njoj, a ne će očekivati ništa od nje, niti će od nje išta tražiti.
Kako bi ona htjela, da i s njom bude tako!
Sve je to dakle Šimu priklanjalo Gigi i pomalo ga tako privezalo uz nju, da je bio najzadovoljniji, kad je bio uz nju. Ona doduše nije bila Jane. Ali dio Jane bio je u njoj.
Napokon se i taj dio počeo gubiti. Preko staklenog kovčega stala se spuštati čipkasta zavjesa i govorio je sve manje o njoj. Kad ju je Giga spominjala, Šime je rjeđe nadovezivao i onda izbjegavao razgovor. Pogled njegovih misli nije se više tako rado obazirao natrag.
Giga je to opazila i osjetila, da je to zbog nje.
Šime nije nijednom riječi izdao, što se u njemu događa. Ispočetka je i sam pred sobom bio ženiran. Samo je počeo intenzivnije promatrati Gigu, da vidi, što dosada nije gledao. Ona se pred njegovim mislima poljepšavala. Kao da uskrsava. Kao da se izvlači iz neke mutne patine koja je na njoj ležala. Poput kakve freske, s koje vješta ruka oprezno struže naslagu premazana vapna.
I najedanput je zasjala pred njim. Zabliještila ga. Zrake iz nje stale se prosipati pred njim. Put se protezao pred njegovim nogama i on je gledao naprijed.
To se još pojačalo, kad je u ljetu ponudio Gigi svoju kuću u Trogiru, da tamo provede dva-tri mjeseca. On i onako radi nekih svojih studija ide u Provence-u, a ona nek pođe na more. Nek uzme svoju kuharicu i tamo gospodari, kako bolje zna. Ostavio joj je i svoj auto i šofera, pa neka obiđe svu obalu do Kotora. Neka proživi Dalmaciju. Možda će onda i njega bolje razumjeti.
Kroz ta dva-tri mjeseca razvijala se među njima čudnovata korespondencija.
Šime, u osjećanju, da se u njegovoj kući nalazi žena i tamo zapovijeda, upravlja i, hoćeš ne ćeš, misli na njega, pomišljao je, kako bi bilo dobro da sve to tako i ostane.
A Giga je više nego jedamput osjetila, kako bi rado bila tu domaćica i živjela za nekoga, koga voli. Pa iako ni on ni ona nisu to jasno jedan drugom pisali, a ono se ipak koji put nešto provlačilo među recima, što je odavalo njihova raspoloženja.
Inače su njihova pisma pričala najviše o onom, što su vidjeli na svojim izletima. Giga je uistinu osjetila Dalmaciju. Nije znala da to opiše riječima, koje su tako priručne snobovima, literatima i profesionalnim putopiscima, ali je njezino oduševljenje našlo poseban izraz. Dojmovi su bili direktni, bez afektacije.
"Neobično volim Vaš Trogir, - pisala je Giga, -, gdje se sve drži ruku o ruku. I ljudi, i kuće, i ono što je prošlo i ono što je tu. Čitav jedan lanac malih udesa i snova, u kome bi tako rado bila jedna karika i imala svoj vlastiti san."
Drugi put piše iz Splita:
"Degutira me među ovim golemim zidinama, koje su stvorene da zaokruže jedan veliki mir, ova nametljiva buka. Ovdje svak hoće, da ga se čim više čuje i čim bolje vidi. Zato su se valjda i popele one moderne kuće na staru Dioklecijanovu palaču." Šimina pisma bila su također jednostavna, ali opširnija. Ona su se ponešto samodopadno isticala u svojim velikim kuvertama s malom grofovskom krunom. Svaki put, kad god ih je listonoša donio, kao da vele: "Opet smo tu! - Vidite, kako često mislimo na vas! - Svaki treći, drugi, a možda i svaki dan!"
A u pismima opisi provansalskog pejsaža, gradova i spomenika. Ponešto kaleidoskopski, ali s mnogo verva, sve povezano s historijskim aluzijama, bez dociranja, interesantno.
Gigi, kad ih je čitala, pričinjalo se da čuje Šimu kako pripovijeda svojim malo nazalnim glasom, da vidi njegove komotne gospodske geste i gleda u njegove široke pupile. Ali intenzitet toga glasa, tempo tih gesta i sjaj u očima rasli su i padali već prema karakteru predmeta, o kom je pisao.
Tako je Šime predvodio Gigu u papinski Avignon i rimski Nimes, kažiprstom joj zaokruživao lukove staroga Gardova akvedukta, vodio je k trubadurima na bizarni i zračni Les Baux, tremolirao o Petrarkinoj Lauri i čarobnoj Vaucluse, hodočastio k Svetim Marijama i na terasu, gdje je umrla Mistralova Mireio. Kad se je Šime vratio u Trogir, Giga je već bila u Zagrebu. Prije odlaska napunila je vaze cvijećem, zapalila kandilo pred Masonom u trijemu i ostavila na njegovu stolu ove riječi:
"Hvala Vam! Htjela bih se vratiti! Giga." U listopadu došao je Šime u Zagreb. Donio je sa sobom dvije košare izabranog grožđa iz svojih vinograda i poslao ih Gigi.
Kad su počeli Gigini utorci, sjedio je i on s trogloditima, ebrejcima, Cimbrima i Teutonima uz Penelopinu kudjelju, prikraćivao njezino čekanje i uživao, kad bi god zapjevuckala nadimak, koji mu je donijela iz Trogira:
- Rašpe dospiveni!
Pri čemu bi uvijek hitrim jezikom prešla preko usana, kao gušterica koja je proždrla mušicu.

3. Freddy. (Terakota).

- A ovo je Freddy! - reče Giga i udari s temperamentom i persiflirajućom gestom jednom statuetom od terakote po stolu.
- Židov? - upita Irina Aleksandrovna.
- Ne, - odgovori Giga, - snob.
Terakota je bila malo remek-djelo od jednog poznatog zagrebačkog slikara, koji se više iz kaprise, nego iz unutarnje potrebe, bavio katkad i malom plastikom. I ovakve su mu stvari vanredno polazile za rukom. Manira, kojom su bile izrađene, bila je puna humora, s jakim smislom za groteskno i paradoksno, tako da su glavne karakteristike bile izvrsno po naravi kopirane, a nuzgredne impertinentno istaknute i karikirane.
Freddyjeva je statueta bila gotovo portret. Tipičan semitski, momački profil, dekadentan i kultiviran, bez degutantnih aluzija na viseće usne ili zakovrčeni nos, sličan malo na profil Stjepana Zweiga, bez inteligentnog Zweigova izraza. Posmijeh, malko namješten, prazan, bez topline, ali licemjerno insinuantan, iza kojeg se vidi, da je sasvim nešto drugo ono, što on misli ili osjeća.
Ali sav je tip istaknut u pozi. Tu je umjetnik bio savršen posmatrač. Vidjelo se: stopostotni snobizam. Nategnute nozdrve, koje hoće da naglase ono nešto primitivno, životinjsko, što ovakvi individui misle da je neodoljivo i privlačno. Ponešto otvorene i naprvo protegnute usnice: rafinirana senzualnost. Ruke, s oštrim kutem u laktovima, pritisnute uz tijelo, s otvorenim dlanovima u džepovima od kaputa, iz kojih izviruju jako savinuti i nategnuti palci, ramena u pokretu, pri čemu se sad drugo zavija malko naprijed, a noge, koje se u koraku libidinozno taru u koljenima, afektirano se lome kao u kakvog lorda.
- Kako to mislite, mila moja? - upita Irina Aleksandrovna.
- Kad se veli snob, - reče Giga, - onda se ne misli više ni na kakvu drugu karakteristiku. To briše sve, što bi inače označivalo jednog čovjeka. Snob je rasa za se, vjera za se, species za se. Njega nalazite u svim zemljama i među svim narodima. U visokim kulturama, kao i u najzaostalijim. Ima ga u svakom zvanju, u svakoj kasti i u svim spolovima. Djeca su vam više puta snobovi kao i odrasli, žene kao i muškarci. Pa i životinje, molim vas. Konji, majmuni, psi, paunovi, papige, pingvini, flamingi znadu biti snobovi kao i ljudi.
Tu se Irina Aleksandrovna od srca nasmije:
- U istinu bih rado vidjela flaminga, koji je snob. Ili pingvina.
Giga je živom suadom uvjeravala Ruskinju, da je ipak tako. Ona to ne kaže samo onako, iz kaprisa ili donkihoterije. Lani, na svom putovanju Njemačkom, bila je kod Hagenbecka. Nigdje, ni u najučenijim psihološkim studijama ne mogu se naći tako lijepo prikazani svi temperamenti, sve mane, smiješnosti, ludosti, poroci, pa ako hoćete i vrline čovjeka, kao kod Hagenbecka. Nema ličnosti iz historije ni osobe iz naše okoline, kojoj se ne bi mogao tamo naći model. Panoptikum je igrarija prema tome.
Ali još više tipovi iz malog svagdanjeg života. Ona, Giga, našla ih je tamo nekoliko, koji bi slobodno mogli nositi svoje čovječje građansko ime, mjesto životinjskog.
Najradije je tražila među tim životinjskim svijetom svoje kavalire. Našla ih je svih sedam, po gdjekoje i u više različnih vrsta i egzemplara. Među sovama, orlovima, majmunima, krokodilima, ovcama, svinjama. Uživala je kad god je napravila kakvo otkriće. Fotografirala ih je sve. Nije zabadava nosila svoj kodak.
Kad se vratila, onda je jednog utorka pokazivala svojim proscima svakom njegov alterego iz Hagenbecka. I proveli su uistinu jedno veselo veče.
Simeoni je najsretnije prošao. Njega je našla među orlovima: jedan kondor, koji je imao rimski profil i Šimino aristokratsko držanje. Ali ipak on je jedini bio malko pikiran zbog tih konfrontacija i upitao je:
- Ali kako to, Adame Giga, da niste i sebe tamo potražili? Gdje smo svi mi, nije moguće da ne bi bilo i vas!
- Točno, Rašpe moj, - reče Giga. - Našla sam ja i sebe. Evo, fotografija je tu.
I pokazala im je jednu pticu, kojoj zna samo latinsko ime. Scopus Umbretta. I uistinu imala je mnogo od Gige. Uspravne noge, veliko začuđeno oko i šubaricu na glavi, koja je stala otraga kao Gigin bubikopf.
- A onda, - reče im ona, - znate li šta veli o Umbretti Brehm? Ima duge, tanke noge, udešene za gaženje po pličinama, tijelo bez sala, oštar kljun, smeđe, jako perje. Njezino je držanje gravitatično, život jednoličan, može spavati i na jednoj nozi. Njezin je glas kreštav, izleže tri do pet piknjastih jaja u nespretno građena gnijezda. Umbretta je savršeno monogamna, iako se mužjaci krvavo bore za njezinu naklonost. Šta velite gospodo?
- Sve kao kod vas, Giga Umbretta, - reče Freddy - I mi se borimo za vas, ali vi ste, nažalost, savršeno monogamna.
U toj zoološkoj reviji najgore je prošao Freddy Giga je iznijela nekoliko snimaka, od kojih su mu neke bile slične eksterijerom i karakterom. Na pr. bergamaskni ovan: pravi portret, sa svinutim nosom i senzualnom gubicom, ili flamingo s lukovitim kljunom i s lordovskim nogama. Društvo je bilo frapirano od te sličnosti i pljeskalo Giginom zlobnom komentaru.
Freddy je pripadao staroj zagrebačkoj židovskoj porodici. Njegovi su bili, tako reći, patriciji među židovima. Bogati, ugledni, s kućama i tvornicama, ordenima i častima, organizatori, liberalni, dobrotvori, mecenati, utemeljitelji kulturnih i socijalnih ustanova. Njihove su dame bile patronese na zabavama, kume zastavama, predsjednice u odborima. Govorile su korektno hrvatski, pohađale kazalište i onda kad su se davali domaći autori, kupovale hrvatske knjige i resile svoje domove slikama hrvatskih slikara, narodnim ćilimima i vezivom, a kad se god desila zgodna prilika, oblačile se kao Slavonke ili Šestinčanke.
Ova tendencija asimilacije ambijentu i priljubljivanje njegovim raspoloženjima, pa iako je bila i proračunana, ublaživala je urođene protivštine kršćanskoga življa prema semitskoj rasi.
Freddy je bio kao dječak ono, što se kaže Wunderkind. U šestoj godini čeprkao je po klaviru i jednog Božića, koji su i oni slavili Kristbaumom i šunkom, odsvirao je iznenada na klaviru "Lijepu našu" i "Narodil se kralj nebeski", što je u svom paradoksu neizmjerno veselilo njegova oca i majku, stričeve i tetke:
- Gott, wie herzig! Entzückend! Ein zweiter Mozart!
To otkriće, da u malom Freddyju ima tijesta za nešto vanredno, učinilo je, da je familija sve moguće nastojala da se to tijesto i za nešto vanredno umijesi i formira.
To se najprije moralo istaknuti u dječakovoj vanjštini.
U svom samtastom kostimčiću sa čipkastim ovratnikom, lakovanim cipelama sa srebrnom fibijom, dugim, plavim loknima izgledao je on među svojim drugovima u školi kao kakav začarani princ. A kako je bio bistar, i učitelji su imali prema njemu neki obzir. Sve je to u malome Freddyju također učvršćivalo uvjerenje, da je on uopće nešto ekstra.
I on je sam počeo da nastoji, da bude i uvijek ostane ekstra. Najgore mu je bilo, da nešto ne može ili ne zna. U svakoj je prilici htio biti onaj, koji iskače. Kad to nije išlo s njemu prirođenim mogućnostima, onda je kušao obmanjivanjem, pretvaranjem i malim švindlima, s kojima je često uspijevao. A kad mu nije pošlo za rukom, onda je nastojao da svoj švindl pokrije novim švindlom.
Kod kuće je pričao o svojim uspjesima, o neznanju svojih drugova, o svemu što je moglo pokazati, kako je on ono, što se za nj hoće ili o njemu misli, kako je, dakle, on nešto ekstra. Nije bilo malenkosti, koja se kod njega ne bi isticala i koja ne bi bila drukčija, nego kod drugih.
Njegova je torba bila od prave volovske kože, tintarnica najmoderniji i najsavršeniji utensil svoje vrste, koja ne propušta ni kaplje tinte, njegove olovke najskuplji Kohinoor, gume krupne, zelene, što brišu svaki trag, knjige i teke umotane u poseban papir, kutija za olovke čitav mali arsenal, a doza za doručak od nikla i svijetlila se kao srebro; za nju su drugovi i pričali, da je od srebra.
U srednjoj se školi ta tendencija za ekstra vrlo pojačala. Samo tu je manje imponirala. Pa što je Freddy dalje išao iz razreda u razred, to se više gubila njegova ličnost među dječacima, koji su lako ušli u trag njegovim švindlima i nadmetanjima.
Freddyja je sada obuzelo upravo fanatično nastojanje da zabliješti, da začudi, da briljira. Da ostane i nadalje po što po to: ekstra. Ispočetka je to pokušao s arogancijom, bagateliziranjem. Onda je stvarao male čenakle oko sebe, darivao drugove knjigama, slatkišima, markama, novcima. Pozivao ih je k sebi, gdje su gimnasticirali na njegovim aparatima, igrali šaha, nogometa, muzicirali i debatirali.
Ali ni to nije mnogo koristilo. Svojim dobrim instinktom osjetio je odmah, da ga drugovi samo iskorištavaju, a ne uvažuju, ili bar ne onoliko, koliko je on htio. Uvijek je bio netko drugi, tko se nametnuo i vodio glavnu riječ, a on je ostajao osamljen ili u pozadini.
Rezultat svega toga: polupani gimnastički aparati, slomljene egzotične biljke u parku i fakinske konstatacije drugova:
- Prokleti židov, kako mu je Bog dao dobro!
Freddy se sada povukao. Čuo je negdje za frazu splendid isolation i pokušao tom metodom da postane interesantan. Međutim odijevao se što napadnije, nosio kosu kao Liszt, na ruci imao tanku zlatnu narukvicu i pušio cigarete sa zlatnim mundštikom. Bio je s tatom u Beču, odakle je donio dugački proljetni mantl i veliku plastron kravatu, kako su to nosili Przybyszewski i Hofmannsthal, a s mamom u Veneciji, gdje je kupio monokl i dandy-batinu s velikom kuglom na vrhu od slonove kosti. Šetnja po bečkim galerijama - Kunst-historisches Museum - Lichtenstein - Belvedere - i po venecijanskim crkvama i akademiji probudiše u njemu novo uvjerenje: da se razumije u umjetnost. Sabrao je knjiga, monografija i fotografija, naučio silu imena slikara, kipara i njihovih umjetnina, pa je prskao s njima oko sebe kao kakav katalog.
U Beču: Rubens i Helena Fourment. Moretto i sv. Justina. Bernardino Luini i Salome. (Onda je bila Salome u modi!)
U Veneciji: Tizian i Assunta. Giambellino i njegove Madonne. Carpaccio i Santa Orsola.
I masa drugih imena, koja su tako lijepo zvučila, a on ih je izgovarao s oduševljenim skandiranjem.
Još je jedno otkriće učinio Freddy prigodom tih svojih putovanja. Od tate i od stričeva je čuo, kako su u Beču žene lijepe. Iz Schnitzlera je naučio, kako tamo postoji "Das süsse Mädl". A pjesnik naivno-rafiniranih kevica i djevojčica u pubertetu, Peter Altenberg, uznemirio je njegovu fantaziju, pa je vječno sanjao samo o efebskim linijama i malim grudima.
I za Veneciju je čuo da tamo ima lijepih žena. Ali ne građanke, koliko pučanke, one s crnim šalovima preko ramena. Najbolje se vide, kad je muzika na pijaci sv. Marka.
Sve je to Freddy znao, ali valjalo je doživjeti senzaciju žene.
U Beču to nije išlo. Preko dana je lutao po gradu, pregledavao muzeje, crkve, carske palače i grobnice, Schönbrun, Prater, a navečer po teatrima ili u hotel. Tata je doduše zalazio u noćne etablismane - ali to još nije za Freddya. Tako je naime mislio tata. U Veneciji je išlo drukčije. Mama je bila obično umorna i išla odmah iza večere u postelju. A on je stavljao svoj monokl, uzeo bjelokosnu batinu i flanirao Mercerijom, Rivom dei Schiavoni i pijacom, gdje je svirala muzika. I impertinentno je fiksirao crne oči djevojaka s crnim šalovima. Šalovi su lepršali kao krila crnih anđela, a crne oči reagirale. Svjetlucale se kao mali kristalni kandelabri. Smješkale se kao one u Giambellinijeve Madone u Frari. Zračne kao muransko staklo.
I dobaci Freddy dvjema, što su išle zajedno, kako je negdje čuo:
- Bei occhi!
- Occhi da veneziana, bel putto! - reče jedna.
- Occhi assassini! - primijeti druga.
Kad je Freddy kasno poslije ponoći izašao iz neke glomazne kućerine u nekoj tijesnoj ulici, opazio je, da nema ni novčarke ni zlatne ure ni svoje narukvice. U njegovoj su duši ugasli kristalni kandelabri. Zatvorile se oči Giambellinijeve Madone. Pomutilo se muransko staklo.
Tako je Freddy doživio senzaciju žene.
Kad se vratio u Zagreb, među svoje drugove, donio je nove priloge za ekstra svoje ličnosti: vidio je svijet i upoznao ženu.
U prvi je mah zabliještio. Sa svojim poznavanjem svijeta i umjetnosti nabacivao se u svakoj prilici. Tome su pomogli satovi historije i geografije, jezika i literature, kad je presumptivno upadao u riječ profesorima i nadopunjavao njihova predavanja i školske tekstove.
U pauzama su ga drugovi radije slušali o jednoj drugoj temi, koja je i njih neobično zanimala: žena.
Freddy je pričao o Bečankama i Venecijankama i dražio njihove mlade, nesigurne fantazije primamljivim slikama. Naravno, da je nabrajao mnoge svoje uspjehe, kojih nije bilo, ali u koje je ipak i sam vjerovao. I sve je to nekako romantično spajao sa svojim umjetničkim doživljajima, pa je tako još više zapanjivao. Jer na koncu i svakom od njih može se dogoditi, da se sastanu i zavole s kakvom mladom ženskom, ali u onakvim okolnostima, kao što je to Freddy doživio, - teško.
On se uvijek sastajao s nekom bečkom "slatkom pucom" u Lichtensteinovoj galeriji, pred Leopardovom "Ginevrom dei Benci" ili kod Beethovenova spomenika. Upoznao je u vagonu "Riesenrada" u Prateru jednu plesačicu iz dvorske opere, koja je poznata kao ljepotica.
A da znadu, kakva je šesnaestogodišnja contessina Morosini, s kojom se za mjesečine vozuckao gondolom po venecijanskim kanalima! A ona pučanka slična Giambellinijevoj Madonni, koja mu je sve usne izgrizla?
Freddy je djelovao na dječake kao erotična knjiga. Ali kako se ponavljao, počeo se opet umanjivati njegov nimbus. Pametniji su ga i persiflirali. Tako jednom, kad nije bio u razredu, a profesor je zapitao za nj, odgovori jedan đak:
- Ima rendes s gospođicom Ginevrom dei Benci.
I sve je prasnulo u smijeh.
Kako je vrlo često spominjao Giambellina i izgovarao to ime malko afektirano sa dž i sa dva mm, prozvali su ga drugovi: Džammbellino, što mu je i ostalo sve dok se iza mature nisu razišli.
Na svojim pričanjima grijao je Freddy i svoju vlastitu fantaziju. Pretvarao se malo po malo pred svojim vlastitim očima u nekog imaginarnog don Juana i stao je da na taj kalup sebe izrađuje.
Otkrio je u Beču jednu knjižaru, koja je bila poznata radi svojih privatnih edicija. Sve skupe, raskošno opremljene erotične knjige, sa indecentnim ilustracijama. Ta knjižara izdavala je i jednu erotičnu reviju, s brušenim imenom "Ametist", u kojoj su bili publicirani neizdani erotični sastavci mnogih velikih pisaca i crteži Beardsleya, Rowlandsona, Ropsa, Bayrosa i još kojekojih.
Sve je to Freddy dobivao i čitao. I mnogo toga još iz Pariza i iz Berlina. Imao je već toliku biblioteku takvih izdanja, da je zamolio nekog aquafortistu, da mu napravi jedan "ex libris eroticis...", koji je izvrsno ilustrirao njegovu depraviranu fantaziju.
I postao je, tako reći, još prije ikakvog iskustva, erotman. U godinama, kada je obično žena objekt nježnih čežnja i nedostižnih sanja, on je u srcu nosio osjećajnu kloaku sa svim rafinmanima i perverzitetima.
Kad je došao na univerzu, bio je spreman za život. Sad je trebao provesti u praksu ono, što je već poznavao u teoriji. A znao je mnogo toga. Znao, kako su ljubili i kalašili Sardanapali, Semiramide, Messaline i Heliogabali. Znao je, šta je pisao veseli Boccaccio, naučio napamet Poggiove fačecije i uživao u bljuvotinama poganoga Aretina. Nosio je u džepu malo izdanje novela Antoina de la Salle, a pod uzglavljem "Izgubljene časove" gospodina D'Ouville.
Slušao je na univerzi filozofiju, ali dok su filozofska djela zapremala jedno malo krilo njegove biblioteke, dotle je njezina sredina sjala od blještavih privatnih izdanja. Tu su bili i "Les Bijoux Indiscrets" i "Les Liaisons Dangereuses", "Memoari" Fanny Hillove i Zaharije Wernera i sve moguće orijentalne zbirke, i japanske slikarnice, a najzad i masa klandestinih modernih tvorevina, koje se diskretno za skupe novce dobivaju po velegradskim noćnim lokalima od sumnjivih kolportera.
U gornjem gradu u jednoj tijesnoj uličici uredio je sebi garsonieru s dvije sobice i kupaonom, nakrcao ju foteljima, divanima, ćilimovima, zastorima. Posvuda lampice s raznobojnim žaruljama, vaze sa cvijećem, zdjele za paljenje tamjana, parfemi i još svi mogući kerefeki, koji su povećavali intimitet i davali štimung. Nisu naravno nedostajale ni reprodukcije umjetničkih remek-djela, koje su visjele uokvirene po zidovima, ali ispod njih, prema zidu, nalazile su se odvratne opscene slike.
- Tu je Freddy živio.
Žedan i gladan ljubavi tjelesne, a duševno već zasićen, nije nikad nalazio zadovoljstva, a uvijek ga je tražio. Žene i ženice prelazile su njegovom garsonijerom kao otvorene kuverte s reklamama: otvoriš, pogledaš i baciš.
Jedino što je ostajalo iza njih, bio je jedan degutantni osjećaj i želja, da se više ne vrate. Ako je koja osjetila potrebu, da ga vidi, da ga zadrži i ne izgubi, onda je brutalno likvidirao sve sentimentalitete:
- Draga moja, ti nisi za me. Servus.
A bilo ih je više takvih. Male zavedene djevojčice, sa glupim srcem i čistim sentimentom, hvatale se kao lude mušice na bljutavu sluz njegova ljeporječja kao na nepatvoreni med, i slomile tamo svoje nožice i krilašca. Kapriciozne, osamljene žene, koje su trebale nadoknadu za ono, što nemaju, prijatelja u osamljenosti, zadovoljstvo za svoj bolesni spleen, upadale su u još gora poniženja, oskvrnjene i obrlaćene. One s ulice, balerine iz barova, djevojke iz novinskih anonsa, koje su čekale pristojni ekvivalent u materijalnoj dobiti, dobivale su kiselo vino, pljesnive kekse i mizernu napojnicu.

*

Kad je počeo rat, nisu ga uzeli radi katara na plućima. Ali, da potpuno izbjegne asentaciji, nastojao je da se bilo kako skloni. Valjalo je sudjelovati ako ne na fronti, a ono u hinterlandu.
Najprije se žurio da položi doktorat filozofije. Onda je to išlo vrlo lako kod tako zvanih ratnih ispita. Uzeo je za bazu svoje disertacije Schoppenhauerova ćaskanja o ženama i obradio to kojekako nakrcavši sve citatima iz svojih lektira i iskustvima iz svoje garsonijere. Da je ta disertacija primljena, mora Freddy da zahvali iznimnim ondašnjim vremenima, a možda i drugim okolnostima, kojih onda nije nitko ispitivao.
Poslije ispita bacio se Freddy na humanitarnu akciju. Najprije za Crveni Križ.
Da taj nastup bude što ljepši i vidljiviji, stavio je odboru na raspoloženje svoj automobil. Kako je i sam znao šofirati, bio je i šoferom. Nato su i njega izabrali u odbor.
Njegov otac i stričevi dali su neobično velike doprinose, ponudili čitav jedan magazin za depot "Crvenoga Križa", jednu svoju kuću udesili kao provizornu bolnicu za ranjenike, gdje su dame njihove familije vršile službu nadzornica i milosrdnih sestara.
Freddy je zatim osnovao u jednoj sobi svoje garsonijere biro za potpomaganje porodica nastradalih ratnika i tako je, naoko, njegova mala Suburra postala mjesto utjehe i dobročinstva.
Molio je jednu gospođu iz najboljega društva, kojoj je muž bio u ratu, da mu bude dobrovoljnom daktilografkinjom i sekretaricom. Bar jutrom, ako ne poslije podne. Poslije podne će on sam primati stranke i rješavati akte.
I ona je pristala.
Naučila pisati mašinom, vodila protokole, sređivala i ispitivala molbenice, dopisivala, trčkarala, intervenirala, kupila doprinose, vadila informacije.
Poslije malo vremena vidjela se sva blagodat ove Freddyeve institucije, na koju se obraćalo toliko svijeta i većinom s uspjehom.
Ali i Freddy je dočekao blagodat, kojoj se i sam od nje nadao. Jer kad je napokon ipak bio asentiran, bio je od vojne vlasti odmah i oslobođen kao "unentbehrlich", pa ostao i nadalje kao "najagilniji član" odbora "Crvenog Križa" na čelu svojeg ureda "za potpomaganje siročadi i udovica ratnika itd." Dobio je štaviše i kolajnu "za građanske zasluge u vrijeme rata".
Naoko važan i uvažen, pred svijetom spasitelj i dobročinitelj, nosio je pompozno svoju ličnost, kao da je ona tu, da popravi sve ono, što se lomilo, uništavalo i stradavalo na frontama. On je nenajavljen ulazio generalima, banovima, biskupima, načelnicima. Uvijek nešto zahtijevao, neprestano nešto tražio. I primao, i dobivao. Aranžirao je kolekte, lutrije, koncerte, predstave. Angažirao je za te stvari gospođe i djevojke iz najboljih krugova, koje su ga rijetko odbijale. Nešto iz dobra srca, nešto iz želje, da se malo istaknu, ali većinom od straha, da se ne bi njihovim očevima, muževima ili braći to osvećivalo, pomagale su ga u njegovim akcijama.
Tako se Freddy našao u prilici, da bez ikakve napadnosti upozna mnoge lijepe žene, da ih često vidi, s njima se sastaje ili ih pohađa. To mu je još više uspijevalo, što je uopće bio držan za moćnog i utjecajnog gospodina, koji je mogao preporučiti ili zagovoriti svakoga, tko bi trebao preporuke ili zagovora.
A tko koga u ono vrijeme nije trebao?
Kolike su od onih gospođa imale svoje ljude na fronti, po vojarnama, pred asentacijom? I sve su htjele njihovo oslobođenje, ublaženje njihova položaja ili neko mjesto, gdje bi bili izvan dohvata šrapnela i strojnih pušaka.
Freddy je bio spreman da se zauzme za svakoga, tko je imao kod kuće dva para lijepih očiju, koje su ga za nj molile. I obećavao je, zauzimao se i ne zauzimao, isposlovao što je mogao: glavno je bilo, da može što dublje zaviriti u one oči, koje su ga za što molile.
Jedamput mu je palo na pamet, da priredi za jedan dobrotvorni koncert i jednu pantominu, u kojoj je trebalo da sudjeluje dvadesetak studentica iz viših razreda liceja. On je nekad, u Beču ili gdje drugdje, vidio takve pantomine i ponudio se sam za režisera i učitelja.
Stvar se davala u kazalištu. Uspjeh je bio golem. Novine su donosile čitave stupce o tome, sa zanosnim pohvalama. Pantomina se na opći zahtjev još dva puta ponovila. Na dobrotvornoj blagajni palo je mnogo novaca.
A Freddyju su pale oko vrata mnoge od onih bijelih ručica, koje su se onako lijepo savijale igrajući pantomimu.
Ali njegov humanitet nije kod toga zastao. On je dijelio sakupljeni novac punom rukom desno i lijevo, gdje god je mislio i znao, da ga treba. Često se htio i uvjeriti, kako je onima, koji dobivaju pripomoći, ne dobivaju li je nepravedno ili možda premalo. Onda je Freddy "inspicirao", kako se sam znao izraziti. Pohađao bi familije nenazočnih ratnika, udovice poginulih i njihove sirote. Naručivao ih sebi, ispitivao ih, povećao im doplatke i uopće se zauzimao za njih.
Najbolji sud o njegovu humanitarnom radu dala je neka mlada žena, kad je čula, da je njezin muž pao na fronti, a koja je dobivala redovitu i obilnu pripomoć od Freddyeva ureda.
U času očaja i nesmirene grižnje savjesti pisala je ona Freddyju: "Gospodine dobrotvore, u današnjim listama palih na fronti pročitala sam i ime svoga muža. Sretan on što je umro, prije nego li je doznao, kakva sam postala. A sretna i ja, što mogu sada za njim otići. Vama pak šaljem ovaj izrezak novina, u kome se govori o ljudskim hijenama na fronti. O hijenama u pozadini novine ne bilježe nikad ništa. Ne bi li im vi mogli dati podatke? Lišavajući Vas dužnosti, da mi dalje šaljete pripomoć, zahvaljujem se na svemu
Marija S."

Ovo je pismo ostavio Freddy na svome stolu i zaboravio ga zaključati u ladicu ili uništiti. Njegova sekretarica našla ga je među korespondencijom, koju je imala opremiti. Drugi je dan čitala u novinama, kako se otrovala Marija S., supruga privatnog činovnika, koji je nedavno poginuo u ratu. Nije ostavila nikakvo pismo iza sebe.
Kad je zatim Freddy došao u kancelariju, sekretarica mu je pokazala novine i ono pismo:
- To je, doktore, ona gospođa sa sivim očima, koje su se vama toliko sviđale.
Freddy je u prvi čas ostao zbunjen, ali brzo se sabrao. Prišao je k telefonu i pozvao cenzuru. Pitao je, kako je moguće da se propušta takva vijest, po kojoj je jasno, da se Marija S. ubila od žalosti za mužem, koji je poginuo na fronti. To će zacijelo zlo djelovati na čitatelje, a može i druge zavesti, da se povuku za tim očajnim primjerom. Novine, koje su to donijele, valjalo bi odmah zaplijeniti.
Svi neprodani egzemplari tih novina bili su smjesta zaplijenjeni.
Sekretarici je Freddy rekao:
- Kad bi se sve žene, koje se nalaze u sličnoj situaciji, ubile, ne bi bilo dosta mjesta na Mirogoju. Šta bi, milostiva, vi učinili u ovakvom slučaju?
Sekretarica odgovori:
- Ja bih ustrijelila hijenu, o kojoj piše ona nesretnica.
On pogleda sa začuđenim čelom i tankim, prisiljenim smiješkom. Ne reče ništa, nego pođe k stolu, razdere ono pismo na sitne komadiće i baci ih u pljuvačnicu.
Sekretarica je sjela na svoje mjesto i nastavila s tipkanjem. U maloj sobici rasipao se klopot mašine hitro i oštro.
Freddy je upro laktove na stol, položio čelo na dlanove i pokrio oči. Ispod njegovih vjeđa strujale su u mraku raznobojne pruge, sve ispremiješano crveno, zeleno, violetno, a među tim prugama dvije sive pupile, sive, skoro vodene, umorne.
I sive pupile govore:
- Pustite me, gospodine. Šta će vam oči koje gledaju drugamo? A šta će ove oči, kad dođe onaj, koga čekaju? One će se zatvoriti zauvijek, prije nego se onaj vrati. Gospodine, pustite me. Ja neprestano vidim samo njegovo srce koje on visoko drži u ruci, i oko koga zvižde taneta.
A pisaća mašina kucka kao mašinska puška, i sive se oči polako zatvaraju.
Pljuvačnica se gura k njemu kao živ oduran stvor.
Freddy podigne glavu, da se otrese misli i prikaza. Pogled mu pane na leđa sekretarice i na njezina ramena, koja su se treskala u ritmu, kako je pisala. Pošto je stala malko koso prema njemu, vidio je samo jednu ruku, koja je do ramena bila gola, zaobljena, kao da je ovaj čas izašla iz tokarske radionice. Treskao se kraj njezina čela i čuperak kose, zavinut kao blanjom ostrugani iver, i igra po njezinu obrazu. I otraga na zatiljku dva-tri manja ivera ispod uvijene pletenice. Malen pačetvorinast dekolte pokazuje gornji dio pleća. Poput starinske bjelokosti koža, potamnjela od zraka i sunca, prevlači se preko izbočenog vratnog kralješka i udubljuje se u hrptenični kanal. Prozračno uho bez naušnice ima na rubu intenzivno smeđ i velik madež, i daje impresiju neke čudne životinje s jednim okom.
Freddy zaboravi u isti čas sve. On se digne i pođe prema sekretarici. Kako joj se približavao, tako je vidio, kako rastu pore na njezinoj koži.
Ona je iz očnjega kuta pratila njegove kretnje i malko retardirala tipkanjem. A kad se prignuo hoteći da zagrabi zubima onaj kralježak, ona skoči kao razdražena zmija:
- Freddy! - zasikće. - Rekla sam vam da ja toga ne podnosim. Tražite drugu mjesto mene.
- Ali, gospođo Giga, pa ne ćete valjda...
- Odmah. Stante pede! - bijesnila je Giga Barićeva trpajući neke stvari u svoju ručnu torbicu.
Freddy je samo mucao:
- Ne ćete mi to učiniti. Poslije godinu dana što smo zajedno. Tako smo se dobro slagali.
Sad prasne Giga u bučan smijeh:
- Vraga smo se mi slagali, Freddy! Šta govorite gluposti. Vi ste uvijek htjeli nešto, što ja nisam htjela.
- Ja sam vas uvijek volio. Kao nikoju drugu. Vi ste jedina...
- Molim vas, prestanite! - prekine ga Giga. - Tako me degutira sve, što govorite i što činite...
- Pa dobro, - odgovori on. - Ne govorim više. Slušam vas. Ali ono što mislim...
- To pridržite za se, - ponovo ga prekine ona.
On joj polako istrgne torbicu iz ruke i pogleda je molećim glupim pogledom, užarenih obraza i ušiju:
- Ali ne ćete otići?
- Uz uvjet, - reče ona ozbiljno i odlučno, - ni jedne riječi, ni jedne geste.
- Dobro, - reče on tiho. - Onda radimo dalje. Nek bude sve kao i prije.
Giga je opet sjela uz mašinu. Prije negoli je nastavila s tipkanjem, okrene se Freddyju:
- Bilo bi dobro, da pođete u stan one gospođe, što se jučer ubila. Mi bi je morali ukopati na naš trošak. Čini mi se, ona je živjela s majkom, kojoj bi se također moralo nešto dati.
Freddy je zbunjeno zamucao:
- Da idem tamo, velite? - Gledao je u nju, kao da nešto traži u njezinim očima, koje su bile hladne i neprodirne.
Ona je pustila da prođe nekoliko sekunda i onda, ne skidajući s njega pogleda, reče ležerno:
- Ako vam se baš ne će, idem ja.
Freddy nije znao šta da kaže, samo onako instinktivno izlane:
- Hvala vam.
Onda se sjeti, da je možda tim dvjema riječima nešto priznao, pa hitro dometne:
- Vi ćete i onako sve to bolje od mene urediti.

*

Kad je prošao rat, prošao je i Freddyja njegov humanitarni spleen. Opasnosti su minule, paravani se sklopili i bačeni su na tavan. On je ostao sačuvan, pošteđen, neozlijeđen, kao kakva dragocjenost, spreman da i dalje sja, da bude i dalje ono, što je zapravo bila svrha njegova života: nešto ekstra.
U vremenu koje je nastalo, u prevrtanju i komešanju i guranju bez skrupula, bez obzira, kad je novac postao popularan kao uš i sipao se u svačije džepove, prljav, pohaban, mastan, kad je sve težilo da nadoknadi ono što je rat uskratio, pa je počelo rasipavanje svega što je nekad bilo ljubomorno čuvano, uživanje onoga što je bilo zabranjeno, uz što veću buku, uz što prostiju viku i besramniju gestu, a divlja se muzika rasula jednako po najparfimiranijim salonima kao i po najsmrdljivijim krčmama, a žene, moderne furije, skratile kosu i suknje i u ritmu crnačkih arija s opscenim tekstom neumorno, noć i dan, i kod kuće i van kuće, plesale indecentne plesove i davale se, pa opet uzimale i prodavale se i dalje preprodavale - u tom vremenu Freddy se odmah snašao s najvećom jednostavnošću i bez ikakvih unutarnjih konflikata.
Prijateljstvo s Gigom ostalo je nepomućeno, ono je štaviše bilo sve intenzivnije. Negativni rezultati njegovih nastojanja samo su ga više privlačili k njoj. Jedino su takvi odnošaji kod Freddyja mogli dulje potrajati. Koliko je god bio labilan i promjenljiv, kad je imao uspjeha, toliko je bio privržen i ustrajan ondje, gdje je nailazio na otpor.
Predobiti Gigu bila je njegova fiksna ideja. Oprezno, s mnogo takta i lukavosti nastojao je, da se što bolje insinuira, da joj postane neophodno potreban. Donekle mu je to i polazilo za rukom. Ali kad god je pokušao, da to iskoristi, onda se Giga reterirala i sve je opet bilo kao i prije.
Još ga je nešto držalo uz nju. Za donjogradske parvenije ekskluzivno društvo gornjeg grada bilo je oduvijek nedostižan krug, u koji bi oni vrlo rado zalazili, da su bili pozivani.
Freddy je s pomoću Gige upoznao mnoge patricijske porodice i rado se vrzao po starinskim bidermajerskim salonima, ljubio mreškave ruke starih grofica i udisavao sa čipkastih milijea stogodišnju prašinu i ishlapljeli lavendel. Bio je sretan, kad je navečer mogao gore odigrati partiju bridgea ili izjutra partiju tenisa s onim damama, što su govorile perfektno francuski i imale male noge kao Pepeljuga.
Malo ga je smetalo, što su ga tamo često puta persiflirali, korigirali njegove forme i karikirali njegov dandyzam. Osobito je u tom bila nemilosrdna neka stara, duhovita barunica, koja mu je jednom, kad je ušao u njezin salon s monoklom na oku, pred čitavim društvom rekla:
- Još nikad nisam vidjela židova s monoklom. Rat je uistinu prevrnuo čitav svijet!
Oko Freddyja je zašumio pravi tornado smijeha. Al on se nije zbunio. Pričekao je, dok je smijeh prestao i rekao samodopadno:
- Gospođo barunice, još prije sto godina židov Benjamin Disraëli nosio je monokl. I nosio ga je dobro.
Našto stara barunica spusti svoj lornjon od kornjačine kore i s finim smiješkom, koji joj se zarezao mimo usana, reče:
- Vi se varate, mladi prijatelju. To je bio Lord Beaconsfield.
Usprkos svega toga za Freddyja je to društvo zadržalo i nadalje svoj čar i on je nastojao, da se tamo šta više aklimatiziran. Kušao je u svemu da oponaša onaj ton, da steče isti ukus, da i on kliče: - oh! - oh! - kad se tamo klicalo: - oh! - oh! - da i on kaže: - pfui! - kad se tamo govorilo: pfui!
I kao one odlične dame koje karesiraju svoje dragocjeno rasno psetance, karesirao je i on konstantno ideju, da postane jednakopravnim članom toga društva.
To se, naravno, moglo samo ženidbom: oženiti se iz onih krugova značilo je postati jedan od njihovih. Nije zagrebačka aristokracija baš tako skrupulozna u svojoj ekskluzivnosti. Niti je baš tako čista od mesalijansa. Znao je vrlo dobro, da u mnogoj onoj modroj krvi ima i dobrih purgarskih krvnih primjesa, a pogdjegdje i židovskih. Znao je također, da bi koja dama iz onih krugova mnogo radije živjela u kakvoj modernoj palači donjega grada s nizom velikih soba, modernim konfortom, slugama i sobaricama, automobilima, ljetovanjima u Ostendi ili S. Sebastijanu, zimovanjima u S. Moritzu ili Nizzi, toaletama iz Pariza, s krznima i biserima, nego u svojim tužnim baroknim jednokatnicama s tradicionalnim sentimentalitetima, s djevojkom za sve, s toaletama sašivenim od krojačice, koja dolazi u kuću i šije za 75 dinara dnevno, s jedinim izletima u donji grad uspinjačom ili okolo Cmroka pješice, zimovanjima uz jedinu doduše majsensku peć, a ljetovanjima kod kakve prijateljske familije na ladanju, - da, sve je to Freddy znao i bio uvjeren, da bi se malo familija tamo našlo, koje ga ne bi rado vidjele kao svoga zeta.
Freddy bi najvolio, da je Giga udovica i da ona bude njegova. Zapravo on je htio već odavno, da ona bude njegova, pa i da nije udovica. Ali Gigino držanje nije mu u tom smislu davalo nikakva izgleda ni nade. O tom pak, da bi ona postala njegova žena, zasada također nije moglo biti govora. Bar ne dotle, dok se ne zna, je li njezin muž još živ.
Freddy joj je doduše rekao poslije rata, da bi je odmah uzeo, čim bi znao da je slobodna. Obećao joj je pače, da će čekati, dok se stvar razjasni.
Giga mu je primijetila, kako ona ne vjeruje, da bi ikad Giga, rođena pl. Remetinec, pošla za jednog židova, a kad je on nato rekao, da bi se već predomislila, onda je zapjevuckala kao češljugar:
- Chi vivra, vedra!
Međutim je Freddy pravio i druge kombinacije. Upadala mu je u oči sad ova, sad ona od ono nekoliko gornjogradskih kandidatkinja za udaju, ali se nije mogao odlučiti, ili ako se odlučio, onda je uvijek bilo nešto, što je storniralo njegovu namjeru.
Jedna salopna i dražesna komtesa rekla mu je otvoreno, da bi ona radije uzela njegov auto, nego njega. Vonj benzina je ne smeta toliko, koliko parfem, kojim on natapa svoje rupce. Druga jedna mlada patricijka, koja je katkad bila i u njegovoj garsonijeri, ostala je nakon jednog takvog tete-a-tete-a silno frapirana, kad joj je rekao, nek se rastavi od muža i nek pođe za nj:
- Dragi Freddy, pa jeste li vi pri sebi? - prasne ona u smijeh. - Ja cijelo vrijeme premišljam, da s vama prekinem, samo da se ne dozna, kako imam s vama odnošaj, a vi bi sada htjeli, da postanem vaša žena naočigled cijelog svijeta!
Sve ga to ipak nije smelo.
Neko je vrijeme bio drug u singelu s blijedom, petnaestogodišnjom unukom one stare barunice, koja je učinila, da je svoj monokl mjesto na oku nosio u džepu od prsluka. Mala je imala proziran i peludan teint kao šljiva, a duha i jezika kao i njezina baka. Znala je flirtati s tako bezobraznim elanom, da se kavalirima od nje vrtio mozak kao od svježe, pikantne bowle.
Za Freddyja bi bilo i manje dosta.
On je igrajući tenis dobio često kuglu u čelo, jer su njegove oči gledale, kako se pod njezinim bijelim jumperom dižu i spuštaju sakrivena mala dva ping-ponga, koja bi se izgubila u njegovoj šaki, kad bi tamo slučajno dospjela. Uživao je, kad bi u svom sportskom dresu, pri čemu su se još libidinoznije trla međusobno njegova koljena, prolazio s njom gradskim ulicama noseći svako svoj raket, ili kad je u mezzaninskoj loži promatrao publiku preko njezine glavice i opazio, da ga tkogod od njegova kruga zavidno gleda. Kad je pak mogao, da se s njom proveze u svom automobilu, sjao je od sreće kao velika električna bogenlampa na Jelačićevu trgu.
Jedamput na jednoj takvoj šetnji mala ga je poljubila bez ikakvih preambula.
- Imam takvu želju, - rekla je s nekom grotesknom koketerijom, - da poljubim kakva god muškarca, pa ste mi dobro došli i vi u ovaj čas.
On je napravio glupo lice, kao uvijek kad je bio iznenađen, i nije znao što da učini. Pustio je, da prođe nekoliko minuta, a onda se odlučio na revanš.
Ali mala ga je odgurnula:
- Na poljupce se reagira kao na dosjetke: ili odmah ili uopće nikad. Sad valja da čekate, dok me opet primi. A bogzna hoćete li baš vi onda biti kraj mene.
I zbilja, kad se to drugi put desilo, Freddy nije bio nazočan, nego neko drugi. A onaj drugi nije čekao. Reagirao je odmah. I oženio se njom.
Freddy se tješio s nadom u Gigu. Ona će prije ili kasnije biti slobodna i bit će njegova.
Međutim su godine prolazile.
On se nije mijenjao. Mijenjala su se samo sredstva i motivi, koje je neprestano tražio, da ga naprave zanimljivim i izvanrednim. Svako malo vremena koncentrirao bi svoj interes na nečem novom i onda je time maltretirao sebe i svijet, dok ne bi opet našao nešto drugo. Obično su to bili kakvi literarni ili umjetnički spleeni, osobito oni najaktuelniji, a često su bila i socijalna i politička pitanja, koja su ga na mahove okupirala. A katkad i manje stvari, prave sitnice, ludorije, snobizmi, koketerije s rafinmanima: gurmanskim i erotičkim, ili poze arbitra elegantiarum i stručnjaka u narkoticima.
Nabrajanje svega toga išlo bi u beskonačnost. Svakako, malo je tko u Zagrebu imao kolekciju lula kao on, iako nije bio nikakav pušač, pa je ispuhivao dim kao kakav đačić. Ali to je pristajalo njegovim engleskim raglanima i dugom profilu.
Pričalo se mnogo o njegovim kokainskim ili opijumskim soareama, na koje je pozivao neke prijatelje i plesačice iz Pick-bara, ali u stvari nije to bilo ništa senzacionalno. Samo skurilne igrarije s banalnim, neopasnim rezultatima i čokoladnim bonbonima na koncu.
Jedno se vrijeme bacio ponovno na humanitarno područje. Ustanovio je nekakvo društvo "Za majku i dijete", koje je imalo podupirati zapuštene žene i sirotnu djecu. Govorilo se, da je tu bilo majka, koje su baš zbog njega stradale. Ali o tom se nije znalo ništa pozitivno.
Na jednom ga je uhvatila pasija za umjetnost. Nije doduše ni vidio Rima, ali držao je predavanja o Sixtinskoj kapeli s dijapozitivima, pri čemu je isticao pukotine na Michelangelovim freskama i stidljivost onog Signor Braghettonea, koji je golim figurama na "Posljednjem Sudu" navukao gaćice.
Onda je došao na red Giotto, Tintoretto, Goya, kineska umjetnost, pa čak i crnačka. Bila su mu usta puna najegzotičnijih imena i fraza punih oduševljenih adjektiva, ali bez verbuma, koji je uvijek mucajući tražio.
Tako da mu je u takvoj jednoj prigodi rekla stara barunica:
- Dragi doktore, vaš je mozak pravi depot najljepših stvari, al ne znate šta da počnete s njima. Za Boga miloga, pustite katkad među njih i po koji verbum, da se bar zna, šta rade.
U posljednje je vrijeme zaželio da poduzme jedan izlet u gotiku.
Katedrale.
Kako samo to zvuči: Katedrale!
Izgovarao je tu riječ ushićenim ritmom s rastegnutim drugima, kao da leti uz gotičke tornjeve u Chartresu.
I otišao je na put. U Njemačku i Francusku. Pa i u Englesku. Zavirio je u sve katedrale, penjao se na njihove krovove, donio kući krcate kovčege fotografija.
I onda su nastala oduševljena pričanja. Sve, naravno, bez i jednog verbuma. Od Beča do Regensburga, od Kölna do Reimsa, od Pariza do Londona, od Gloucestera do Chestera. Tu su kružile goleme ruže na fasadama, dizali se vitki tornjevi, kesile se nakaze, šarenili visoki prozori i od mase figura stenjali portali...
A onda, molim vas: "Le Sourire de Reims"!
Izgovoreno u patosu kakvog klasičnog glumca, sa spiralnim i, kao da se otvara čitav omot svilene vrpce, koja pritom tiho cvili:
- "Le souriiire de Reims."
Mala baruničina unuka, kojoj je Freddyn entuzijazam uvijek išao na nerve, držeći ispod ruke svog muža, koji je također bio tu, reče:
- Eto, vidiš, nisam li ti rekla? Našem Freddyju dosta je samo jedan posmijeh, pa makar bio i gotički, i već je gotov.
A stara barunica, kad je Freddy otišao, oprostivši se s devotnim smiješkom od nazočnih, karikirajući ga glasom, očima i rukom, usklikne za njim:
- "Le souriiire du Snob!"

4. Bela Balaško. (Karikatura).

- Bela Balaško! - izreče Giga svih pet slovaka neobičnom brzinom udarivši akcenat na posljednji a, i pritom podiže perom crtanu karikaturu jednoga koščatog i bradatog gospodina s plačljivim, izbuljenim volovskim očima i s velikim cvijetom u zapučku.
Irini Aleksandrovnoj pričinila se ta riječ: Belabalaško kao kakvo orijentalno, možda armensko ili tatarsko ime, pa je pomnjivije pogledala crtež. Kad je vidjela, da ta slika ne predstavlja nikakvog orijentalca, upita radoznalo Gigu:
- Kako ono rekoste, mila moja, kako se zove taj gospodin?
- Bela Balaško, Irina Aleksandrovna, jednostavno: Bela Balaško, rođen tamo dolje u Opatovini, prošao je svoje djetinjstvo puzajući po gelenderu od "Sto stubah", ili iza kaptolske škole, gdje je igrao na špekule i šaketao se s deranima iz Nove Vesi i Kožarske ulice.
I Giga preleti u sekundi svojim mislima sve, što je znala o tome kavaliru.
Otac mu je imao malu pekarnu na uglu Tkalčićeve ulice i htio je namrijeti dečku svoj obrt i dućančić, pa ga je zarana počeo dresirati za taj posao. Još prije no što je Bela morao u školu, naprtio mu je na leđa koš, da raznosi po susjedstvu svježe kifle i žemljičke za zajutrak lijenim buržujima i njihovoj pospanoj i prokšenoj dječurliji.
Ali novac, što bi ga Bela sakupljao od mušterija, nije se nikad slagao s izdanom robom, tako da je mali skoro svaki put, kad se vratio u pekarnu i napravio s ocem obračun, izvukao batine.
- Gdje su pare? - grmio je stari Balaško držeći svog dječaka preko koljena i prašeći straga njegove pantalone.
Bela je pustio staroga nek se iskali, stiskao zube i nije pod najjačim udarcima nijedamput zajaukao. Ali nije htio, a možda ni znao reći, što je učinio s parama, kojih nije donio.
- Jesi li ih izgubio?
- Nisam.
- Je li ti ih tko izmamio?
- Nije.
- Jesi li ih zaigrao?
- Nisam.
- Pa što je onda s njima?
- Ne znam.
- Slomit ću te kao cvibak, ti falot jedan! Ako se to drugi put dogodi, napravit ću od tebe prezl!
No sve očeve prijetnje pokazale su se uzaludne.
Sutra je bilo isto.
Napokon je stari pekar odlučio da uhodi mališa. Pošao je za njim Novom Vesi, Mlinarskom cestom i Jurjevskom ulicom. Kad je Bela došao na Kipni trg, dočekala ga je hrpica dječurlije: tri-četiri dječaka i dvije-tri djevojčice, svi otrcani i krmeljivi, s malim radoznalim očima i gladnim rukama.
Bela se uspne na Vrazovo šetalište, a hrpica za njim. Tamo se na jednoj klupi poredaše oko njega, a on je, metnuvši košaru preda se, dijelio kifle i žemljičke svojim proleterskim vršnjacima.
Stari zaobiđe s druge strane, ušavši u Opatičku ulicu i odatle u mali prolaz, što vodi u Dugu, pa stade iza ugla, odakle je mogao dobro vidjeti što djeca rade. Ta ga viktorhugovska slika nije ni najmanje oduševila. Kad je vidio, kako mali razdaje njegovu muku, razlije mu se žuč po čitavoj utrobi i on se zaleti u ono klupko, što se naginjalo nad košarom mirisavog njegova peciva.
Djeca se raštrkana kao golubovi, jedni držeći čvrsto svoj plijen, a drugi, što ne prispješe da izaberu, praznih ruku.
Bela ostade sam na mjestu. Gledao je zaprepašteno u oca, kome su oči bile pune divlje vatre, kao dvije rasplamtjele krušne peći.
- Alzo tako ti, falot jedan, - stisne vilice novoveški purgar, - tako ti s mojom robom!
I za tren postade od maloga Bele: prezl.
Ova epizoda bila je odlučna za Belinu budućnost. Stari je naprtio koš s pecivom jednom od svojih naučnika, a sinu je dao torbu s knjigama:
- Naj pe halt v školu. Naj bu pop, če ima mehko srce, ili morti kaki profesor il sudec. Z njega vre ne bu nigdar pošten meštar!
Bela je i u školi ostao onaj isti altruist, s nepromijenjenim simpatijama za gladoviće, koji su većinom oko njega sjedili. Imao je neku čudnu averziju prema svakom drugu, koji je bio imalo bolje obučen i koji je imalo mirisao na gospodstvo.
Volio je tuberkulozne, anemične, skrofulozne drugove, koji spavaju u gnjilim i vlažnim podrumima, kojima su oci i majke služnici, pralje, kolporteri i zanatlije. Svaki od njih redovito je u po jutra dobivao od njega komadić peciva, katkad posuto makom ili slojem maslaca. Taj je običaj ponio on sa sobom i u gimnaziju, kamo ga je otac, kad je vidio da mali ima volje i sposobnosti, rado slao i sve moguće činio i žrtvovao da napreduje i dođe na sveučilište. I kao sveučilištarac Bela je pomagao tri siromašne radničke porodice iz susjedstva, koje su bile prilično opskrbljene djecom s praznim želucima.
Sad se stari Balaško nije više na to bunio kao nekada. Bela je samo rekao: daj ovima i ovima nešto malo više, a on je davao. Nije baš bio uvjeren, da se to mora, ali je mislio u sebi:
- Če dečko tak hoće, bu vre praf.
U dućanu mu je pomagala kći, nekoliko godina mlađa od Bele, koju su svi zvali Bikica, jer je još kao mala curička, riječ cvibak, po nekim tajanstvenim zakonima ljudskoga govornog organa, metatizirala u "bikec". Pravo joj je ime bilo Roza ili Rozika, kako je to već stajalo na krsnom listu i školskim svjedodžbama.
Kako u kući već davno nije bilo majke, to je Bikica vodila kućanstvo još od vremena, kad je ostavila pučku školu. Imala je doduše uza se nekakvu staru sluškinju, ali je ona sa svim upravljala kao odrasla.
Kad je Bela došao na univerzu, Bikica je bila već velika djevojka od kojih šesnaest, sedamnaest godina. I koliko god je bila zauzeta brigom oko kućanstva i pedantnim nastojanjem, da njezini "muški" ne osjete da u kući fali žena i majka, ipak ju je počeo zanimati život i svijet i nešto je mamilo, da nađe svoje mjesto u svijetu. Još kao mala curica rado je zagledavala u ogledalo i kritički ispitivala, što je na njoj lijepo, a što nije. Čula je možda, da je netko nešto rekao o njezinim očima ili obrvama, pa se u njoj probudila svijest o važnosti lijepih detalja na ženskom licu i ona prirođena taština, koja ju je nagonila, da se što više uljepša i udesi. Ubrzo se snašla u svim teorijama i praktikama mode, modisterije, kozmetike i parfimerije, pa iako nije tjerala nikakav luksuz, oblačila se s mnogo jednostavnog šika i upotrebljavala ukusnim rafinmanom svoj ruž i puder.
Bela nije rado gledao kako se iz Bikice malo po malo razvija malograđanka. Najvolio bi, da je ostala onakva, kakva je bila i njihova mati: čedna obrtnička kći.
Ali Bikica bi mu odgovarala na njegove primjedbe:
- Ti ćeš brzo postati doktor, pa kako ćeš da ja izgledam kao kakva radnica ili provincijalka. Još se možda oženiš i dobiješ kakvu damu za ženu, pa kakva ću onda izgledati ja među vama?
I Bela se konačno toj činjenici prilagodio.
Bela nije bio nikakav kicoš, odijevao se jednostavno, ali ipak u skladu s modom i ukusom. Nije ni u čemu oponašao svoje drugove, nego je nastojao, da sve što je na njemu, odgovara njegovu tipu. Zato se nije brijao. Nosio je besprijekornu crnu Henri Quatre-bradu. Vrlo je često vodio sestru na šetnju, u kino, u teatar i kojekamo, gdje se svijet sastaje i zabavlja. Volio je, kad bi ga primila ispod ruke ljuljkajući se malko u bokovima, povlačila ga sobom naprvo, kao da nešto traži što im ide ususret. Volio je, kad ga je upozoravala na svijet oko njih, na lijepe žene i njihove haljine, na muškarce, koji je gledaju i koji joj se sviđaju. Pritom je upotrebljavala neke riječi i prispodobe, koje su podcrtavale ono, što je vrijedno da se zapazi i u čemu je čovjek mogao uživati.
- Gledaj, Bela, onu malu tamo. Oči su joj kao dvije šarene špekulice. Da ti se malo poigrati s njima!
Ili:
- A šta veliš na onaj bezobrazni nosić, dolje, među ona dva gospodina? Gleda preko njih, kao da i nisu kraj nje. Ne bih htjela u takvoj situaciji biti.
Ili:
- A od one dvije sestre, koja ti se više sviđa?
- Kako znaš da su sestre? - upita Bela.
- Po ušima. Uši su im jednako malene i jednako savijene kao sitni gramofončići. Meni se čini, kao da neprestano iz njih pjevucka: - Sestre smo! Sestre smo!
Bikica je imala i jednu prijateljicu. Neku Zdenku, kojoj je otac imao kuću uz njihovu. Zalazile su jedna k drugoj svaki dan, bile su često zajedno, pratile se i povjeravale u svim stvarima što su ih zanimale. Imale su istu krojačicu, istu modisticu, istu frizerku, zajedno prevrtale modne žurnale, kupovale štofove i parfimerijske artikle, čitale isti roman i gledale iste filmove.
Zdenka je išla neko vrijeme u gimnaziju, pa je bila i naobraženija, ali Bikica je po prirodi imala bolji ukus i hitrije shvaćanje. Zdenka je znala što je lijepa knjiga i dobar film, a Bikica šta je lijep šešir i ukusna fasona.
Tako su se te dvije novoveške djevojčice upotpunjavale i pretvarale malo pomalo u dame. Bela ih je vodio katkad u "City" ili Pik-bar, gdje su plesale, flirtovale, priučavale se društvenom općenju i prisvajale mondene alire. Tko ih je vidio kako večerom neženirano srču kroz slamku svoju bowlu iz stolovatih čaša i kako u sumornom ritmu igraju tango, ne bi nikad pomislio, da je jedna jutros izglačala snop rublja, a druga izbrojila kifle za zajutrak čitave Nove Vesi.
Međutim je Bela već svršio pravo, doktorirao i ušao u sudbenu službu. Marljiv i savjestan, stekao je kroz kratko vrijeme povjerenje starješina. Predsjednik suda uzeo ga k sebi kao pomoćnika i svak mu je proricao brzu i veliku karijeru.
A nije Bela bio običan dobar činovnik, kao što su inače svi karijeristi, niti se vješao za paragraf kao za nešto, što se ne da pomaknuti ni nategnuti.
- Nisu paragrafi čavli, - govorio je, - na koje se vješaju ljudi, kao kaputi na klinčanice, nego da s pomoću njih digneš čovjeka, gdje možeš. Na njih se samo onda vješa čovjek, kad u njemu više nema čovjeka.
Ali uza svu tu svoju humanost bio je strog, kad je trebalo da se pravda u nešto umiješa i izreče svoj sud. Nije volio izmotavanja ni zabašurivanja. Nek se otkrije čitava istina, pa makar sve propalo.
Stoga nije čudo da je Bela slovio kao nepodmitljiv. Ni dobra riječ, ni prijateljski obzir, ni bilo čiji interesi, a najmanje pak koristoljublje, nisu imali na nj nikakva uticaja. Bilo je slučajeva, gdje je i njegov starješina želio, da se riješi ovako i ovako, a ne onako i onako. Onda je Bela slegnuo ramenima i rekao:
- Gospodine predsjedniče, ako su po srijedi kakvi veliki razlozi, da bi ovaj slučaj valjalo riješiti drukčije, nego to zahtijeva zakon, molim, oduzmite mi akte i povjerite ih drugom.
Društvo, politika, kapital rado se i često upleću u sudske odluke. Imaju i moć i sredstva za to, pa imaju i uspjeha. Ali Bela se nije bojao nikakve moći niti su ga ikakva sredstva mogla navesti, da odstupi od svog mišljenja. Pa tko je god želio, da mimoiđe pravedno rješenje, taj je, znajući kakav je Bela čovjek, nastojao prije svega, da njegov udes ne dođe u Beline ruke. Jedino gdje je Bela katkad popustio i odvinuo paragraf jače, nego se smjelo, bilo je kad je pred njim stajao član siromašnog svijeta, koga bi glad, nevolja ili bolest nagnale na sudar sa zakonima.
Tu je Bela postajao onaj mali nekadanji raznašač kifla i žemljičaka i dijelio koliko je više znao i mogao. Više nego jedamput prigovarao mu je predsjednik što je bio preblag u osudi, a njemu se onda pričinjalo da sluša prijekore svog starog oca.
Još je nešto nagonilo Belu da se smiluje optuženome: ako je počinio zlodjelo radi žene. Tko je pod utjecajem žene, taj je neodgovoran. Žena je jača nego glad. Okrutnija nego nevolja. Teža nego bolest. Čovjek uz nju postaje nerazumno dijete. Ili surova neukrotiva zvijer. S njom tepa i jeca. Radi nje i ubija. Da je nakiti, skida dragulje sa čudotvorne Bogorodice u zavjetnoj crkvi. Da je nasmiješi, uništava baštine i upropašćuje porodice. Da je dobije, pali, utapa, ubija.
Evo, molim vas, ovaj ovdje: slom banke? Među milijunskim ciframa svjetlucaju dva šarena oka, kao, kako ono reče Bikica, kao dvije špekulice.
A ovdje: prevarno igranje na kartama. Pregledajte malo bolje te ubilježene karte. Šta ne vidite? Četiri dame: jedna sa strelicom, kojom ranjava, druga s Pandorinom kutijom, treća s cvijetom, a četvrta sa srcem. Kako je sve to jasno: sreća i nesreća, radost i bol, zanos i ludost, život i smrt s njima i u njima. Šta znači prema svemu tome mali ubodi iglicom na leđima karata, koji šapću igračevim prstima: - Tu sam, povećaj uložak. Podeseterostruči ga. Postostruči ga. - A hrpa se žetona diže pred njim kao piramida.
A ovo umorstvo? Mlad student koji ubija glumicu, zrelu, rafiniranu, proračunanu ljubovcu u času kad ostavlja hotel, gdje se sastajala s bogatim suparnikom. Tražio je od grada do grada, jurio od hotela do hotela, kroz stotine ulica, stotine vrata, uz bezbroj stepenica u ljubomornom i mahnitom tempu, sa zgrčenim prstom uz kokot dragoga browninga i zgrčenom krvi u praznim moždanima. Prebijen u koljenima, slomljen u nadama, skršen u življenju.
Bela je sam doživio časove sličnog ludila. On je također bio na rubu ponora, i samo ga je sticaj prilika spasio da se ne surva u nj. Bilo je to u ono vrijeme, kad je sa svojom sestrom zalazio i on k susjedi Zdenki i s njima išao po barovima, na izlete, u kina. Zdenkine plavomliječne caklenaste oči s mrtvim, nijemim, opalnim pogledom imale su čudan utjecaj na još neiskusna mladića. One su njezinu licu davale neku misterioznost. Kao prazne oči na klasičnim mramornim plastikama.
Bela je imao neki strah od tih očiju. Što je postajao intimniji sa Zdenkom, to su mu se činile misterioznije. On kroz njih nije nikada mogao vidjeti, šta se u Zdenki događa, one nisu bile ono što se kaže "ogledalo duše", nego zamagljene i neprodirne, kao da je preko njih prevučena koprena leda. Kad su se smijale, ostajale su nepomične pod blijedim vjeđama i žutim trepavicama, bez svijetla, pune samo mrtvog, beščutnog refleksa, poput onoga što ga daje srebrna hartija. U poljupcu se nisu nikad zatvarale. Ukočene, apatične, suhe slegle se u dno svojih očnica, kao dva mrtva svjedoka, koji ne mogu ništa registrirati i ni o čemu svjedočiti.
- U što gledaš, kad me ljubiš? - pitao je katkad. Držao je sam otvorene oči, da vidi njezine.
- Ni u što, - odgovarala je ona.
- Pa zašto ih ne zatvaraš?
- Ne znam zašto bi ih zatvarala. Ja onda i onako ne gledam ni u što. Ja uopće i ne mislim, da si ti, koji me ljubi. Mogao bi na tvom mjestu biti i netko drugi.
- Svejedno tko?
- Svejedno. Ja osjećam onda samo poljubac.
One tri-četiri godine Beline i Zdenkine ljubavi bile su za nj gotov delirij. Držalo ga je kao groznica. Tko god je primio njegovu ruku, osjetio je u njoj abnormalnost temperature. U njegovim zjenicama gubio se nesiguran, često puta nenazočan pogled.
Kroz to je vrijeme položio sve svoje ispite i postao doktor. Htio je da svrši. Radi nje, koju je mislio oženiti. To je učenje bilo fanatičan napor. Natezao je nerve, kao što lađari natežu konope, kojima povlače lađu uz vodu. Sipao je u mozak ispitno gradivo kao berači grožđe u rešeto za mošt. Valja svršiti. Što prije. Što prije.
Zdenka je često puta dolazila k njemu, dok je učio i stavljala mu svoju ledenu ruku na čelo. Njezini dugi, bijeli prsti prešli bi katkad preko njegovih usta, a on ih je ljubio morboznom strasti skližući usne uzduž svakoga prsta i ližući njezin neosjetljivi dlan.
Dok se spremao za zadnji ispit, izlazio je s njom vrlo rijetko. Ona je pratila Bikicu na njezine sastanke s nekim Dalmatincem, visokim i krupnim, koji je imao oči velike i vječno razdražene kao kakva grabežljiva ptica, a ruke koščate i grčevite kao čampre. Bikica je bila potpuno fascinirana od vatre onih očiju i grčevitosti onih ruku. Od prvog njihova susreta osjetila se njegova. Istina, on je odmah nastupio naprasito, bez okolišanja, siguran, kao da pristupa čaši vina, koju hoće da ispije, ali ni ona nije uzmicala niti se otimala, kao ni čaša, koja je ponuđena. Bilo je to u kinu, uopće prvi put kad su se sreli i vidjeli. Zdenka i ona bile su same; Bela je ostao kod kuće i učio. Kraj nje je sjedio nekakav glomazan čovjek, komu nije mogla vidjeti lica, toliko je bio krupan. A da ga je htjela pogledati, morala bi podići glavu.
Najednom, dok je film šumio, a muzika sentimentalno odjekivala, pokri njezinu ruku, koja se držala ručke među dvjema stolicama, jedan ogroman dlan. Ona u prvi čas nije trgnula rukom, samo se okrenula, digla glavu i pogledala u oči svome susjedu.
On je gledao ravno u platno, kao da ga se ona i ne tiče. Njegov je pogled bio mokar, kao da je pun vode.
Bikica pokuša da izvuče ruku ispod one tople, mesnate gromade, ali Dalmatinac stisne prste.
- Oprostite, to je vaša ruka, - reče još ne dižući ruke. Tako sam se zadubio u predstavu, da nisam ni znao što činim.
Bikica ga samo pogleda i htjede izvući ruku. On stisne jače i reče:
- Pa kad je već jednom tako, pustite, nek tako i ostane.
I nisu više progovorili. Nju su boljeli zglobovi i ukočila joj se podlaktica, ali se nije micala. Nije više pratila igre, jer su se sve njezine misli sakupile pod onom velikom muškom šakom. U grlu joj je kucala krv i teško je disala. On je dalje mirno gledao film.
Tako su ostali sve do pauze. Čim je planulo svjetlo u sali, on diže ruku, izvuče iz kaputa rubac, prijeđe njime preko usta i nosa, zatim se nagne malko k Bikici:
- Predstavite me vašoj prijateljici.
- Kako, kad ne znam ni ja, tko ste ni šta ste?
Međutim je Dalmatinac sreo hladni i prozirni Zdenkin pogled. I pruži joj ruku iza Bikičinih leđa:
- Uostalom ja poznam i vas. Vozimo se često tramvajem. Ja stanujem na Zvijezdi.
Kad prođe pauza, uze Dalmatinac Bikičinu ruku, stavi je na ručku, pokrije je svojim dlanom, sve kao i prije. Bikicu su opet boljeli zglobovi u prstima i ukočila joj se podlaktica. A on je, sve do konca, nepomično, kroz vodu svojih očiju gledao film.
Odonda nije više Bikica bila svoja. Dalmatinac ju je uzeo čitavu u svoju šaku, kao svoj rubac, i radio od nje šta ga je bilo volja. Neotporna kao list na vjetru, nerazumna kao kakva igračka i podatljiva poput meke travne staze, što se vijuga livadom.
Kad je Bela promoviran na doktora, priredio je stari Balaško svečanu večeru. Pozvao je nekoliko rođaka i kumova, a došli su, naravno, i Zdenka i Dalmatinac. Dalmatinca su u posljednje vrijeme smatrali za Bikičina vjerenika, a Zdenka i Bela imali su se za koji mjesec uzeti.
U maloj purgarskoj kućici u Novoj Vesi bilo je te večeri neobično bučno. Pilo se i pjevalo, nazdravljalo i plesalo. Kao kakav kataralni starčić hroptao je gramofon poznate fokstrote i čarlstone, a labavi se pod udubljivao i dizao pod ludim mladim nogama. Stari Balaško, napunjen vinom, govorio je svaki čas svom sinu:
- Naj se kucnemo, gospon doktor.
Dalmatinac je neprestano pozivao Zdenku, da s njim pleše. Pritom bi je čitavu obujmio desnom rukom sežući svojim velikim prstima do njezinih prsiju:
- Znaš, Bikice, ona pleše bolje od tebe.
Bikica je nedužno odgovarala:
- To kažu svi. Samo ti pleši s njom. Ja radije sjedim.
Zdenka je, plešući, pomalo zatvarala oči.
Bela je to opazio i čudio se. On je dosada uvijek držao, da ona nikad ne zatvara očiju. Jedva kad spava. A gle, sada, kao da uživa. Onda je opazio, kako je Dalmatinac drži. To ga zbuni. Ipak su ti moderni plesovi nepristojni. Čudnovato, kako to ljudi dopuštaju svojim ženama.
I pođe naglo k plešećem paru:
- Dopustite, i ja bih rado ovaj tango...
Zdenka je u taj čas imala zatvorene oči. Kad je čula Belin glas, sitno zažmiri, da se vidjelo samo bijelo među trepavicama, prihvati čvršće plesača i reče:
- Ne, sad ne. Mi idemo tako lijepo zajedno.
Dalmatinac joj zadre svih svojih pet prsta u desnu grud i zavrti je dalje. Bela osta sekundu na mjestu, onda priđe ka gramofonu u ustavi ga. Zdenka se otrgne od plesača i pogleda Belu dugim, ledenim, apatičnim pogledom, da je protrnuo.
Dalmatinac je u isti čas rekao glasno, da je ona mogla čuti:
- Idiot.
A stari Balaško, koji je kroz maglu svoga pijanstva ipak razumio Belinu gestu, izmuca buršikozno:
- Pa kaj su oni, gospon doktor, morti ajferzihtig? Če ni jedna, bu jih vre jezero drugih.
Bikica uhvati oca za lakat:
- Šuti, tatice, to se ne govori.
Ali je i ona osjetila slabinu u listovima. I njoj je bilo teško.

*

Već u jutro slijedećega dana znala je čitava Nova Ves, da je Zdenke nestalo. Ukućani su najprije opazili, da je uzela svoje rublje i haljine, a onda su na krevetu pod jastukom našli cedulju:
"Nemojte me tražiti. Za koji dan saznat ćete sve."
I Bela i Bikica znali su odmah, da je pobjegla s Dalmatincem. Bikica se složila kao kućica od karata. Bela je uzeo svoj revolver, napunio ga i poletio na Zvijezdu, uvjeren da će ih tamo zateći:
- Ustrijelit ću ih oboje.
Stari je Balaško digao polumrtvu kćer s poda, položio je na sofu i držeći bocu s octom tro joj čelo i sljepočice:
- Hohštapler jedan dalmatinski!
Bela je međutim sjedio u Dalmatinčevoj sobi i slušao, šta mu je pričala njegova gazdarica. Ona ga je čula u noći oko dva ili tri sata, ne zna točno, jer su gradske ure otkucavale jedna za drugom, a kako je bila jako pospana, nije ih razaznavala. Došao je automobilom, koji je ostao pred kućom. S njim je došla i jedna ženska. Govorili su i smijali se, ali ona nije razumjela ni jedne riječi. Čula je guranje stolica, otvaranje ormara i ladica i neprestano koracanje po sobi. Mladi je gospodin pakirao svoje kofere. To joj je bilo jasno. K njemu su često dolazile kojekakve ženske, ali dosada nije tako čudnovate halabuke nikada čula. Onda je ona, nešto iz radoznalosti, da dozna šta se sprema, a nešto od straha, da joj stanar ne ode bez otkaza, zakucala na njegova vrata.
- Tko je? - upita on srdito iznutra.
- Kaj ideju na izlet, mladi gospon? - odgovori ona. - Če im kaj treba, ja ne spim.
Na to mladi gospodin otvori malko vrata. Ona je vidjela mladu damu u fotelju, obučenu, sa šeširom na glavi. Čini joj se, da još nikad nije tu bila.
- Samo me malo pričekajte, milostiva, - reče on, - doći ću ja već k vama.
Ona se vratila u svoju sobu i gledala kroz prozor. Već se počelo daniti. Sad sviće tako rano.
Šofer, kad ju je vidio, zamolio je, da mu baci kutiju šibica. Htio je pušiti, a nije imao šibica. Ona mu baci dolje punu kutiju i zapita ga, da li će daleko. Paleći cigaretu reče šofer, da ne zna kamo ide. Ali čini mu se prema moru. Na Sušak, valjda. Ako ne i dalje.
Uto se javi mladi gospodin. Platio je sobu dva mjeseca unaprijed. Ako ne dođe više u Zagreb, otkazat će joj na vrijeme. Ono njegovih stvari, koje ne može ponijeti sa sobom, nek ostane kod nje.
I onda su otišli. Gospodična se sve do nosa zamotala u lisicu, vidjela joj je samo oči. Svijetle plave oči. Jako lijepe oči. Kao dva gumba od plavoga samta.
Do toga časa slušao je Bela, nepomičan i apatičan, pričanje stare, brbljave gospođe. Sad mu krv skoči u glavu, a i on sam skoči naglo:
- Sad znam sve. Hvala vam. - Zatim nadoda, više sam za se: - Al ja ću ih već naći.
Na ulici je Bela kombinirao, gdje bi se moglo nalaziti ono dvoje i koji su smjer mogli uzeti. U inozemstvo? Bez putnice?
Činilo mu se nemoguće, da je išta bilo među njima prije noćas. Ali on će lako saznati, je li to već pripravljeno. Ima prijatelje kod policije i lako će saznati, da li imaju putnice.
Šofer je rekao da idu na more. U Dalmaciju? Koliko on zna, tamo se ne dolazi s jednom djevojkom u očinsku kuću, gdje ima i neudanih sestara. Možda su otišli u Primorje. Za prvo vrijeme. Bilo gdje, samo da nisu u Zagrebu.
Ali gdje bili, da bili, on će ih već naći.
I uistinu, još isto jutro doznao je, da su oboje prije dva-tri dana digli putnice. Na upit policije javljeno je u Zagreb, da su oko osam sati prešli sa Sušaka na Rijeku. Nalaze se oboje, pod svojim pravim imenom, na listi onih, koji su prešli most preko Rječine.
Čim je Bela saznao za smjer njihova bijega, odmah je bio gotov i plan njegova progona. Zatražio je dopust, digao putnicu, uzeo što je najpotrebnije za put. Sve je bilo gotovo još ono prijepodne. Kod kuće nije rekao ništa kamo će. Ali otac i sestra slutili su, što se u njemu događa. Stari je samo primjetio:
- Kaj te briga za onu flundru!
A Bikica koja je ležala u postelji nakon dvosatne besvjestice, blijeda, sa žutim, prozračnim ušnim školjkama i slomljenim beskrvnim rukama na jorganu, prošapta kad se prignuo, da je poljubi u čelo:
- Bela, nemoj ga ubiti.
Bela je naprotiv osjećao samo jedno: pritisak revolvera u stražnjem džepu hlača. On je ćutio neprestano onaj tvrdi, gvozdeni predmet, još od jutros, na svim žurbama, u času kad se nagnuo nad sestrino čelo, na kolodvoru dok je kupovao kartu, u vlaku dok je sjedio u kupeju i griskao nestrpljivo nokte ili prolazio kroz sve vagone tražeći nekoga među putnicima. Koga, nije znao ni sam.
Na večer je stigao u Rijeku.
U hotelu, gdje je odsjeo, prvo što je zapitao portira:
- Jesu li odsjeli ovdje taj i taj gospodin, i ta i ta gospođa?
Nitko s takvim imenom nije tu odsjeo.
Bela nije ni zavirio u određenu mu sobu, rekao je samo da se gore pošalje njegova prtljaga, a on će već doći kasnije.
Onda je počela bjesomučna jurnjava po hotelima, restoranima, kavanama, noćnim zabavištima. Kod svakog portira jednako pitanje i jednak odgovor. U lokalima šetnja između stolaca, traženje dviju glava, dvaju parova mrskih očiju, dvaju iznenađenja, dvaju stravičnih preneraženja. Ali nigdje ništa. Ušao je katkad i po dva puta u isti hotel ili lokal. Nigdje ništa.
Kad se kasno u noći vratio u hotel, pekli su ga tabani, kao da je čitav dan hodao po staklenim krhotinama. Navukao je papuče i hodao gore dolje po sobi sa šeširom na glavi u nemirnim i nepravilnim zavojima. Poslije dugo vremena skinuo je šešir, bacivši ga na tle, a zatim sako, objesivši ga o stolac, pa nastavi svoje zavojite šetnje.
Sa stropa je bacala jedna apanirana žarulja nekakvo mrtvo svijetlo, koje je jedva prodiralo u tamne kutove po podu i iza pokućstva. U svakom kutu nešto sivo, mliječno, modrušasto, nepomično, neprodirno, hladno, bez refleksa, bez života.
Njezine oči.
U podzemlju, negdje u susjedstvu jazz. Razaznaje se jasno melodija. Zavijaju u spiralnim tonovima arogantni instrumenti.
- Huiiiii! Huiiiii!
Kao pantere i jaguari u džungli.
On dalje šeta. Sve to hitrije. Gotovo u tempu one muzike. Sve u spiralama. Treska nogama. Sad je već u ritmu punog čarlstona. Sve u jačim spiralama. Jedna mu je papuča već spala s noge.
- Huiiiii! Huiiiii!
I druga.
I najedamput kao da vidi samo donji dio dvorane, gdje se pleše. Sve same noge. Muške i ženske, sve par po par. Sve same svilene čarape u malim cipelama i klemprave nogavice cowbojskih pantalona.
A onda: njezine noge i krupne cipele Dalmatinca. Noge se uvijaju kao dvije kobre opijene sviranjem, a cipele ritmiziraju teško i tromo poput dijelova kakvoga golemog stroja.
Slika se zatim uspinje. Dva para koljena, kao koljena dvaju pajaca. Slomljena, klimava, slabo pričvršćena.
Slika se uspinje dalje. Veliki muški prsti, s kvadratnim noktima i izbočenim krupnim zglobovima pokrili malu žensku grud, koja se među njima bjelucka i zavija kao kugla od biljara.
Bela se baci na stolac sav iznemogao s kipućom bijelom pjenom oko usana. Dohvati cipele, navuče ih, pograbi sako i šešir i poleti niz stepenice za zvukom onog jazza. Upao je kao kakav luđak u hotelski bar. Plesalo je samo nekoliko parova. On ih pregleda za tren. Sve nepoznata, indiferentna lica.
Ispivši naglo jedan liker izađe opet na ulicu. S mora ga je zahvatio pun, svjež vjetar i miris soli. Otvorio je usta i primio ga u se naglom pohlepom. Šetao je dugo uz more. Nervi su popustili, krv se stišala. A mozak se oslobađao fiksne ideje i počeo da traži druge misli.
Sjedeći na kamenu stupu, o koji se privezuju lađe, osvježen noću, zaljubljen ritmom nemirne vode, upita napokon sama sebe:
- Ima li sve to ikakva smisla?
Kad je drugog jutra ostavljao hotel, da pođe na zagrebački vlak, portir, primivši od njega napojnicu, sjeti se, da ga je taj gospodin pitao za neke goste.
- Gospodine, - reče on, - vi ste sinoć pitali za toga i toga gospodina. Ja vam nisam smio dati nikakve informacije, jer mi je tako bilo naređeno. U isti čas, dok ste vi ovdje mene pitali za njih, oni su se vozili put kolodvora, da otputuju u Veneciju. Ja sam im priskrbio karte, jer uopće nisu ostavljali sobe. Da ste otišli na kolodvor, bili bi ih zacijelo tamo našli.
Bela osjeti lagan pritisak svoga revolvera, ali u isti tren i izgubi taj osjećaj. Mahne rukom i reče portiru:
- Hvala, dobro je i tako.
Kad je Bela došao kući i ispričao Bikici svoje riječko mahnitanje, nju je uhvatio žestok plač. Njezino se rame tako trgalo od jecanja, da je košulja potpuno spuzla s njega.
Bela je toplom bratskom rukom pomiluje po golom ramenu:
- Žao ti je, što ih nisam zatekao?
Ona jako kimne glavom:
- Ne, ne. Sretna sam, što si tu.
- Onda ne plači više, - reče on. - Šta misliš, kako bi nam bilo, da se to kasnije dogodilo?
- Svejedno, - reče ona neutješivo.
- Promisli, da ti je muž?
Bikica raširi na nj svoj pogled, pun suza:
- Pa on je i bio moj muž!

*

Ta epizoda razočaranja i najbrutalnijeg nevjerstva žestoko je deformirala duševni ekvilibrij brata i sestre. Sve se dogodilo tako naglo i neočekivano, u času kad je njihova svijest bila najudaljenija od takve mogućnosti, kad bi i sama smrt bila tisuću puta uvjerljivija i razumljivija, da je efekat na njih bio sličan onome, što ih ostavljaju za sobom nenadni i veliki kataklizmi, koji sve što zateknu, pa i ono najveće i najčvršće, unište i sravne sa zemljom. Prolaz tornada, udar strahovitog potresa, porazno bjesnilo nenadno probuđenog vulkana ostavljaju za sobom sličnu dezolatnost, kakvu je njih dvoje osjećalo u svojoj nutrini. Sve je u njima bilo opustošeno: bujni svježi parkovi njihovih očekivanja, palače njihovih sanja, crkve osjećanja, tornjevi s veselim zastavama, terase radosti, dugi i široki bulvari života: očaj, očaj, očaj.
Bikica je bila raskidana kao raskidana paoma. Činilo joj se, da sve na njoj visi u dronjcima: i meso i nervi i mladost.
Poslije nekoliko nedjelja njezina se fizička snaga vratila, ruke se u poslu kretale i noge je čvršće nosile. Ali praznina u njoj nije se nikako ispunjavala. Ni čudan osjećaj neke duševne žeđe nije je ostavljao. Najljepše joj je bilo onda, kad bi se dala zavesti od iluzije, da bi se njezin Dalmatinac još mogao vratiti.
Bela je nakon prvoga bijesa odmah uvidio, kako je bezizgledan svaki napor, da se sve ono ponovno nastavi, što se prekinulo. U prvo vrijeme priučavanje na istinu bilo je strahovito. Poslije je u tu istinu gledao ravnodušno.
No njegov odnos prema životu bio je potpuno drugi. Prije se htio dati čitav, služiti, voljeti, a sad ga je uhvatio delirij uzimanja, gospodarenja, sebeljublja. Svagdje uzeti, gdje se nešto pruža, zapovijedati gdje se god sluša, a pustiti da bude ljubljen i obožavan kao bešćutan idol.
I poslije malo vremena postao je Bela jedan od najbezobraznijih kavalira zagrebačkoga društva. Prelazio je iz avanture u avanturu kao od akta do akta u svome uredu: registrirano, obrađeno, riješeno, a onda: a. a.
I njemu je samom bilo čudnovato, kakvom je lakoćom sve to išlo. Ne može se reći, da on nije izbirljiv i da je uzimao štagod. Naprotiv. Bio je vrlo difisilan, kao kakav gurmančina kad promijeni kuhinju. Najvolio je ono, što se najteže moglo dobiti. Zapravo samo je to i tražio. Vjerenice, udate žene, one najvjernije, najzaljubljenije, imale su za nj najveću draž.
A sve te vjere i vjernosti i ljubavi sve je to bilo puko staklo, krhko i lomljivo, koje je on kidao s perverznim užitkom.
Sad je tek vidio, da njegov slučaj sa Zdenkom nije bio nikakva neobičnost. Nešto svakidanje, normalno, razumljivo. Samo su njegova mladost i neiskustvo stvorili iz toga dramu, koja umalo da nije svršila katastrofom. A to je bila jednostavna komedija, kakve se odigravaju svaki čas i posvuda, kud se god čovjek okrene.
Zato, kad je poslije dvije-tri godine, sreo Zdenku, već davno udanu za onog Dalmatinca, nije ni najosjetljivijim nervom zadrhtao. Kao da je mimo njega prošlo kakvo god poznanstvo.
Skinuo je čak i šešir i prvi put bez ikakva straha pogledao u njezine opalne zjenice, iza kojih nije više bilo nikakvih misterija.
- Postala je ljepša, - pomisli gledajući za njom i promatrajući njezine male bokove, koji su se u lascivnom ritmu dizali i spuštali pod krepom njezine haljine.
Poslije su se sreli slučajno na nekoj vrtnoj zabavi kod jedne familije. Dali su jedno drugom ruke bez uzbuđenja, s gestom indiferentne učtivosti. Zdenka ga je kasnije primila ispod ruke i odvela uskim puteljkom prama dnu vrta:
- Dužna sam vam jedno razjašnjenje, - reče ona.
Pod njihovim je nogama škripao šljunak, kao da netko jeca.
- Ostavimo sva razjašnjenja, - odgovori on. - Svak ima pravo na svoj život i nije nikome za to odgovoran.
- Mene muči savjest neprestano. Bila sam zla. Pogotovo prema Bikici.
- Bikica je mnogo pretrpjela, - reče gotovo s prijekorom Bela. - Ali sad je sve dobro. Sretna je sa svoje dvoje djece.
- No, hvala Bogu! - šapne Zdenka i ustavi se pred jednom osamljenom klupom, u tami.
- Govorimo radije o nečem drugom, - prihvati on i sjede uza nju.
- Ja nisam tako sretna, - još tiše reče ona.
Bela je osjetio u njezinu glasu prizvuk žalbe na samu sebe i na udes.
U taj čas dozujala je na njih odnekud iz granja jedna serpentina. Ona je digla tromu ruku, potegla i pretrgla uski papirić. On je čuo u onom zujanju ljubomorni prijekor jedne od svojih prijateljica, koja ga je zacijelo u taj čas uhodila.
Kad su malo zatim čuli, gdje se približuju koraci, reče ona hitro i vrlo jednostavno:
- Ovdje ne možemo govoriti. Dođite sutra k meni. Ili preksutra.
A kad on nije ništa odgovorio, nadoda:
- Moj je muž na putu.
On opet nije odgovorio.
Mimo njihovih glava proleti opet jedna serpentina.
- Čekat ću vas.
U isti čas izađoše iza grma na zavoju puteljka jedna gospođa i jedan gospodin. Gospođa se glasno nasmije i reče s indiskretnim akcentom:
- Nisam li vam rekla? Doktor Bela ne voli buke ni muzike. Njemu je najdraži šapat.
- Onda zašto govorite tako glasno? - reče Bela pikiran. Zatim da ublaži efekat svoga tona, digne se i predstavi Zdenki nadošli par.
Poslije malo vraćali su se k ostalom društvu dvoje u dvoje. Zdenka s onim gospodinom, a Bela sa onom gospođom.
Gospodin reče Zdenki:
- Ne znam, što nalaze žene na tom dru Balaški. Pa on je običan pedant.
Zdenka odgovori:
- Jest, prvi dojam je takav. Ali kod drugog susreta dojam je mnogo povoljniji.
Gospođa, moletna ženica s frnjastim nosom i s gornjom usnicom zavrnutom poput krova kakve male pagode, reče Beli:
- Nije baš trebalo da se zavučeš s njom tako daleko od ostalih!
Bela odgovori:
- Pa to nije daleko. Jedva na dohvat jedne serpentine.

*

Nekoliko dana nakon toga večerao je Bela kod svoje sestre. Njezin je muž te večeri bio kod svog običajnog kuglanja. I kad god je on tamo polazio, dolazio je Bela k Bikici. To je bilo jedino vrijeme, kad su se brat i sestra mogli na dulje sastati i sami razgovarati.
Baš one večeri bila je Bikica izvanredno raspoložena. Sjala se čitava od neke neafektirane radosti: u crvenim posmjesima i crnim velikim pogledima. Brbljala je neprestano bez pauza i kadenca i verala se između stolaca kao nemirna životinja.
- Šta ti je danas, Bikice? - upita je Bela. - Vesela si, kao da si opet postala ona mala curica od nekada.
Bikica sjedne uz brata i uhvati ga za ruku:
- Pomisli, Bela. Popodne sam srela Dalmatinca.
- Pa?
- Pa ništa. Sjedila sam već u tramvaju, kad je on ušao. Odmah me je opazio. Hitro je digao oči, kao da nekoga traži i jednako hitro opet sašao s kola.
- I zato si večeras vesela?
- Ne zato, - odgovori tiše Bikica. - Nego zato, što sam se uvijek bojala časa, kad ga budem srela. Držala sam: srušit ću se od uzbuđenja, kad ga vidim.
- A kad tamo?
- Ništa, kao da sam srela kogagod. A bio je tako komičan, da sam se upravo napadno nasmijala. Dvije-tri glave u kolima okrenule se u čudu prema meni. Neke su se međusobno ispitivale, kao da hoće otkriti, komu se ja to smijem.
I zašuti. Podigne istodobno izvrnut dlan do nosa, turi palac pod ostale prste i zagleda se redom u sve nokte. Onda reče retardirajući pomalo glasom:
- Ipak, željela bih znati, kako živi njih dvoje?
- Ona ga vara, - reče Bela.
- Misliš? - začudi se Bikica.
- Ne mislim, nego znam.
I Bela ispriča sestri svoj doživljaj sa Zdenkom. Njihov susret na onoj vrtnoj zabavi i njezin poziv. Ispočetka nije htio da ide. Šta će on tamo? Ona mu ionako ne znači više ništa. Još bi mogla pomisliti, da ga usrećuje time, što mu daje priliku, da bude s njom.
Poslije se predomislio. Pa zašto da ne ide? Ona će još reći, da je tako teško osjetio njezin nekadanji "refus", da ga ni sad još nije zaboravio. Poći će, dakle. Držat će se kao i na onoj klupi, u bašti, dok su padale serpentine: sve to nije tako važno. Manje nego mala ogrebotina. Bez i najsitnije brazgotine.
Kad su sjedili u njezinoj sobi, rasvijetljenoj blijedim svijetlom modrih abažura, ona je zavučena duboko u ugao starinskoga kanapeja, u nekoj prugastoj haljini, izgledala kao pripitomljena zvijer. Oči su joj u pravom smislu riječi irizirale. Nokti zašiljeni, polirani. Tijelo vijugavo i perfidno.
I usprkos što je on odbijao sve aluzije na njihov davni odnos, ona se neprestano na to navraćala. Najzad se umorio i pustio je da govori.
To je bilo pravo djelo skrušenja. Sve šta je učinila bila je očajna glupost. Samoubijstvo. Onaj isti dan, dok su bježali, pokajala se, ali nije više bilo povratka. Očekivala je, da će on, Bela, banuti odnekud i ustrijeliti je.
Samo da ih je ulovio! Radije bi bila umrla od njegove ruke, nego ostala s onim drugim.
I tako dalje. I tako dalje. Sa suzama. S poniženjima. I s ponovnim molbama za oproštenje. I s uvjeravanjima: kako je on, jedini on i nitko drugi, bio njezina prava, velika ljubav.
U jednom trenutku uhvatila je njegovu ruku, poljubila je i dragala o nju svoje lice.
Bikica je sve to više širila oči od čuđenja. Napokon su joj se kroz trepavice izvukle dvije krupne kaplje:
- Meni je nje ipak žao, - reče ganuta i potraži rupčić.
- Komedijašica! - usklikne brutalno Bela.
Poslije malo nastavi s pričanjem:
Ostao je dugo, dugo s njom. Za sve to vrijeme vanredno je glumila svoju ulogu. Bilo je trenutaka, kad je sve to izgledalo tako iskreno, da se i on skoro zanio. Kao da je nadovezivao na ono nekadanje mrtvo i prekinuto.
Čovjek je zbilja pravi idiot.
U njezinu glasu prelijevale su se sve skale i vibracije. Rezoniralo je u njemu toplo, duboko, meko, kao u kakvom Stradivariusu.
Velim ti, čovjek je idiot!
Kad je ona vidjela ili radije mislila, da stara vatra gori nekadanjom snagom, počela je da fantazira o tome, kako je uvijek sanjala, da će se njih dvoje prije ili kasnije ponovo sastati i zajedno živjeti. Doduše, sve je to bezumno, šta ona govori, ali kad bi samo on htio, rastavila bi se od muža. I tako naprijed, i koješta još.
Vraćajući se od nje kući kroz prazne jutarnje ulice, nosio je u ušima sav onaj šum riječi i fraza, pa nije znao koju bi prije slušao. Palila su ga usta od poljubaca i cigareta, a dlanovi su mu još uvijek osjećali linije njezina tijela i glatkost njezine kože. Najednom zaključi: Nekad je to imala biti njegova sreća.
A sada?
Banalna senzacija jedne noći.
Sutradan je pukim slučajem doznao, da je Zdenkin muž već davno dao nalog svome advokatu, da zatraži rastavu braka. Našao je kod nje neka pisma i ulovio je in flangranti s nekim studentom.
- Komedijašica! - raskolači Bikica oči.
- Jest, - potvrdi Bela, - sad vidiš i ti.

*

Moglo je biti nešto nakon ponoći, kad je on ostavio sestrin stan u Draškovićevoj ulici i ušao u Gjorgjićevu. Nekoliko ga je kokota, koje su se, rasijane, šetuckale lijevim trotoarom, diskretno atakiralo.
- Drugi put, draga moja, večeras ne, - odgovarao je stereotipno i ne gledajući ih u lice.
Došavši iz mračne ulice na Zrinjevac, privuče ga svojim svijetlom kavana "Zagreb". Danas uopće nije vidio novina. Samo četvrt sata, dok ih prelista i dok popije tursku kavu.
Pred kavanom je sjedilo još nešto svijeta. S ovog ili onog stola pozdraviše ga neki. On uđe unutra.
Jedva je sjeo, kad mu se približi jedan gospodin, njegovih godina.
- Servus, Bela, - reče neobično srdačno, - šta se ti vucaraš po kavanama u ovo doba?
- Lebensüberdruss! - odgovori Bela.
- Ho, hooo! - još se benevolentnije zainsinuira onaj gospodin. - S tvojim šansama!
Beli nije bio simpatičan taj susret, niti je bio u taj čas imalo disponiran, da se igra nadmudrivanja s bilo kim. Štaviše, po svim je znacima slutio, da taj gospodin hoće nešto od njega. Po svoj prilici kakvu informaciju ili intervenciju. Zato je bio kratak i hladan u replikama.
Uto kelner donese dvije tase s crnom kavom. Jednu stavi pred Belu, a s drugom u ruci okrene se k onom gospodinu:
- Gdje želi gospodin doktor?
- Ovdje, ovdje, - pokaza onaj na Belin sto. U isti se čas obrati Beli:
- Dopustit ćeš samo, dok popijem kavu. Ako ti baš ne smetam.
Taj je gospodin bio poznat kao jedan od najbezobzirnijih i najneindiskretnijih zagrebačkih advokata. Nije ga ženirao nikakav korak, kad je trebalo do nečega doći.
Bela pogleda oprezno preko novina svoga napasnika, kao da je htio otkriti njegove namjere. Nesimpatično, neotmjeno lice, s malko razročnim očima, uskim pačetvorinastim čelom, i s brutalnim posmijehom, imalo je u sebi nešto od kambriolera ili makroa. Iz prsnog mu džepa visi čipkasti okrajak rupca. Pompozna kravata, disharmonira s kariranim odijelom i prugastom košuljom.
Natačući kavu iz fildžana reče Bela prilično nehajno:
- Molim, molim. Izvoli.
- Sad imaš puno posla, - nastavi advokat i stisne ono svoje manje oko. - Hoćeš li brzo biti gotov?
- S čime? - upita Bela, kao da ne zna, na što onaj misli.
- Pa s "Industrijalnom"?
- To nije lak posao, - reče Bela, samo da nešto kaže. Trajat će to još.
- Vjerujem. Ali bit će ipak već tako daleko, da ćeš znati, tko je kriv.
- Ne, tako daleko nisam.
- Generalni direktor Sobotnik je uvjeren, da ne će biti progonjen.
- Zar je našao milijune za pokriće? - upita s malicioznim očima Bela.
- To ne vjerujem, - odvrati advokat, - ali on tvrdi, da je poslovanje bilo korektno. Force majeure!
- To bolje za nj, ako je bilo korektno.
I stane čitati naslove u novinama i okretati listove. Ali onaj drugi započe opet plaho:
- Inače mu ne fale dvije godine.
Kad Bela ne odgovori, on će opet:
- Šta misliš?
Sad se Bela uznemiri:
- Znaš, dragi prijatelju, šta ću ti reći, ja sam po čitav dan na sudu. A i kod kuće mi leže na stolu toliki akti. Pa bih bar sada htio ne misliti na njih! Kako bi bilo, da i ti uzmeš jedne novine?
- Pa dobro, - reče advokat poklopljen, sileći se na šaljiv ton. - Uzet ću i ja novine. Ali u njima ne stoji ništa ni o Sobotniku ni o Industrijalnoj banci.
- Sve u svoje vrijeme, - prihvati Bela, a u njegovu je glasu bilo prilično zlobne prijetnje.
Kad je advokat vidio, da ne će ništa doznati, ispio je ostatak kave, pružio Beli ruku, platio i otišao. Malo zatim ostavi i Bela kavanu. Na ćošku Zrinjevca čekao ga je opet advokat. Pričinio se, naravno, kao da je taj susret samo slučajan, a Bela mu nije mogao izmaći.
- Ako ideš kući, pratit ću te do Kaptola, - reče advokat.
- Samo izvoli, ali molim te, ni riječi o poslovima.
- Ni riječi! - prihvati onaj drugi.
No uspinjući se Bakačevom ulicom on malo zakašljuca, pa zamuca:
- No da, ti uistinu radiš kao pas, ali zato i imaš nešto od svoga života.
- Ah šta bih imao! - odvrati Bela, - ovako kako ja živim?
- Ti misliš, da se ništa ne zna! - zaškilji advokat na nj. - Ali se zna sve.
- Zagrebački trač.
- Pa naravno, da je trač. Jer šta bi drugo bilo, nego trač, kad se na pr pripovijeda, kako je nedavno na vrtnoj zabavi, žena predsjednika automobilskog kluba lijepa Giulietta, dok si ti iza jednog oleandera sjedio s nekim novim flirtom, bacala na te ljubomorne poglede i srdite serpentine?
- Šta, i to se već zna? - upita Bela, začuđen.
- Kako vidiš, i to. Opći je glas, da si voljen od najljepših žena. A kad bi bilo i polovica istina, morao bi ti čovjek zaviđati.
Nasta mala pauza, izazvana možda nenadnim udarom vjetra, koji je dolazio sa Sljemena.
Advokat opet zastruže grlom i reče:
- Jučer se u jednom društvu govorilo, kako je Sobotnikova sreća, što je slučaj s Industrijalnom Bankom u tvojim rukama.
- Zašto? - upita interesirano Bela.
- Sobotnik ima prekrasnu ženu. Bečanku.
- Nisam je nikad vidio, - reče Bela.
- Šteta! - usklikne odvjetnik. - Doduše, oni su se uzeli prije malo vremena, a ona dolazi rijetko u Zagreb, jer oni imaju nekakav dvorac u Zagorju. Kažu, da je on izabrao taj dvorac samo da ona bude što dalje od svijeta. Ljubomoran je kao Otelo. Ako ga zatvore, crknut će za njom.
Bela je šutio. Vidio je, kako advokat hoće svakako nešto izvući iz njega, što se odnosi na krah "Industrijalne Banke".
- Da je samo vidiš, - nastavi advokat s afektiranim patosom, - melanholična bečka ljepota sa začuđenim crnim očima i finim rukama, kao da su elfenbajn. Kose altgold - brokat, prsi kao u kakve konfirmande, a noge, velim ti, noge...
- Koji broj cipela? - prekine ga Bela s namještenom ironijom.
- No da, amice, ti se šališ, - reče onaj spustivši krila svom entuzijazmu, - ali da je poznaš, priznao bi i ti, kako bi zbilja bila grjehota, da nastrada takva žena.
- Grjehota za svakoga, tko strada, - prihvati Bela ustavivši se, - ali šta ćemo. Tu ne pomaže ni mudrost ni ljepota.
I pruži mu ruku:
- A sad laku noć. I hvala ti.
- Laku noć.
Advokat krene iza frančiskanske crkve s rukama u džepu, zadovoljno zviždukajući motiv "Valencije".
Kad je Bela došao kući, otvorio je akte Industrijalne Banke, koji su ležali na njegovu stolu. Pregledavao ih je, konfrontirao, ispitivao, tražio u njima nešto, a ni sam nije znao što.
I to je potrajalo još dugo u noć.
Bio je umoran, oči su ga pekle. I zatvori ih. U isti čas pričini mu se, kao da su mu se na sklopljene veđe naslonili nečiji prsti, tanki, hladni, kao od bjelokosti. I ne puštaju da ih više otvori.

*

Slijedeće je jutro pozvao advokat generalnog direktora Sobotnika u svoju kancelariju.
- Važno, žurno, neodgodivo, - uvjeravao je na telefonu temperamentnim klimaskom advokat.
Generalni je došao s mjesta.
Advokat mu ispriča, što je govorio sa sucem Balaškom o njegovoj stvari. Dojam nije najutješniji. Čini se, da stvar stoji zlo. Nije isključeno, da će u dogledno vrijeme doći do uhitbenog naloga. Sudac, doduše, još nije završio proučavanje akata, ali se čini po svemu, da već sada ima gotovo mišljenje.
- Kako bi bilo, da se sklonem u inozemstvo? - upita blijed i izgubljen generalni direktor.
- To bi značilo priznati se krivim, - reče advokat. - Vi znate vrlo dobro, da je mnogima, i to vrlo važnim čimbenicima stalo, da se stvar povoljno riješi. Odvjetnici obređuju sve instancije. Šanse su svagdje dobre. Samo je nesreća, što je dr. Balaško istražitelj. On se ne će dati nagovoriti ni od koga.
- Pa šta onda? - zapita beznadno Sobotnik.
- Možda ima jedan izlaz, ali se ne usuđujem da vam ga predložim, - reče s malim perfidnim smiješkom advokat.
- Samo govorite. Koštalo šta koštalo, - požuri se generalni, spreman na najveće žrtve.
- Obećajte mi, da se ne ćete srditi na me, - rufijanski zaškilji advokat.
- Nipošto. Ja sam uvijek dao sve, šta ste tražili.
- Ne radi se o tome.
- Govorite već jednom, - klikne nestrpljivo Sobotnik.
Advokat zakašljucne, onda zine, prijeđe otvorenim dlanom preko usta i izmuca:
- Hm, da. Pokušajte dru Balaški poslati vašu gospođu.
Generalni skoči s fotelja i primi advokata za prsa:
- Vi ste jedna ordinarna hulja! - istisne kroz zube. - Zavrijedili ste da vam pljunem u lice. Vi... vi! - I odgurne ga, da se strovalio u fotelj, što je stajao daleko iza njega.
Advokat se s komičnim iznenađenjem zaljuljao na fotelju. Uhvatio se obim rukama za ručke i zavikne:
- Pa vi ste poludjeli!
Onda se digne i učini nekoliko koraka u obzirnoj distanci prema Sobotniku.
- Uostalom, ako vam je milije sjediti u tamnici...
- Radije u tamnici! - prekine ga generalni. Zatim poleti k njemu i približi mu do nosa svoje zajapureno lice: - Jeste li čuli? Radije u tamnicu!
I uzevši svoj šešir izleti napolje.

*

Po starim alejama ljubljanskog Tivolija, koje su sa svojim raskolačenim granama u ponoćnoj samoći izgledale kao špalir ogromnih vješala, vrludao je gore dolje bez cilja neki čovjek. Svaki je čas dizao s glave svoj žirardi, obrisao znoj najprije sa čela, a onda u nutrini šešira, i opet ga stavljao na glavu. Katkad bi požurio korake, katkad opet zastajao. Jedamput je došao do kraja jedne aleje, drugi put do polovice i vratio se. Sad bi mučno uzdahnuo, sad opet nešto progunđao. Svako malo vremena pripaljivao je cigaretu, koju bi onda, nakon prvih dimova, opet, kao da mu ne prija, srdito odbacio.
Najzad je sjeo na jednu klupu.
Noć se misteriozno javljala kroz bezbroj drhtaja lišća i ritmički piskut kukaca. Zemlja je pod nogama teško disala.
Čovjek je sad odbacio svoj žirardi na klupu, pokrio dlanovima lice s vrhovima prsta u kosi. I ostao tako nepomičan nekoliko minuta.
Iznenada spusti ruke, pokrije dlanovima koljena, zaklima amo tamo glavom i glasno reče:
- Sve je propalo.
Na to, kao da se prestrašio svoga glasa ili radije svoje očajne konstatacije, oglednu se desno i lijevo, da ga nije tkogod čuo. Poslije nekoliko sekunda izvadi iz doze novu cigaretu, stavi je u usta. Zapali šibicu, izvuče uru i osvijetli je pogledavši, koliko je sati. Onda baci šibicu, diže se i pođe sa zapaljenom cigaretom u ustima prema gradu.
Sad je najedamput jurio, kao da mu se žuri.
Pred "Emonom" bilo je još dosta gostiju. On nije gledao ni na koga. Sjeo je uz jedan izolirani stol, uz kavanski plot, obrašten nekom biljkom, što se po njemu penjala. Dohvati prve novine, što su mu bile do ruke. Po svoj prilici da se sakrije, jer mu se pričinilo, da ga neko malo društvo s jednog stola na drugoj strani promatra i nešto o njemu govori.
To je bio Sobotnik.
Poslije jutrošnjeg razgovora i sukoba s advokatom, uvidio je, da valja tražiti izlaz iz situacije. Sjetio se, da ima u Ljubljani dva, tri čovjeka, kojima je nekad pomogao, da dođu do uplivnih, velikih položaja. Oni su danas gospodari banaka i industrija. Oni bi mogli pomoći. Bilo mu je teško i neugodno obraćati se na njih. Znao je vrlo dobro, da su obično najčvršće zatvorena ona vrata, za koje smo sami kovali zlatne ključeve. Ali što mu je drugo preostajalo? Pa možda i ne zakuca uzalud.
Istog popodneva stigao je u Ljubljanu. Potražio je i našao svoje prijatelje.
Ali svuda: uvijanje, izvinjavanje, slijeganje ramena, klimanje glavom, dizanje i spuštanje očiju. Sve sama mimička predavanja kao u kakvoj glumačkoj školi.
Jedan ga je pozvao na večeru. Pristao je. Uz čašu vina i kućni intimitet ljudi su bolji i darežljiviji, mislio je Sobotnik.
Kod večere uistinu: izvrsna jela, dobro slovensko vino, šarmantna kućedomaćica u čijim se ustima romonila slovenščina kao kakva Mozartova sonatina za violinu. Sve same triole.
Ali kad su prešli u salon, na kavu i cigaru, umukle su triole. Zvrncale su brojke po zraku kao jato muha. Milijuni, milijuni. Domaćin je između dimova svoje "Fleur de Cuba" istiskivao kratke rečenice:
- Kako je to moguće!
- Tu ja ne mogu ništa!
- I ja sam onda bankrot!
I tako dalje.
Sobotnik je napokon uhvatio dršćućom rukom čašicu konjaka, koji se do polovice prosuo prije, nego je došao do njegovih usta. I otišao. Otišao i lutao i očajava kroz aleje Tivolija i došao eto u "Emonu", da dočeka uru odlaska u Zagreb. Jedini vlak bio je Orient-Express, koji odlazi u dva i nekoliko minuta. Pa ići će tim.
Međutim još čitava dva sata čekanja. Vrpoljio se već sada na svom stolcu, uznemiren od nerava i ženantnosti zbog onih tamo preko, što su o njemu govorili. Poznavali su ga zacijelo i pretresali njegovu aferu.
Diže se i sađe dolje, u podzemni lokal. Sobotnik sjedne u jedan bok. Muzika je pomalo gladila njegove nerve i unijela nešto blagosti u njegov ukrućeni mozak. Na trenutke je zatvarao oči i počivao s mislima. Plesačice su se mijenjale jedna za drugom. On je nehajno gledao kako prolaze, ostajao bez ikakvih dojmova, ne plješćući poput ostale publike.
Nakon jedne pauze nastade najednom jako pljeskanje. Drvenim stubama silazila je neka plesačica u španjolskom kostimu. Krupni, crveni češalj u crnim kosama, kastanjete među prstima. Nešto obično i banalno.
Sobotnik, degutiran, pogleda program:
Juanita de la Redondela.
Ali kad je zaplesala, nije mu uspjelo da potpuno potisne svoj interes. Naprotiv što je više plesala, taj se interes povećavao. Zaboravljao je na ponor, pred kojim je stajao i do maloprije u nj gledao. Blijeda, transparentna Juanita de la Redondela, s neobično dugim crnim trepavicama i obrvama u savršenom luku od 180° savijala je u rastućem ritmu fragilno svoje tijelo. Kao dva nemirna razdražena reptila trzale se njezine ruke čegrčući kastanjetama. Iz mora svilenih pliseja i čipkastih falta igrale su dvije rasne temperamentne noge.
Sad je pljeskao i Sobotnik. Punim rukama.
Iza replike pljeskao je opet:
- Bravo Juanita! Bravo Juanita!
I podigao svoju čašu prema njoj:
- Bravo Juanita!
A sav lokal prihvatio:
- Bravo Juanita!
Ona mu je zahvaljivala, a kad on nije prestajao, objema je rukama bacala k njemu poljupce.
Sobotnik joj pritom pokaže rukom na mjesto u boku kraj njega, na što ona trene glavom, kao da je rekla, da će doći.
On pogleda na uru. Pozove konobara i nešto mu prišapne.
Njegove su oči oživjele i pokrile se intenzivno modrim smiješkom. Još prije, nego je počela nova točka programa, došla je Juanita, preobučena, u njegov bok. Na sebi je imala jednostavnu popodnevnu haljinu od krepa. Ona mu pruži ruku i reče slabim francuskim akcentom:
- Bon soir, Monsieur.
On je povuče na fotelj i reče francuski.
- Sjednite malko kraj mene, da popijemo jednu čašu.
U taj je čas došao i konobar. Donio je čaše i bocu šampanjca u ledu. I natoči.
- Senorita, u vaše zdravlje, - digne Sobotnik čašu.
- U vaše, - reče Juanita i naglo ispije. Onda ga pogleda koketno i zapita:
- Govorite li njemački?
- Htio sam, da i vas to isto zapitam. Vi ste Bečanka? - reče on njemački to drugo pitanje.
Ona se nasmije i odgovori u nepatvorenom bečkom dijalektu:
- Pa naravno. Ravno iz Hernalsa. Otale su sve Španjolke, što plešu po noćnim etablismanima.
- To je onda sve u redu.
- Što je u redu? - upita Bečanka začuđena.
Sobotnik pogleda na uru:
- Imamo još tri četvrta sata do odlaska ekspresa. Gdje su vaše stvari? Gdje ste odsjeli?
- Pa valjda ne mislite...
- Juanita, - reče rezolutnim glasom Sobotnik. - Vi morate sa mnom. Ne ćete se pokajati.
Ona je mislila, da je pijan:
- Vi niste pri sebi, gospodine. Ja ne mogu nikamo. Prije svega angažman...
- Ludost? - klikne on. Pođete li sa mnom, vrijedit će vam više, nego angažman u pariskim Folies Bergeres.
- Daleko? - radoznalo ga pogleda Juanita.
- Ne daleko.
- Orient-Expressom?
- Orient-Expressom.
- Ja se nisam nikad vozila Expressom, - reče ona s nekim naivnim produživanjem.
- Ako se hoćete voziti, požuriti se.
Poslije pola sata sjedio je u kupeju Orient-Expressa bivši generalni direktor Industrijalne Banke u stečaju Sobotnik s pseudo-španjolskom plesačicom Juanitom de la Redondela, recte Elzom Miller iz Hernalsa, vozeći se put Zagreba.

*

Rano u zoru trgla se iz svog nemirnog sna gospođa Suzi Sobotnik. Pričinilo joj se, da čuje, kako se izdaleka približuje njihov automobil. Prepoznavala je sirenu, koja je razdirala prostore. Odmah zazvoni posluzi, skoči iz kreveta, navuče na se jutarnju haljinu i poleti k otvorenu prozoru.
Zagorski je pejsaž pomalo oživljavao kroz svježe ljetnje jutro. Nad malim uvalama visila je sitna magla, mliječna i prozračna kao tyfansko staklo. Cesta se vijugala među brežuljcima, sad se sakrivala, sad opet pokazivala.
Suzi je nadigla ruku nad oči i tražila automobil, koji se od časa do časa javljao spiralnim zviždukom.
Patos, kojim je nedavno advokat opisivao Beli Balaški Sobotnikovu gospođu, nije uza svu svoju afektiranost bio ni najmanje lažan. Ona je bila uistinu lijepa. Štaviše i sada, s pospanim tromim vjeđama i blijedim usnama, bez ikakvih kozmetičkih i parfimerijskih retuša, sa zlatnom, raščupanom kosom, u nemarnom negližeju, s golim nogama u papučama, bila je puna dražesti.
Kad je opazila dolje u uvali automobil, koji je iza jednog brijega istupio na cestu, pograbi nekakav šal što je ležao kraj nje na jednoj škrinji i mahne njime nekoliko puta. Iako su kola bila dosta daleko, ona je vidjela vrlo dobro mužev rubac, koji je odzdravljao.
Znala je, po što je išao u Ljubljanu. Znala je, jer je telefonirao, da nije poslije podne ništa obavio. Znala je također, da je imao poći na večeru, koja je značila posljednju šansu.
Kad se auto sakrio za posljednji brijeg, sašla je pred kapiju. Sa strane padalo je na nju rano, crveno sunce. Sva je bila u svijetlu kao na kakvoj pozornici, pod reflektorima, imajući duge sjene stabalja za pozadinu. Teint joj je bio prekriven čitavom naslagom zlatne prašine, mekan u boji poput pastela.
Tek kad je auto ulazio na čistinu pred kapijom, vidjela je, da kraj njezina muža sjedi jedna mlada žena. U prvi je mah mislila, da je kakva gošća, jedna od poznatih iz Zagreba ili Ljubljane, koju nije raspoznavala. Ali kad je Juanita izašla iz kola, prišla je začuđeno k njoj, s malo neugodne zebnje u srcu, misleći na to noćno putovanje nje i njezina muža.
- Juanita de la Redondela, - reče s nešto persiflaže u naglasku Sobotnik, nakon što je poljubio ženu i držeći je dalje za rame, okrene se k Juaniti:
- Moja žena.
Dvije se lijepe ruke uhvatiše retardirajući malko, kao da se boje jedna druge.
Međutim je Sobotnik ublaživao situaciju:
- Senorita nije nikakva senorita, nego prava Bečanka, iz Hernalsa. Zacijelo ćete se dobro slagati.
- Vaš me je muž jednostavno ugrabio, - opravdavala se Juanita. - Nadam se, da me ne ćete otjerati.
- Sada ste ovdje kod kuće, - reče Suzi. - Dobro nam došli.
Dok su uzlazili u prvi kat, govorila je Suzi:
- Vi zacijelo niste ni oka stisnuli. A tako je rano. Sad ćemo popiti čaj, a onda da se ispavate.
Kad su muž i žena bili sami u svojoj sobi, ispričao joj je on najprije o svojim uzaludnim nastojanjima u Ljubljani.
- A ova iz Hernalsa? - prekine ga već na početku Suzi.
- Samo čekaj.
Desperirao je tumarajući Tivolijem i više neg jedamput pomišljao, kako bi bilo najbolje da se objesi na ovu ili onu granu, koje su štrljile nad njegovom glavom. Ali poslije u baru, kad je vidio Juanitu s onim dražesnim licem i temperamentnim nogama, pala mu je na pamet spasonosna ideja. Sjetio se savjeta, što mu ga je dao advokat. I plan je bio gotov.
Juanita de la Redondela pretvorit će se u Suzi Sobotnik i intervenirat će kod nepodmitljivog istražnog suca, koji ne pozna ni jedne ni druge. Hazarderska ideja, ali što mu drugo preostaje? Ili - ili.
Oko osam sati odvezao se Sobotnik u Zagreb. Oko deset sjedile su obe Bečkinje u parku iza dvorca i obrađivale naumljeni plan. Oko jedan pozvala je Suzi telefonski Zagreb, stan dra Bele Balaška, 38-92.
Kad se Bela javio, držala je Juanita slušalicu i zapitala njemački:
- Je li tamo dr. Balaško?
- Jest, ovdje sam. Molim, tko tamo.
- Suzi Sobotnik.
- Ljubim ruke, milostiva gospođo, u čemu vas mogu poslužiti? - umekša se njegov ton u aparatu. - Po svoj mu je prilici u podsvijesti vibrirao patos advokata: - "Melanholična bečka ljepotica... prsi kao u konfirmande..."
- Ja bih vrlo rado s vama govorila. Je li to moguće? - pitala je toplim bečkim žargonom Juanita.
- Molim, molim. Kad god želite.
- Gdje vas mogu naći? Ja ne bih htjela u uredu, - trilirao je Hernals.
- Ni ja, - odgovarao je Bela.
- U kakvu javnom lokalu možda vam je također neugodno?
- Hm, znate, stvar je delikatna, - mučio se Bela.
- Ja bih došla rado k vama, ali ne bi li to bilo napadno? rastezala je svoje meke tonove melankolična konfirmanda.
- Moj je stan u velikoj kući i napučenoj ulici, tu ne upada u oči ničiji dolazak ni odlazak.
- Dobro, - prihvati Juanita, - jedan dan slijedeće nedjelje najavit ću se telefonski. Ne srdite se na me?
- Ni najmanje, milostiva gospođo. Bit će mi vrlo drago, ako vam mogu biti na usluzi.
- Onda do viđenja.
- Do viđenja.
Već po načinu, kako je mala telefonirala, vidjela je Suzi, da će ona odigrati savršeno svoju ulogu. U njezinu je glasu bilo neobično mnogo dražesti i primamljivosti, a svaka replika u dijalogu bila je rafinirana kvačica.
Kad je malo kasnije telefonirao Sobotnik i najavio, da će doći posljednjim vlakom, neka mu pošalju auto na kolodvor, rekla mu je Suzi:
- Nisi mogao naći spretnijeg stvora. Da si je samo čuo, jednostavno genijalno! Za osam dana bit će ona više ja, nego ja sama.
Sobotnik odgovori:
- Za svakoga, samo ne za mene.
Poslije podne sjedile su obe Bečkinje u parku kraj ribnjaka, iza koga je prskao visok vodoskok i nostalgično fantazirale o gradu, gdje su se rodile. Jedna kao kći siromašnog hausmajstora negdje tamo u Kalvarienberggasse, u blizini Sv. Bartolomeja, a druga iz bogate tvorničarske familije, iz jednog prvog kata u Wohllebengasse, na Wiedenu.
I povjeravale se jedna drugoj.
Jednu je otac izbacio iz kuće, kad joj je bilo 15 godina, jer se noću kradomice izvukla iz kreveta i pošla k Gschwandneru ili Stahlenhneru, da se dvaput zavrti sa svojim dečkom, a drugoj je njezin kupio, kad se udavala, ovo lijepo zagorsko imanje, gdje će se sada njen muž, ako se izvuče iz škripca, zakloniti s njom zajedno.
- Otići iz Beča znači ostaviti svoju sreću, - govorio je Hernals.
- Ah da, tamo je najljepše, - uzdisala je Wieden.
U taj čas izađe iz obližnjeg grma od ribizla velik kos, u svojoj svijetloj i crnoj paradi kao elegantan gospodin u fraku.
- Kako je lijep! - usklikne Juanita.
- Moj vjerni popodnevni flirt, - reče Suzi. - Znate, da je ljubomoran na moga muža. Ne dolazi nikad, kad on sjedi ovdje kraj mene. Ali čim on ode, odmah je tu.
- Čini se, da na me nije ljubomoran, - prihvati Juanita.
- Da čini se, - potvrdi Suzi i nastavi sa smiješkom: - Zna da mu vi niste konkurentkinja.
Tako je tekao razgovor sve do večeri. Sad ovaj ili onaj motiv ili upadica prekinuli su glavni tok njihova govora, ali one su se odmah opet navratile na nj. Reminiscencije iz prošlosti, sad vesele sad tužne, vezane uz draga mjesta, iskrsavale su pred njima. Čudna jedna smjesa drastike, u kojoj se je razvijao život curice iz suterena i otmjene jednoličnosti gospođice odgojene u "Sacre Coeuru".
Ovamo avantire po dornbachskim i grinzingaskim krčmicama, gdje se toči "Heuriger", pjeva i jodla i pleše stari valcer, i gdje ju je jedne večeri našao neki agent i angažirao kao girl za veliku reviju u "Apolu", a tamo izleti automobilom u Rodaun, gdje se večeravalo kod Stelcera ili gore na Kobenzl, odakle se vidi kako bliješti noćni Beč. I Bože moj, svuda ljubav. Ona, Elza Miller, i nije ništa drugo radila, nego ljubila. Od djetinjstva još. Koliko njih i kako se sve zovu, ne zna ni sama. Ali to je nuzgredno. Glavno je ljubav. A Suzi je upoznala samo jednoga. Flirtala je tu i tamo s ovim ili onim, u pauzama između dva plesa, na dinerima kod prijateljica ili u dobrotvornim komiteima, ali voljela je samo svoga muža.
- Pa dobro je i tako, gospođo Suzi, - reče Juanita, - pa nek je samo i jedan: glavno je ljubav.
Poslije malo došao je i Sobotnik. One mu pođoše ususret. On im je pokazivao izdaleka bocu, umotanu u crveni satinirani papir, kao da je uzeta u apoteci.
- Što je to? - upita Suzi.
- Oksigen. - Onaj advokatski idiot rekao je dru Balašku, da imaš zlatne kose.
Onda se okrene Juaniti:
- Ne preostaje vam drugo, nego da se i vi pozlatite.
Juanita se nasmije:
- Drage volje. Sad i onako ne moram da izgledam, kao da sam iz Andaluzije.

*

Poslije desetak dana sjedila je Juanita u momačkom stanu Bele Balaška, u biedermajerskom altfaterštulu, na čijem je naslonu stala prebačena skupocjena modra lisica, koju joj je posudila Suzi. Bila je odjevena u jednostavnoj crnoj toaleti s dugim izreskom na prsima, a pod tokom virila su joj dva-tri čuperka zlatne kose. Na jednoj ruci nekoliko modernih narukvica, koje su kod svake geste zakuckale.
Bela je sjedio prema njoj s leđima prema svijetlu, tako da je mogao vidjeti i najmanje pore na njezinu licu. Imao je na sebi sivi sako bez prsluka, malu papillon-kravatu i košulju od oksforda. Njegov crni Henri Quatre bio je skrupulozno postrižen, ni jedna dlačica nije stršila u stranu.
Bilo je oko šest popodne.
- Srela sam dva gospodina na stubama, - reče Juanita sjedajući na fotelj. - Ne bih htjela...
- Ne bojte se, milostiva gospođo, - umirivaše je Bela. To su dva brata, što stanuju gore nada mnom sa svojom majkom. Oba su trgovački putnici.
- Znate, ne bih htjela da moj muž ikad sazna, da sam amo dolazila...
- Ne vjerujem, da je to moguće. Ali kad bi i saznao, vaš je dolazak k meni imao najnedužniju svrhu.
- Pa i jest, - reče Juanita s uvjerenjem.
Nastade mala pauza. Juanita je sjedila malko pognuto naprijed, s rukama na ručkama od fotelja i s naprvo ispruženim nogama.
Bela je sa sekundama svoga pogleda kritizirao sad ovaj sad ovaj detalj tog ženskog stvora pred sobom. Čim je više na njoj otkrivao, tim se više iznenađivao što je ona tu, u njegovu stanu, sama s njim. Tako rekući na dohvatu njegove ruke.
Međutim da sakrije svoja opažanja i svoje misli, reče:
- Vi ste, milostiva gospođo, htjeli sa mnom govoriti u stvari vašega muža.
- Jest, - izusti ona polako, gledajući vrhove svojih cipela od zmijske kože. - Htjela bih znati, šta će biti s njim.
- Slučaj je vrlo težak. - pogleda je Bela u oči, koje su širokim pogledom iščekivale šta će on reći. - Jest, neobično težak. Ja bih morao u najkraće vrijeme izdati uhidbeni nalog.
Juanita krikne i baci se u naslonjač. Trepavice su joj u tren bile pune suza, a ruka je drhtala tražeći rupčić.
- Nije moguće! - reče i prijeđe rupcem preko očiju.
- Žao mi je, - prihvati Bela. - Ja sam stvar proučio i pomnjivo ispitao.
- On nije kriv, - zavapi Juanita, kao da je upućena u tančine čitave afere. - On nije kriv!
- Moglo bi tako i izgledati, - reče Bela otežući, - onima, koji ne bi znali, da se u banci nije ništa događalo bez njegova znanja. Ali...
- O mnogočemu on nije imao pojma, - energično se uspravi Juanita, - on je bio žrtva...
- Čija?
- Čija, čija, - ugrije se ona, - šta ja znam čija. Još su tu dva tri, čovjeka, za koje vi znate bolje, nego ja.
- Kakva dva, tri čovjeka? - opet zapita Bela i prevrne začas svoju memoriju, ne bi li našao te ljude.
Sad se Juanita digne:
- Šta pitate mene? - reče jakim tonom. - Zar sam ja sudac istražitelj?
Onda, kao da joj se pričinilo, da je otišla u tonu predaleko i da će čitav razgovor zaći u čisto stvarnu i hladnu diskusiju, koja bi mogla presjeći sve prelaze, nadoda s bolnim tremoliranjem:
- Ako se vi stavljate na takvo stajalište, onda smo propali.
I sjede ujedan klupski fotelj iza njegovih leđa. Bela se digne i priđe polako k njoj. Sad je spustila glavu na lakat i jecala.
- Nemojte plakati, - reče on blago i primi njezinu ruku, što joj je ležala u krilu.
Ona je to pustila i klonula rukom, koja je ležala u njegovoj kao mrtva bijela ptica.
- Nemojte plakati, - ponovi on.
- Ja moram plakati, - reče ona dignuvši glavu, pogleda ga suznim pogledom i izvuče svoju ruku iz njegove. - Šaljete mi muža u tamnicu, pa bi valjda htjeli da se smijem!
Beli je očito bilo žao te žene. Nije rekao ništa, samo je, stojeći nad njom, gledao u njezin zatiljak.
- Volite li vašega muža? - upita on iznenada.
Sad se Juanita uspravi, pogleda mu ravno u oči.
- Mnogo? - nastavi on s pitanjem.
- Spasite ga! - reče ona polako. A onda dvije tri sekunde za tim još polaganije:
- Spasite ga!
Bela ne reče ništa, samo slegne ramenima, odalji malko ruke od tijela i spusti ih opet naglo natrag uz bedra.
- Vi možete ako hoćete! - nastavi ona. - U svakoj takvoj aferi ima uvijek neki izlaz. Vi ste pametni, pa ćete ga naći. Budite dobri, spasite ga. I mene s njim.
Njezin je glas drhtao kao molitva. Bela pomisli na izlaz, koji je već davno i sam tražio, ali nije nalazio.
Ipak reče:
- Mislit ću još o svemu. Ako se ikako nađe kakva mogućnost...
- Ne, ne, - prekine ga ona, - obećajte mi, da ćete ga izbaviti. Obećajte mi odmah. Jer ja znam, ako izađem odavle bez vašeg obećanja, da je sve propalo. Kad me više ne budete imali pred sobom, opet ćete postati onaj kruti čovjek zakona...
- Ja vam obećajem, - stavi Bela ruku visoko na prsi ispod svog Henri Quatre, - da ću, ako mi ne uspije naći izlaza, zamoliti predsjednika, da mi oduzme ovu stvar.
Sad je Juanita osjetila, da se situacija savija. Valjalo je zahvatiti i s druge strane. Još malo i iz svega toga izaći će prekrasan luk, kao duga.
I prihvati temperamentno:
- Ne, ne, to nipošto. Vi nas ne smijete ostaviti.
- Drugi će možda biti manje skrupulozan.
Juanita stisne trepavice i pogleda ga malim pogledom s dražesnim, koketnim smiješkom:
- I vi ste kadri, da se sa mnom igrate Poncija Pilata!
Na to skine hitrom gestom toku s glave i reče:
- Uh, što je vruće!
Kao zlatni vodopad rasuše se njezine kose oko glave. Bela je brisao znoj sa čela.
- Mogu li dobiti čašu vode? - zapita ona.
Dok je Bela bio vani, ona se je malko retuširala. On se vratio u času, kad je prelazila ružom preko usana.
- Zar već odlazite? - upita.
- Pa mi ćemo se doskora opet vidjeti. Kad se stvar svrši, doći ćete valjda k nama u Zagorje - reče ona koketno.
- Ali ako se stvar ne svrši? - prihvati on njezin ton.
- Onda ću ja doći k vama.
- Nastojat ćemo da se svrši, - nasmiješi se galantno Bela. I ohrabren iznenadnom ležernošću njihova razgovora, nadoda:
- Ostanite još malo.
- Dok telefoniram. Hoćete li mi dopustiti?
- Samo izvolite. Trebate li knjigu.
- Molim, zovnite vi interurban. Ja ne znam hrvatski.
Ona mu reče broj i mjesto.
- Ovdje Suzi, - telefonirala je ona. - Jest, ja sam. Još sam u Zagrebu. Ah, srce, ovo i ono. Zabrbljala sam se kod Irene. Još sam tu. Ona drži, da će stvar ići. Auto me čeka kod "Gradskog podruma". Jest donijet ću. I "Novosti" i "Jutarnji". Jest. Ne boj se, ne će me nitko odnijeti. Servus.
Kad je spustila slušalicu, reče Beli:
- Moj je muž ljubomoran kao kakav orijentalac.
- Na njegovu bih mjestu bio i ja.
- Pa i vi ste orijentalac! - nasmiješi se Juanita.
- Ja sam štaviše ljubomoran, iako nisam na njegovu mjestu, - raskuraži se Bela.
- Bježim, bježim, - reče Juanita prebacujući lisicu preko pleća, - inače će u vama kavalir kompromitirati suca istražitelja.
I poleti prema izlazu, koji joj Bela otvori. Najednom se ustavi. Pogleda ga punim, svijetlim pogledom, u koji je ležeran posmijeh urezao fasciniran izraz. I pruži mu ruku:
- Nadam se, da ćete mi ostati prijateljem?
- To je i moja želja, - reče Bela uzevši njezinu ruku i poljubi je dugim dodirom usana.
Prije nego li je zaokružio poljubac, ona istrgne ruku i hitro izađe.

*

Još iste noći do u rano jutro pregledao je sudac istražitelj Bela Balaško sve akte u poslu Industrijalne Banke. Prevrtao je, pregledavao, konfrontirao, bilježio, čitao, pa opet čitao, izlučivao, pa opet umetao. I sve to jedamput, i drugi put i treći. Zatrčavao se fanatično prema izlazu iz toga labirinta u želji da se ne prekine nit, koju mu je popodne pružila ona dražesna Ariadna. Na momente mu se pričinjalo kako je sve to uzaludan posao i kako se tu ne da ništa učiniti. Više nego jedamput bacio je spise u stranu i pregorio sve odlučivši, da prepusti sve svome udesu.
Ali onda je pomislio, da će ta žena opet doći k njemu sa svojim molbama i suzama i sjajnim očima. Doći će i otići, a da se više nikad ne vrati. U svim svojim katastrofama i poniženjima ne će vidjeti, nego samo jednog neprijatelja, samo jednog čovjeka, koji ju je mogao spasiti, a nije htio: a to je on.
Kako bi bilo lijepo, kad bi mogao još sutra telefonirati:
- Gospođo Suzi, spavajte mirno. Sve će biti dobro. Ima jedan izlaz.
A njezin glas sa svojim zvučnim registrima i mekanim kadencama miluje kroz slušalicu njegovo lice:
- Jesam li vam ja rekla, da ima izlaza. Znala sam odmah, da ste mi prijatelj. Dođite, da vam se zahvalim. Dođite odmah.
Kad je legao u postelju, pokušavao je da kombinira, kako bi sastavio konačni akt, u kojemu bi isključio i namjeru i dolus i svaku drugu krivicu. Običan slučaj jedne force majeure, koja se nije mogla predvidjeti. Sveopća kriza. Sticaj okolnosti. Osiromašenje pijace. Ali poslovi su vođeni korektno. Ni jedna para nije otišla kamo nije trebalo. Poduzeća su zatajila samo iz vanjskih uzroka. Ovdje štrajk, ondje enormno povećanje carina, tu katastrofalna poplava, ondje slom franka. Sve se urotilo, čitava bujica nedaća i neprilika, pa uzaludno je bilo išta pokušavati da se stvar spasi. Pa i to se pokušalo špekulacijama na burzi. No i te su izdale. Ali stradale su tu stotine i stotine malih ulagača i veliki vjerovnici, oštećene su banke i poduzeća. Jest. A nije li stradao i sam generalni direktor? Sav njegov imetak bio je uložen u banku. On nije spasio ni pare, a da je htio, mogao je. Ali on i danas živi kao velik gospodin s dvorcem i automobilima? Jest. Samo to je miraz njegove žene (i ovdje začuje Bela ponovo registre i kadence njezina glasa, tako da su i njegove misli podvostručile svoj intenzitet), dvorac je njezin, auto je njezin. Sobotnik je siromah. Ako tko u to sumnja, to se da ispitati i utvrditi. Dokazi moraju biti tu. I još koješta.
Kad je svršio, opet je počinjao. Samo nije dovršio. Negdje u polovici svladao ga san.
Drugi dan oko deset sati zvao je na telefon gospođu Sobotnik. Sudac istražitelj želi s njom razgovarati. Juanita je uzela slušalicu. Suzi je uzbuđena stajala kraj nje.
Trebaju mu neki dokumenti. Kupoprodajni ugovor o imanju u Zagorju. Eventualno i dokaz, da je automobil njezin, ako je njezin. Sobotnik je doduše stavio sudu sve svoje pokretnine na raspolaganje, ali ne smije pasti sumnja, da je išta prenio na nju.
Juanita je odgovarala poduprta svojom suflezom. Otac je kupio imanje, dvorac i auto. Dokumenti su kod nje. Ako hoće, donijet će mu sutra i originale i prepise.
- Molim, još danas, ako je moguće.
- Pa dobro, dragi doktore, danas. Popodne ću biti kod vas kao i jučer, - zacvrkutaše registri.
Belu je sada spopala samo jedna želja: da joj kad dođe, može reći bar nešto, što bi izgledalo kao nada u konačni uspjeh.
Otišao je k predsjedniku s aktima i razložio mu čitavu stvar od početka do kraja.
Ipak: ne izgleda sve onako, kako mu se činilo ispočetka. Ipak: možda i nema povoda da se itko progoni. Ipak: nisu krivi pojedinci, nego izvanji utjecaji, kojima se nije bilo moguće othrvati.
Predsjedniku nije bio neugodan taj uzmak suca istražitelja. S više strana, i vrlo uplivnih, htjelo se izbjeći procesu. Ali je ipak ostao začuđen, kad je čuo što govori Bela, koji je do jučer držao tu aferu oštrim zubima kao buldog svoju kost.
- Ja ću sutra ostaviti na stranu sav posao, - reče on, - i razložit ćete mi stvar potanko, s aktima u ruci. Moramo se napokon odlučiti.
Juanita je popodne ušla u Belinu sobu kao svjež, mirisan vjetar. Nasmijana i parfimirana, u lakoj svijetloj, stilskoj haljini s volanima, pod širokim florentinom. Sjela je opet u onaj bidermajerski naslonjač.
Bela pomisli: - Motiv iz "Dreimäderlhausa". I reče:
- Čudnovato. Danas ste mlađi, nego jučer!
Juaniti se svidio kompliment:
- To je vaša zasluga, - reče ona, - uistinu, danas se i osjećam mlađa, nego jučer.
Međutim mu je pružila dokumente, čula od njega kako se on nada, da će naći nekakav modus, da se stvar povoljno riješi i izjavila kako ima posla, pa mora ići.
Bela ju je pokušao ustaviti. Ali ne, ide. Ima rendes s mužem, koji večeras ostaje u Zagrebu. Nekakva poslovna večera ili nešta slično. On bi htio bilo kako da spasi i poduzeće. Ali njoj je glavno da ona spasi njega.
I već su se držali za ruku, kad se ona najedamput dosjeti:
- Vidite, - reče, - ako nemate večeras kakve druge obveze, mogli bi me malo ispratiti. Ne doduše do kuće, ali do jedne štacije na zagorskoj pruzi. Odatle možete onda vlakom u Zagreb.
Henri Quatre se raširio od zadovoljnog iznenađenja kao morski jež na suncu.
- Pričekajte me oko devet, - nadoda ona, - na posljednjoj štaciji tramvaja u Černomercu. Tu ću vas uzeti u auto.
Na to još jedan pogled ispod florentinca. Pa posmijeh. I nestade je.

*

Između deset i jedanaest sati iste večeri na šestoj ili sedmoj štaciji zagorske pruge, u zagušljivoj, mračnoj, praznoj čekaonici sjedi u jednom ćošku Bela i čeka na vlak u Zagreb. Bit će skoro četvrt sata, što ga je Juanita de la Redondela, ili kako je on mislio, Suzi Sobotnik iskrcala tu iz svoga auta. Ostao je sam na milost i nemilost voznoga reda, koji ne bilježi brze vlakove ili eksprese.
Tek onda, kad je auto odjurio, zapitao se on, hoće li ili ne će u to doba biti veze sa Zagrebom. Otišao je na peron, gdje nije gorjelo nikakvo svijetlo. Zavirio kroz staklena vrata u ured glavara, ali tamo je stajao na podu samo željezničarski fenjer, čiji je fitilj već dogorijevao.
On pokuša otvoriti vrata. Ali bila su zaključana. Vrati se i stupi na tračnice. Pogleda gore i dolje. Nigdje ni žive duše. Da mu je bar nekoga zapitati, kad ide vlak u Zagreb.
Ta briga oko povratka i tjeskoba osamljenosti na tom mjestu učiniše, da je Bela potpuno zaboravio na dojmove svoje noćne ekskurzije s lijepom gospođom. Još se jače uzbrinuo, kad je opazio, da su oblaci zastrli zvijezde, da munje sve to češće i jače sjeckaju horizont, i da se negdje iz daljine valja grmljavina.
Na sreću čekaonica je bila otvorena. Ako počne nevrijeme, zna bar gdje će se zakloniti. Munja mu je pokazala drvene klupe naokolo, na koje bi se, eventualno, mogao i poleći, ako zadrijema.
Kod jednog bljeska opazi i nekakav oglas na zidu. Bit će to valjda vozni red. Bela nije bio pušač, ali je nosio uvijek šibice sa sobom. On zapali šibicu i pretraži vozni red: odozdo gore i odozgo dolje. Prvi vlak, koji polazi odatle u Zagreb: 6.09. Kako je šibica dogorijevala, mislio je da se možda prevario. Pa zapali drugu. Ali i ovaj put pročita 6.09.
Šta sada?
Vani su munje sve više bljeskale i pojačavala se grmljavina. Bilo mu je vruće. Prosuo mu se znoj po čelu, za vratom, ispod košulje.
Stao je sama sebe koriti, što je bio tako glup pa pristao na tu vožnju, a nije se prije informirao za vozni red. Pa i ona, Suzi, znala je zacijelo, da vlakovi u to doba ne voze. Gotovo se rasrdio i na nju.
Ali onda mu negdje pod vjeđama iskoči florentinac, a pod florentincem posmijeh lepršav kao dvije rumene tračice. I nije se više srdio na nju.
Sad mu padne na pamet: možda ide koji vlak iz Zagreba. On će se odvesti u Varaždin i odmah će natrag. Radije provesti noć u vlaku, gdje će se komotno izvaliti, nego ovdje u toj smrdljivoj čekaonici.
Ponovno zapali šibicu. Ponovno prođe s njom preko voznog reda. Slijedeći vlak iz Zagreba dolazi u 6. 41. Ne preostaje drugo, nego prenoćiti ovdje na ovim klupama.
Baš mu je trebalo sve to. Čitava je noć pred njim. Da ga samo tkogod vidi u toj situaciji. Njegov predsjednik na primjer. Ili koji od kolega. Oni na primjer, koji ga nisu podnosili. Ili advokat, ona banda. On ga je i naveo na to. S onim svojim škiljavim deklamacijama: sentimentalna bečka ljepota, altgoldbrokat, fine ruke kao elfenbajn...
Sad se Bela malo pomakne na tvrdoj klupi i postavi se nekako komotnije, uz ručku, u kut. Kraj uha mu zazuji komarac, ali on je već slušao tanko, sitno, hitro Juanitino brbljanje, i nije mario za onaj zuj.
- Dođite, dođite, - klicala je večeras u Černomercu praveći mu mjesta u autu i povlačeći se na drugu stranu. - Oprostite, malo ste morali čekati, ali nisam mogla prije. Sad je sve u redu. Sad sam tu.
On je podigao njezinu ruku na svoja usta. Ona je naglo odvuče. Nasmije se i zapjevucka:
- To me škaklja. Dan danas su svi muškarci obrijani, pa nismo naučene na bradu.
Sad on počne da iskonstruira čitavu avanturu. Da premeće i klasificira sve detalje, da izmjeri koliko je došao naprijed, da izračuna što će biti sutra, kad se s njom opet sastane, a što prekosutra.
Negdje na vratu, međutim, ubo ga je komarac. On je samo instinktivno digao ruku i počešao se, ali nije imao svijesti o toj kretnji. Upravo u taj mah sagibao se, da vidi ispod florentinca njezino lice. Tako lijepa nije bila još nijedna žena, s kojom je on imao kakav odnos.
On je segnuo za njezinom rukom.
- Nemojte, - rekla je ona, - u ogledalu nad sobom šofer vidi sve, što se ovdje događa.
- Da nema svijetla, ne bi vidio, - rekao je on.
- Ali jer ga ima, vidi, - prihvati ona. Zacerekala se, kao da mu se ruga.
Pritom je podigla glavu, električna je lampica s krova kupeja zaigrala svojim refleksom na mokrim njezinim zubima i osvijetlila joj pune, libidonozne, pod afektiranom krivuljom usana.
Bela se opet pogrebe po vratu. I prebaci nogu preko noge. I nastavi s reminiscencijama.
Najedamput je digla šešir s glave kao ono jučer kod njega. Kosa se prosula kao vatromet u zraku. Osjetio je njezin miris. Pogledao je sprijeda na šoferova leđa. I pomislio, kako je u željeznici mnogo ljepše. Mašinist je tamo daleko i nema ogledala nad sobom. On bi, da je u vagonu, uturio svih svojih deset prsta u onaj vatromet.
Ona je nešto govorila. Počela opet o aferi svoga muža. Spominjala one dokumente što ih je popodne donijela. Pitala nešto. I još nešto.
Odgovarao je, ne mareći da odgovara. Čitava ta afera nije ga u taj čas ništa zanimala i nastojao je, da se što prije prede preko nje. Sutra je odlučan dan, kad će on referirati predsjedniku. Sutra će stvar krenuti odlučnim putem.
- Ja se mogu zakleti, da moj muž nije ni najmanje kriv, - repetirala je ona svoj psalam.
Da je generalni direktor Sobotnik upropastio trista banaka, izgledao bi Beli u taj trenutak nedužan kao novorođenče.
- I meni izgleda, da je tako, - potvrdio je on.
Ona je na to stavila naglo svoju ruku na njegovu:
- Već ste se i vi uvjerili?
On je pokrio njezinu ruku svojom:
- To nije bilo lako.
Ona je za nekoliko minuta ostavila svoju ruku među njegovima. I rekla:
- Ovo je svijetlo tako sekantno. Hoćete li da ga ugasim.
On je jače pritisnuo njezinu ruku:
- Onda vas ne ću vidjeti, - rekao je s jezuitskom galanterijom, a u duši joj je bio zahvalan za ideju.
- Pa valjda imate pred očima moju sliku i bez svijetla, - pogledala ga je koketno, nasmiješila se, istrgla ruku i zatvorila kontakt.
Kod tih misli vidje Bela jasno Juanitu u svojoj fantaziji. Nije ni osjetio komarca, koji je u taj čas ispod uha vampirski sisao njegovu krv. Ruka mu se diže spontano i pređe nervozno preko ubodena mjesta. Upravo je spominjao onaj čas, kad je bio podigao ruku, stavio je iza njezinih leđa i približio se njezinu licu u namjeri, da je poljubi. Ona je zaokrenula glavu na drugu stranu i stavila u obrani ruku na njegov Henri Quatre.
- Ne, nemojte.
- Samo jedamput.
- Kad stavite aferu Industrijalne Banke ad akta, - onda.
A on je dohvatio njezine prste i posuo ih poljupcima, i ruku i puls, pa sve do lakta.
- Doktore, šta radite? - otimala se ona. - Ako tako nastavite, otvorit ću svijetlo.
Kad ju je pustio, zapitala je šofera kroz cijev:
- Ima li još dugo do stanice?
On je čuo jasno, kako je cijev dahnula:
- Još deset, dvadeset minuta.
- Znate, gospođo Suzi, šta ću vam reći, - govorio je on, - mene je onaj vaš iznenadni dolazak u moju kuću, u moj posao, jako smutio. Sve se bojim, da sam vas vrlo zavolio. Ali vidim, da se sa mnom igrate. Vama je glavno, da ja izbavim vašega muža. A pritom ne pomišljate, da mene možete dvostruko upropastiti.
- Kako to? - upitala je ona.
- Ako se ogriješim o svoju dužnost, to je prvo, a drugo, ako se u vas zaljubim.
Ona ga onda pogladi po ruci, kao kad se umiruje malo dijete. I reče:
- Sve to nije tako tragično. Malo prije ste rekli sami, kako i vi vidite, da je moj muž nedužan. A da se u me zaljubite, to nije za mene ništa novo. Niste vi prvi ni posljednji. A po svoj prilici nisam ni ja za vas ni prva ni posljednja.
Juanita je to govorila hitro, utanjivajući glas, savršenim glissandom.
- Ali ako vas ja zavolim, - govorio je Bela dršćući glasom kod svakoga "a" u svojoj izreci, - onda bih htio, da i vi budete malo drukčija prema meni.
- To bi svaki htio, - odgovori ona. - Samo, kud bi onda mi žene došle, kad bi morale na sve reagirati. Premda...
Tu je zašutjela.
On je bio vrlo radoznao na ono, što nije izgovorila. I rekao je:
- Premda?
- Mi žene reagiramo uvijek, - nastavi ona, - ali vi ste muškarci osjetljivi samo za najgrublje iskaze. Pa i čekate samo najgrublje. Tako mimoilazite ono najljepše, što vam jedna žena može dati.
Onda je malo stala i uzdahnula:
- Ah, bogzna, da l' vi to možete razumjeti?
Na to su oboje zašutjeli. On bi bio najvolio, da je može primiti i poljubiti, ali njezine su riječi potpuno slomile njegovu agresivnost. Ona je zatvorenih usta pjevala tiho nekakav bečki motiv. Auto je nemirno poskakivao.
Najedamput se ustavi auto.
Pjesma se prekine, a u isti čas osjeti on oko vrata njezinu ruku i njezine usne na svojima. To je potrajalo sekundu. Odmah zatim otvorila se vratašca i šofer reče grubim glasom:
- Milostiva, stanica je tu.
Sad tek dođe Bela k sebi od svog fantaziranja. Opazi, da leži na klupi, na ručki i da mu je vrat ukočen, kao da je i on dio te klupe. Začuje oko uha sitno zvrndanje komarca i osjeti, da je po rukama i licu sav izboden. I uspravi se tarući dlanom izbodena mjesta. Vani je još uvijek mrak. Kiša je prestala, samo pomalo sijeva, bez grmljavine. On se protegne, zijevne dva puta, zapali šibicu, pogleda na uru i legne opet na klupu samo na drugu ručku.
I tako je zaspao. Probudio se, kad su došli prvi putnici u čekaonicu: Nekoliko seljakanja s nešto bučne dječurlije. Sunce je već davno bilo izašlo.
Izvadio je džepni češalj, uredio njime poremećenu frizuru i svoj Henri Quatre. Pa izašao na peron.

*

Prošlo je nekoliko nedjelja, a Juanita se nije više sastala s Belom. Odmah slijedeći dan nakon one noći telefonirala mu je, da joj nije dobro. U postelji je. Temperatura. Pozvali su i liječnika. Drugi dan poslije toga: reumatična upala zglobova. Artritis deformans. Liječnik preporuča tople kupelji.
Ali ona ne ide nikamo, dok ne zna, što je s njezinim mužem. Žao joj je, što ne vidi njega, Belu, i htjela bi da dođe jedamput van. Ako se desi prigoda, javit će mu.
Ali prigoda se nije dešavala. Muž je uvijek kod kuće. Temperatura ne popušta. Doduše ne osjeća se zlo, nema ni boli. Samo se hrani aspirinima i salicilima.
Rad bi već otišla u kupke. U Baden, gdje su joj i roditelji u ovaj čas. Samo kad bi već stvar konačno svršila. Ona mu je tako harna za sve, što je učinio za njih.
On to ne zna, ali ona ga i voli nešto malo. Možda i više, nego nešto malo. Vrlo često misli na nj. Usprkos temperaturi.
Jedan dan mu je i pjevala kroz telefon nekoliko taktova one pjesme iz automobila. Usprkos aspirina i salicila, što ih je imala u sebi.
Tako je to išlo dan na dan. Nekoliko nedjelja.
Bela je živio od onih razgovora i očekivanja. Opijao se kadencama i glissandima, koje je Juanita cvrkutala kroz telefon.
Napokon je došla i abolicija procesa. Nije bilo mjesta optužbi ni progonu. Sve dakle: ad akta.
Bela je odmah javio to u Zagorje.
A Juanita i Suzi grlile se i klicale kod spuštene slušalice s očima punim suza.
Uzalud je Bela čekao, da netko nastavi razgovor: čuo je samo neke krikove i smijanje, ali nije ništa razumio.
Kad je navečer došao kući, našao je ogroman buket crvenih ruža i jedno pismo, u kome nije bilo ništa drugo, nego nekoliko taktova one bečke pjesme iz auta.
Sutra je telefon javljao:
Odlazi se u Baden. Na jedan mjesec, na dva, a možda i tri. Valja se pripraviti za zimu. Valja ozdraviti. Ispraviti zglobove. Za tango. Za prvi tango s njim.
Putovat će automobilom. Ne će se ni svraćati više u Zagreb. Ne će se tako više ni vidjeti. Sve do zime.
Pa naravno da će mu pisati. Ne bogzna šta, ni kakve duge listove. To se nikad ne čini. Pisma nisu kao riječi, za koje trebaju svjedoci. Pisma prolaze kroz toliko ruku prije, nego dođu u prave. A i u pravima nisu zaštićena od tuđeg oka. Najbolje dakle: nikakva pisma. Ali zato: karte. S dvije tri indiferentne riječi. Katkad možda i s notama: onako dva tri takta iz kakve poznate pjesme.
Nek se ne žalosti. Možda je bolje, što je sve to prekinuto. Svakako je bolje. I ljepše. Ona bi ga mogla i voljeti. Kad je sve tako. Bez skrupula. Daljina je najbolje mjerilo za prave osjećaje. Strast onda ne sudjeluje. Strast zavodi, vara, laže, preobraća, razobličuje. Časovi strasti nisu nikad časovi ljubavi. Strast je u krvi, u mozgu, u nervima, u mesu, u materiji. Ljubav nije u materiji. I tako dalje, i tako slično, kako je to valjda negdje čula ili čitala ili iz kakvog pisma naučila, skandirala je Juanita de la Redondela u aparat.
Bela je samo slušao i opajao se više onim glasom, nego riječima. Nekada je i on držao, da je tako, ali mislio je sada, sve to nije tako. Ipak nije protivuriječio. Neka samo ona misli, da je tako. I molio je:
- Pošaljite mi vašu sliku. Ako je ikako moguće u onoj haljini i florentincu, kako je bila obučena onda, kad se s njim vozila.
Razumije se, da će dobiti i sliku. Baš onakvu, kako želi. A sada do viđenja. Hvala mu još jedamput. I nek joj oprosti. Na čemu - pita. Pa na koječemu. Uvijek ima čovjek, da nekomu nešto oprosti.
Ne, ne, ne smije joj pisati u stan, ako već piše. Ni karte. Može: poste restante. Wien, Postamt IX. Schwarzspaniergasse. Pod imenom: Juanita de la Redondela. Jest, to je španjolsko ime. Zašto baš na to ime? Pa tako. Kaprisa. Spleen. Lijepo zvuči: Juanita de la Redondela. A sad još jedamput: Addio. Au revoir. Leben sie wohl!
Kad je Juanita stavila slušalicu na aparat, vidjela je gospođa Suzi, da ona ima suze u očima. Ona joj prebaci ruku oko ramena i reče:
- Mi smo bili okrutni s vama, Juanita.
- Ah, šta, - odgovori Juanita, - nije to prvi put, što se rastajem s nekim koga volim.
- Zbilja ste ga zavoljeli? - upita Suzi.
- Onako, malo, - nasmije se kroz suze Juanita.
- Pa možda se ipak nekad negdje sastanete?
- Usprkos svega? Ne, ne, nije moguće. To i jest ono, što mi je žao. Sve što je god bilo među nama, sve je bila laž. Počevši od imena i kose, pa sve do aspirina i salicila.
Onda se snuždi, s novim suzama među trepavicama i reče s mnogo žalbe:
- Samo jedna stvar nije bila laž: onaj poljubac u automobilu.
Slijedećeg jutra odmah nakon izlaska sunca, vozile se autom put Beča Suzi i Juanita.
Suzi je išla k roditeljima, gdje će ostati sve do Božića, a Juanita u tvornicu Suzina oca, gdje će biti namještena i postati ponovno mala Elza Miller iz Hernalsa. Nosila je sa sobom bogate darove, garderobu kao kakva primadona i onu modru lisicu, vanredan egzemplar, na kome bi joj zavidjela i mnoga princeza.

*

Na Belinu stolu u njegovu stanu, stajala je u srebrnu okviru velika Juanitina fotografija. Ispod florentinca nasmijane oči i malko zavinuta usta, kao da nešto govore.
Bela katkad jasno čuje šta govore:
- Da se u me zaljubite, to ne bi za me bilo ništa novo.
Ili:
- Ljubav nije u materiji.
Ili:
Pjeva. Jest. Činilo mu se katkad da pjeva. Onaj motiv iz automobila. Prije poljupca.
Pisala mu je, kad je poslala sliku:
- "Stavite je na svoj stol! A ako Vam ikad bude išta krivo na mene: oprostite!"
To je bilo posljednje. Više se nije javljala.
Prolazili su mjeseci, zima se približavala. Od nje ni traga. Bela je samo znao, da je u Beču. I ona i Sobotnik. Čuo je od nekoga, da se uopće ne će više ni vraćati u Zagreb. Da će on zamijeniti tasta u tvornici čokolade. Kad je zatim čitao negdje u novinskim anonsama, da je ono imanje u Zagorju na prodaju, onda je znao, da se je sve svršilo.
Tko zna, s kim će ona te zime zaplesati prvi tango? Tko zna, tko će je pratiti u automobilu i s kim će opet rezonirati, kako ljubav nije u materiji?
Netko drugi će joj reći, kako se u nju zaljubio, a ona će mu odgovoriti:
- Pa to nije ništa novo, gospodine moj.

Jedne večeri u decembru bila su kod njega tri-četiri prijatelja. Dogovarali su se, kako bi bilo dobro da se osnuje "Društvo za promicanje interesa Panevrope". Male taštine i prazne ambicije uvijek nešto izmisle, da se upadljivo plakatiraju.
Taj je slučaj bio i tu. Sve neko diplomatsko kibiciranje. Neko paradiranje s međunarodnim problemima. Flirt s velikim parolama. Lepršale su tu fraze kao: Liga naroda, konferencije ambasadora, mirovni ugovori, reparacione komisije, internacionalne kulturne veze, Youngov plan, arbitraža i mnogo toga još.
Netko je superiorno rastezao: - Brijandizam! - Drugi je opet kao u kakvoj pirueti vrtio: - Kudenovkalerdži! - A treći važno šušljao: - Snouden!
I sve to u Zagrebu, u novoveškoj kućici pekara Balaška, pred fotografijom bivše varijetske balerine Juanite de la Redondela, recte Elze Miller iz Hernalsa. Među tim provincijalnim diletantima svjetske politike bio je naravno i Freddy. To je opet bilo nešto novo, čime se on mogao istaknuti. Opet jedan tip za nešto ekstra.
I kad su već bili pretresli koješta toga, sastavili programe, redigirali pravila, popisali ličnosti, koje će biti pozvane, da sudjeluju, našli jedno pompozno ime, koje će uzeti za predsjednika, opazi Freddy Juanitinu fotografiju. Svidio mu se onaj fini ovalni obraščić i nasred njega dvije pikantne rupice u pravilnom nosu, pa se svaki čas tamo zagledavao i samo čekao priliku, da upita Belu, tko je to.
- Ne smijemo pustiti s vida ni pitanje nacionalnih manjina, - govorio je kao kakav ambasador kakve velike vlasti na kakvoj mirovnoj konferenciji neki mladi advokat s amerikanskim cvikerom.
- To je vrlo važno, - reče Freddy zagledajući se tamo pod florentinski šešir i sjedne za jednu stolicu bliže Belinom pisaćem stolu.
- Stvar je vrlo delikatna, - primijeti neki savjetnik s malko izbočenim zubima i vječno slinavim usnama. - Tu bi mogli doći u konflikt s ministarstvom vanjskih poslova.
- Mi ćemo već prisiliti ministarstvo, da se tim pitanjem pozabavi nešto intenzivnije, - nadoda Freddy i pođe za stolac naprijed.
- Ja mislim, gospodo, - reče Bela, - da ova naša stvar nije ništa drugo, nego neke vrste okupljanje simpatizera u borbi za čovječanska prava i da mi ne možemo usvajati sebi nikakvu posebnu inicijativu.
Na što se začuše protesti sa svih strana:
- Varate se.
- Zašto smo se onda sastali?
U toj se buci približio Freddy tako do stola, da je mogao doseći Juanitinu fotografiju. Uzme je i pogleda. Tko je? Odavle nije. Kako je došla ovamo? Odakle je Bela pozna? Ako je u Zagrebu, on ga mora njoj predstaviti.
Bela je motrio ispod oka, kako se Freddy zanima za njegovu izgubljenu prijateljicu. Odmah je pomislio, da je on možda pozna. Sobotnika je poznavao, pa valjda i njegovu ženu. Kad se debata malo slegla, pristupi on k Freddyju, koji je međutim ponovno uzeo u ruku sliku i promatrao:
- Izgleda, doktore, da vas zanima ta dama?
- Šarmantna? - zanese se Freddy. - Da nije indiskretno, zapitao bih vas, tko je ona?
- Kad ne znate, suvišno je da vam je spominjem. Premda to ne bi bila nikakva indiskrecija.
Freddy nije insistirao.
Ali ipak mu radoznalost nije dala mira. Čitavo je vrijeme studirao, kako će navesti Belu, da spomene ime one dame i kako će ga zamoliti, da ga s njom upozna. Kad je dogovor bio pri svršetku, reče on Beli:
- Kad svi odu, imam nešto da vam predložim.
A kad su ostali otišli:
- Doktore, hoćete li upoznati jednu neobično interesantnu gospođu?
- Zašto ne? - odgovori Bela. - Interesantnih žena nema na pretek. Samo pazite, ako me prevarite, osvetit ću vam se.
- A ako vas ne prevarim?
- Revanširat ću se.
- Držim vas za riječ, - reče zadovoljno Freddy i primi slušalicu:
- Halo. No, pogodili ste odmah. Pa naravno, da ću doći. Do deset minuta. Zašto vam onda telefoniram? Sve ima svoj razlog. Smijem li vam dovesti večeras jednog gosta? Oh, jest, vrlo. Kako se zove? Ne ćete radije da vas iznenadim? Ne volite misterioznih kavalira? Pa dobro: dr. Bela Balaško. Ne poznate ga, ali čuli ste za nj. Bit će vam drago, ako dođe. Pa dobro, doći će.
Kod Gige Barićeve bilo je već sakupljeno malo društvo, ne ono običajno, od svakog utorka, nego nekoliko dama iz Gornjeg grada i nekoliko kavalira, među kojima i dva-tri njezina prosca.
Bela je već prije nešto čuo o Gigi, ali je nije poznavao. Nije je nikad ni vidio. Ona mu je ponudila mjesto kraj sebe i između dva gutljaja čaja i dva sendviča izmijenili su nekoliko misli. Njoj je to bilo dosta, da ga pozove da prisustvuje i njezinim utorcima, a on se radovao, što će je češće vidjeti.
Kad su Freddy i Bela, kasno u noći, izašli iz Gigina stana ponudi Freddy Beli, da dođe malko k njemu na jedan whisky.
Sipajući sodu u whisky zapita Freddy, gledajući ispod oka na Belu:
- No šta velite, nije li gospođa Giga šarmantna?
- Sjajna! - pogladi Bela svoj Henri Quatre... - Takvih je malo u Zagrebu. Sad mi bar ova očajna zagrebačka zima ne će biti dugočasna.
- Drago mi je da ste zadovoljni, - reče Freddy, zadovoljan i on, što je našao načina da može podsjetiti Belu na revanš. I prihvati odmah:
- Obećali ste i vi meni revanš, ako vam se svidi novo poznanstvo.
- Molim, molim, čim se desi prilika, - odgovori Bela, spreman na protuuslugu.
- Rado bi upoznao onu damu, čija fotografija...
Freddy nije dovršio izreke, jer ga je Bela prekinuo s bučnim smijehom.
- Nemoguće, - reče on, - ona nije više u Zagrebu. Ah, to vam je čudnovat slučaj i čudnovato poznanstvo. Njezin je muž bio na čelu jednog poduzeća, koje je propalo, i bio je pod istragom. Ja sam imao stvar u rukama. Na sreću nije bilo na njegovoj strani nikakve krivnje.
- Aha, razumijem, - reče Freddy s ironijom, - i ona vam je iz zahvalnosti dala svoju fotografiju.
- Nije baš tako, - hladno odbije Bela Freddyevu indiskreciju. I htjede, da o tom više ne govori. Ali se onda dosjeti, da je bolje nešto reći, što će dati čitavoj stvari nedužniju liniju i nastavi: - Kad se državni odvjetnik na moj prijedlog odrekao progona, došla je ona gospođa k meni da mi zahvali. Tako sam je upoznao. Bio sam poslije često kod njih. I rado sam tamo zalazio. Imali su lijep dvorac u Zagorju, ali prodali su sve i otišli u inozemstvo. Na polasku i na moju molbu darovala mi je svoju sliku. Iz zahvalnosti, kako ono rekoste i vi malo prije.
- Ona je Zagrepčanka? - upita Freddy neumorno radoznao.
- Ne, Bečkinja. Nije znala ni riječi hrvatski. U Beč su i otišli. Tamo njezin otac ima tvornicu čokolade, kojom će sada upravljati njezin muž.
- Čudnovato, - usklikne Freddy, - vaša je historija na vlas slična historiji nekadanjeg generalnog direktora bivše "Industrijalne Banke, Sobotnika.
- Poznavali ste ga? - zapita Bela.
- Izvrsno. I njega, i gospođu Suzi, i njihov dvorac u Zagorju i njezina oca čokoladnog magnata u Beču. Prije odlaska u Beč ona je oboljela...
- Arthritis deformans, - upade mu u riječ Bela.
- Točno, - reče Freddy, - i nije primala nikoga. Uostalom vanredna žena! Grjehota za one krasne noge. Ja sam je najvolio kod tennisa. Onaj elan, ona linija...
- Meni se čini, - reče zavidnim tonom Bela, - da ste je vi bolje poznavali od mene, pa me čudi, što ste od mene tražili, da vas s njom upoznam. Po svoj prilici htjeli ste me staviti na kušnju.
Freddy nije razumio, na što cilja Bela. On je raskolačio svoje kataralne oči i začuđeno upitao:
- Kako to mislite?
Bela je znao, da je Freddy stari renomist i pomislio je, da on samo renomira s poznanstvom lijepe Suzi Sobotnik. Veselio se, što ga je ulovio i upita:
- Koliko ste puta igrali tennis s gospođom Suzi?
- Ne znam. Ali vrlo često. I ručavao sam tamo vrlo često.
- I u onoj fotografiji na mome stolu niste prepoznali gospođe Suzi? - reče Bela, kao da u jednoj interesantnoj partiji izbacuje najbolji adut.
- Dragi doktore, ono nije bila nikad, a ne će ni biti nikad Suzi Sobotnik.
- Šta ne velite! - usklikne Bela.
- Ono je jedna druga žena. Neobično lijepa, ako slika ne vara, ali nipošto Suzi.
- Vi me držite za luđaka? - skoro uvrijeđeno reče Bela.
- Ja sam to upravo htio reći vama, - primijeti Freddy. Mogli ste odmah otvoreno kazati, da ne ćete otkriti ime one dame, i ja bih poštovao vaš kavalirski gest.
- Ono je slika gospođe Suzi Sobotnik! - naglasi izazovno Bela.
- Ono nije Suzi, - reče tvrdoglavo Freddy.
- Dokažite, da nije! - razljuti se Bela.
- Dokažite vi da jest! - ražesti se Freddy. Onda nadoda mirnije:
- Uostalom potrudite se sutra ili kad hoćete do gospođe Gige. Ona ima niz slika, što ih je sama snimila na imanju Sobotnika. Nek vam ih pokaže. Naći ćete tamo i gospođu Suzi i njezina muža u stotinu poza i situacija. Pa konfrontirajte.
Bela je slijedeći dan prevrnuo Gigine snimke. Ona mu je pokazala gospođu Suzi u različnim pozama. U bašti, na tennisu, u autu, na konju, u kućnoj haljini, u pijami, u kupaćem kostimu.
Tko je dakle ona?
Na to on odmota Juanitinu sliku i pokaže je Gigi:
- Poznate li ovu damu?
Giga se zagleda u sliku i reče:
- Jest. Dan prije Suzina odlaska bila sam vani, da se s njom oprostim. Mi smo bile dobre prijateljice. I tamo sam upoznala tu gospođicu. Prekrasno stvorenje.
- Tko je ona? - upita Bela sav konfuzan od iznenađenja.
- Mala jedna Bečanka. Čini mi se, da su rekli, da je namještena u tvornici Suzina oca. Ne znam ni kako se zove. Svi su je zvali Juanita.
- Juanita de la Redondela, - šapne Bela.
- Jest, jest. Juanita de la Redondela.

5. Mister Kvit. (Pastel).

- Prije šesnaest godina, - nastavi Giga, pošto je srknula malo vina i zapalila cigaretu, - bila sam u ljetu s pokojnom majkom u Topuskom, gdje je ona uzimala radi svoje reume blatne kupelji. Nisam bila nimalo oduševljena, kad sam čula, da se te godine ne će ići na more. Mi smo obično išli u Opatiju ili Lovran, i ja sam voljela da plivam, da se sunčam na morskom pijesku i da donesem u Zagreb tamnu kožu, na čemu su mi zavidjele školske drugarice. Još sam se više ražalostila, kad sam došla u Topusko. Najprije ono putovanje sporednom prugom, muka s prtljagom, vožnja od kolodvora do mjesta u klimavom, prašnom fijakeru, pa primitivno stanovanje i jednostavna gostionica učiniše da sam se snuždila kao bolesna ptica. Uzalud me je mama tješila i apelirala na osjećaje dječinske ljubavi. Njoj prinosim žrtvu, govorila je ona, bolesnoj svojoj majci, koja, eto, jedva hoda, a ako propusti to kupanje, u zimi se ne će moći dići iz naslonjača. Bila sam preveć mlada, zato i egoistična, pa nisam bila mnogo dirnuta svim tim apelima. S druge strane sva moja nećkanja ne bi i onako ništa koristila. Nije mi drugo preostalo, nego da mrzim iz čitave svoje duše Topusko, a da jednakim žarom čeznem za morem. Mama mi je često s lirskim akcentima govorila o kraju, u kom izvire spasonosno vruće blato, hvalila tamošnju prirodu, dozivala u pomoć historiju i kojekakve patriotske reminiscencije, samo da ublaži moj očaj.
- Eto vidiš, - govorila je, - ovamo je dolazio Jelačić, naš veliki ban; i Preradović je bio tu, naš veliki pjesnik. Bili su očarani ljepotom prirode i romantikom kraja. Jesi li vidjela onaj gotički portal u parku? Tu je bio nekakav samostan i nekakvi fratri. A šta veliš na onu platanu gore, koja je stara nekoliko vjekova?
- Ali meni je bilo malo stalo do Jelačića, koga uostalom imam svaki dan i kad hoću u Zagrebu, jednako mi nije ništa imponiralo ni to, što je Preradović liječio tu svoje reume. Onaj gotički portal nije za me imao nikakva smisla, i sva me je ta romantika ostavljala potpuno indiferentnom. Ni vjekovna platana nije u mojim očima mogla poljepšati Topusko. Pogotovo je bilo očajno društvo, što se tu sakupilo. Stari, hromi, iskrivljeni svijet, podbočen batinama i štakama, neprijazan, tmurav, neveseo. Nigdje mladosti, osim nešto dječurlije. Nijedna curica mojih godina, nijedan dječak, s kojim bi se mogla sprovesti ili razgovoriti. Dok je mama sjedila u svom blatu, a poslije toga ležala u svojoj sobi, ja sam se šetkala po parku ili po šumici na Nikolinu brdu. Brala sam cvijeće i trgala biljke, lomila grane i ubijala mrave i kukce, višeput bijesna kao razjarena osa. Proklinjala sam Topusko, i maminu reumu, i bana Jelačića, i platanu od nekoliko vjekova i ono blato, što se kapriciralo da baš tu izvire, a ne negdje u Primorju, gdje bih i ja u taj čas najradije boravila.
Nekoliko dana nakon našeg dolaska sjedile smo ja i mama kod ručka u restoranu. Čekale smo na pečenku. Juha je bila neutješno slaba i poslije dvije-tri kašike čekale smo, da konobar odnese tanjure. Muhe su se vrzle po stolnjaku, po kruhu, po tanjurima, a ja sam ih razganjala servijetom prigušujući ponešto svoje gađenje, samo da opravdam svoju averziju protiv ljetovališta, u koje me je udes konfinirao. Ni mama nije podnosila muha. Osjećala je pravu idiosinkraziju protiv njih. Dosta je bilo, da se jedna samo trenutak prošeta preko komadića hljeba, nije ga više jela. U našem stanu u Zagrebu uopće nije bilo muha, a ako je koja nesretnim slučajem tamo zalutala, to je zacijelo poslije malo svoju smjelost platila životom. Tako mi je u ovaj čas, prvi put što smo se nalazili u Topuskom, dala pravo. Doduše ne direktno, jer je inače neprestano hvalila taj blatni raj i uzimala ga u obranu od mene, ali s jednim uzdahom, koji je u tim okolnostima značio više, nego drugda najveći protesti:
- "Samo da nije tih muha!"
Međutim je došao konobar i odnio tanjure s preostalom juhom. Pečenku će donijeti odmah - primijeti i ode.
Uto se približavao, idući ravno prema nama, jedan gospodin u kome sam, na svoje veliko iznenađenje, prepoznala glumca Žarka Babića. Eno, onog ondje, pokaza Giga na malen okvir, što je visio iza nje na zidu i nosio pod staklom glumčev portret.
Ona skine okvir s čavla i pruži ga Irini Aleksandrovnoj:
- Valjda ga poznajete.
- Kako ga ne bih poznavala, - zatalasa Irina Aleksandrovna svojim glasom kao radio, kad traži spoj sa kontinentima. - Idem ja vrlo često u kazalište, mila moja, i Babić je moj najdraži glumac.
I gledajući sliku nadoda:
- Samo je ovdje još dječak.
- Jest, - prihvati Giga, - to je slika iz onih vremena, kad sam ga ja upoznala. Onda je on tek došao u Zagreb. Negdje je iz provincije, iz neke putujuće družine. I odmah kod svoga debuta osvojio je publiku. Poslije nekoliko mjeseci bio je razmaženo mezimče najboljeg zagrebačkog društva. Nije bilo kod nas u kući nijedne zabave, a da ga mama ne bi pozvala. Dolazio je na sve žurove. Pohađao nas u loži, kad nije igrao, a često je i večeravao kod nas. Ja sam onda, kako sam vam rekla, bila mala djevojčica i nisam imala mnogo prilike da s njim govorim. Kod zabava i žurova samo bih se pokazala gostima, a onda sam morala iščeznuti.
Njegov dolazak u Topusko preokrenuo je moje raspoloženje. Jer, morate znati, da sam ga od prvog časa, otkad sam čula o njemu govoriti, a govorilo se o njemu samo u superlativima, zavoljela, iako ga još nisam bila ni vidjela. Kupovala sam njegove slike, sakupljala kazališne cedulje, na kojima je bilo štampano njegovo ime i izrezivala novinske članke i vijesti, u kojima je bilo o njemu govora. Ako nije dugo bilo predstave, na koju bih ja smjela ići, a u kojoj je on igrao, to sam s neopisivom čežnjom i nestrpljenjem čekala takvu priliku. Neke moje drugarice, kojima su roditelji dopuštali da pođu u teater i na komade, koji nisu bili baš podesni za mlade djevojčice, još su više uzbuđivale svojim pričanjima moju radoznalost i moje nemire.
Napokon se i taj san ispunio. Vidjela sam ga kao Jaga u "Otelu". Ja i danas ne razumijem kako je sve to udešeno s psihičkim procesima mladih i nerazvijenih djevojčica. U meni se u taj mah sve uznemirilo, poremetilo, prevrnulo. Nekakvi apsurdni i paradoksalni afekti, koji su bogzna gdje imali svoje izvore i pobude. Jer ja ne samo da sam bila zanesena glumcem, koji je toliko vremena ispunjavao moju bezgraničnu čežnju, nego baš onaj Jago postao je za me prototip čovjeka, koga bih ja jedinog htjela i mogla voljeti i cijeniti. Nije me nimalo ganuo udes kreposne Dezdemone, nit sam išta osjećala za ljubomorno urlikanje zaljubljenog Arapina, koji mi je bio odvratan, jer je bio tako slijep i nerazuman. Uživala sam s okrutnom nasladom u perfidijama i lukavštinama Jaga, njegovim trikovima, smicalicama i psinama i na koncu mi je bilo žao, kad su ga raskrinkali.
Kad sam poslije teatra došla kući, moj otac, koji je bio vrlo uravnotežen i nimalo kompliciran, ostao je u pravom smislu riječi preneražen, kad je čuo, kakve sam dojmove donijela s predstave. Gledao je u mene raskolačenim očima i slušao, kao da ne vjeruje, da su moja dvanaestogodišnja usta, koja to govore.
Razumije se, da više nisam smjela ići na "Otela". A i za druge predstave bilo je uvijek debata i studiranja, da li smijem ili ne smijem da ih vidim.
Ali kad je bila repriza "Otela", onda sam predala u kazalištu za "neodoljivog Jaga" nekoliko ruža i u jednom privješenom kuvertu nekoliko riječi, koje su morale biti vrlo besmislene, no ja ih se više ne sjećam. Sjećam se samo riječi "neodoljivi Jago", koja može biti i glupa i banalna koliko hoćete, ali je za mene predstavljala najjači izraz, s kojim sam onda raspolagala. O "neodoljivom Jagu" pričala sam drugaricama u školi, roditeljima kod kuće, a samoj sebi više neg ikom drugom.
Poslije nekoliko nedjelja najavio se Žarko Babić za majčin žur. Mene je uhvatila prava panika. Ona tri-četiri dana prije žura nije bilo u meni nerva, koji bi bio miran i sekundu. Ja sam zaplakala zbog najmanje sitnice, hvatali su me napadaji bezrazložne srdžbe, onda bih se smijala, pjevala, vrtjela, trčala, ludovala po kući i u školi, da sam i s ove i s one strane izazvala ukore, proteste, pa i kazne. Jedna starija profesorica upozorila je majku na moje ekscese, za koje, reče, razlozi moraju biti dublji nego što se čini.
Majka je odmah pozvala kućnog liječnika. Došao je stari, otmjeni gospodin s bradom i čudnovatim staromodnim cilindrom s ravnim, uskim krilom, koji je stanovao na Markovu trgu, naložio mi je da se svučem i pregledao me. Osjećam još i sada njegovo glomazno, hladno uho na svojim leđima, kao da se kakav vlažni amfibij zakačio za moju hrptenicu. Upamtila sam dobro, što je govorio majci, koja je uzbuđeno čekala rezultat pregledbe, iako ga onda nisam shvaćala. On reče, dok sam se oblačila:
- "Budite mirni, draga gospođo, sve to ne će dugo trajati. Prelazi su u prirodi katkad mirni i nezapažljivi, a katkad opet eruptivni i siloviti. Naša je Gigica dobra i pametna, pa će sama nastojati da vam zadaje što manje briga i neugodnosti."
To isto popodne bio je žur. Ja sam bila kao kaplja živog srebra: u mojoj se nutrinji sve vrzlo i drhtalo, a uda nisu mirovala ni sekundu. Bezbroj puta silazila sam u prizemlje, da se ponovno isto toliko puta vratim u prvi kat, neprestano zvirlajući na ulicu kroz svaki prozor. Napokon sam opazila na početku male ulice svoga Jaga s nekom gospođom Engleskinjom, što je također k nama dolazila. To je bila stara, mršava dama sa slamnom kosom i s malo baroknim ukusom u odijevanju. Govorilo se o njoj, da potječe iz otmjene engleske porodice, a to je bilo glavno, kad se uzme da je podučavala engleski jezik ekskluzivno u patricijskim kućama. Sve ostalo, što bi se moglo na nju odnositi, bilo je irelevantno, jer se za nju malo tko zanimao.
I Babić je s njom vježbao u engleskoj konverzaciji. On je nastojao naučiti taj jezik, jer, molim vas, "tko hoće da dobro interpretira Shakespearea, mora da ga može čitati u originalu".
Babić je imao na sebi tamni zimski kaput, u pasu nešto uži, s ovratnikom i manžetama od srebrne lisice. Cilinder, svijetle žute rukavice, lakovane cipele i štap sa zlatnom glavicom. Deklamirao je rukama, u kratkom, elegantnom patosu, a dama ga je idući kraj njega, s interesom slušala. Kad su ušli u trijem, dočekao ih je Štijef, naš momak, ali ja sam u isti čas pritrčala i oduzela Jagu batinu i rukavice. Ta moja gesta, energična, buršikozna, komična, začudila je glumca: svratila njegovu pažnju na me. Dama je međutim dotjeravala svoju frizuru u sobi, što je služila kao garderoba.
- "Vi ste, Gigica, ako se ne varam?" reče Jago i pruži mi ruku. "Znam ja za vas", - nadoda i pruži Štijefu šešir.
- Ja sam, začudo, najedamput postala potpuno prisebna i mirna. Pogledala sam ga malko koketno i sasvim hrabro rekla:
- "Oh, i ja za vas."
- "Onda smo kvit!" - prihvati on nasmijan i podigne ruku zatvorivši palac i kažiprst u malen kolobar, a istodobno ispruživši uvis ostala tri prsta. Tad skine kaput, koji mu Štijef oduze. I pojača svoj posmijeh:
- "Samo nisam znao, da ste već tako velika gospođica. Vaša mama izgleda kao da je jučer maturirala."
- "Mama će se vrlo veseliti, ako joj to kažete", - rekla sam s dobrom dozom zlobe.
- "Zbilja?" - upita on tonom, kao da mi se ruga. "Vas to ne veseli?"
- "Vrlo" - odgovorih ja. - "Ona bi uistinu bila kao kakva djevojčica, samo da je katkad ne muči reuma."
- "To ne znači mnogo. I mene gnjavi moj išijas" - reče on i uhvati se za bedro.
- "Tako ste i s njom kvit!" - upanem mu bezobrazno u riječ.
On me pogleda začuđeno i prasne u smijeh:
- "Izvrsno, izvrsno."
Uto je došla k nama Engleskinja.
- "Hoćemo li, Mister Babić?" - upita ga engleski rastezljivim, pilećim glasom.
- "Ja sam gotov", - odgovori on također engleski. I pođoše oboje gore.
Ja sam ostala, s njegovom batinom i rukavicama u ruci i čula sam, kako je on rekao:
- "To vam je pravi enfant terrible, ta Gigica."
Onda sam ušla u garderobu, stavila njegov cilindar na glavu i imitirajući njegove geste sa štapom i rukama karikirala ga: - "Gospođo, vi kao da ste jučer maturirali!"
Štijef se previjao od smijeha, a ja sam nastavljala hvatajući se za bedro: - "Gospodo, i mene muči moj išijas!"
Štijef se nije više smijao, nego groteskno krkljao. A ja sam se postavila preda nj seriozno i dostojanstveno: - "Mala gospođice dopustite da vam se predstavim: ja sam Kvit."
Štijef je urlikao kao životinja.
Odonda Žarko Babić nosi svoj nadimak - Kvit.
Mister Kvit.

*

- Zato, kad sam vidjela Žarka Babića u Topuskom, bila sam vrlo sretna. I mamu je to jako razveselilo. Njihov je razgovor bio vrlo srdačan:
- "To je lijepo iznenađenje" - govorila je Reuma, pružajući mu ruku na poljubac.
- "Divota" - prihvati Išijas. - "Sve će muke biti lakše, kad ste vi ovdje!"
- "U koje doba vi idete u blato?" - pitala je Reuma.
- "Rano, vrlo rano" - odgovarao je Išijas. - "Prispijem onda da se i malo prosunčam."
- "Ja tek u deset" - nastavi Reuma. - "Poslije toga ležim do ručka. Moći ćete onda da malo zabavite Gigicu. Ona je prije podne potpuno sama."
On je tek sada svratio pozornost na me. Ali to me nije ni najmanje uvrijedilo. Pogledala sam ga neobično ljubazno i pružila mu ruku.
- "Htjela je na more, a evo, zbog mene, prisiljena je da se ovdje dosađuje" - reče Reuma.
- "Već ćemo je mi zabaviti" - prihvati Išijas, držeći moju ruku u svojoj i kuckajući drugim dlanom po njoj.
I zbilja za nekoliko sati Topusko je poprimilo za me drugi izgled. Priroda, ah, divna priroda! me oduševljavala. Romantika stare gotičke ruševine kapacitirala je moj sentiment. Vjekovna platana, Jelačić, Preradović probudiše najednom moj interes i zadužiše moj respekt. Ni muhe nisu više bile tako sekantne. One na moru još su sekantnije.
Oko deset sati dolazio je Mister Kvit u park. Ja sam tamo bila već odavna. Donijela sam u našoj termosici vode s Molinarijeva vrela, koja mu je toliko prijala. Čim sam ga vidjela gdje dolazi, odmah sam napunila čašu, koja bi se odmah zaparila od svježine.
I što da vam dulje pričam, Irina Aleksandrovna, između mene i Babića, male trinaestogodišnje curice i za ono vrijeme još afektiranog, umišljenog razmaženog komedijaša, nastade pravi pravcati flirt. Ja sam flirtala s takvom sigurnošću i rutinom, kao da sam kako ono reče Mister Kvit za moju mamu, jučer maturirala. Zapravo, bar sada vidim, nije mi toliko bilo stalo do kavalira, koliko baš za onaj flirtski trening, kod koga sam se, kad sam vidjela kako mi ide od ruke, demonski radovala. Upotrebljavala sam svu silu trikova, ekspedijensa, lukavština, koketerije, kaprisa, ludorija, da što jače zaludim komedijaša, koji je sa svoje strane bio uvjeren, da će najprije s jednim migom maloga prsta, a kasnije blještavilom svoje umjetničke aureole predobiti neiskusno i ludo djevojče. Zacijelo nije bila njegova namjera da me možda pokvari ili zavede, ne, toga mu ne bih ni danas oprostila, nego je bila sama njegova neizmjerno osjetljiva taština, što ga je gonila, da se poigra sa mnom i s mojim srcem, koje je bilo tek u buđenju.
Među nama je nastala neobična igra: sa zasjedama; provociranjem, nadmudrivanjem, okolišanjem, blufovima, navalama i obranama, kao kod partije šaha. A s riječima i pogledima i malim skladnim gestama, u kojima je kod njega bilo vrlo mnogo opreza, a kod mene proračunane distance.
- "Znate li, Gigice?" - govorio je on - čovjek ne zna kako bi se s vama razgovarao. Kao s malom curicom, kao što jeste, ili kao s gospođicom, za kakvu se držite."
- "Kako vam drago, Mister Kvite" - odgovorila sam ja. - "Mala će vam curica odgovarati za se i za gospođicu u isti mah."
- "Pa dobro" - prihvati on. - "Šta bi rekla curica, kad bi joj Mister Kvit rekao, da ga poljubi?"
- "Pitala bi mamu, da li smije."
- "A šta bi rekla gospođica, kad bi je Mister Kvit poljubio?" - nastavi on.
- "Gospođica ne bi rekla ništa, ali bi Mister Kvit dobio zaušnicu prije, nego bi to i pokušao."
- "Zgodno, zgodno", smijuckao se on nekako kao da je blamiran. - "Boga mi, vrlo zgodno."
Drugi put smo šetali nekakvim koridorom od drveća u parku, koji spada također među senzacije Topuskoga. Ja sam ga zvala "tunelom uzdisaja". Mister Kvit je išao uza me i bio neobično nježan i govorljiv. Čitao jedan monolog o mojim očima. I jedan drugi, s više patosa o mojim ustima. A onda velika tirada o prvoj ljubavi. Ja sam mirno slušala idući polako uza nj i gurkajući vrhom od cipele kamečke na putu. Kad ja nisam ništa odgovarala, zapita on:
- "Šta velite vi na to, Gigice?"
- "Ništa ne velim, Mister Kvit."
- "Kako to?"
- "Tako, Vi imate vrlo lijepu dikciju. Čini mi se, da sjedim u loži i slušam kako govorite vašu ulogu."
- "Kad se prvi put zaljubite" - reče on povrijeđenim tonom, - ne ćete misliti na dikciju."
- "Oh, ja sam već bila prvi put zaljubljena", - pogledala sam ga ribljim pogledom, tako da je on rastopljen kao u vatru bačen komad voska, odmah reagirao:
- "Znam. U mene."
Ja sam se nato utrirano nasmijala. Nekakav par, što je bio ispred nas, okrenuo se radoznalo prama nama.
- "U vas?" - prijucnula sam ja, da mi je iz grla zazviždao moj dječinski farset. - "Čudnovato! Svi bi vi htjeli da budete prve naše ljubavi."
- "Kako vi to znate!" - otvori on široko oči, koje je čas prije stisnuo, jer ga je kroz krošnju, gdje je nedostajala jedna grana, zabliještio mlaz sunca. - "U vašim godinama! Šta vi još možete znati o nama?"
- "Pa sami ste malo prije, prije pola sata o tom deklamirali. Uostalom, nemojte misliti, da ja ne znam baš ništa o vama, o gospodi muškarcima. Dosta se ovako dva-tri dana razgovarati s jednim od vas, pa se nauči mnogo toga."
- "Na primjer?" - upita on i ustavi se pogledavši me u oči. - "Šta ste vi od mene naučili?"
- "Naučila sam prije svega", - a onda sam malko zastala, ne što ne bih znala reći, nego da pojačam dojam svoje impertinencije, pa sam nadovezala, - "naučila sam, da vam ne valja vjerovati sve što govorite."
- "Bravo! Bravo!" - poskakivao je Mister Kvit u ritmu svoga akcenta i smijao se punim licem.
A ja da repariram bar donekle ono, što sam rekla, prihvatim:
- "Vidite, Mister Kvit, ja ću vam priznati, da ste vi bili moja prva ljubav. Još prije nego sam vas vidjela, bila sam očarana od vas. Sve po onom što sam čula i čitala o vama. Kad sam vas vidjela prvi put u teatru, obolila sam. Da, nemojte se smijati, upravo obolila od ekstaze i šta ti ja znam, šta li je sve to još sa mnom bilo. Liječnik me je pregledao i propisao mi nekakve pilule. Triput dnevno po jednu, sa sodom ili mlijekom. To su bile pilule protiv vas, Mister Kvit. Ja sam ih prozvala: 'Pilule Kvit'."
Sad se glumac rasrdio. Bio je crven kao najcrvenija i najmesnatija georgina tamo u parku. Dva, tri puta je zinuo, da nešto kaže. Bilo je očito, da je svaki put htio nešto oštro reći, ali bi progutao riječ i tražio drugu blažu. Znoj ga je osuo po čelu, a na sljepočici mu je stala, baš u taj čas, konjska muha. Nije je ni osjetio. Napokon se odlučio:
- "Vidite, Gigica, sad ne govori iz vas velika gospođica, nego ona mala curica, koja..."
Bilo mi ga je žao, pogotovo radi one odurne muhe, koja mu se sva rasplamtila na koži. I prekinem ga:
- "Eto vam na čelu konjske muhe!" - rekoh i odmaknem se, da ne doleti na me.
On zamahne, ulovi insekta i oprezno ga zgazi nogom. Izgledalo mi je, da se njegova srdžba slegla. Ali ipak, da ga potpuno udobrovoljim, pogledah ga nježno i rekoh:
- "Znate li, Mister Kvit, da sam vam ja na reprizi 'Otela' poslala nekoliko ruža i k tome još nešto napisala."
Mister Kvit zasja.
- "Ah, vi ste mi to poslali, Gigice! Znate da mi je to bilo najljepše iznenađenje, što sam ga doživio. Dopustite, da vam naknadno poljubim malu, pametnu ručicu."
- "Jednoj mladoj gospođici ne ljubi se ruka, Mister Kvit", - i ja istrgnuh ruku, koju je on već bio zahvatio oko pulsa.
- "Imate pravo, djeca se ljube čelo", - reče on i poljubi me ispod uha.
Mogla sam mu se oteti, ali nisam, jer sam već prije bila odlučila, da ću ga zavesti na to. I mislila sam; ako se uhvati na ljepak, prisjest će mu. I uhvatio se, ali tako glupo kao trtak na ljepak. Gornjom stranom ruke i prstiju prekrila sam ono mjesto pod uhom. Pogledala sam ga prestravljeno i rascerila lice, kao da ću zaplakati. Nato sam udarila nogom o tle i stisnula bijesno zube:
- "Ja se ne dam ljubiti na silu! Izvolite potražiti nekog drugog za to."
On me je prekidao, sav zbunjen i ponizan kao kakvo đače, zatečeno u krađi u voćnjaku:
- "Ali Giga, Gigice."
- "Ja ću reći mami, da se s vama više ne šetam. Reći ću joj i zašto."
I ostavila sam ga, ni ne okrenuvši se za njim. Odlazeći zamišljala sam ga, kako stoji na mjestu, gdje sam ga ostavila, okamenjen, i kako ne zna, bi li nastavio šetnju sam ili bi poletio za mnom. I uživala sam sa čitavom perfidijom svoje zlobe, kakav će biti njegov pristup k našem stolu, kad dođe na ručak.
Mama je još ležala poslije svoga kupanja, kad sam ušla u sobu. Začudila se, što sam se tako rano vratila, ali ja rekoh, da ću se preobući, jer sam malo uprljala haljinu, koju imam na sebi. Uzela sam za prvi put u Topuskom svoju intenzivno crvenu haljinu. Znala sam, da u njoj izgledam drska i izazovna. Gjalski, kad je jedamput bio kod nas i vidio me tako odjevenu, nazvao me "malim Mefistom". To mi je vrlo laskalo.
Sad sam se toga sjetila i mahnito se veselila sceni, što će se odigrati za vrijeme ručka. To će uistinu biti napeto: Jago i Mefisto.
Mi smo već sjedile, kad je Mister Kvit pristupio k stolu. Vidjela sam ga izdaleka, kako balansira opreznim korakom držeći na prsima svoj panama i gledajući prema nama. Meni se pričinilo, kao da ispituje, kakav je teren: je li ravan kao uvijek, ili se možda nešto ustalasao ili uklizio i postao za njegove noge nesiguran, pa sam se podmuklo smijala.
- "Eto ide Babić", - rekla sam majci. - "Bit će me uzalud čekao u parku."
Ona odgovori:
- "Reci mu, da sam te ja zadržala."
Glumac, dva-tri koraka prije, no što je došao k nama, rastegao je svoje lice u licemjerno-ljubažljiv posmijeh. Majka je pogledala prema njemu, držeći laktove na stolu i sklopljene ruke, i prijazno mu se smiješila. Ja sam kapriciozno gledala preda se, kao da ga i ne vidim.
- "Ljubim ruke!" - pristupi on k majci i poljubi joj ruku, koju mu ona ispruži umornom gestom, tešku u zglobovima. - "Kako vam je prijalo blato?"
- "Očajno" - odgovori Reuma. - "Znojila sam se tako, da sam potpuno iscrpljena. Jedva dižem uda."
- "I sa mnom je isto" - reče Išijas temperamentnom buršikoznošću, koja je bila u kontrastu s njegovom banalnom frazom.
Ja sam osjetila taj ton zabašurivanja i razumjela sam odmah, kako kuša da se insinuira u slučaju, da sam ga ja denuncirala. I rekla sam maliciozno:
- "Nisam baš opazila, da su vaša uda i malo umorna. Malo prije u parku ubili ste jakim udarcem onu konjsku muhu, a vrtili ste se oko mene s takvim elasticitetom..."
On se prestraši, prekine me, ali se zamota u jeziku, kao onda, kad se dogodi da mu partner na pozornici u velikoj sceni uskrati "štihvort":
- "Jest, jest, naravno, naravno, onih desetak minuta bio sam uistinu neobično svjež, ali to je hitro prošlo."
- "Jest, vidjela sam", - prihvatim ja spontanom perfidijom, koja je i mene samu iznenadila, - "to je bilo onih deset minuta, kad ste onoj gospođici čistili puder ispod uha."
Nasmijala sam se nato tako sonorno kao kad dvije kristalne čaše udare jedna o drugu. Nasmijala se i Reuma. Išijas je rastegnuo lice, kao da ima gumenu glavu, koju je netko pritisnuo odozgo i odozdo u isti mah. Pa izmuca, kao da se opravdava:
- "Neka mlada dama, kojoj se na jednom mjestu na licu istreslo malko više pudera. Pa sam ga stresao prstom."
- "Molim, s dva prsta"! - ispravim ga ja priljubivši palac uz kažiprst, kao da prikazujem dvije usne.
On se vrtio na stolcu, znojio, miješao i pravio grimase kao da repetira sav svoj mimički kompendij. Na sreću konobar je u taj mah počeo da kupi tanjure i moja je replika pala u vodu. Istodobno je on već skočio na drugu temu:
- "Dobio sam iz Zagreba novu ulogu. Nekakav domaći komad, koji će se igrati odmah početkom sezone."
- "Interesantno?" - zapita Reuma.
- "Vrlo" - odgovori Išijas i pogleda ispod oka na me.
Valjda se čudio, što se držim kao da mi za sve to nije ništa stalo. Ali ipak mene je mučila radoznalost i rad bi ga bila upitala, kakva je to uloga, kako se zove komad i tko mu je autor. Samo sam se suzdržala, jer sam namjeravala da što prije nastavim započeti dvoboj.
Kad je konobar otišao, zabrbljao se Išijas tempom bez pauza:
- "Radi se, naime, o jednom čovjeku, koji ide u Ameriku, jer kod kuće nema zarade ni mogućnosti da uzdržava porodicu. U Americi nađe mjesto u nekoj tvornici i šalje svu prištednju mladoj ženi, koju bezgranično voli. Ali taj život u tuđini, u teškim naporima, s nepomirljivom čežnjom za ženom, navodi ga na očajan korak. Da dobije osigurninu, koja se plaća radnicima unesrećenim kod posla, jednom zgodom hotimice turi ruku u stroj. Osigurnina mu je isplaćena i nakon kratkog vremena vraća se bez ruke kući. A kod kuće stara pjesma: žena i onaj treći, i tako dalje i tako dalje."
- "Vrlo interesantno", reče Reuma.
- "I dobro pisano. Izvrstan dijalog" - primijeti Išijas i samo je žmirkao na me očekivajući, da ga i ja nešto zapitam.
Ali ja sam tvrdokorno šutila.
Reuma zapita opet, usprkos konobara, koji je stao između nje i Išijasa i servirao:
- "Vi igrate, naravno, Amerikanca?"
- "Jest, Amerikanca."
Sad i ja nisam mogla da ne zapitam:
- "Bez ruke?"
- "Bez ruke", ljubazno odgovori on kao na šlagvort, - "Hoćete li i vi doći na premijeru?"
- "Ne znam. Ako me mama povede."
- "Povest će vas zacijelo", - reče on, s očitom namjerom da me udobrovolji.
- "Ako je stvar podesna za male djevojčice", - reče s rezerviranim smiješkom Reuma držeći čašu sa špricerom pred ustima.
- "Pa Gigica je čitava gospođica", - reče on vrlo hitro i zaljulja se tijelom naprijed, pa natrag, kao da mi hoće reći: vidiš, kako se zauzimam za te.
- "Ne uvijek" - primijetim ja. - "Ta je čast meni rezervirana samo za stanovite prigode."
Reuma je razumjela moju aluziju. Ali je već bila turila u usta stog zelene šalate i hrskala je među zubima, pa nije mogla odgovoriti. Međutim je Išijas dalje kapacitirao moju naklonost i smješkao se benevolentno:
- "Izvrsno! Izvrsno!"
Uto je i Reuma progutala šalatu:
- "Sve u svoje vrijeme", - reče s docirajućim patosom, koji me je nervirao, pa sam postala drska.
- "Ah, draga mama", - rekoh, - "tamo u parku u aleji uzdisaja čovjek doživi mnogo gore stvari, nego u teatru."
Išijas je problijedio, kao da je od sadre, pogledao me nadignuvši nabore nad obrvama i spustivši donju usnu, svu masnu od pečenke. Ja sam uprla oči ravno u njegove i zlobno sam klimala glavom, kao da sam htjela reći: Čekaj, sad ćeš čuti! Reuma se međutim mučila da prereže jedan žilavi komadić mesa i reče, gledajući u tanjur:
- "Onda ne treba ostati u 'aleji uzdisaja', nego se odlazi."
- "Ja sam i otišla", - prihvatim, "i to smjesta. Je li, Mister Kvit?"
Išijasu se donja usna potpuno izvrnula kao ona velika žlica, s kojom se vadi blato iz mora. On reče s očajno glupim izrazom:
- "Jest, jest." A onda nakon jedne panične pauze nadoda: "Otišli smo oboje. Smjesta."
Reuma je jela i šutjela. Ja sam već davno bila gotova. Smješkala sam se perfidno i pravila Išijasu grimase. On se najednom raskuraži i zagrabi jedan zalogaj gledajući u me molećim pogledom. Kad je progutao, reče sav gladak kao glicerin:
- "Znate, Gigice, da vam crvena boja izvanredno dobro pristaje."
- "I moram se crvenjeti u ovaj čas", - rekoh ja jezuitski.
On je znao, da ja opet na nešto ciljam, pa nije pitao dalje. Ali Reuma zapita:
- "Zašto baš u ovaj čas?"
- "Pa zbog onog što se malo prije dogodilo u 'aleji uzdisaja'."
Sad je i Reumi počela stvar izgledati sumnjiva. Pogotovo kad je ulovila pogledom glumca, kako pomalo miče glavom, kao da mi veli, ne, ne, ne.
- "Pa šta je to bilo u toj blaženoj aleji?" - upita ona.
Meni je upravo stajala riječ na vrh jezika i htjela sam izdati svoga Jaga, ali onda, jedno zbog njegove dezolantne grimase, koja je izgledala poput tragične maske, a drugo zbog toga, što bi Reuma razlila pred nas čitav svoj katekizam, koji sam već znala napamet, samo sam prasnula u smijeh i rekla:
- "Konjska muha!"
Našto se i on nasmije i reče, oslobođen:
- "Jest, jest, konjska muha."
- "Čudnovato", - začudi se Reuma našem odgovoru i smijanju i po svoj prilici htjede da pita za razjašnjenje, ali u to je došao konobar s računom i stvar je ostala in suspenso. Ona je samo rekla, vrlo autoritativnim tonom, koji je kod mene uvijek izazivao prkos:
- "Već ćeš mi pripovijedati, kad dođemo gore."
Vraćajući se u hotel, ustavi Reumu neka majorica, s kojom se razgovori nisu tako hitro završavali. Ja i Išijas pođosmo naprijed uzlazeći polako uza stepenice.
- "Gigice", - reče on - "nije moguće da ćete reći mami za onu glupost."
- "Zašto ne? Pogotovo kad i sami velite, da je to glupost."
- "Vi ste, bogami, poludjeli! Šta mislite, to bi moglo izazvati čitav skandal."
- "Znam", - odgovorim ja kapriciozno, "ali tko je tome kriv?"
- "Ja sam kriv, jest", - prihvati on ozbiljno, ali onda promijeni taktiku i nadoda galantno: "- Zapravo vi ste krivi, da vi niste tako neobično dražesni i provokatni..."
- "Sve vam to ništa ne koristi, Mister Kvit", - nastavim ja s istom gestom. - "Ja ću gore u sobi mami sve priznati."
On me srdito pogleda. Izgledalo je, da će mi reći nešto uvredljivo. Ali za čas se ublaži njegov izraz i reče vanredno lukavo i oprezno:
- "Vidite, Gigice, takvo šta ne čine nikad odrasle djevojke ni žene. On ne izdaju muškarce, koji su galantni prema njima. One s njima obračunavaju same. Samo djeca trče k mamici i denunciraju. Kad postanete velika djevojka, bit će vam svega toga žao i stidjet ćete se toga."
- "Zašto?" - upitam ja zavrtivši glavom uvis. - "Vas će biti stid, što ste napastovali ovako mladu curicu, kao što sam ja."
Već dugo smo stajali pred vratima moje sobe, a Reuma nije dolazila. On je brisao znoj sa čela. Vidjelo se, nije mu bilo ni lako ni ugodno pri duši. Ja sam onda poletjela do gelendera i vidjela, kako se Reuma svojom teškom nogom polako penje gore. Vratila sam se k njemu, pogledala desno i lijevo po koridoru, hitro ga primila rukom za zatiljak i poljubila.
- "Ne bojte se, Mister Kvit", - već ću ja nešto izmisliti za mamu!
I prije nego što je mogao da se snađe, sletjela sam u sobu i ostavila ga pred vratima.

*

U beogradskom Dorćolu, u ulici, koja je onda bila sastavljena od malih prizemnih zgrada, za jesenjih večeri, jedne od prvih godina ovoga vijeka, postajkivali su prolaznici pod pendžerima jedne kućice.
Iznutra se čulo nekakvo deklamiranje, koje je na časove izgledalo da potječe od više ljudi. Glasovi su bili sad viši sad dublji, sad nekako kao ženski, a sad opet kao starački.
Kako je pred kućom bila drvena ograda, a između kuće i ograde uski komad obrađene zemlje, s dvije-tri voćke i nešto cvijeća i ružičnjak, nije se moglo vidjeti, tko sve iza onih pendžera govori.
Ali stanovnici one ulice znali su dobro, što se u kući događa. I neki su se ustavljali, da čuju to deklamiranje. Tko nije znao, taj je pitao, pa bi mu se reklo:
- To je, brate, mali Žarko Jocine udovice i govori materi nekakve komedije iz pozorišta, kao tamo oni glumci, a ona ga sluša.
I da je tko zavirio mimo pendžera unutra, vidio bi Jocinu udovicu kako sjedi na nekakvu starom fotelju, a pred njom njezin Žarko, bez knjige ili bilo kakve hartije, govori i gestikulira, igra i interpretira kakvu glumu što se igra u pozorištu.
Jedamput je to kakav Cvetićev ili Subotićev junački komad, drugiput melodiozni ritmi "Maksima Crnojevića", onda opet Otelova ljubomorna srdžba ili Romeova patetika.
Sve to mali govori napamet: sve uloge, muške i ženske, varira glasove, u glasovima akcente, u akcentima prelaze, da bi rekao: nisu to jedna te ista usta koja govore, ni jedno te isto srce koje trepeće.
Katkad bi markirao kostim glavnog junaka, jer na koncu konca do njega mu je najviše i bilo. Ostale su uloge bile samo stafaža. Opasao bi nekakvu staru krivaču, što se vucarila po kući od kuta do čukalja, od čukalja do kuta, nitko i ne pamti otkada. Omotao glavu peškirom ili kakvom šarenom maramom. U petu usadio zarđalu mamuzu, jednu jedinu, jer druge nije bilo, koju je negdje našao. Prebacio preko ramena malen pirotski ćilim poput kraljevskog plašta ili poderano ćebe kao hajdučku kabanicu. Služio se noževima, štapovima, drvenim buzdovanima, kacigama od hartije, krunama od kartona i jačermama od kakvih god puceta, otrgnutih sa starih očevih čakšira i koporana, pokupljenih po smetlištima i sabranih kod drugova sa čaršije.
Namaže katkad ugljenom brkove i obrve ili priveže oko glave neku bradu od onog povjesma iz fotelje, pocrni lice ili pocrveni na njemu jabučice - i eto ti Miloša i cara Lazara. Maksima i Segedinca. Otela i Franca Moora. Sve kao u kazalištu.
Tako je Žarko Babić stvorio svoj teatar, u kome je on sam bio direktor, scenograf i garderobijer, i prvi i zadnji glumac, primadona i sluškinja, a njegova stara hroma mati: publika i kritika u isti mah. Oduševljena publika i oduševljena kritika.
Neke su večeri bile iznimne i svečane, neke opet pučke i đačke, a onda je stara morala da se drži kao ona publika, kojoj je ta večer namijenjena. Je li bila pučka ili đačka predstava, onda se ona naivno čudila, smijala i bučila, na koncu činova žestoko aplaudirala i udarala onom jednom zdravom nogom po tlima kao u pravom kazalištu studenti i mali ćifte iz čaršije. Na svečane je predstave dolazio kralj i kraljica, ministri, poslanici, dvorska gospoda i gospođe, đenerali i đeneralice. Onda bi Jocina udovica sjedila uspravno u svom naslonjaču kao u kraljevskoj loži, uzela neku papirnu šarenu japansku lepezu, kojom se inače ljeti branila od muha i hladeći se njom dostojanstveno slušala Žarkovu predstavu. Kod potresnih bi mjesta kimnula glavom, a kad je došao konac čina, tapšala bi rukom o ruku lagano i oprezno, kao što to čine velika gospoda.
Za te bi se prigode i obukla svečanije, stavila na se dva tri zlatna nakita, što je negdje čuvala među robom, a što nije bogzna koliko vrijedilo, malo pocrvenila lice i osula ga nekim važnim smijehom, samo da izgleda što gospodskije.
Tako je mali Žarko dobivao iluzije, da je pred njim krcato kazalište publike, koja ga pobožno sluša, oduševljeno mu odobrava i s njim sve ono proživljuje, što stoji u njegovim ulogama. Tu je postojao onaj idealni "kontakt između glumca i slušaoca" o kome toliko razglabaju kazališni teoretičari pa zato je i uspjeh bio "velik i trajan".
Da iluzija bude potpuna, svako jutro iza predstave čitala je o njoj Jocina udovica sinu kritiku. Još bi oboje ležalo u postelji, a stara bi uzela kakav god broj novina i s poznatim frazama i klišejima kazališnih kritičara improvizirala referat o predstavi.
Onda bi Žarko odlazio u kazalište, molio da ga puste k upravniku i nudio se za glumca. Za sve uloge. Male i velike. Uz vrlo malu plaću. To toliko da nešto donese materi, barem onoliko, koliko dobiva sada od sarafa Pante, kod koga obavlja neke poslove trčkaranja i pisanije. Upravnik se smijao ludom dječaku. Dolaze k njemu takvi svaki dan, dječaci i djevojčice, i sve to misli, da kazalište nema drugoga posla, nego samo čeka na njih. Kud bi on došao da uzme svakoga. Imao bi onda više glumaca nego gledalaca.
Nek on radije nastavi kod svoga sarafa Pante. To se više isplati, nego u kazalištu maltretirati Hamlete i Don Karlose. S vremenom će i on, bude li imao sreće i pameti, otvoriti sarafsku radnju i imati kuću negdje na Terazijama, što ne bi, da je glumac, nikada, pa da je slavan i velik kao Zonental ili Koklen.
I vraćao se Žarko k sarafu Panti, pa je opet trčkarao i piskarao, i k svojoj hromoj materi, s kojom je podržavao svoje vlastito kazalište i brao u njemu staru slavu veću od svih onih Koklena i Zonentala, o kojima je trabunjao upravnik.

*

Jednoga dana, baš kad je mali držao pod kabanicom nož i spremao se da raspori trbuh caru Muratu, zakuca netko energično na vratima. Kao da kuca gvozdenim zglobom. Mati i dječak se trgnuše, iznenađeni i tek nakon ponovnog udarca skoči dječak da vidi tko je.
Pred vratima je stajao visok, impozantan gospodin, s cilindrom, u crnoj suknenoj redingoti s bijelim žileom, bijelim uskim pantalonima i crnim cipelama na elastiku. Pod masnim podvoljkom lepršala umjetnička kravata, preko trbuha debeo zlatan lanac s nekakvim berlokom, na kažiprstu prsten s modrim kamenom, pod pazuhom batina sa srebrnom ručicom.
I zapita dječaka:
- Je li ovde stanuje udovica Joce Babića i jesi li ti onaj njezin čapkun Žarko?
- Uđite, gospodine, uđite, - zavikne stara.
- Dobra veče! - reče gospodin ulazeći, skine cilindar, stavi ga izvrnuta na stol i batinu kraj njega, izvadi iz stražnjeg džepa svoje redingote maramu, obriše čelo i dlanove, pa nastavi s važnim akcentom:
- Ja sam Brana Tajković, direktor putujućeg pozorišta.
- Drago nam je, gospodine, - reče devotno starica. - Daj, sinko, stolicu. Ne zamerite, što sedim, al eto noga...
- Samo vi sedite, kumo, koliko hoćete. Ali da, što sam ono hteo, - i pređe dlanom preko nosa i šmrkne najprije kroz jednu a onda kroz drugu nozdrvu. - Reče mi neko, kum neki, da bi, evo, ovaj vaš dečak u glumce, i dođoh da ga vidim i čujem. Pa ako je i za što, da mi ga date. Mi vam idemo, kumo, kroz tri, četiri države - i opet on dlanom preko nosa, - U Vojvodinu, Crnu Goru, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Znadu mene gdegod ima Srba i ostalih Slovena. Ručao sam ja kod knjaza Nikole nekoliko puta i imam "Balkansku Caricu" s njegovim vlastoručnim potpisom.
Nato se okrene dječaku:
- Pa daj, momče, reci šta znaš.
- Sve on zna, gospodine, - reče stara, - da ga samo čujete.
Žarko je gledao direktorov cilinder, u kome se odražavalo svijetlo s petrolejske lampe, i na štapu srebrnu ručicu, na kojoj je bila glava od neke aždaje, lava ili kakva ti li je to zvjerka.
- Ne će baš biti sve, - nasmije se stručnjački direktor Brana, - a da i je sve, valja videti kako on to zna. Nije to tako lako biti glumac. Treba tu muke i vežbe, kumo, i nauke i pameti. Nije tu dosta naučiti napamet ono šta imaš da kažeš, nego znati kako se šta kaže. A onda, brate, igra! Sve na tebi treba da radi i da se kreće. I ruke, i noge, i glava i trup. A oči, tekar oči, kumo. To ti je ono. Sad slatke i smeškave, sad strašne i ognjevite. Gde je to još u ovim godinama! I mi, stari glumci, imamo ti muku s tim.
- Bogme, gospodine, Žarko ti i ne radi, nego s očima. Sve mu je očima.
- A ruke, a ruke, - žestio se direktor, - šta da ja počnem s njim, kad on ne zna šta će da počne svojim rukama? Imam ti ja glumaca, koji bi bili prima primissima, samo da im je oseći ruke. Kubura ti je to, brate. Daš mu jesti na pozornici, ništa drugo nego jesti, što radi i kod kuće svaki u Boga dan, a kad mahne rukama, a ono, kumo, ko kopita.
- Pa i u rukama je on majstor, - čupane mu plašljivo stara u riječ.
Sad je mali gledao, gdje se na direktorovu trbuhu, kako god govori, ljuljacka sa zlatnoga lanca nekakav zub, bogami kao zub od divljega prasca.
- Dobro, - reče energično Tajković i prevuče nervoznim dlanom preko nosa, - daj, mali, reci štogod. Znaš li šta iz "Boja na Kosovu".
- Ih, - usklikne dječak, - sve šta hoćete, gospodine. Hoćete li Vuka, ja l' Miloša, ja l' Cara Lazara?
- Šta je tebi draže i sopstvenije, momče. Nije sve za svakoga. Vuk ti je intrigant, lija, smutljivac, Miloš delija, junak, a Car Lazar mekan, blagorodan. Istina, dobar glumac u svakoj se ulozi snađe, al najvoli ono, što njegovoj ćudi odgovara.
- Pa onda ćemo sve zajedno, - reče Žarko s punim licem najvedrijega samopouzdanja.
I započe najedamput, naglo, bez ikakva okolišanja ili zastajkivanja.
Govorio je mali sve uloge, sve replike, sve monologe, s raznim glasovima i akcentima, varira kolorit i ton, retardira ili akcelerira, sad nagao i nabusit, sad tih i vijugav, onda žestok i neukrotan. Sve je to doduše surovo, nediferencirano, nenijansirano, pjevuckavo, plačljivo, više puta u jednom te istom monotonom ritmu, s klonulim kadensama, katkad bez logičnog veza, bez točaka, bez prelaza, s mnogo, mnogo svakakvih gesta, spontanih ili namještenih, pretjeranih ili jedva natuknutih, s primitivnim mimičkim kapitalom: dva-tri bljeska u očima, dvije, tri srdite crte na čelu, nešto ironičnog smijeha, nešto prezira na usnama, kakva sitna grimasa boli ili izraz začuđenja - ali temperamenat je bio čitav, živ, topao, žestok.
Direktor, stari rutiner, izvalio oči, brisao dlanom nos, šmrkao i puhao, poigravao se s onim prasećim zubom preko trbuha, premještao nogu preko noge, sad lijevu preko desne, pa desnu preko lijeve, kopkao kažiprstom po nozdrvama, čeprkao malim prstom, tresući pritom nemilo rukom, u uhu, kašljucao, pljuckao, češkao se po zatiljku i slušao. Slušao, slušao.
Najednom izvuče direktor svoj sat, i kao da prekida probu, kad je došla ura ručka, vikne:
- Dosta! - Na to prijeđe polako dlanom preko otvorenih usta, kao da nešto studira i reče razvlačeći riječi:
- Znaš sinko, šta ću da ti rečem. Vidi se, da hoćeš, ali je sve to daleko od umetnika. Reči, reči, reči, kako ono kaže, - tu se prekine i onda prihvati naglo: - Tko tako kaže?
- Hamlet, gospodine, - odgovori dječak.
- Pogodio si, - prizna direktor. - - da. Poveo bih te ja sa sobom zato, jer bih te mogao uvežbati da igraš i po dve, tri i više uloga u jednoj predstavi. Neki komadi imaju i po dvaest i po triest osoba, pa čovek ne može sve križati. A s druge strane, ako uzmem previše ljudi, to, bogami, crknusmo od gladi svi zajedno. Za to znaš šta, dat ću ti mesečno 25 austrijskih kruna, sve putne troškove i svake večeri, kad imaš ulogu, još po krunu.
- A kad imam dve? - upita lukavo mali.
- Svake večeri po krunu, - autoritativno digne direktor kažiprst u zrak, jednako kao i drugi glumci.
- To je malo, - odlučno reče dječak. - Drugi igraju samo jednu ulogu.
- Ne govori, kad ne znaš šta je i kako je, - otresne se direktor.
- Ne idem - uzjogunio se mali. - Ne ću da ostavljam matere bez pare.
Stara je htjela nešto reći, ali Tajković pruži prama njoj dlan i stane klimati s prstima u brzom tempu, kao da joj veli, nek pusti njega da govori:
- Ne brini se ti za mater. Direktor Brana Tajković misli na sve, pa će i na nju. Dok si god kod mene, slat ću joj svakog meseca deset forinti. Je li ti sad pravo? - upita i pruži dječaku ruku.
Mali pogleda majku zacaklenim očima, a kad ona ne reče ništa, okrene se naglo direktoru stavivši ruku u njegovu:
- Jest, pravo mi je.
Tako je počela umjetnička karijera Žarka Babića.

*

Teška kola, što inače nose iz gradova robu trgovcima po malim mjestima zagorske Dalmacije i natrag prevažaju krumpir, povrće ili bale sijena, treskala se po cesti, koja vodi iz Knina u Vrliku. Sprijeda na kolima neka kućica od platna za kočijaša, da ga obrani od sunca ili zaštiti od kiše. Iz nje vise dvije dremljive ruke i mlohavo drže uzde konjima, koji korak za korakom idu naprijed. U kolima, u prostoru između dvije strane, ovaj put nisu ni škrinje sa sapunom, ni vreće sa solju ili pirinčem, nego u hrpi kaputa i pokrivača sve sama ljudska tjelesa, priljubljena i naslonjena jedna na drugo, ispremiješane glave, ruke i ramena, pa kako je jedva počelo svitati, to se ni ne razaznaje koje li je šta od muška, a koje od ženske.
Spavaju i putuju.
Nedaleko od ceste, kojom idu, penje se nijema, tamna Dinara, niz koju klizi oštar vjetar, pa striže među čepčegom i kržljavim kukuruzom, šušlja u sitnom hrašću i po kome brijestu, što je tu i tamo iskvrčio. Pogdjegdje još spava kamena potleušica među dvije-tri jalove murve i šljive, a od života jedva gdje da kukurikne pijevac, il prhne iz blizog strništa ptica.
Škripe dalje vijugavom cestom pospana kola, a na njima se nitko ne miče. Već je rano jutro raščehurilo duge pramove magle, što lebde podinarjem kao bijele vrpce, već je po koji dječak izgurao napolje svoju kravu, nekoliko nazimadi i nešto malo ovaca, a već je i selo tu. Kijevo, s raštrkanim siromašnim stanovima, s crkvom na brdu i školom, kojoj se cigleni krov crveni u dolini. Tu i tamo navalili psi pred konje, probudili one dvije ruke, što se drže uzda i što sada, probuđene, povukoše i pognaše:
- Hiiih!
U kolima se nategla koja ruka ili digla kuštrava glava. Sad se dobro vidi: muška ruka s prljavom manšetom i ženska glava u žutim uvojcima. Al i to opet klone natrag pospano i nezadržljivo.
Daleko, sprijeda, počeli prostori da se pune zrakama ranoga sunca.
Najedamput se ispravi glava sprijeda, upravo iza kočijaševe kućice, podiže platno i vikne unutra:
- Govori, bre, koliko još ima do te tvoje Vrljike.
- Možete još spavati, gospodine, - reče kočijaš. - Bit će dobra ura.
I opet: samo škripa kolesja, zveckanje žlajfa, cvilenje balvana i čatlova.
A gore, na brežuljku, zvono. Rasipa po dalekim prostorima svoj svježi zvuk.
Kad su kola prolazila jednim raskrižjem, stajao je mlad fratar i nekakav čovječuljak na građansku obučen s debelom batinom u ruci i bogavim kratkim nogama. Uz njih seljačko momče s osedlanim konjem, a podalje nešto bosonoge dječurlije u prljavim košuljama.
Kad su djeca vidjela kola, krcata svijeta, poletješe k onoj dvojici:
- Cigani, gospodine učitelju, cigani.
Onaj bagavi pogleda prema kolima i reče, više sam za se:
- Nisu to cigani! To je kar Tode Novakovića iz Knina.
- Bit će kakva fureštija, - reče fratar.
A kad su kola prolazila mimo njih, nastavi on:
- A bogme ni ona ženska glava s onim žutim kosama nije ciganska.
Sad se učitelj dosjeti:
- Pa to su glumci. Sinoć je bio poštar i pričao, da je večeras nekakav teatar u Vrlici.
- Bit će, da je tako, - reče fratar, - onda ćemo večeras u teatar. Daj konja, mali.
I fratar uzjaše.
- A šta ćeš ti, - reče on učitelju, - ako ne bude mjesta u diliženci?
- Bogme, fra Jere, per pedes apostolorum. Ne će to biti ni prvi ni zadnji put.
Fratar se nasmije i reče:
- Onda do viđenja! - i udari petama konja u bokove.
- Do viđenja na predstavi! - vikne za njim učitelj i ostane sjedeći na kamenu.
Fra Jere je jašio korakom za kolima, koja su u istinu bila tespijska.
Ansambl Brane Tajkovića na svojoj turneji po Lici i zagorskoj Dalmaciji.
Ima već pet-šest nedjelja, što su iz Bosne, odakle su ih Kallayevi predstojnici, zbog neke tobožnje srpske propagande, izgurali preko granice, prešli na Kordun, pa u Karlovac, Ogulin, Gospić, Gračac, Obrovac, Benkovac, Kistanje, Knin, da se evo sada jednu-dvije večeri zadrže u Vrlici. Tumaranje po vrućini, u neudobnim vejiklima, po slabim i prašnim putevima, konačenje u primitivnim prostorijama, prljavim i zagušljivim, bez postelje i bez uzglavlja, među muhama, komarcima, švabama, a nakon svega toga mrcvarenja predstave na podiju od klimavih dasaka, bez kulisa, bez pokućstva, bez i najpotrebnijih rekvizita, pred nešto malo publike, s počasnim ulaznicama za načelnike, općinske tajnike i pandure s njihovim gospođama, a za ostale uz neznatne cijene, da se jedva plati hrana i prenoćište, razočaran odlazak u noći, s boljim nadama, u slijedeće mjesto, gdje ima tobože nešto inteligencije, jer je tamo c. k. sud, c. k. porezni ured, općinski nadšumar, liječnik, javni bilježnik, žandarska postaja, dva župnika, katolički i pravoslavni, učitelj i učiteljica i još ovakvih koji su bar nekada zavirili u kakvu knjigu, i čitali u kavani dnevno novine, katkad prevrćali i ilustracije, a petkom se osvježuju vicevima iz "Fliegende Blätter."
Ipak se ne može reći, da je sav taj "pasji život", kako ga je nazivao sufler Tref, onaj s uškopljeničkim glasom, rodom srijemski Švaba, koji je bio najciničniji, najmaterijalističniji među njima, koji je stresao sa sebe sve zanose i ideale, kao što strese iza jednog ovakvog putovanja, i u kolima prašinu i stručke slame sa svog izlizanog salonroka, koji nije priznavao da egzistira, nego samo onda, kad je mogao da zaigra na karte, ipak se ne može reći, da je taj život bio puko očajanje i bezutješna borba za svagdanji hljeb. Bilo je tu i mladosti, koja je sve to smatrala pripravom, prelaznom i privremenom etapom, koja se nadala, sanjala, fantazirala, s iluzijama, što su otporne i neslomive, s neumornim zanosima i neugasivim vatrama.
Doduše vrlo je često koji stariji član deprimirao te vatre i zanose svojim rezigniranim uzdasima, brutalnim konstatacijama, kako je glavno, da se čovjek naždere i ispava, kako je sva umjetnost jedna beznadna i očajna prevara, kako je sve svejedno, kad si već glumac, da li se vucariš po palankama i selendrama ili da u Zagrebu ili Beogradu igraš pred banovima i ministrima, i još koješta tako i tome slično.
Ali kad je došlo veče i predstava, kad su se zapalile lampe, pa makar i one petrolejske, s pušećim fitiljom i pocrnjelim cilindrom, kad je Tref zapijucnuo iz svoga suflerskog budžaka a dvaestak-triestak prednjih mjesta, zauzeto gospodom i gospođama, pa makar da ih je trećina s počasnim ulaznicama, dok je prostor za stajanje sav pun, - eh, onda se probude entuzijazmi, funkcioniraju iluzije, nadmeću se taštine.
Samo bi Tref zacmigolio svoje običajno:
- Pasji život.
A čika Tajko - tako su oni međusobno zvali Tajkovića, jer naziv direktora bio bi tu preistaknut anahronizam, kao što je i pompozna riječ turneja bila od njih okrštena skitancijom, - a, Čika Tajko bi mu odgovarao:
- Jest, pasji, može biti. I rat je pasji život. Ali to nije glavno. Glavno je ono, šta to nosi.
- Tri seksera i sedam krajcara! - upadne mu u riječ Tref s ciničkim akcentom.
- Ja tebe razumem, Tref, - prihvati Čika Tajko, - ti tako misliš i govoriš, jer si Švaba, a mi smo Srbi.
- I Hrvati, - oglasi se jedan glumac.
- To je svejedno! - izdere se Tajko na nj. Onda pređe dlanom preko nosa i nastavi:
- Kako bilo da bilo, mi imamo našu misiju. Kulturnu, narodnu misiju.
- S počasnim ulaznicama za narodne oce, - opet se javi Tref.
- Počasna ulaznica vredi kao i kupljena, - uzvisi Čika Tajko svoj misionerski ton. - I jedna i druga imaju isto dejstvo. Onaj koji nas sluša, platio ne platio, samo nek otvori svoje srce.
- Kad bi samo i kesu otvorio! - javi se Tref.
Društvo se burno nasmije, kao da odobrava.
To je Tajka malko smelo i za čas nije rekao ništa. Onda se maši za nutarnji džep od kaputa, pa za drugi, pa u jednom od izvanjih napipa nekakav papir, rastvori ga na stol, udari šakom po njemu i reče žestoko:
- Evo, ovo više vredi, nego da imamo svake večeri rasprodanu predstavu. Ovo najočitije govori, šta je i šta hoće putujuće pozorište Brane Tajkovića - i baci preko stola papir, koji je poletio u vis i spustio se odmah natrag kao ranjen golub.
Netko ga dohvati i pročita na glas:
"Gospodinu Brani Tajkoviću, direktoru putujućeg pozorišta t. č. Travnik.
Kod sinoćnje predstave vašega pozorišta neki su glumci govorili i ona mjesta u tekstu, koja su bila, kao nepodesna za javnost Bosne i Hercegovine, izričito zabranjena. Nekoliko mladića iskoristilo je tu priliku, pa je demonstrativno pljeskalo, što je izazvalo proteste na strani trijeznijega dijela slušalaca. Pozivam vas stoga, da kroz tri sata ostavite vi i vaša trupa Travnik, a kroz dvadeset i četiri sata teritorij Bosne i Hercegovine, inače ćete biti uhapšeni."
- To je historijski dokumenat! - usklikne Tajko, uprijevši ukočenim prstom prema onom, koji je čitao.
- Stavi ga u ramu, - zasikne Tref kao pile.
Ipak je zato bilo časova, kad je u svakom od njih, a po svoj prilici i u onom pilećem Trefovu glasu i srcu, bljeskalo i treperilo nešto u podsvijesti, što bi se moglo izraziti jednom jedinom riječi:
- Sutra.
Sutra što dolazi, što mijenja, što donosi, što zasićuje, napaja, razveseljuje, oslobađa, podiže, uzveličava.
Sutra života. Sutra uspjeha. Sutra sreće.
Pa su često na tim svojim lutanjima bili dobro raspoloženi, pili i pjevali, družili se sa svijetom, koji ih je pozivao i darivao. Direktor s gospodinom, da zaigra preferans, ili mauš s učiteljem ili popom da im priča o literaturi, o Zmaj Jovi, s kojim je toliko puta govorio, o Lazi Kostiću, s kojim je stari pobratim, o Harambašiću, s kojim je često lumpovao. A glumci, pogotovo oni mlađi, da negdje iza kuća po baštama i šljivicima ili primitivnim šetalištima repetiraju kakve prizore iz "Romea i Julije", ili "Miljenka i Dobrile" sa sentimentalnim provincijalkama, a glumice da se malo procerekaju, pa možda i izljube s poduzetnim malogradskim Seladonima, koji nisu, iako u drugom razmjeru, nimalo zaostali za velegradskima, nego su pred njihove noge također polagali svoja puna srca i ne baš pune novčanike.
Možda su i potekle one predrasude, koje su kroz toliko stoljeća izopćavale glumce iz ljudskoga društva pribavile im sveopći prezir, donijele im prokletstvo crkve, koje im nije dopuštalo ni kršćanskog ukopa ni groba u posvećenom tlu. A možda je i obratno, možda su im baš taj prezir društva i crkveno izopćenje dali onu privlačivost, koja nije ni onda jenjala, kad su već sve predrasude prestale.
Ni fra Jere nije mogao da svlada interesa, što su ga u njemu izazvala kola, nakrcana zaspalim komedijašima. Mjesto da podbode konja i iskoči naprijed, on je pustio dizgine i kasao za kolima u kratkom razmaku, ne mareći za prašinu, što mu se sipala u lice i na crnu mantiju. On je žmirio i gleduckao na onu žutu, kuštravu, ranim suncem pozlaćenu glavicu, što je izvirivala iz nabora surove deke i naslonila se na bijelu ruku, golu sve do lakta. Zatvorene vjeđe bile su porubljene dugim, gustim trepavicama, a topla, puna usta s uzdignutom gornjom usnicom širila se kao čaša crvenog vina.
Fra Jere je bio dinarski tip, kršan, snopit, s velikim čeonim kostima i pravokutnim snažnim vilicama. Dizgin mu je rezao golemu ruku, a među njegovim čvrstim, krupnim bedrima, koja su se vidjela, jer je mantila bila zagrnuta i privezana otraga, ceckao je mali žustri bosanski konjić.
Neko je vrijeme išlo tako. Oni tamo klimaju uspavanim udima i tromim glavama, u čudnim pozama, s idiotskim licima, a ovdje fratar s tijelom, koje se gura naprijed i natrag u ritmu konjskog koraka.
On izvuče katkad ispod grla veliki modri šudar, pa njime obriše oznojenu glavu, a inače gleda preko na onu zlatnu kosu i drži poluotvorene, mesnate usne, kao da šapću:
- Probudi se. Probudi se.
Uistinu nije prošlo dugo, a ona na čas otvori oči. Sunce ih zabliješti, i one se opet sklopiše kao dvije sedefne školjkice. Onda ih ponovo otvori i zatvori hitro nekoliko puta, još u položaju, u kom je dosada spavala. Napokon ih ostavi otvorene.
I ostale su tako, ne gledajući ni u što.
Najedamput kao da su progledale, raširile se u nekom čudu i promatrale fratra, koji je gledao u njih. Zatim se malo stisnule, zablještile i nasmiješile se.
Fra Jeri također preleti ispod sljepočica jedva zapažljiv posmijeh, dva-tri mala zareza u koži u krajevima očiju i ništa više.
Ona se na to okrene s druge strane i ostane s glavom na istom laktu. Sad joj je vidio zatiljak: koža bijela kao hartija, i žuti čuperci kao mlada vuna. Pogladila bi ih ruka, kao što se gladi prvo janje u proljeće.
Opet modri šudar zaleprša nad njegovom glavom.
Opet se usne otvoriše. Ali tada kao da šapću:
- Okreni se! Okreni se!
Dok je prolazio šudarom preko čela i očiju, dotle se ona ponovno krenula i ostala s licem na laktu. Sad je gledala u nj punim pogledom i nije ni trenula vjeđama.
On se malko zbunio. Spustio je pogled najprije među konjske uši, onda maknuo glavu nešto nalijevo, gdje se nalazio nekakav grabik, pa gledao tamo, kao da traži nešto među granama.
Kad je ponovno svratio oči na kola pred sobom, ona je još gledala u nj. Nepomično, hladno, bez akcenta.
Pokušao je da izdrži taj pogled, ali opet nije mogao. Da se snađe, zakrenuo je glavom nadesno prema poljima, ali tamo nije ništa vidio, jer je na nju mislio.
- Idi ti, mala, k vragu! - pomisli fra Jere. - Eto baš napast u sveto božje jutro.
I već je htio pognati konja. Pogleda je još posljednji put, ali ona se u taj čas nasmiješi, skupi usne, koje se suziše ujedan vrh, pa su izgledale kao pup od maka, makne malo naprijed bradicom i pruži mu poljubac. Fra Jere se potpuno smeo. Vidio je jasno, da je to bio poljubac, ali opet nije htio da to tako shvati. Možda je samo slučajno ispupčila usta. Pa još se zapravo nije ni probudila. Doduše i u očima joj nekakav vrag.
Uto mala zažmuri libidonozno, nasmiješi se opet, i opet zašilji usne, ali ovaj put položi na njihov vrh svoj kažiprst i dobaci mu njime poljubac.
Sad nije bilo više sumnje. Fra Jere je samo raskolačio oči i htio da napravi kakvu gestu protesta ili ukora, kao odgovor na njene bezbožnosti, ali najednom osjeti nešto čudnovato i ugodno u cijelom tijelu, kao da mu je netko usuo u krv mlakog mlijeka. Bilo mu je da sjaše i da sjedne na travu, kraj puta, jer se bojao, da se ne prevali. Onda ga je nešto guralo da potisne konja naprijed mimo kola, baš s one strane, s koje je mogao dohvatiti rukom onu ludu glavu, pa da joj začepuša razbarušene kose. Udari srditim petama konja u bokove. Životinja poskoči i projuri mimo kola naprijed, a fra Jere, niti je digao ruke, niti je zagrabio u one kose, nego je samo, dok je prolazio, gledao kako mu komedijašica maše dugom, golom rukom, a s drugom šalje sitne poljupce sa skupljenih usana.
Odmičući naprijed pred kolima, okrenuo se dva-triput i još je uvijek vidio ispruženu ruku, kako maše na suncu.
Kad je fratar daleko poodmakao i napokon se iza jednog brijega izgubio, ona se uspravi, sklopi ruke iza zatiljka i protegne se. Spustivši ruke prigne se, izvuče negdje ispod sebe svoju tašku, iz taške malo ogledalce. Pogleda se, najprije sredinu lica, pa jedno oko, pa drugo, zatim kosu, napokon usta i zube, i zašilji usnice kao ono malo prije, kad je fratru bacala poljupce. Sjetivši se pritom, kako se fratar prestrašio i pobjegao, zloban joj smiješak nadigne obje jabučice. I pomisli:
- Ne će on meni više pobjeći, samo ako ga sretnem.
Onda uze češalj i prođe njime nekoliko puta kroz raščupanu kosu.
Napokon odgrne pokrivač, što joj je pokrivao donje tijelo, i stavi ruku na jednu mušku glavu, koja je mirno počivala na njezinu krilu. Najprije mu pređe dlanom preko obraza, pa prstima kroz kosu i reče polako:
- Žarko. Probudi se.
Tref, koji je dremuckao, otvori oči, kad ju je čuo govoriti i reče slatko-ujedljivo:
- Začepi to svoje žvalence i pusti ga, da spava. I drugi još spavaju.
- Ne spavam ja, - reče ona napržito. - A meni je dugočasno.
- Hoćeš li, da te ja razonodim? - stisne Tref infamno jedno oko.
- Kad se umiješ, - odgovori posprdno ona. - Još si pun krmelja.
Sad skoči onaj sprijeda, što je jutros u zoru pitao kočijaša, koliko još ima do Vrlike, i izdreči se na njih:
- Šta ne mirujete, i ne puštate svijet da spava!
- Ne treba više nitko da spava, - odgovori ona, - valjda nismo više daleko.
- Kad bi samo sreli kakvu vodu, da se čovjek umije, - usklikne onaj sprijeda. Onda otvori škulju i vikne kočijašu:
- Čuješ, bre, ima li ovdje blizu kakva voda?
- Ima, gospodine, ima. Malo dalje.
- Pa koliko još ima do te tvoje Vrljike?
- Bit će možda ura.
- Pa ima ura, da si reko ura, - začudi se onaj.
- Jest, ura, gospodine. Prije je bilo malo više nego ura, a sad malo manje.
Sad se i glava na onim ženskim koljenima pridigla. Mala je po njoj neprestano čeprkala, dok je nije probudila.
To je bio Žarko Babić, koga je ono prije dvije godine odveo s Dorćolu Brana Tajković i sad ga evo vodi trnjem i kamenjem na putu do slave.
- Sva su mi koljena utrnula, - reče djevojka i digne se na noge. U zgnječenom zelenkastom proljetnom ogrtaču uspravilo se njezino vitko, visoko tijelo sa žutom glavom kao suncokret.
- Past ćeš, - podigne Žarko lice gledajući u nju i obuhvati je preko koljena.
- Samo da se ispružim, - reče ona i izazovno se protegne u njegovim rukama, naslonivši trbuh na njegovo lice. Onda se zacereka i reče:
- Zahvali Bogu, da si držao glavu na mojim koljenima, inače bi me jutros odnio neki fratar.
Žarko se kroz te dvije godine nije mnogo promijenio. Nije se ni postarao. Još i sada ono njegovo dječačko lice s glatkom smeđom kosom, uskim ravnim nosom i punim višnjastim usnama. Samo oči nešto sumornije, nejasnije. Možda je to od nekog pritajenog nezadovoljstva, možda i od slobodnijeg, pustolovnijeg življenja, a možda je to tako samo sada, zbog neispavane noći i površna sna.
Svakako ove dvije godine što ga vuku tespijska kola po neumoljivoj, očajnoj i nedogledno beznadnoj provinciji, uz kojekakve kuburacije, bez uzglavlja i bez krova, uspavale su u njemu mnogi impuls energije i ohromile mladi polet. Ispočetka se zaletio u posao, davao se sav, otvorio srce, kao što se otvaraju vrata onima, što nam nose u kuću najljepše darove. Ali sva ta ravnodušnost, prilike oko njega, otrcana banalnost svagdanjih potreba, nemilosrdni imperativ života prevukoše i preko njega neku naslagu rezignacije.
Premda, gdjegod je dolazio, imao je uspjeha. U trupi je bio najprvi po cijeni, koju mu je davao Tajković. Igrao je glavne uloge. Publika ga je voljela. Bio je i bolje plaćen. I mati mu je sada dobivala svakog mjeseca ne deset, nego petnaest forinti. Mislio je s nadama na Zagreb. U Beogradu, gdje bi najvolio, nisu ga htjeli nikako. A iz Zagreba mu poručivali, nek ostane još neko vrijeme u provinciji, još godinu dvije, pa možda nešto bude. Godinu, dvije, - što će sve dotle biti! Drugi dolaze, oni bliži, sretniji, s protekcijama i kumovima, što vrebaju na zgodne časove i love dobra raspoloženja. Međutim, on će varati sebe i vrijeme sumnjivim uspjesima, što mu ih dobacuje svojim pljeskom naivna, neizbirljiva, čim god zadovoljna provincijska publika, rakijom i vinom, kojekakvom ženskadijom, što se skriva po grabama uz cestu ili kakvom budalastom palančankom, kojoj se hoće malo avanture i uzbudljivih nemira.
Pa eno i ona mala žuta glava, i to je onako nešto, što se negdje u jednom gnijezdu Podravine priljubilo uza nj kao čičak za kabanicu i zavuklo mu se u meso kao krpelj.
Upoznao ju je jedno ljetno popodne, kad je ušao u dućan, gdje je ona prodavala i vodila trgovačke knjige (jer je i svršila nekakvu trgovačku školu), da kupi nova dugmeta za manšete, jer je stara kod sinoćnje predstave raskinuo u jednoj temperamentnoj sceni Halbeove "Mladosti". U dućanu nije u ono upaljeno doba bilo gazde ni mušterija. Mala je sjedila na kasi i čitala nekakav roman. Kad je Žarko ušao, ostavila je knjigu otvorenu, s hrptom prema gore i pozdravivši ga neobično ljubazno poleti za tezgu.
- Čime vas mogu poslužiti? - upita ga s koketnim smiješkom.
Dok je iznosila preda nj razna dugmeta, raspričala se:
- Kako je to sve čudno. Kad vam se sinoć prekinulo dugme na manšeti, odmah sam pomislila, kako ćete možda doći danas k nama, da kupite drugo. I eto, sad ste tu.
- Ja sam i došao, - reče, - jer sam znao, što ste mislili. I nije mi žao. Kako se zovete?
- Pogodite, - odgovori ona s nešto kaćiperke provincijalne gracije.
- Julija, - reče on.
- Šta vam pada na pamet! - začudi se ona.
- Ja sam Romeo, a ona, koja mene voli, mora se zvati Julija. Inače ne ide.
- Ali pošto vas ne volim, to mogu da se i dalje zovem Ljerka, kao što sam se i dosada zvala.
Međutim mu je ona provlačila dugmeta kroz manšete, a on je držao ispruženu ruku, koja je dopirala upravo do njezine bradice. Pri tom pruži prste i poškaklja je nježno ispod grla. Ona povuče natrag glavu i ulovi mu prste podbratkom.
U taj čas uđe jedna mušterija. Hoće cigareta. Dvaest "Ölgy". Ona ostavi Žarkovu ruku protegnutu preko tezge s nezakopčanom manžetom i dade onome dvaest ölgy.
Želiš li još štogod? Jest želi, kutiju šibica, dvije razglednice i nekoliko pera sa slovom S.
Ona mu da šibice i karte, ali pera sa slovom S nema. Onaj je vidio, kako se njoj žuri, da ga što prije otpremi, pa stane odugovlačiti kao za inat. Kako to, da nema pera sa slovom S? A kakvih ima? Nek muda, da izabere.
- Tko je taj s perima? - upita Žarko, kad je onaj otišao.
- Neki književnik. Ako katkad čitate "Hrvatsku", tamo ćete naći članke "Iz Podravine". To on piše. Zacijelo će sutra, preksutra izaći nešto i o vašim predstavama.
- Taj će me premlatiti, - reče Žarko.
- Nek se samo usudi, - odgovori mala, - ne bih ga više ni pogledala. Uostalom, o vama se ne može zlo pisati.
- Dakle: sviđam vam se? - pogleda je on u oči i uhvati je ispod lakta onom rukom, na kojoj mu je upravo u taj čas provukla dugme na manšeti.
- Jest, kao glumac, sviđate mi se vrlo, - potvrdi ona i tresne žutom glavom kao žutom narančom.
- A inače? - pritisne joj on jače podlakticu.
- I inače, - reče ona i zastane. Poslije malo nadoda:
- Inače ništa. Doći ću i večeras da vas vidim.
- A poslije predstave? - upita on držeći je još uvijek za ruku.
- Šta poslije predstave? - upita i ona.
- Kamo ćete poslije predstave?
Uto se otraga u dućanu začuje neka buka.
- To je gazda, - reče ona i istrgne ruku.
Žarko se okrene i kad ne vidje nikoga, hitro šapne:
- Gde da vas čekam posle predstave?
- U parku, - reče ona tako tiho, da je jedva razumio.
U isti je tren, kroz neka vratašca otraga ušao gazda u dućan. A Žarko izađe pjevuckajući:
- Oh, Julijo, o, slatka Julijo!
Poslije predstave našlo se njih dvoje u parku. Sjedili su dugo, sve do u male ure na klupi, pod krošnjatim, šaputavim kestenjima uz noćni koncert bubica, komaraca i jedne jedine žabe, koja je istiskivala iz sebe neke zloguke glasove kao raspuknuta okarina.
A drugi je dan odlazila trupa Brane Tajkovića iz Podravine s jednim članom više, nego li je tamo došla: s naivkom i sentimentalkom Ljerkom Pavlićevom, koja je jedina od ženskih u tom ansamblu svršila još neku školu osim pučke, pisala na stroju, znala nešto njemački i francuski, a bila vrlo šik i zvala se Ljerka kao i slavna Šramica.
Direktor je Brana bio uvjeren, da će, gdjegod se pojavi s Ljerkom, praviti furore. Uživao je, što se veza između nje i Žarka sve to više stezala, jer tako se nije trebao bojati, da izgubi jedno ili drugo. Takav je tehtl-mehtl, mislio je, jači od svakog ugovora.
Stari je rutiner bio dobar psiholog. Eto, već je prošla čitava godina dana, a njegov Žarko ne može da spava, ako ne drži glave u Ljerkinu krilu. Ljerku pak sve to nije ništa smetalo: ona je ionako flirtovala i koketirala, kako smo jutros vidjeli, i s vragom i s fratrom igrajući neprestano svoju ulogu nevine naivke i ganute sentimentalne.
Najedamput se ustaviše kola.
Kočijaš iskoči iz svojih kola i dobaci onima u kolima, koji su se međutim bili gotovo svi probudili, protezali se, zijevali i brisali krmelje:
- Evo, gospodo, voda.
On otkopča konje s balancima i potjera ih k vodi, da se napiju.
Društvo sađe s kola, spusti se i ono do vode i stade se umivati, prskati, puhati i rasvježavati.
Sad se moglo dobro vidjeti, kako izgleda čitava glasovita trupa Brane Tajkovića. Bilo ih je u svemu devet bez direktora i njegova sekretara, koji su još jučer pošli diližancom u Vrliku, da udese sve, što je potrebno.
Najprije čika Bora, onaj koji je htio sve znati, ljudina neka duga gotovo dva metra, s visokim tankim nogama kao u noja, koje se nisu pregibale u koljenima, i krupnim truplom sa širokim prsima. On je igrao kraljeve, gospodare, vojskovođe, age i begove, očeve i kumove, uvijek važan, dostojanstven, suveren kao i njegove uloge.
Njegova žena u životu, Maca, bila mu je većinom i ženom u igri. Kraljica i majka, mekana, vjerna i poslušna. Neobuhvatljivo debela, nije se ni sada mogla sagnuti, da nagrabi vode, pa joj je Bora punio pregršt svojom pregršti, da opere naslagu prašine, što se nasula u njezine masne brazde i pore.
Onda onaj, koji se brije sve bez ogledala, Zvonko, Zagrepčanin, salonski lav, koji priča, da je bio Fijanov učenik i neprestano debatira o tome, kako bi se francuski moderni komadi morali igrati samo kajkavski, jer kajkavski ima već izgrađen salonski žargon, što štokavski nema. On jedini u čitavoj trupi ima frak i lakovane cipele, i kadgod se igra kakav salonski komad, u trećem činu on istupa uvijek u tom fraku, s rupčićem u manšeti i u lakovanim cipelama, jer takav je običaj, tvrdio je, i u "Komedifransez".
Još je jednu stvar Zvonko fanatično naglašavao: gentlemensko držanje prema damama. Stare ili mlade, lijepe ili ružne, proste ili otmjene, one su za nj uvijek bile dame. Stoga su one i simpatizirale s njim, pristajale uza nj, a voljele ga katkad. One u trupi išle su mu u svemu na ruku, krpale ga, peglale, četkale, kadgod je htio i trebao, a on im se revanširao malim darovima, iznenađenjima, komplimentima, uvijek spreman da im nešto doda, pruži ruku, pomogne kad su što nosile i tako dalje.
Usprkos svojih četrdeset godina i skrhanoga života izgledao je dosta svjež, s licem bez nabora i crnim vlasima, gotovo bez ijedne sijede. Znao je, da ima lijepa usta, pa kad je govorio, afektirao je malo praveći male pauze, pri čem bi mljacnuo usnama i ostavio ih dvije, tri sekunde otvorene, samo da pokaže svoje dobro uščuvane zube.
Nije pio, ni kartao, a ni trčkarao za suknjama. Istina, najvolio je žensko društvo i flirtovao pomalo, a katkad se negdje i zakvačio, gdje ga je privuklo kakvo izazovno oko ili je situacija tako sa sobom donijela. Ali znao se hitro i otkvačiti, i to sve onako lijepo, neranjivo, neuvredljivo, nebrutalno: gentleman, gentleman.
Njegova partnerica u salonskim komadima bila je ona visoka, suha glumica, neka zuba, bez prsiju, s namreškanim vratom, poput one izdruckane suknje na njoj, i cmizdra, s vječno zaplakanim očima, osjetljiva kao svježe bojadisana klupa, uzdišljiva kao mijeh na staroj harmonici. Vječno je bila u strahu: u željeznici dršće, da se ne dogodi sudar, na lađi je uznemiri i najmanje burkanje vode, na kolima se boji, da se ne poplaše konji. Sada, eno, oprezno umače svoju maramicu u vodu i samo osvježuje lice, izjedeno od šminke i od njezinih okrutnih pedeset godina. A možda ih je i više od pedeset. Ona uvijek veli manje, a bezobrazni Tref tvrdi više. On se, veli, informirao kod župnika u Varaždinu, gdje se je ona rodila i doznao tačno za dan i uru rođenja Terezije Martinčeve, kako se ona i zove.
Tu je još mladi neki klipan, Mita Sokić, što igra uloge razbijača, bundžija, palavorda, palikuća, pijanica, i njegova mala ženica Persa, valjuškasta kao lopta od gumije, s očicama što žmire kroz krupne trepavice kao dva mlada lješnjaka. Ona igra snaše i nevjeste, a kad pjeva dršće i cepti kao ona u ciganskim egedama najtanja žica. A pjeva uvijek, samo ne kad spava. Pa i sad se umiva i pjevuši i kad ruča među dva zalogaja pjevucka. I kad je muž izbije, još suze prolijeva, a već grlo ugađa. Brate: ptica, rođena ptica.
Kad je kočijaš opet upregao konje i čekao, da oni svrše umivanjem, upita ga Bora, onaj šta ga je i prije zapitkivao:
- Čuješ, bre, koliko ima još do te tvoje Vrljike?
- Bit će, gospodine, jedna ura, - odgovori kočijaš, pošto je malo oklijevao, kao da u sebi računa.
- Pa prije si reko, da je manje od ure, - nasmije se Bora.
- Jest, gospodine, ovuda do Vrlike svi kažu, da ima slaba ura. Pa tako velim i ja.
Nešto malo prije Vrlike ispod Travičinih kuća, kraj Česmice, čekao je Brana Tajković sa svojim sekretarom, nekim žuravim i vižlatim momčuljkom, svoj personal. Čudio se, što ih još nema, pa se malko i uznervirao. Da ih nije kočijaš izdao ili da se nije što drugo dogodilo. On je otišao još jučer u jutro, a oni su sinoć igrali i bogzna, je li sve ispalo u redu. Katkad vrag stavi svoj rep. A bio je i radoznao: koliko je para ušlo i jesu li sve pare na mjestu.
Najedamput izdaleka začuje u zraku, kao da ćurliče ševa, ali on zna dobro, to je Persin glas. Poslije malo začuju se i kola. Glumci su ga vidjeli s vrha Travičina brijega i pozdravili vikom i šeširima.
Tref, koji je zamjenjivao direktora, kad je bio nenazočan, čuvao novce, pazio na red, podmirivao račune, vodio sve ostale poslove, skoči iz kola. I prije nego li je Brana šta upitao, reče vrlo brzo i vrlo tanko:
- Sve u redu. Skoro rasprodano. 165 čistih.
Brani se izravna njegov nervozni nemir kao uljena površina. I reče:
- Dobro, dobro.
Onda se obrati sekretaru.
- Idi s njima i odvedi ih u "Bristol".
Glumci su odmah razumjeli direktorovu persiflažu i znali su vrlo dobro, kakav ih "Bristol" čeka. Naučili su se oni takvih "Bristola" na svojim turnejama, pa se nisu ni najmanje iznenadili kad su vidjeli svoje vrličko konačište: Na istočnoj strani toga malenog zagorskog dalmatinskog varoša, u jednoj kući naslonjenoj uz brijeg, na kome se otraga podiže čedna pravoslavna crkva, našao je Brana prazan prizemni magazin, pa ga iznajmio za dvije noći. Ulazilo se u nj odmah sa ceste. Imao je još i dva prozora s rešetkama, pa je bio dosta zračan. Ali bio je neokrečen, pa su se vidjeli goli zidovi i na stropu grede i daske prvoga kata, s kojih su visjeli čitavi visuljci pocrnjele stare paučine.
Kvrgast zemljan pod, na kome je poredano desetak kupova sijena, pokrivenih nekakvim ponjavama i čaršavima, guberima i ćebetima, kao deset postelja. Tri kupa dvostruka: to je za bračne parove ili one vanbračne, koji spavaju zajedno. Kod svakoga ležaja jedna stolica, sve različite jedna od druge, kao da su i one htjele simbolizirati razliku ćudi i karaktere onih, što će tu da prenoće. Vidi se, da je to skupljeno s brda s dola, gdjegod se moglo i kako se našlo.
Dan u Vrlici prođe potpuno normalno, bez ikakvih senzacija ili kakvih jačih događaja, kao što već prolaze putujućim glumcima takvi dani u provinciji prije predstave. Razgledaju se malko okolo, prošetaju, nešto popiju i pojedu, tko zapjeva, tko zakarta, ono, što je mlađe, ogledava se i ofrkava, a starije se dosađuje, uzdiše i brebonji. Svijet iz mjesta sreta ih s različnim interesom. Dječurlija se kupi oko njih kao oko čete derviša i leti za njima kao za kalabreskim muzikantima. Prosjaci se i kućarci tiskaju oblijetavajući ih, ne bi li što ušićarili. Od ostalih svaki gleda u njima što i koliko bi mu mogli značiti ti, ovome sumnjivi, onome opasni, a trećemu opet interesantni gosti.
Kako je to bilo početkom augusta, vrućina je bila velika i predstava se morala održati pred kavanom, koja inače služi kao dvorana za sve špektakle: balove, proslave, glume, koncerte, marionete, bušolotijere, prestididjatere i sve moguće mamigaste, koje slučaj i nevolja dovede u Vrliku.
Uostalom mjesto, gdje je direktor Brana podigao binu, bilo je vrlo ugodno, zaklonjeno dvjema dvokatnicama, Općinskim Domom u kome je kavana, i c. kr. Poreznim uredom, a ispunjeno dvostrukim drvoredom od divljih kestenova, pod kojima su bili poredani stolovi za publiku. Binu je sačinjavao ovisok, podij od dasaka s dvjema gredama sprijeda, na kojima je bila razapeta nekakva zagasita krpa sa žutim fransama, što je morala da posluži kao zavjesa, i s dvjema gredama straga, između kojih je visio jedan izmrcvaren "hintergrund", što je predstavljao nekakav rokoko perivoj sa simetrično podrezanim stabljem i gracioznim vodoskocima. Ta naprava, veliki plakati, na kojima je modrim i crvenim slovima bilo štampano "Turneja Narodnog pozorišta pod vodstvom direktora Brane Tajkovića, bivšeg člana novosadskog, beogradskog i zagrebačkog pozorišta", otmjeno i gospodsko držanje Zvonka pl. Tittelbacha s lakovanim cipelama i u rukavicama, sentimentalno snuždena pojava Žarka Babića, kapriciozna koketerija neodoljive Ljerkice, koja je rasipala svjetlucave poglede unaokolo poput paunova repa i Persino pjevanje, na česmi, u šumi, tanko, sitno, bolećivo i toplo kao ciganske gusle, sve je to imalo svoj efekt: svijet se spremao na predstavu.
Pogotovo je podiglo prestiž Brane Tajkovića, kad su ga vidjeli poslije podne, na kalauri, gdje šeta s načelnikom, koji je inače bio neobično ekskluzivan i jako ugledan gospodin. Svejedno je bilo ono, što su njih dvojica govorila, glavno je, da su se prošetali zajedno, jer to je značilo, da čika Brana nije kogod.
Međutim i ono, što su govorili, dalo je povoda Tajkoviću, da se pred družinom pohvali. Bit će u zimi nekakva proslava oslobođenja Vrlike od Turaka, pa bi načelnik htio da dođu i oni i, naravno, uz dobru subvenciju, da dadu dvije-tri predstave. Ali samo narodne. Na primjer "Posljednji Abenseraž".
On je vrlo uvažavao knjaza Nikolu, znao za njegova djela, i načuo nešto i o "Posljednjem Abenseražu", za koji je držao, da je komad za prikazivanje kao i "Balkanska carica".
- To je veliko djelo, a još nije nigdje prikazano, - govorio je načelnik.
- Izvrsno, - odobravao je Brana praveći malu pauzu poslije onoga "iz" i okupljajući kožu na čelu u krupne nabore.
A nije imao ni pojma ni šta je taj "Posljednji Abenseraž" ni tko mu je autor.
Ali čim je čuo riječ "subvencija", odmah se snašao. Kad je subvencija po srijedi, ne imponira njemu ni trista Abenseraža, a nekmo li onaj jadni, jedini i posljednji.
Subvencija! Nedostiživi ideal i neispunjeni san Brane Tajkovića. Koliko se on mučio, tražio, moljakao, na koliko je vrata zakucao, šta je sve obećavao, koliko je molbenica napisao i šta se naantišambrirao - Bogo sveti - to se ne da ni iskazati. Sve je on obišao. I ministarstvo prosvjete u Beogradu i odjelnog prestojnika za prosvjetu u Zagrebu, i c. k. Namjesništvo u Zadru. Pa ništa. Zatim općine, kulturne ustanove, biskupe, vladike, rektore, bogataše, mecene. Opet ništa.
Kakve subvencije! U nekim gradovima ne daju mu ni kazalište. U Osijeku igra u teatru madžarska opereta, a on ide u nekakav pajzl, gdje ne izbije ni trošak. U Splitu u teatru talijanska opera, a on se prebija pred desetero gostiju u "Kavani na obali". U Šibeniku su Talijani vlasnici teatra. U Zadar, u Bosnu, u Bačku ne smije ni zaviriti. Za Crnu Goru ne mogu dobiti pasoše njegovi članovi, koji su austro-ugarski državljani.
I tko bi još sve nabrojio.
Ni živjeti ne dadu, a kamo li šta drugo.
I sad, eto, iznenada, i njemu neko nudi subvenciju. To nije doduše onako, kao što ima Zagreb, Beograd, Novi Sad i Osijek stalno i redovito od države ili grada, niti je za bogzna kako dugo. Ni za sezonu, ni za stadjonu. Samo za dva-tri dana.
Ali kako bilo, da bilo: subvencija je subvencija.
To znači: novac podignut na propisano biljegovanu namiru, isplaćen unaprijed, koji se ne vraća, ne obračunava, niti se za nj išta daje ili čini, nego se zna i može. Čista, okrugla svota bez odbitka, bez kamata, bez taksa. Izbrojena na šalteru do posljednje pare: Iz ruke u ruku. Divota!
Navečer je bilo sve puno ispod aleje divljih kestenova. Zapremljeno svako mjesto. A i okolo je stalo mnogo slušatelja, od kojih je Tref pobirao po sekser-dva, kako je tko htio dati.
Načelnik je dobio počasne karte za čitavu porodicu, ali prije predstave dao je jednu banku i rekao, da je to njihov abonma za obje večeri. I neki drugi ugledniji Vrličani učiniše to isto, s jednakim ili nešto manjim bankama, već prema tome koliko je tko mjesta trebao.
Među onima koji su se abonirali, bio je i fra Jere. Nije imao nikakvih posebnih namjera, niti je spekulirao, da možda govori s onim žutim vragom, što ga je onako iz kola, u sveto božje jutro draškao i napastovao. Htio je i on da vidi predstavu, a možda i nju, da zna bar, kako se zove.
Fra Jere je sjedio s vrličkim župnikom, nekim debelim dobričinom, i prevrtao cedulju s imenima uloga i glumaca, tražeći među ženskima, koja bi mogla biti ona. Predstava, neka francuska komedija, kakve su bile en vogue koncem prošloga vijeka, s bračnom nevjerom i neshvaćenom ženom, reducirana valjda na polovicu, u kojoj su ostali samo glavni prizori, a i ti su bili puni ex tempora, preskakivanja, utriranja, velikih gesta, besmislenog patosa, oduševila je publiku. Nevjernu je ženu igrala Ljerka, starog vikomta, njezina muža, Bora, a elegantnog zavodnika von Tittelbach. Žarko je imao dvije sporedne uloge: u prvom činu lakaja, a u drugom i trećem markizova sina iz prvog braka, koji idealno ljubi svoju perfidnu maćehu.
Večer je imala dvije senzacije. Tittelbachov nastup u trećem činu, u fraku i lakovanim cipelama. To je bilo za publiku.
Druga je senzacija bila rezervirana samo za fra Jeru. Na početku trećeg čina nevjernica kuša zavesti muževa sina, samo da ne otkrije ocu, da ona ima ljubavnika. U toj sceni ona zavodi mladića istim onim gestama, kojima je jutros izazivala fratra. Ona se tako postavila na bini, da su joj i pogledi i poljupci s kažiprsta išli ravno u smjeru fra Jere.
Nakon predstave predstavljao je Brana Tajković svoje umjetnike boljoj publici, koja je ostala i dalje pred kafanom. Sve je, naravno, htjelo govoriti s Ljerkom, pa ju je direktor vodio od stola do stola.
Prava umjetnica. Bogodana umjetnica. Ona će zacijelo svršiti u Zagrebu. Pred njom je život sreće i slave. Zaboravit će da je ikada bila u tom njihovu od Boga i od ljudi ostavljenom gnijezdu. A ona je, gurana čvrstom Branovom rukom, išla od hvale do hvale, otkidajući se teško od mnogog muškog pogleda, koji ju je s divljenjem gledao.
Napokon je došla i do stola, gdje je sjedio fra Jere. Bila su tu još dva-tri gospodina, kojima je Brana govorio o ponosu svoje trupe, o tom nečuvenom talentu, kako se o nju otimaju svi naši veliki teatri i koješta još.
Međutim je fra Jere govorio s Ljerkom.
- Poznam ja vas još od jutros, - reče ona koketno. - Jašili ste za nama.
- Znam ja to dobro, - prihvati fra Jere, smješeći se. - Vi ste đavolsko stvorenje.
- Zašto? - progovori ona nedužno, kao da je progovorilo djetešce kod krštenja.
- I još pitate! - prihvati fratar. - Gdje se onako igra sa svetim čovjekom. Pa i večeras!
Sad Ljerka napravi lice, kao da se tobože dosjetila, na što on misli:
- Pa nije moguće, velečasni, da vi mislite, da je to išlo vas! Ja sam jutros samo repetirala ulogu, koju sam, kako ste i sami vidjeli, večeras igrala.
- No onda vam dajem odrješenje, - zaključi on, ali u sebi je ipak mislio:
- Reci ti to kome hoćeš, meni valaj, ne ćeš!

*

Neprozirna ljetna noć, puna vjetra, s mutnim rijetkim zvijezdama.
Branini su glumci već davno legli na svoje postelje od sijena i spavaju. Kroz širom otvorena vrata i male pendžere s rešetkama zamajkuju talasi svježine u vlažnu, mračnu prostoriju, u kojoj se ništa ne razaznaje. Samo se straga u desnom kutu vidi vatrica od cigarete, koja se otkad dokad raspali i pojača. Zvonko von Tittelbach ne može da spava. Uhvatila ga je jedna od njegovih običnih besanica, kad po čitave sate leži nauznak na svom ležaju, s jednom rukom ispod glave, a drugom drži cigaretu, puši i misli. Oko njega dišu i hrču drugovi, poznaje ih sve do jednoga po štropotu, što im izlazi iz grla i nosova. Čuo ih je već nebrojeno puta, pa kako ih ne bi znao.
Eno, ono je Bora, što škripi kao zarđao čekrk, o ono njegova žena, što kod svakog uzdaha otpuhne u zrak kao umorna lokomotiva. A mala Persa, koja stavi jezik iza gornjih prednjih zubi i sitno zvijuka poput prepelice. Njezin Mita zahrče na mahove, pa se presjeti i spava mirno nekoliko minuta, da opet začne iznova. Terezija Martinčeva u većim intervalima histerično zajauče, kao da joj netko skida s tijela namreškanu kožu, a Tref govori u snu pijučući kao pilence u kokošinjcu, koje su velike kokoši stisle među se.
Samo se Ljerka ne čuje. Ona je tu na dohvatu njegove ruke, ispružena uz svoga dečka, koji otpuhiva jake uzdahe, ali eto, ne čuje je ni da diše. I ne vidi je.
Kako je glup i idiotski sav taj život, koji ga je strpao među ove ljude i vucara ga amo-tamo kroz očaj i mizeriju besmisleno i bezizgledno.
Ali što je drugo preostajalo: ili tako, ili da se objesi o prvo drvo.
Jer kud bi i šta bi inače on, izopćen, osramoćen, kad su ga, dok mu je bilo jedva dvadesetčetiri godine, izbacili iz banke, kao činovnika, u koga se ne može imati povjerenja i koji je utajivao podmetnute mu male svotice.
Šta će biti, kad mu dodju do ruku velike? Stotine hiljada? Milijoni?
Nitko mu nije vjerovao, da je žrtva perfidne osvete jednoga zavidnika, besavjesnika, intrigana, koji je naumice dvadesetače i pedesetače, čije je brojeve i serije prije zabilježio, stavljao u biljege, tobože kao da za njih ne zna. Onda ga je lopov prije odlaska iz ureda dao pretražiti i dokazao, da su banknote, kod njega nađene, one što mu ih je on, pomutnjom, predao s drugim papirima.
I otpustili su ga.
Nakon toga su došle strašne godine. Nije mogao nikako da se privikne na pomisao, da on nije više onaj, koji je pred sobom imao životnu perspektivu s uspjesima, usponima, ispunjenjima. Likvidacija svega toga provodila se u njemu sporo, u očajnom traženju nečega, što bi moglo sve vratiti i sve rekonstruirati.
Ali valjalo je živjeti i bez aspiracija i bez perspektiva. Bez gledanja na sutra. Bez pomišljanja na preksutra. Uzdržati goli, materijalni život. Opstati. Necrknuti.
Našao je negdje mjesto trgovačkog putnika. To ga je odvelo iz Zagreba. Nije morao da vidi sve one, pred kojima se morao stidjeti, koje je sretao na svim uglovima i izbjegavao u velikim zaobilaženjima.
Dosađujući se jedne večeri, u nekoj provincijskoj varoši, gdje je gostovala trupa Brane Tajkovića, pođe na predstavu, da se malo rastrese. Davala se i onda nekakva francuska komedija s preljubima, kokotama i kavalirima.
Najedamput je njima ovladala ideja, u koju se sve više udubljivao, da je zaboravio da slijedi radnju na pozornici. Kao da se promatra u ogledalu, otmjenim formama, u elegantnoj nošnji, i čuje svoj glas, kako govori sve one fraze i treperi s njima u svim varijacijama. Iz njega bi po svoj prilici mogao postati dobar glumac. Umjetnik. S tim bi se opet izgradile perspektive. Ne one nekadanje, ali nove. Još ljepše. Umjetnik se ne ocjenjuje po svojima građanskim vrlinama. Tko pita umjetnika: šta je ono bilo sa one tri dvadesetače i dvije pedesetače? Tko bilježi njihove brojeve i serije?
Odlučio je, da odmah poslije predstave govori s direktorom. Mislio je, ako ga primi, ostat će neko vrijeme s njim, a onda, kad se uvježba, izrutinira, istrenira, onda će u Zagreb.
Tako je došao k teatru.
Odmah je nastupio s aplombom i arogancijom. Pa da, molim vas, von Tittelbach. Gospodin. Gentleman. S izgledima na Zagreb. S elegantnom garderobom. Sa savoir-faire. Sa savoir-vivre.
Provizorij s izgledom na Zagreb povlačio se preko deset godina. Traje još i danas. Zatrkivao se on već nekoliko puta ne samo u Zagreb, nego i do drugih stalnih kazališta, u većim provincijskim gradovima. Sve su audicije uvijek svršavale bez uspjeha.
Najočajnije mu je bilo, kad je jednom, izlazeći poslije takve audicije sa zagrebačke pozornice, ušao u koridor i čuo iz jedne ženske garderobe direktora drame, kako nekome govori:
- Koga ste mi vraga doveli na audiciju toga šmiranta!
I vratio se opet k svome Brani Tajkoviću, markirajući još jače svoju umišljenost i ističući i nadalje svoju superiornost, ne zbog toga, što bi bio uvjeren, da je to uistinu tako, nego iz pukog instinkta da se jedino tako može održati i ne propasti.
Međutim jer čekrk čika Bore tako strugao i škripao, da se više nije dalo podnositi. Već je pomišljao, kako da mu baci nešto u glavu i napipao u sijenu pod sobom svoje lakovane cipele. Uzme jednu i stavi je na trbuh. Tad se sjeti, da bi mogao pogoditi njegovu Macu i spusti opet cipelu na tle.
Potraži na stolcu kraj sebe novu cigaretu. Pripali je i ostane s gorućom šibicom u ruci. Onda je digne malko i osvijetli postelju, gdje su spavali Žarko i Ljerka. Ona je ležala nepomično, okrenuta prema njemu, s otvorenim očima, širokim, mirnim i punim refleksa. Žarko je spavao okrenut licem na protivnu stranu.
Tittelbach je začuđeno pogleda, ona se tanko nasmiješi.
U isti se čas ugasi šibica među njegovim prstima. Prošlo je nekoliko nijemih trenutaka, u kojima su u njima dozrijevale hitre neke misli, bez ograđivanja, bez protesta. Sve onako: kako su došle, tako se i fiksirale.
U njemu:
Dosta je ispružiti ruku, pa si je već našao. Neće zacijelo ništa reći. Nasmiješila se, kao da veli: Pruži ruku! Pruži ruku!
U njoj:
Kako smo blizu. Možemo se dohvatiti rukom. Da mu nešto kažem? Pa on i onako zna. Ne treba mu ništa govoriti.
Ona se polako odmakne od Žarka, da ga ne dira. Ili: da se ne bi probudio od njezinih misli. I glavu je nagnula sve do kraja, a ruke prebacila preko stolice, na kojoj su bile njezine haljine.
Tittelbach se nije micao. Pušio je srčući dimove u kratkim razmacima, kao da mu se žuri. Da svrši čim prije, pa da odbaci cigaretu i oslobodi ruku.
Čuo je, kako se ona uskomešala. Sijeno je šuškalo pod njom, kao da netko povlači prste preko svile. A neprestano su mu u mislima njezine oči pune mirnoga smiješka i ona gola ruka prebačena preko runjavog pokrivača.
Sad se maknuo i on. Ugasio cigaretu zgnječivši je na zidu povrh glave. Nije mario za one dvije tri parnice, što su mogle zapaliti sijeno pod njim. Ona ih je vidjela, kako padaju, ali nije ni mislila na kakvu opasnost. Sve je u njoj bilo koncentrirano oko jednog očekivanja: njezina ruka ispružena preko stolca s nepomičnim otvorenim dlanom sličila je na jedna usta šta viču: Gdje si? Dođi!
On se je opet maknuo. Okrenuo se čitavim tijelom prema njoj. Sijeno je zastenjalo pod njim, kao da netko brzo lista kakvu veliku knjižurinu. Ona je tiho rekla: Pst.
Naprezao je oči, ne bi li bar nešto od nje vidio. Ali ništa, ni konture. Tako je bilo mračno, da su se jedva u otvorima pendžera i vrata razaznavali izresci neba s blijedim, rijetkim sitnim zvijezdama.
Ona je postala nestrpljiva. On ne vidi njezine ruke. I htjede da gurne stolac, ali kao da je zasađen u zemlju. Postruže malko grlom, ali on je mirovao dalje.
Toplina onog čovjeka, koji je ležao uz nju sa svojim leđima, i blizina onog drugog pred njom, kome je eto na dohvatu, izazivali su u njoj neobičnu neku draž, stavljali ju u neopisivo ludu napast, opijali je opasnošću, u koju bi se survala bez ikakva premišljanja.
Najednom je osjetila Tittelbachove prste, kako polako puzu po njezinoj podlaktici, kao kraci kakve životinje. Mirovala je, dok su došli do mišice. Onda je skoro vrisnula. I ustegla naglo ruku.
Opet prođe nekoliko minuta. Čula je u sebi srce, kako hitrije žuri i jače udara. Zaokupi je talas vrućine i ponestao joj dah. Legla je oprezno nauzmak, odmakla pokrivač s prsiju i otvorila usta, da primi u se nešto više zraka.
Međutim se spusti čitava njegova ruka na njezino lice. Užareni dlan pokrije joj usta, nije mogla disati. Stisnula je usnice i on je mislio, da mu je poljubila dlan.
Sad on zgrči prste i turi srednji kažiprst u njezine očnice. Ispod vjeđa uzmicale su oči amo tamo kao dvije klizave kuglice, da ne prsnu pod pritiskom.
Napokon joj prijeđe njegova ruka preko vrata i spusti se na prsi. Najprije pokrije i zaokruži jednu sisicu, pa drugu, poput ruke kakvog škrtca, koja miluje dva kupića ljubomorno čuvanih dragocjenosti i požudno osjeća dva najkrupnija bisera na vrhu.
Ona je razbacila ruke na dvije strane. Jednom je primila njegovo rame i zarinula mu nokte u meso, a druga joj pala na Žarkove kose, u koje je nesvijesno turila zgrčene prste.
Tittelbach joj uhvati ruku i povuče je k sebi.
Ona se nečujno odroza niz klisko sijeno i prijeđe k njemu. Mirno, jednostavno, logično, kao kad se kod čitanja knjige prijeđe s jedne strane na drugu.

*

Već se bilo počelo daniti, kad se Ljerka vratila na svoj ležaj. Tittelbach je već spavao. Hitro, vižlasto, poput lasice zavukla se pod pokrivač.
Kad se ispružila, opazi da je Žarko okrenut licem prema njoj. Ne spava. Leži, miruje s otvorenim očima. Nagne se nada nj i htjede da ga poljubi.
Ali on je tako bijesno pograbi za kosu, da je kriknula, možda više od straha, nego od boli; zavine joj glavu otraga, žestoko hrakne i pljune joj u puno lice. Onda je odgurne i obuzet beskrajnim gađenjem i najdubljim prezirom, zasikće kroz zube:
- Gade jedan kurvanjski!
U nekoliko trenutaka bio je obučen i obuven, pograbio svoj koferić i izletio van i energično zakoračio onom istom cestom, kojom su ovamo došli. Uputio se put Knina.
Nije se obazreo nijedamput. Nit mu je bilo stalo ni za čim. Oslobođen. Oslobođen.
Pošto je već prevalio dva-tri kilometra, začuje da škripe i buče za njim neka kola. Pomislio je: eto potjera za njim. Tajković hoće da ga povede natrag.
Skrene s puta i čučne u neko rašće. Kad viđe, da su to ona ista kola, kojima su jučer putovali, i da na njima osim tovara i kočijaša nema nikoga, iskoči iz svog skrovišta:
- Povedi me, brate, sa sobom. Nek ti je za dušu.
- Dođi, - reče kočijaš i ustavi kola.
Žarko jednim zamahom sjede uza nj pod platneni krov.
- Samo, brate, - nastavi kočijaš, - da me ne pitaš, koliko još ima do Knina, jer ćeš, Boga mi, silaziti.
Konji pojuriše kasom naprijed.

*

Tajković je ostao konsterniran, kad je čuo, da je nestalo Žarka. I glumci su bili začuđeni. Niko ga nije čuo, kad je odlazio.
Pitali su Ljerku, ali nije ga čula ni ona - reče. Pričinilo joj se u noći, kao da se koprca ali nije imala pojma, da se sprema na odlazak. Bila je pospana i potpuno neprisebna.
Kod ručka ju je dražio Tref:
- Eto, vidiš, da si spavala sa mnom, ja ti ne bih pobjegao.
Tittelbach je srkao svoju juhu i šutio. Njoj se prosipale suze u tanjur, krupne kao babuške. Tajković je brutalno rezonirao:
- Lako je meni za tvoje suze. Naći ćeš ti već s kim ćeš spavati. Ali tko će meni večeras igrati Miloša?
- Ja ću, - progovori Tittelbach.
- A cara Murata?
- Ja ću, - zapijuče Tref.
- Gde je ikada hadum zamenio sultana? - prihvati zlobno Bora.
Svi prasnuše u smijeh.
Ali Tajković je riješio i teže probleme u svom životu nego taj.
Na večer je "Boj na Kosovu" požnjeo silan uspjeh. Publika nije ni opazila, da cara Murata i cara Lazara igra isti glumac.
Kad je Tref sutradan u zoru budio družinu, da se dižu, jer ih kola čekaju, našao je Ljerku i Tittelbacha u jednoj postelji pod istim pokrivačem.
Ona je brisala s očiju, ne zna se, da li san ili stid.
A Tref zacikuta kao šišmiš:
- Küss die Hand, Frau von Tittelbach!

*

Na zagrebačkoj pozornici poslije prijepodnevne probe stajao je, dva-tri dana nakon svoga bijega Žarko Babić i čekao da sađu u gledalište gospoda od uprave, pred kojima je morala da se održi njegova audicija. Do toga puta nije nikada zakoračio pravom pozornicom. Činilo mu se, da su prostori oko njega nedogledni i beskrajni. Imao je osjećaj, nalazeći se na onoj kosini, da će se odrozati u neki ponor pred sobom, pa se sve suzdržavao prema pozadini.
Jedan trenutak pomisli, kako je bilo glupo dolaziti amo. Gdje bi njega ovdje. U ovakvo kazalište! S Fijanima i Frajdenrajsima. Smrvila bi ga ovdje veličina, kao što ga je kod Tajkovića smrvila jadnoća.
Idi ti, brate, natrag u Beograd k sarafu Panti i bolesnoj materi. Možda bude čovjek od tebe.
I već se ogledavao, kako bi šmignuo odatle. Sofita sa svijetlom za probe stajala je nakoso i slabo osvjetljavala golemu prostoriju. U polumraku je tražio izlaz i smjer, kojim je amo došao.
Sad opazi kulise i dekoracije, prebačene jedne preko drugih, sve dijelove kuća i soba, nekakve stupove, basamake, peći, šta li je to. Sve se to na večer lijepo složi, kao da je živo, a glumac se obuče, našminka i igra među svima tim stvarima, kao da se među njima i rodio.
Kako li je sve ono jadno kod čika Brane. Kako je mogao da izdrži toliko kod njega. Kako da nije prije pobjegao. Onaj Tittelbach i ona njegova Julija mislit će zacijelo, da je on zbog njih otišao. Jok, brate. Nije nego šta. Baš zbog njih.
Samo da se on ovdje svidi. Pa je za sve drugo lako. Ali teško će to ići. To mu je rekao i onaj jutros, onaj dramaturg, komu je i prije već jedamput dolazio.
- Teško je to s vama, što dolazite iz putujućih trupa. Svi ste vi očajno, kako se ono kaže "feršmirt". Raskoraci ste, kao da ste kilavi. Ruke kao da ste ih posudili, kao da nisu vaše.
Onda nadoda:
- Ali imate zgodno lice. I oči su vam žive i pametne. Onda, što je vrlo važno, govorite lijepim jezikom. To mi, Hrvati, ovdje, ne znamo. Ja ću govoriti s intendantom. Samo pričekajte.
I izađe nekud. Krupan i lijep čovjek sa zaliscima i sitnim brčićem. Valjda će nešto da izradi, kad se pravi tako važan. Nije ni zaguljenac, čini se, kad onako govori.
Poslije malo vrati se dramaturg.
- Sadite dolje na pozornicu i memorirajte još jedamput ono, što ste naumili da nam recitirate. Rekli ste, da znate na pamet čitavog "Otela" i "Romea i Juliju". Uzmite veliki Merkucijev govor i Jagovu scenu. Kad intendant svrši neki mali razgovor, doći će dolje svi.
A sad, eto, nema ih još. Možda se i presjete, pa odu. Nisu zacijelo ručali, bit će gladni, pa što im je u taj mah stalo za toga dorćolskog mangupa, koji je feršmirt i raskorak, kako ono reče dramaturg, a dolazi iz šmire Brane Tajkovića, dolazi da gnjavi.
Ali ipak, kad su jedamput rekli, da će doći, možda i dođu. On će morati da im pokaže, što zna. Možda i zna nešto. Samo da ne zapne. Da se ne obruka. Ima pravo onaj, što mu reče, da memorira.
I on počne memorirati.
Dva stiha, četiri stiha, a onda čim otvori usta, već će oni dolje početi da jedan drugome došaptavaju: šta veliš? Kako samo otvara usta? Feršmirt ti je to, veli onaj dramaturg. Kakav je to Merkucije, veli onaj drugi. Reci mu neka skrati, zijeva intendant.
Maknut će ruke: gle ne zna kud bi s rukama. Koraknut će: rekoh ti ja, da je raskorak. Dignut će oči: i razrok je. Nasmijat će se: Boga mi, plače. Zaplakat će: eno, smije se.
- Šta si ovo nama doveo? - jauče intendant i misli na ženu, koja ga čeka s gotovim ručkom.
- Čist jezik! Čist jezik! Tvoja fiksna ideja! - naprči nos na dramaturga direktor drame. - Čitava Srbija, Bosna i Hercegovina govori čistim jezikom, pa ne će mi valjda onaj, što prodaje smokve u Mostaru, igrati Hamleta.
Žarko se dosjeti da je prestao memorirati, pa počne ispočetka Merkucijevu tiradu.
Četiri stiha, šest stihova.
- Dajte malo rampe! - vikne netko iza njega punim baritonalnim glasom.
To je onaj dramaturg, dosjeti se on i okrenuvši se vidje ga, kako gleda tamo negdje u prvu kulisu. I onaj opet reče nekome nevidljivome:
- Jeste li čuli? Malo rampe.
Iznenada zablješti Žarka svjetlost iz rampe. Koljena su mu popustila, a grč mu je natezao listove.
Oko stotinu lampičaka kao da gleda stotine naoštrenih očiju u njega.
Uto pristupi k njemu dramaturg. Stavi mu ruku na rame:
- Držte se, momče. Samo van iz sebe, koliko više možete. I ne bojte se.
U isti čas čuo se neki žamor u gledalištu. Pa razgovor. To su zacijelo gospoda. A i dramaturg reče, kao da je osjetio, što on misli:
- Oni su.
- Hoćemo li početi? - zavikne iz parketa pun, melodičan okrugao glas.
- Odmah, - reče dramaturg i otiđe i on k onima dolje.
kad je Žarko svršio Merkucijevu tiradu dovikne mu dramaturg:
- Dosta. Sadite dolje u koridor.
Razumije se, svršeno je. Dosta im je. Nisu ga drugo pitali, jer im se ne će gubiti vremena uzalud. Pa da, šmirant jedan. Vrati se ti k svome Brani il radije k sarafu Panti. K materi u Dorćol.
I nađe se u koridoru, gdje su ga čekala dva tri gospodina, Najstariji, s prosjedom valovitom kosom i punim, mirnim licem, nešto stisnutih usnica. To je zacijelo intendant.
On mu pruži ruku:
- Gospodine Babiću, - reče, - ono što vi znate, nije mnogo, ali po svemu izgleda, da bi mogli s vremenom znati mnogo i dobro.
Žarko je jasno vidio svaku riječ, kako lijepo izvire kroz one uske, stisnute usne. Nije ih čuo, nego baš vidio. Ruke su mu visjele niz tijelo i postale teške, kao da se spuštaju u podzemlje. Znoj mu se cijedio ispod košulje i preko zatiljka u ovratnik.
- Budite samo skromni i marljivi, - prihvati onaj drugi s okruglim glasom.
Divan čovjek s golemim volovskim očima, visokim i širokim čelom poput svijetle mramorne ploče, energičnih usta. U plemenitoj pozi, svijesno ističući svoju ličnost, krut, impozantan, velik, poput prekrasnog lava.
To je bio direktor drame.
- Ja ću vam biti pri ruci, - nadoda i pruži mu ruku.
Žarko osjeti čvrst i vruć stisak njegove ruke.
Sad je tek počeo naslućivati, da je nešto vrlo lijepo, što se s njim događa. I da bi se morao veseliti i nešto reći.
Ali se intendant već okrenuo i pošao prema izlazu a za njim dostojanstveno i onaj lav.
Dramaturg zaostane i stavi svoj dlan Žarku na rame kao i prije, obrazi mu se nategli u prijazan smiješak i pomakli malo zaliske.
- Radujem vam se, - reče. - Dođite pred večer k meni gore, pa da sastavimo ugovor i da se dogovorimo za ostalo. Dat ću vam odmah i ulogu. Sutra je proba čitača.
Iz teatra išao je Žarko ravno u telegrafski ured. Sastavljao je u glavi depešu materi:
- "Dobio angažman u Zagrebu."
Onda nakon prvih riječi misli su tjerale na drugo. Dosta im je bio samo Merkucijo. A da su čuli ostalo!
- "Dobio sam angažman u Zagrebu."
Kako će mu biti, kad izađe prvi put pred onu rampu. Pred one poredane svjetiljke kao nanizane zvijezde. Modre, bijele i crvene. A tamo iza njih publika.
- "Dobio sam angažman."
Sve puni redovi, deset, dvadeset, trideset, i lože naokolo Krcato ruku. I sve to buči, udara, tapše. Pa gle, i zvoni. Neka vika. Galama.
Neko ga uhvati, žestoko povuče i zaviče:
Vidje jedno uzbuđeno lice, izdrečeno na nj. Mislio je u prvi čas: Brana Tajković. Došao, da ga odvede. Međutim su preletjela baš kraj njega tramvajska kola, a kondukter se razdrečio prema njemu:
- Kud gledaš norc jedan bedasti.
Prolaznici gledaju za njim, neki također nešto govore. Ali on ide naprijed, znojan, briše čelo i zatiljak.
I počne opet:
- "Dobio sam angažman u Zagrebu."
Kako to, da nije vidio tramvaja? Dobro da ga je onaj povukao. Inače ode pod kotač. Ostade bez noge ili ruke.
- "Dobio sam angažman."
I ona valja da dođe u Zagreb, kad bude premijera. Uopće, da dođe i da žive zajedno kao ono u Dorćolu. Šta bi ona sama dolje.
- "Dobio sam angažman, spremaj se odmah i ti ovamo."
Pisat će nekoliko riječi Brani Tajkoviću, da se ispriča, što ga je onako iznenada ostavio. Ali inače ne bi ga on nikada pustio. Morao je da bježi. Šta će sada reći Ljerka, ona mala kučkica? Ali šta je njoj stalo. Ni njemu nije stalo.
- "Dobio sam angažman u Zagrebu."
Dobro bi bilo prodati ono kućice u Dorćolu, pa kupiti ovdje nešto pokućstva i da se obuku njih dvoje. On ne može ovako. Nije više kod Brane Tajkovića. I ne će više spavati u sijenu po stajama i podrumima.
- "Dobio angažman u Zagrebu, propitaj se, može li se prodati kuća."
Ili kako bi bilo uzeti nešto para kod sarafa Pante, pa otplaćivati. Ne će ni ovdje ostati uvijek kod iste plate, rekao mu je onaj dramaturg, ako ga publika i kritika dobro prime. Zašto da ga ne prime dobro?
- "Dobio angažman u Zagrebu."
Došavši pred šalter, zatraži blanketu i napiše depešu:
"Udovici Joce Babića, Dorćol, Beograd.
Dobio angažman u Zagrebu na Narodnom kazalištu plaća dobra popodne potpisujem ugovor sutra počinju probe spremaj se ovamo upitati Pantu nek nam dade nešto para na kuću da se ovde uredimo pozdrav tvoj Žarko."
Kad je predao depešu, izračuna mu gospođica na šalteru: toliko i toliko. Žarko se zgrane i sjeti se, da nema ni polovicu od te sume.
- To mi je previše, - reče u neprilici.
- Zašto ne bi skratili? - upita ga gospođica i pogleda ga interesiranim i malko nasmijanim pogledom.
- Pa naravno, skratit ću, - pristane on.
- Javite samo, da ste dobili angažman, - reče ona držeći na njemu pune, crne oči, - a ostalo pismeno.
- Jest, jest, imate pravo, ostalo pismeno.
I ona potegne blanketu, napiše i pročita mu:
"Udovici Joce Babića Dorćol Beograd Dobio angažman u Zagrebu ostalo pismeno Žarko."
- Izvrsno, - reče on, - baš vam hvala!
Kad je platio, vidio je, da mu je ostalo još nekoliko seksera.
Upravo dosta za ručak.

6. Angelus Posthumus. (Fotografija).

Renata de Wrabetz (tako su po tradicionalnom običaju pisali njemačkom ortografijom njezini roditelji) bila je neobično dražesno stvorenje. Nalikovala je potpuno na jednu od onih modernih maneken-lutaka, što se tako dekorativno ističu u izlozima luksuznih konfekcionih radnja. Uvijek u jednoj ritmičkoj pozi, kao da samo sluša udarce jazza, sa zatvorenim vjeđama, pikantnim nosićem, poluotvorenim usnama, nepravilno uzdignutim ramenima i nešto gegavim nogama. Prolazila je ulicom gotovo plešući. U trajnom nekom transu kao mjesečarka. Nije gledala ni u koga. Kao da u toj ulici, krcatoj svijeta, kojom ona prolazi, nema nikoga osim nje same.
A uistinu tako je nekako i bilo. Jer onim časom, kad se ona približavala prolaznicima, čitav se interes koncentrirao na nju. Žene su konstatirale njezin nenapadni šik i prirođenu eleganciju, i zavidnim okom tražile na njoj bilo kakve defekte, da paraliziraju neizbježiv i ugodni dojam, koji je provocirala njezina pojava. Muškarci su blesasto zurili ispod trepavica, koje nisu propuštale ni sitniji odbljesak pogleda i klonuli s uzaludnim nadama za njom. Kao semafori za željezničkim vlakovima.
Bilo je to možda druge, treće godine poslije rata, kad se Renata pojavila u nervozi i šarenilu ondašnjega zagrebačkog društva, koje je, kao i drugdje u svijetu, obogaćeno konjukturom i svakovrsnim spekulacijama, srljalo od zabave do zabave, od užitka do užitka. Jedan za drugim otvarali se kabareti i razni Palais de danse, Pick-bari, Klub-bari, Paviljoni, Bonboniere, Mascotte, Papilloni, Maximi, gdje su stolovi već unaprijed bili zauzeti i gdje se nije moglo dobiti mjesta sve do pred zoru. Gomila ekvivoknih arivista, malih bankara, svakovrsnih krijumčara, profesionalnih kartaša, berzijanskih agenata, intervencionista, požrtvovnih političara, carinika, posjednika malih bifeta i svih mogućih korupcionista, sjedila je u malim ložama tih lokala s glomaznim lisnicama, poput kakve u safijan ili marokin uvezane knjige, koja je mjesto strana sadržavala same hiljadarke.
Među njima u svjetlucavim i dekoltiranim lamet haljinama, s velikim raznobojnim lepezama od nojeva perja, s biserima i briljantima, s rajerima u kosama, modrim lisicama i krznenim ogrtačima, mlade žene što griskaju pečene mandule, pijuckaju šampanjac, puše cigarete iz dugačkih cigaretšpica, pokazuju bestidne desni na opscene viceve svojih kavalira, da se onda, gurane ritmom crnačke muzike i brutalnim laktovima neotesanih plesača, zavrte na onom tijesnom plesnom prostoru u oblacima isparivanoga znoja i dijalogiziranih gluposti kraj njih i oko njih.
Renati je bilo osamnaest godina, kad je prviput ušla u takav lokal, u "Maxim". Dotada je pohađala samo takozvane "koterije". Ona mala ekskluzivna društvanca sezonski organizirana od nekoliko mladića iz otmjenih kuća. Njima bi se pridružile i djevojčice, koje su po odgoju i po familijama pripadale također u kremu zagrebačkog društva. Razumije se, da su one dolazile na sastanke tih koterija samo u društvu svojih mamica, gardedama ili braće, katkad i dobroćudnih tatica. Sve dakle kako se šika i kako je to običaj među boljim i uglednijim svijetom.
Kao sve što je ekskluzivno i većini nepristupno, tako su i te koterije imale nekakav nimbus interesantnosti i posebne privlačnosti, pogotovo za one, koji su mislili, da bi i oni morali biti sudionici jednoga ograđenog i zatvorenog kruga.
Pa ako je u tim koterijama izvanja forma prilično diferirala od nezgrapnosti, surovosti i tona, koji su kojegdje drugdje posve iznakazili izraz uljudnoga društvenog općenja, to je u glavnom i ovdje, nutrinja bila pišljiva i inficirana.
Ona "jeunesse doree", koja se sakupljala pod nadzorom i dekorirala otmjenošću, koja je pila pri svojim zabavama mlaki čaj i slatku limonadu, mjesto šampanjca ili amerikanskih drinksa, nije se podvrgavala tim restrikcijama i apstinencijama iz osvjedočenja ili nekog unutarnjeg moralnog diktata.
Prvi i glavni razlog tome, bio je: pomanjkanje novca. Onda je svak imao mnogo novaca, samo nisu oni, ili radije njihove familije. Jer u ono je vrijeme novac, kao za inat, tražio najprljavije džepove. Bježao samo od gospodstva, od otmjenosti, od noblesse, od uzdignutih nosova, od ubaštinjenih tradicija.
A kad nije bilo novca, valjalo je naći nešto, što će tome novcu imponirati, što će ga razoružati, što će ga uvjeriti, da će njegova vrijednost porasti samo onda, ako ga bude trošio onaj, koji zna trošiti i koji zaslužuje da ga troši.
Tako su one djevojčice izvirkivale iznad ograde svojih koterija preko, na drugu stranu, gdje je rasipao svoje grdne pare kakav šiber ili mešetar, i u zgodnom trenutku pružale prstić između dva ošita, ne bi li onaj tamo natakao na nj zlatnu viticu.
A mladići su studirali i kombinirali, kako bi i oni došli do novca, koji nikako ne će da se do njih došulja. I poduzimali su sve eksperimente, izmišljali lukavštine, varke, zasjede, katkad nisu ustuknuli ni pred zločinom, samo da se dočepaju novca, koji je inače bio tako na dohvatu i ulovljiv kao pijana pilad.
Renata, dijete stare familije s tradicijama imetka, gdje je bio baštinjen smisao za luksuz, za udobnost, za lagodnost, za slatki nerad i ukusan život, znala je potpuno i savršeno, što joj vrijedi ljepota i gracija, uokvirena u alire gospodstva i rafinirane poze "noli me tangere"! Tu dragocjenu vrednotu ne će ona dati za bilo šta. Ne će je žrtvovati kakvom kuburantu, kod koga će morati živjeti u dvije male sobice, s vječnom brigom, koja joj i danas ogorčava djevojaštvo, kako će da dođe do para cipela ili svilenih čarapa, s trajnim odricanjem, bez tašengelda za tenis i slastičarnu, s otplatama, s neplaćenim modisticama i nestrpljivim krojačicama.
Otac joj je sveučilišni profesor, a još su tu i dva brata studenta, mati i majčina mati, koja dnevno leti u kino, pa sve to hoće da živi, da se oblači, zabavlja, da ne radi, da ne misli. Iskušala je ona i vidjela u očevoj kući koješta, pa je u njoj dozrelo mišljenje, kako je najočajniji život: život neimaštine. Morati, a ne moći, htjeti, a ne imati, izgledati, a ni za čim, ostati na površini, a s utezima na nogama. Ne, ne. Nikada. Ona mora da bude bogata, njoj treba bogatstvo. Ogromno: milijoni, putovanja, automobili, perle, pelci, sluge, vila, saloni, parkovi. Luksus, ljepota, gospodstvo.
Može li joj to dati onaj mladi profesor, koji je još kao student neprestano visio između seminara njezina oca i njihove kuće, nosio joj snopove modernih liričara, tumačio joj Blocka, Apollinairea, Salmona:

Et ma jeunesse delicate
Surgit, cygne au col de carmin,
Comme une belle aristocrate,
Portant sa tete dans ses mains.

revolucioner, fanatik, sljepar, s beskrajnim mržnjama u sebi i beskrajnim ljubavima i još beskrajnijim vjerama? U jednom neprotumačivom času, u nekom duševnom poremećenju, zacijelo inficirana njegovim sentimentalitetom, kojim je iskopao šture rezervoare njezinih zanosa i promiješao ono malo crvenih tjelešca u njenoj hladnoj krvi, pustila je, da joj izljubi ruke i koljena pokrivena svilenim čarapama, i da joj otme obećanje, da će biti njegova i ničija druga. Istoga dana, čim je ostala sama, uvidjela je, kako je to njezino obećanje glupo i kako sve to ne vodi ni do čega. I odlučila je, da će sve opozvati.
Ali sutra prije, nego je došao, otišla je na tenis. Nije mogla, da mu išta reče tako naglo, ne toliko što bi joj ga bilo žao, nego više zbog neke instinktivne proračunanosti, da bi ga tim mogla definitivno izgubiti. Kad djevojke nemaju nikoga, na koga bi računale, onda nisu tako hitre da odbiju onoga jedinog, koji im se nudi. Ima nešto pasje u tom instinktu. To znači zakopati kost, da je u danom času može čovjek izvući iz skrovišta.
Na večer je sjedila s mamom i bakicom:
- Znate, novost! Zaručila sam se s Ivicom.
- Ivica je pošten mladić, - reče bakica. - Meni je pravo.
- Meni nije, - prihvati mati. - Premlad je za tebe.
- To ne bi smetalo, - reče Renata. - Premlad ili prestar, samo kad bi bio bogat.
Bakica je zacijelo htjela izvući nekakav primjer iz filmova, šta ih je vidjela u posljednje vrijeme:
- To nije glavno, dijete moje, - reče. - Vidiš, ja sam nekidan u "Apolu"...
- Znam, znam, bakice, - prekine je Renata, - ali u filmu ti je ipak sve to malko drukčije, nego u životu. Ali ja ću gledati, da film svoga života udesim na svoj način.
- Bog zna kako pametno nisi počela, - reče mati.
- Misliš zbog Ivice? - upita s ležernom frivolnošću Renata. - Kakve su te naše zaruke? To je partija tenisa. Poslije pet minuta: počinje druga. Ili ako vam je draže: jedan šimi en vogue. Sutra će doći novi.
Renata je pošla prvi put u "Maxim" s mamom i braćom. Tamo ih je poveo Ivica na njezin prijedlog, da proslave njegovu promociju na doktora filozofije.
Stari profesor nije došao, jer on nikada ne izlazi poslije večere. Ni Ivičin otac nije bio s njima, iako je za tu zgodu došao iz Gorskog Kotara i donio sinu dvije, tri hiljadarke, da se malko razveseli u taj svečan čas. Bio je to priprost, bistar čovjek bez ikakvih studija, rodom iz Like, odakle je prije kojih triestak godina došao u Fužine u posao k nekom trgovcu šimlom. S vremenom je nešto uštedio i počeo istom trgovinom na svoju ruku. Posao nije bio bogzna kako unosan, pogotovo ne za vrijeme rata, ali je ipak išao, pa se moglo živjeti i sina iškolati. Sad je ponosan i radostan došao na njegovu promociju. Za čitavu glavu viši od svih ostalih stajao je u punoj auli i gledao ravnim pogledima, nad kojima su stršile krupne, raščepurene obrve, prema rektoru i dekanima, kojima vise oko vrata nekakvi debeli zlatni lanci i medalje.
Poslije večere kod Wrabetzovih otišao je u svoj mali hotel, negdje u Gajevoj ulici, gdje je odsjedao, kadgod je dolazio u Zagreb.
Kad je Renata s društvom ulazila u "Maxim", prvi zvuk, koji joj je došao do ušiju, još prije negoli je stupila u dvoranu, još prije negoli je osjetila, šta to svira jazz, bio je pucanj šampanjskog čepa. Dva, tri puta, u malim intervalima, kao indiskretni poljupci punim usnama.
Ona je odmah znala, šta je to, iako se dosada nije još nikada otvorila pred njom šampanjska boca. U njoj je u taj trenutak sve oživjelo. Krv joj je u pravom smislu riječi muzirala kroz žile i letjela u svim smjerovima po tijelu vrijući kao nemirno mravlje gnijezdo na vrhovima razdraženih ekstremiteta.
Ušla je ona u taj milieu, zasićen alkoholom, duhanskim dimom, frivolitetom, raskošjem, nametljivim svijetlom, drskom muzikom, obuhvaćena sa svih strana pijanim, brutalnim, glupim, odvratnim muškim pogledima i osjetila se odmah u njemu kao kakav "habitue". Pošla je sigurnim korakom predvodeći ostalo svoje društvo prema loži, koja je za njih bila rezervirana, i sjela odmah na najvidljivije mjesto, odakle je kao kakav strateg imala pred očima čitavo to poprište.
Odmah do nje sjeo je Ivica, zbunjen, savitljiv, tanak, kao i šimla na skladištu njegova oca, nevješt u naručivanju konsumacija i nespretan u ulozi mondenog kavalira, koju mora odigrati. Žurio je u listu gledajući fantastične cijene i naslove različitih vina, a konobar mu je citirao litaniju egzotičnih imena, koja nije nikako mogao uloviti na listi.
Onda reče jedan od Renatine braće, koji je valjda zalutao katkad prije u kakav lokal:
- Donesite nam najprije po jednu tursku.
Ivici je odlanulo. Sad je imao vremena da upita dame, što žele. Staroj je svejedno. Kakav slatki liker. Kiraso. Braća zaželjela: Fajngešprict. A Renata?
Renata je gledala preko na jednog gospodina u trećoj loži, koji je već dvaput diskretnom gestom podigao svoju čašu prema njoj, kao da joj nazdravlja.
- A ti, Renata, što ćeš ti? - upita Ivica drugi put.
Onaj preko u trećoj loži opet je uzeo čašu u ruku i gledao u nju. Renata se ne okrene k Ivici, samo odgovori nervozno:
- Šta hoćeš?
Onda kao da se presjetila, pogleda ga nekako prijekorno i reče mu:
- Uostalom, danas slavimo tvoju promociju i tvoje zaruke!
- Misliš: naše zaruke, - popravi je Ivica i stavi svoju ruku na njezinu.
Ona povuče ruku i pogleda u treću ložu, da li je onaj preko opazio Ivičinu gestu:
- Nisi kod "Bednjanca", - reče, - tamo se zacijelo vjerenici drže neprestano za ruke.
Ivici je bilo teško pri duši. Vidio je, da se Renata nalazi u jednom od onih svojih nepodnošljivih štimunga, kad je zla, zagrižljiva, brutalna, kad sekira, tiranizira i ujeda poput razljućene tarantele. Poznaje on te njezine dispozicije i boji ih se. Obično je onda on žrtva, a da nije ni kriv ni dužan.
Jedamput se bila kapricirala, da ga osam dana ne će vidjeti ni s njim govoriti. I bilo je tako. On je dolazio k njima, a ona je ostajala zatvorena u svojoj sobi i izašla tek onda; kad bi on otišao.
Drugi su put sjedili kod kuće, sami u sumračju i nešto fantazirali. Najednom se njezino raspoloženje prevrnulo. Onako neočekivano, naprasito, bez ikakva vidljivog motiva, kao kad se na stolu prevali solnjača ili čaša s vinom. Na nesreću igrala se s nekakvom pletaćom iglom i nekoliko ga puta žestoko udarila njom. Činilo mu se, da ima na sebi sve rane sv. Sebastijana.
- Poludjela si! - rekao je on.
- Mrzim te! - siktala je ona kroz zube. - Mrzim cijeli svijet!
Pa i sada se Ivica bojao, da je opet ne uhvati njezin "trentun". Kadra je, da se digne i otiđe iz lokala. Ili da cijelo veče s njim ni riječi ne progovori.
Zato je razmišljao, kako da je udobrovolji i što jače kapacitira.
Usto je opazio, ne baš s potpunom, jasnom konstatacijom, nego s nekom sitnom podsvijesnom predodžbom, kako ona gleda tamo, na onu drugu stranu, na nekoga, bogzna koga. I htio je da zadrži za se njezin interes.
Konobar je opet došao i on naruči nešto s liste. Znao je, da je šampanjac skup i da boca košta nekoliko stotina dinara. Svejedno. Samo da Renata bude dobre volje. Ona zna biti tako veličanstveno dobre volje. Onda je ludo lijepa. Neodoljiva. Bogovski divna. Čovjek bi samo klečao pred njom i ljubio joj ruke i koljena.
Materi je bilo žao, što je Renata bila tako osorna s Ivicom, koji ih je doveo ovamo, gdje je sve tako skupo. Ona je znala, da je on dobio od oca ono nekoliko hiljadarki, pa će on sada taj novac, mjesto da uzme nešto za se, potrošiti tako ututanj samo da se oni zabave.
Pa reče Renati:
- Zašto bi se mladi svijet držao za ruku samo kod "Bednjanca"? Vidiš, i ono dvoje tamo...
- Ono je neka kokota, - odgovori resko Renata.
- Oprosti, - reče mati, - to je kći generalnog direktora...
- Dakle: generalna kokota! - prekine je Renata.
Atmosfera je među njima bila sparna i puna elektriciteta. Ivica je bio neprestano u strahu, da ne dođe do eksplozije. Nije se usudio da otvori usta.
Najedamput se Renata okrene k Ivici:
- Glupo je, što ne ćeš da naučiš plesati. Danas pleše svako! I starci. Ti nisi nikakav mladić. Ti si jednostavna šimla. Šimla iz Fužina.
Njezina braća prasnu u smijeh. I on se nasmiješio. Ali nije ništa rekao.
Na to ona prihvati malko blažim tonom:
- Misliš, valjda, da tvoj Andre Salmon ili Jean Cocteau ne plešu šimi u Parizu?
- Možda, - odgovori Ivica mirno. - Ja samo držim, da valja ipak imati za to neki elasticitet, koji ja nemam. Ja bih izgledao vrlo nezgrapno.
Ona se nagne kapriciozno k njemu hvatajući skoro svojim usnama njegovu ušnu školjku i prišapne mu toplim tonom:
- Jer ti si: šimla iz Fužina.
Ivica je bio sretan, kao da mu je rekla najnježniju riječ.
Pogleda je velikim somovskim očima, punima zahvalnosti. Ali ona je odmah okrenula svoje od njega i reče mlađem bratu:
- Idemo, Puba.
Puba se digao kao na komandu i sašao s njom u parket, među plesne parove.
Za čitavu glavu viši od sestre, odjeven po ondašnjoj modi, s kratkim i uskim kaputićem, u cow-boyskim pantalonama, dizao je i spuštao ramena i uvijao nogama, u čitavom tijelu savršeno treniran na ritam jazza. Renata je naslonila desni obraz na njegova prsa, spustila trepavice, a lijeva joj se ruka s intenzivno čivitnim venama i raširenim celuloidnim prstima upila u Pubina crna leđa kao mali ahtapod. Kad bi prošli mimo balustrade treće lože, onda bi se nešto otvorile njezine oči kao dvije čedne oštrigice, i ulovile onaj dugi pogled što se tamo iz lože razvlačio kao niti kakve alge.
Najedamput odmakne glavu i upita brata:
- Poznaš li onog gospodina u trećoj loži iza naše?
- To je direktor neke banke. Ne znam kako se zove. Onaj s njime je također direktor u Bankferajnu.
U taj su čas morali proći mimo njih. Renata ponovo pritisne glavu na Pubina prsa, da je na sljepočici osjećala njegove tvrde krliješi. Oštrigice se nešto razjapile i hvataju one alge od onuda.
Kad prođoše mimo, nadoda Puba:
- Taj ima para!
Renata stisne trepavice i pomisli na prostorije jedne banke, kako je to negdje vidjela, gdje se redaju velike čelične kase, smeđe i tamnozelene, s dvokrilnim vratima i masivnim kračunima, s različnim pretincima i pregradama. Unutra sve krcato banknota: i domaćih i tuđih. Snopovi dolara, funti, franaka. Među njima hitri prsti onog direktora.
Broje, broje, broje.
Sad su opet prošli mimo one lože, a direktor se uhvatio rukom za balustradu. Ona pogleda njegove prste. Dugi, punačni a na najmanjem se svjetluca briljant, krupan kao komadić sunca.
Puba reče:
- Šiber jedan odurni! kako je samo stavio u izlog svoj prsten.
Renata nije slušala, što Puba govori, ona je samo mislila, kako ta ruka svaki dan dira tolike milijone, kao slijepa, sa samim opipom raspoznaje, kakva je banknota pod njom, i kad zgrabi snop odmah zna koliko ih je zagrabio. Kako bi se ona dala milovati od takve ruke. Preko glave i preko leđa. Savijala bi se od draži kao mačka. I svjetlucala poput onoga mačjeg krzna, kad ga miluješ u mraku.
Puba opet progovori:
- Ivica je naručio šampanjca.
Ona se naglo okrene:
- Nije moguće! Idimo, da čujemo kako puca.
Renata je ispila čašu na dušak i u sekundu. S mahnitom pohlepom, kao da je na ona dva-tri prsta pića čekala godine i godine. I najzad ga dočekala.
Ivica je gledao njezin vrat, kako se miče pod naglim gutljajima i veselio se, što tako uživa. Tek kad je konobar opet napunio Renatinu čašu, prinese on svoju k njezinoj i reče:
- Na tvoju sreću!
Jedva je podigla čašu, vidje kako i onaj preko, onaj direktor, što svaki dan prevrće sa svojim prstima milijune, drži svoju pred usnama i podigne je malko preko njih, kao da joj nazdravlja.
Ona nehotice diže svoju polako, do nosa, gledajući kako izviru parnice s dna čaše na površinu, a onda je naglo prinese k ustima, baci kratki pogled onamo i zatvorivši oči ispije sve do posljednje kapi.
- Nemoj piti tako naglo, - reče mati.
- Nosit ćete me, ako se opijem, - odvrati Renata. - Ivica i onako uvijek fantazira, kako će me čitav život nositi na rukama.
- Renata, - reče Ivica s blagim ukorom.
- Al, dragi moj, to su ti nekakvi pretpotopni komplimenti. Danas se žene ne nose na rukama, nego voze u automobilima.
- Ona je već pijana, - nasmije se Puba.
Renata opet uzme čašu. Ivica je primi za ruku:
- Polako, - reče, - naškodit će ti.
Ona trgne ruku tako žestoko, da joj se prosuo šampanjac iz čaše. Sitne se kaplje zadržale na tankim dlačicama njezine nadlaktice. Ivica izvadi maramicu iz džepa, da obriše. Dok je on brisao, ona opazi, kako pred balustradom njihove lože stoji onaj direktor. Naklonio se i reče:
- Smijem li vas zamoliti za ovaj tango, gospođice?
Ona se sva zbuni, povuče k sebi ruku, koju je Ivica brisao, spremna da se digne.
Onaj se i predstavi, ali ona nije čula imena. Samo nešto kao -ić, ili -vić.
Kad se ono dvoje izgubilo među plesačima, upita mati:
- Tko je taj?
- Nekakav bankovni direktor, - reče Puba. - Često sjedi u Corsu.
- Kako smije pozivati na ples dame, koje ne poznaje? - uzbudi se Ivica.
- Pa vidiš, da smije, - ironično prihvati Šandor, drugi brat Renatin.
- Renata ga je mogla odbiti, - reče Puba.
- Pa naravno, - potvrdi Ivica. - Nije trebala da pleše.
- Nema smisla praviti takve stvari, - reče mati. - Ako se jedamput s nekim zapleše, to je potpuno irelevantno.
- I ja ću sada poći u onu ložu, gdje sjedi ona dama u crvenom sa starim gospodinom, pa ću s njom plesati, - reče Šandor i pođe tamo.
Crvena se dama ljubazno nasmiješi, pogleda starog gospodina, koji reče nešto Šandoru, i onaj otiđe nekom drugom društvu, odakle isprosi jednu drugu damu za ples.
Međutim je Ivica slijedio pogledom Renatu. Držala se prema svom plesaču, ne onako kao maloprije s Puhom, nego u nekoj distanci. Direktor ju je primio vrlo diskretno preko leđa i neprestano joj nešto govorio. Našto je ona dva-tri puta kratko reagirala. Inače kao da joj je sve svejedno, što govori.
To ga je malko primirilo.
Ali Renati nije bilo ništa svejedno. Ona je rado slušala, šta onaj govori. Ona je i plesala rado s njim. Osjećala je njegovu ruku na leđima i toplinu iz nje. A drugu na svojoj lijevoj ruci, i nju toplu.
- Kako se ono zovete? - rekla mu je odmah nakon prve dvije-tri replike. - Nisam čula, kad ste se predstavili.
- Anđelo Hervojić, - odgovori on gledajući je kroz spuštene trepavice. - Je li vam sad pravo?
- Potpuno, - reče ona, - sad znam, s kim plešem.
- Ono s vama je vaša majka? - upita on najedamput, - i oba brata. A onaj gospodin?
- Pogodite, - pogleda ga ona koketno.
- To nije teško. Vaš budući muž, - reče on.
- Nešto slično, - prihvati ona veselo.
- Kako to, nešto slično?
- Pa tako bi nešto moglo da bude.
- Zar nije sigurno?
- Bože moj, sigurno, - reče ona sa čudnim nekim izrazom. - Šta je na tom svijetu sigurno?
Muzika prestane. Renata primi svoga kavalira ispod ruke i upute se k njezinoj loži.
- Smijem li, gospođice, doći opet po vas?
- Zašto ne? - pogleda ga ona s modrim smiješkom. - Sad kad smo već stari znanci!
- Ja inače malo kada plešem. Ali večeras mi se pleše, - reče on.
- Pa ima ovdje dama na pretek! - obasu Hervojića još jedan talas modrog smiješka.
Uto su ušli u tijesni kuloar iza loža i zašutjeli, jer su morali ići jedno za drugim.
Pred ložom se rastanu.
Renata, malko zadihana, ispije ono, što je još bilo u njezinoj čaši. Onda reče Ivici, koji je spustio nos kao visibaba za sušna vremena:
- Vidiš, da znaš plesati, ne bi trebalo da plešem s drugima.
- I da znam, - reče Ivica rezignirano, - ti bi jednako plesala s drugima.
- Možda i ne bih, - odgovori ona, pa nadoda: - A možda i bih.
U loži s njima sjedila je još samo mati. Šandor i Puba nisu ni došli poslije plesa, nego su se negdje zadržavali malo s damama s kojima su dosada plesali, a malo i s drugima.
Kad je muzika opet počela, Hervojić se nije micao s mjesta. Pridružio im se nekakav mršavi gospodin s telećim očima, malim brčićima i zgusnutim crvenim usnama, koje su sličile na mali okrugli zreli padližančić. Renata ga je odnekud poznavala. Neki pjesnik, čula je za nj, ali nije čitala nijedne njegove pjesme. A vidjevala ga je često. I na ulici, i po kavanama i na utakmicama. Pa eto, izbio je i ovdje.
I srdila se na nj. Nije joj nikad bio simpatičan, jer je uvijek razdrečio svoje besmislene oči u nju, a u ovaj čas bio joj je simpatičan manje nego ikada. Zbog njega zacijelo Hervojić ne dolazi po nju. Razdebatirali se nešto. Hervojić neprestano diže i spušta nabore na čelu, a mali se padližančić oprezno zgušnjava, kao da ga je strah, da mu ne isprsnu koštice napolje.
Srdila se, dakle, pa nije više ni htjela gledati onamo. Pijuckala je svoj šampanjac, gledala preda se i slušala, što joj govori Ivica.
On je večeras tužan i jecav kao citra. A morao bi biti radostan. S tim zadnjim ispitom učinjen je posljednji korak. Profesorsko mu je mjesto obećano u Zagrebu. I s ocem je govorio. Od njega će dobiti sve, što im je potrebno za tri sobe. A možda nešto i za bračno putovanje. U posljednje mu vrijeme posao ide dobro.
Renata ga pogleda s komičnim izrazom:
- Šimla? - reče nasmijavši se.
- Jest, šimla! - odgovori on s turobnom kadencom.
Ona preleti okom po sali: oni tamo u trećoj loži neprestano debatiraju. A Ivica brebonji.
Tužan je, jer mu se čini, da ona ima svoje misli kojekuda, samo ne kod njega. Katkad mu izgleda, kao da joj je potpuno svejedno, je li on kraj nje ili nije. Sve kao što veli Francis Carco u onoj pjesmi, koju su nekidan čitali:

Vous n' aimez pas qui vous aime
Ni qui vous saurait aimer
Et ne donnez de vous-meme
Que ce que vous voulez donner.

On je govorio te stihove s neobičnom tugaljivošću. I začudo, ritam muzike slagao se s njihovim ritmom. Bio je ganut, i oči su mu bile pune vlažnih iskara.
I u Renati se nešto malo uzbibalo. Sitni, sitni talasi sentimenta. Bilo joj ga je žao u taj čas. Gotovo je htjela predložiti da odu odande.
Pogledavši njegove oči, vidjela je, kako su se neobično raširile, zagledale negdje iza nje i bile pune nevoljkosti i začuđenja. Ona se okrene. Pred ložom je stajao opet Hervojić.
U njoj se promijeni raspoloženje, kao kad se prevrne ruka. Izgledala je potpuno druga. Digla se i otišla, nasmijana kao kristal. Sva je svjetlucala od ritma.
- Vašem zaručniku kao da nije pravo, što sam dolazio po vas? - reče Hervojić poslije nekoliko taktova.
- Nemojte sada ništa govoriti, - reče ona. - Plešimo.
Ona je lagano naslonila glavu na njegovo rame i zatvorila oči. Njega je zasipavao miris njezine kose i dražuckao jedan drzovit čuperak po vilici. Da se samo malko okrene, dohvatio bi ga usnama. Već se malo ganuo vratom, ali muzika prestade abruptno, kako su onda obično svršavali plesni komadi. Bez korone. Bez zaokružena završetka.
Jedva su stali i počelo je opet. Šimi.
- Sad mogu govoriti? - upita Hervojić.
- Sad je svejedno. Šimi se pleše nogama.
- A tango?
- Srcem, - odgovori ona i oči joj se razrijediše u dva akvamarina.
Vidio ju je on nekoliko puta, na ulici, u kavani. Jedamput i u teatru. Sjedila je pred njim, u parketu, koso, pa je mogao vidjeti njezin profil. Ona ga nije nikad pogledala. Ni slučajno ni hotice.
Da je vidio njezine oči, zacijelo bi se bio za nju interesirao. Nešto je sasvim drugo kad se nekome vide oči. U njima je karakter i duh, a ne u nogama, ramenima ili liniji.
Ali sve to, što on govori, sada je potpuno suvišno. Zakasnio je. Bio je netko drugi, tko je prije njega bio tu. I on ne će da dira u ono, što je tuđe. Samo joj može reći, da mu je žao, što je sve to tuđe, a ne njegovo.
Renata je šutjela i slušala. Dirala ju je svaka riječ. Čula je svaku posebice i u svakoj posebice uživala. Pa čekala slijedeću. Čekala, da ona slijedeća nešto više kaže.
Ne što bi to bile neke neobične ili bogzna kako lijepe riječi. Naslušala se ona od Ivice fraza i izraza, kakvih ovaj zacijelo ne zna ni pomisliti, a kamo li složiti i reći. Pa jest, ne čita on ni Valerye ni Apollinairee, niti je ganut i trepetljiv kao ona šimla iz Fužine. Šta je njemu do lirike, koja šušti iz tankih sveščića! On sluša šuškanje novčanica i banknota. Razaznaje po njemu jesu li modre ili zelene, žute ili bijele. Jesu li dolari ili funte, franci ili dinari.
- To vam je, znate, moja sudbina, - odgovori on, - uvijek dolazim prekasno. Moja dva starija brata došla su na svijet davno prije mene i prispjela na vrijeme, da ih otac odgoji i iškola. Ja sam se rodio dvanaest godina nakon njih, upravo mjesec dana poslije očeve smrti. Za me nije bilo više ni pare.
- Vi ste onda Posthumus, - reče ona s gracioznom ironijom. - Angelus Posthumus.
Hervojić se nasmiješi:
- Zaista ste zgodni!
I ona se nasmiješi:
- Zaista?
On odgovori:
- Da, vrlo?
I stisne joj jedva primjetljivo ruku.

*

Jedno jutro, nekako oko deset sati, - pričala je dalje Giga, - uletjela je Renata ovamo k njoj, zaplakana, zajecana, zacenuta, prebita u laktovima i koljenima, u nemogućnosti da izusti ijednu riječ. S nekom hartijom u ruci.
Dugačko pismo, izmeljano i izgužvano, s vodenim mrljama i iškrabano tintom, krupnim slovima i nejednakim crtama. Sve pisano kao u žurbi, nervozi, u nekom mahnitanju i bezglavosti.
Piše joj stari Ličanin iz Fužina.
Riječi su bile još gore od izgleda one hartije. Krikovi, proklinjanja, psovke, grdnje, nakaznosti. To se ni čitati ne da, a kamo li da se pripovijeda. Iz svega onog užasa izbijala je još užasnija istina. Ni najstrašnija riječ nije dosizala do strahote one glavne i odlučne sadržine.
- "Ti, jedna ovakva i onakva", - piše Ivičin otac - "ubila si mi sina"...
- "Prokleta u srcu i u utrobi"...
- "Ti, šugava, otrovna, izbljuvana bagro, da bog da bila svačija, tko te god htio i najcrvljivijom parom platio -"
- "Rađala štenad i guštere, gadna sama sebi i rođenoj materi."
- "Pokrile te gnjusne rane i smradni čirovi i cijedio ti se vrijeđ iz prsiju mjesto materinjeg mlijeka -"
- "Da ga samo vidiš, kako visi na onoj grani, i plazi jezik za tobom, curetino iz jaruge, djevojčuro sa ceste -"
I još gore. I još strahovitije.
Ona, Giga, shvatila je odmah šta se dogodilo.
Renata, čija je familija bila u prijateljstvu s njezinom, bila je kod nje dva-tri puta poslije one večeri u "Maximu". Pričala je onda o poznanstvu s Hervojićem. Kako se poslije s njim sastala nekoliko puta, na malim šetnjama, u Tuškancu, oko Cmroka, do Žavera, kako su jedno popodne otišli na izlet u njegovu automobilu u Brežice i vratili se podvečer. Sve je to bilo kriomice. Niti je mati znala, ni bakica, ni braća, ni Ivica. Rekla je samo, da ide na tenis, a ostavila raket u nekoj trafici u Ilici.
Na tim sastancima, šetnjama i vozikanjima, iako to nije bilo ni tako često ni tako dugo, Renata je postupala prema određenom planu i potpuno zaludila trijeznog i ne baš vatrenog Posthumusa.
Kad ju je prviput poljubio, to je bilo na drugoj njihovoj šetnji, negdje gore iza Žavera, u jesenjoj atmosferi, s hrpama žutog lišća pod nogama i mlakim podnevnim suncem u prostorima, - rekla mu je, prisebna i neuzbuđena, kao da je zagrizla u kakav slatkiš:
- Vidite, ipak niste došli prekasno.
Posthumus je odgovorio:
- To znači, da bi vi pošli za me?
- Zašto ne? - reče ona. - Ako me baš hoćete, - i razlije na nj svoj akvamarinski smiješak, zelenkast i svijetao.

*

Anđelo Hervojić našao se odmah poslije rata u Zagrebu s nešto novaca, dobivenih u Beču u nekim špekulacijama, gdje je bio provijantski rezervni časnik. Sakupio je masu austrijskih kruna, koje su tamo malo vrijedile, ali mu je uspjelo, da ih na vrijeme dade žigosati i pretvoriti u jugoslavenski novac. Nastavio je onda sličnu igru s dolarima, koji su rapidno rasli, i kad su došli do vrhunca, izmijenjeni u slabu jugoslavensku valutu, iznosili su naoko velike svote, koje na svjetskom novčanom tržištu nisu značile mnogo, ali u Zagrebu su bile od velike vrijednosti.
Iako je Hervojić bio dijete bolje zagrebačke kuće, a to vrijedi koliko i dobro odgojen čovjek, lijepih manira, s mnogo smisla za društvenost, zadovoljan malim, ne bogzna kako proračunan niti osobito promućuran, bilo je ipak u njemu nešto praktičnog i pozitivnog duha.
Samac u svijetu, bez obveza, bez posebnih zahtjeva, uravnotežen, solidan, indiferentan prema ženama i piću, nije čekao da se snađe u kaosu poslije rata. Vidio je odmah, da u taj čas valja nešto poduzeti i raditi. I to brzo raditi i ne dugo premišljati. Takvo vrijeme, kao što je bilo onda, ne može zacijelo dugo potrajati. U Zagrebu, kao i drugdje u većim gradovima, otvarale se bezbrojne male banke, mjenjačnice, zalagaonice. Neko je imao nekoliko stotina dolara, iznajmio malen lokal, kupio dvije vertajmerice, stavio u izlog nekoliko zdjelica i desetak zlatnih i pedesetak srebrnih moneta, poredao oko njih nekoliko stranih banknota, pribio nad ulazom cimer "Banka i mjenjačnica" a uz ulaz staklenu ploču sa zlatnim natpisom u svjetskim jezicima "Bureau de Change, "Cambio Valute", "Wechselstube", "Exchange Office" - i gotovo.
Pare su dolazile i odlazile, mijenjale se, prodavale, izvrtale, prevrtale, sakupljale, rasle, rađale jedna drugu, rađale jedna deset, deset stotinu, stotina hiljadu, u jednu riječ legle se, kotile i izbacivale kao kunići, kao štakori, kao stjenice, da ih više nije bilo moguće ni pobrojati.
A šta bi ih tko i brojio, kad možeš od njih uzeti i trošiti koliko god hoćeš, a one su uvijek tu, neumanjive, nepotrošive, neiscrpive!
Sve možeš imati, što ti srce zaželi: kuću u Gundulićevoj ulici, vilu u Tuškancu, perzijske ćilime, metrese, konje, putovanja u vlastitim automobilima ili ekspresima, odsijedanje u Danijelima, Ritzovima ili Adlonima, pojesti šta hoćeš, popiti šta možeš, pušiš iz zlatnih doza, srčeš kavu iz Wegwooda, spavaš u svilenim pijamama i služi te onaj isti lakaj, koji je nekad služio erchercoga Fridriha.
Takvu jednu bančicu u velikoj prometnoj ulici, u jednom dvorištu, otvorio je i Anđelo Hervojić. U društvu s nekim židovom, koji je, odmah nakon sloma Austrije došao na sjajnu misao, da udesi nekakvu ambulantnu mjenjačnicu u Špiljama, gdje je ispočetka bila pogranična stanica između Austrije i Jugoslavije. Složiše se oni, uložiše svoje pare u taj bankovni konkubinat, okrstiše ga "Centralnom Internacionalnom Bankom", a pare se legle i kotile i kupile, kao da im nigdje nije dobro nego kod njih. U malo vremena kupio je Hervojić sebi vilu, držao automobil, koji je vozio s plemenitim elanom, ne doduše kakav erchercogski lakaj, nego jedan autentični ruski grof, koji mu je ujedno bio i pazikuća, ili kako ga je on, iz nekog "noblesse obligea", nazivao: majordomus.
kad je Anđelo Posthumus vidio u "Maximu" Renatu, odmah je pomislio, kako bi s njom oživjela njegova pusta kućica, a rijetke ruže u njegovu malom perivoju našle svrhu svoga življenja, dok bi dekorativni ruski grof s još plemenitijim elanom šofirao zagrebačkim ulicama, kad bi u automobilu sjedila zlatna Renata de Wrabetz.
Renata pak, sa svoje strane, nije se dugo premišljavala, da pođe za nj, niti se itko u njezinoj porodici tome protivio. Pa valjda će radije uzeti jednog bankara, s vilom i automobilom, nego sina fužinskog trgovčića šimlom, neznatnog suplenta, koji je s njom pio šampanjac na dan svoje promocije, a onda možda opet kad budu slavili srebrni pir.
Jedina je bakica govorila, neka toga ne čini. Više vrijedi ljubav, nego sve bogatstvo svijeta. Više vrijedi čovjek, komu nije ideal novac, nego mala sreća među svoja mirna četiri zida, i tako dalje i tako dalje.
Ali bakica nije mogla ni svršiti svoga sentimentalnog dijaloga, jer je izazvala sveopći protest u familiji. I tati i mami je imponirao auto, Šandor je očekivao mjesto u "Centralnoj Internacionalnoj Banci", a Puba će napokon dobiti nekoga, koga će moći napumpati i za koju hiljadarku, a ne za nekoliko dinarčića, koje mu je Ivica milostivo i u nepovrat posuđivao.
Tata je govorio bakici:
- Uzevši stvar s idealnog stajališta, ti, mamice, imaš pravo. Ni ja nisam gledao na bogatstvo, kad sam ženio tvoju kćer. I ja sam onda bio suplent, isto kao i Ivica. Ali danas su druga vremena.
Bakica odgovori:
- Za takve stvari vremena su uvijek ista. Ja vidim, da se mlađi svijet danas isto onako voli kao i nekada. I onda je bilo djevojaka, koje su gledale samo na bogatstvo. Ali moja kći ne bi ostavila svoga zaručnika, pa da je došao po nju grof Kulmer ili grof Pejačević.
Mamica joj upadne u riječ:
- To misliš ti!
Tata usklikne:
- Hvala na komplimentu!
A Renata prihvati:
- Kad nisu dolazili po nju.
Šandor se pridruži:
- Onda je profesor bio partija.
Usred te diskusije došao je Ivica. S nekoliko ruža u ruci za Renatu.
Atmosfera je bila vrlo neugodna i potištena. Nitko nije bio kadar da smogne srdačnosti, kojom bi pozdravio došljaka. Kao da je ušao kakav gubavac.
Renata je primila ruže, pomirisala ih, rekla: kako su lijepe! i polegla ih na klavir. Stari je profesor izvadio uru i opazio, kako će ga već čekati đaci u seminaru. Sinovi su izmakli svaki na svoju stranu, a mati se utoliko snašla, što se sjetila, da Ivica, kad god popodne dođe k njima, dobije bijelu kavu.
- Pa reče:
- Danas imamo izvrstan kuglof, - i izađe.
- A ja ću u kino, - reče bakica, - u "Apolu" je Asta Nilsen.
Dok je Ivica pio kavu i cupkao cvebe iz kuglofa, reče mu Renata:
- Izađimo, Ivica.
- Kuda? - upita on malko začuđen, jer mu se nije odmah izlazilo, kad je vidio, da bi mogli, sami i nesmetani, ostati kod kuće. Pogotovo jer je u posljednje vrijeme tako malo bio s njom zajedno.
- Prošetat ćemo malo oko Cmroka. Imam da ti kažem nešto.
Ona je htjela da budu negdje vani, samo da je on ne bi milovao ili kad mu reče ono, što je odlučila, da ne počne sa suvišnim raspravljanjem i moljakanjem. Hervojiću je obećala, da će te sedmice biti sve riješeno.
Ivica je imao neko sitno i podsvijesno predosjećanje da će mu ta šetnja oko Cmroka donijeti nešto neugodno. Nije, naravno, ni izdaleka slutio, da bi to moglo biti tako katastrofalno. Ali je mislio, da ona i njezini žele odgoditi njihovo vjenčanje iz bilo kojih razloga. Ili što drugo, bog bi ga znao što. Mučilo ga je već nekoliko dana Renatino držanje. U posljednje vrijeme kao da je izbjegavala da ostane s njime nasamu. Čitava popodneva tenis, pa tenis, a onda kod kuće obiteljske večeri, gdje je sa starim profesorom morao igrati piket ili slušati bakicu, kako pripovijeda o Asti Nilsen i Gunaar Tolnaesu, ili Pubu, koji hvalisavo servira svoje hohštaplerije.
Jednom je otišao do tenisa, jer je ona rekla, da je tamo, ali je na svoje veliko začuđenje nije našao. Nije je našao ni kod kuće. To je bilo onda, kad se s Posthumusom odvezla u Brežice. Kad se vratila, svi su već bili kod kuće i večerali.
Ona je pričala, kako je srela Gigu, pa su otišle da gledaju neki starinski mebl. Prekrasne stvari. Tabernakl jedan marijaterezijanski, divota. Sa stotine tajnih pretinaca. Dva sata su samo pregledavale te pretince. I ona bi htjela imati nešto takvo. Ali, naravno, njezin će mebl biti nekakav banalni fabrički bestilni produkt, sobe će biti bez intimnosti i topline kao u hotelu.
I brbljala je, brbljala, nadovezivala ono na ovo, ovo na ono, nizala laž na laž, sve dok nije zašla tako daleko, da se glavno potpuno zaboravilo.
Kad su se, dakle, uspinjali onom uzbrežicom kraj Miletićeve vile u Jurjevskoj ulici, govoreći dotada o indiferentnim stvarima, upita je iznenada Ivica:
- Htjela si mi nešto reći?
- Kad bi mogli negdje sjesti, - odgovori ona. - Možda tamo na groblju. Bit će kakva nezauzeta klupa.
Dan je bio sunčan i bez vjetra, a jesenji zrak suh i topao. Na groblju je bilo dosta svijeta. Jedna je klupa bila slobodna, ali na susjednoj je netko sjedio, pa se tu nije moglo razgovarati.
- Pođimo radije u onu malu gostionicu, gdje smo jednom proljetos bili, - predloži on.
- "K staroj uri"? Imaš pravo, - reče Renata. - Sada, možda, nema nikoga tamo.
Uistinu, u maloj sobi sprijeda nije bilo nikoga. Sjeli su jedno do drugoga. Ivica je uzeo njezinu ruku i pomilovao je svojim obrazom. Ona je gledala preda se i nije otimala ruke.
Uto uđe gostioničarka, neko bijedno stvorenje, jektičavo, alkoholizirano, s krvavim, umornim očima i zapita ih potrtim, dubokim glasom šta žele.
Kad im je donijela, što su naručili, navije orkestrion, što je tu stajao i izađe. Orkestrion zasvira bučnim štropotom poznati Straussov valcer. Raspoloženje je u njima i oko njih bilo u taj čas vrlo jadno i sumorno.
Onaj mali lokal, pun zadaha od vlage, ohlađenog duhanskog mirisa, pljesniva kruha i prolivena vina, s golim prostim stolovima, s naherenom zahrđalom gvozdenom peći, malim uskim prozorima, preko kojih vise kratke, bijele zavjese, sve iskaljane od muha, onda pred njima dva špricera u prostim čašama, sad još taj jecavi valcer, a iza svega toga neugodni razgovor, koji tek ima da počne: sve ih je to gušilo, stiskalo, davilo, ganjivalo. Ostalo je neko vrijeme oboje mirno i bez riječi, bez pogleda, blijedo, kao dvoje optuženih, kad prije rasprave čekaju na suca. Renata, naslonjena glavom na zid, držeći bradicu u vis, obujmila je sklopljenim rukama koljeno, koje dopire do stolnoga ruba. Ivica je ispružio obje ruke na sto, držeći u jednoj čačkalicu, kojom je besvijesno čeprkao po stolnim pukotinama buljeći preda se, i to baš u onu čašu pred njim, u kojoj vriju sodine bubuljice.
Iznenada savije Renata laktove na sto, spusti na njih glavu i žestoko zajeca. Ramena i leđa su joj odskakivala u naglim trzajima, a na sljepočicama, koje su se jedine vidjele od sakrivena lica, nabrekle su, žile i crvenila se koža.
Ivica se prestraši i pokušavajući da joj uspravi glavu reče:
- Renata, šta ti je? Renata.
Ona ispočetka nije htjela pokazati lice. Grčevito ga je pritiskivala na lakat i trgala se snažnim i glasnim jecajima. Napokon Ivici uspije, da joj digne glavu. Plač joj je smočio lice i napravio na njemu čitave mrlje. Jedna joj se suza spustila do ruba gornje usnice i visjela nad njom.
On je samo ponavljao, brišući joj rupcem lice:
- Što ti je? Što se dogodilo? Govori!
Uto prestane orkestrion.
- Ivica, izusti ona prekinuta od jecaja.
- Govori, - primi je on za ruku i približi svoja usta njezinu licu.
- Ivica! Obećaj mi, da se ne ćeš srditi na me. Ja sam te uvijek voljela! I voljet ću te uvijek. Ali uzeti se ne možemo.
- Zašto? Zašto?
Kad ona nije odgovarala, nego samo plakala, s novim gustim suzama i naglim jecajima, on se digne, uhvati je za rame turivši joj sve nokte u meso, da je kriknula od boli:
- Govori već jednom, - sikne joj u lice. Kroz stisnute zube poprsnuvši je kapljicama gorke pljuvačke, što mu se pjenila na ustima.
- Mi se moramo rastati, - reče ona s odlučnim naporom. - Ne smijemo se više vidjeti.
- Renata, šta govoriš, je li to ti govoriš? - bulaznio je, kao da joj ne vjeruje, kao da mu se čini nemoguće, da bi to ona mogla reći.
Onda i ne dočekavši njezina odgovora, uhvati je za oba ramena i tresne njom:
- Zadavit ću te, ako to rečeš još jedamput.
Ona ga sada pogleda potpuno mirnim, mutnim pogledom.
- To ne bi koristilo ništa, Ivice.
- Voliš li drugoga? - reče on, kao da rezignira i spusti skrštene ruke niz tijelo.
Ona okrene glavu preda se i reče skoro šaptom:
- Pa to je potpuno svejedno.
Ivica se ne makne. Iz njezina je glasa osjetio, da je u svojim odlukama čvrsta i da bi uzalud bio svaki pokušaj htjeti je maknuti od njih. U onoj je frazi ležalo mnogo krutosti, neslomljivosti i one čudne energije, koju žene pokazuju u časovima, kad hoće i žele prekinuti s jednim muškarcem.
Bespomoćan, raspustivši svoje stisnute šake, čekao je još nekoliko sekunda, da se možda maknu njezina ukrućena usta ili smekša ukočeni, bezosjećajni, slijepi njezin pogled, na kome više nije bilo ni traga suzama.
Ona je ostala hladna i nepomična kao kip.
Bilo je potpuno jasno, da je prestala da živi za nj. Izašla je iz svega, što ima i malo odnosa s njim. U njoj više nema ni jedan atom njega. Tuđ joj je kao najudaljeniji tuđinac, kao da nije tu na istoj zemlji s njom jedva pola metra daleko od nje, nego negdje na polima i ekvatorima bogzna kakvih drugih zvijezda i nedostiživih planeta.
Napokon se zaljulja, kao da koleba između dvije odluke, trgne se naglo, definitivnom jednom gestom i velikim koracima izleti napolje.
Renata nije ni pogledala za njim. Kad joj se pričinilo, da se njegov korak potpuno izgubio, uspravi se i zagrabi duboko daha.
Kao da joj je odlanulo.
U to uđe jektičava pijana gostioničarka s izgriženim i zabaljenim čikom u ruci. Kad vidje Renatu samu, s nabreklim očima od plača, a na stolu ona dva netaknuta špricera, reče:
- Sve smo mi jednako glupe, gospodična! Plačemo za njima, a oni nisu vrijedni ni ono malo soli, što ima u jednoj našoj suzi!
Poslije dva-tri dana stiglo je iz Fužina ono pismo, s kojim je Renata došla k njoj, Gigi, poražena, skršena, kao da je svaka riječ staroga Ličanina bila komad teške mazije, koji ju je pogodio u glavu.
- Ja sam ga ubila! Ja sam ga ubila! - govorila je obezumljena slušajući neprestano, kako joj kroz uši i mozak zviždi onaj orkan mržnje i fijuče onaj tajfun prokletstva Ivičina oca.
Klečala je pred Gigom i držala svoju zaplakanu glavu na njezinim koljenima:
- Što ću sad? - pitala je. - Što ću sad?
Giga joj je makinalnom gestom milovala glavu, ali nije nimalo suosjećala s njom. Renata je za nju bila tipična trivijalna, površna, tašta ženkica s jakim spekulativnim dispozicijama, potpuno nepristupna jačim duševnim emocijama. Bila je uvjerena, da je i to Renatino uzbuđenje bilo više izazvano strahom od skandala, koji bi mogao pokolebati odluke Anđela Hervojića i poremetiti njezine planove, nego iskreni duševni potres, kakav bi u svakom imalo boljem srcu morala izazvati tragedija ljubavi i smrti, koju je tako veličanstveno odigrao onaj kruti lički momak.
Giga je bila potpuno na Ivičinoj strani. Ona je prije nekoliko puta govorila s njim i svaki put ga je neizmjerno žalila, što je sve ono silno bogatstvo svoga osjećanja ulagao u jedan tako bezvrijedan objekt, kao što je Renata. Prispodabljala ga s onim neumornim, neustrašivim kopačima blaga, koji potroše i posljednji novac i svoj jedini život, da dođu do dragocjenih polja, a kad su ih našli i dobili, nema nigdje ni jednog dijamanta. Sve dezolantna pustoš. Pržina, voda, praznoća.
Potresena besmislenom njegovom žrtvom ona se neprestano pitala, čim je taj modni bešćutni maneken zavrijedio da doživi nešto takvo, što će za njezin život važiti samo kao jedan senzacionalni i dekorativni momenat, jednako kao kakav novi ogrtač ili šešir, dok bi to nekoj drugoj ženi dalo sadržinu čitava života.
Pa kad je Renata opet podigla prema njoj zaplakano lice i zavapila:
- Giga, pomozi mi. Ubit ću se! - ona joj je odgovorila:
- Umiri se. Mene nije strah, da ćeš se ti ubiti. Niti tebi treba ičije pomoći. Ti ćeš sve to savršeno spretno udesiti i još savršenije zaboraviti.
- I ja ću se ubiti! I ja ću se ubiti! - ponavljala je Renata.
Gigi je već bilo dosta. Digla se, prošetala gore-dolje po sobi i rekla sa srditim prezirom:
- Draga moja, ne vjerujem, da si imala namjeru, da mene izabereš kao svjedoka, koji će pred svakim i svagdje posvjedočiti, kako si bila bezgranično nesretna, kad si doznala, šta se s Ivicom dogodilo. Možda samo kušaš samu sebe uvjeriti, da je to tako, jer znaš, da bi trebalo da bude tako. Ali ja ti svjetujem, otiđi nekamo iz Zagreba na nekoliko nedjelja, nek se sve to malko utiša i zaboravi.
Renata je slijedila Gigine konstatacije i odobravala ih u sebi. Jest, to će i učiniti. Zavući se nekamo, ne čuti i ne vidjeti ništa i nikoga, dok se sve ne zaboravi.
Onda se sjeti Hervojića i spontano, bez ikakva premišljanja reče:
- A Anđelo?
Giga je očekivala to pitanje. Znala je, da je Renata, usprkos jakog poremećenja i uzbuđenja, koje je u njoj izazvala vijest o Ivičinu samoubijstvu, u svojoj nutrini nosila samo jednu brigu: šta će Hervojić na sve to i ne će li taj slučaj dovesti u opasnost njihov odnos? Zato reče:
- Nek te nije strah za njega. Muškarci su savršeni idioti. Žena, za koju se netko ubio, ima za njih još više čara i privlačnosti, nego inače. Ne bih se čudila, da sada dobiješ još nekoliko ženidbenih ponuda. S toga gledišta budi potpuno mirna. Za nekoliko mjeseci ti si žena Anđela Hervojića i jedna od najinteresantnijih figura zagrebačkoga društva.

*

I bilo je tako, kako je prorekla Giga.
Svijet je živo komentirao Ivičinu katastrofu. Zagreb je bio ogorčen. Novine su donijele velike članke s debelim naslovima, pune aluzija. Jedne su pače intervjuirale Ivičina oca, koji je u svome očaju govorio sve, što je znao i mislio. Reporteru je uspjelo fotografirati samoubojicu pod drvetom, na kome se objesio.
Renata je već drugi dan otputovala u Sloveniju, gdje je ostala u samoći nekoga malog mjesta nekoliko mjeseci. Poslije tih nekoliko mjeseci one iste novine, koje su u svoje doba publicirale sliku mrtvog Ivice, donijele su sada vijest o vjenčanju Anđela Hervojića i Renate s njezinom slikom i krupnim naslovom:
"Vjenčanje zagrebačke ljepotice Renate pl. Wrabetz s bankarom i finansijerom Anđelom Hervojićem".

*

Renata je u svom mladom braku bila zadovoljna. Snašla se u obilju i bogatstvu kao novorođenče u svojoj zipci. Vodila je udoban i ugodan život zadovoljavajući svim kaprisama, koje može da ima razmažena, elegantna, lijepa mlada dama, koja ne mora računati sa svakom parom. Ne može se reći, da je bila pretjerano raskošna i bezumno rastrošna ni da je voljela kakve smiješne ekstravagancije bilo u modi, bilo u društvenom općenju, bilo u načinu života. Gdje god se pokazala, uvijek je bio njezin lični šarm, njezin ukus i ona neka rafinirana suzdržljivost, što ju je isticala među drugima. Neafektirana u govoru, diskretna u načinu općenja, srdačna, ali nikad previše pristupna ili pretjerano iskrena, lišena svih temperamentnih gradacija, ograđena uvijek nekom hladnom otmjenošću, privlačila je na se interes mnogih obožavatelja, koji su uzaludno pokušavali da joj se približe ili je osvoje.
Ovdje ne računa jedan ili drugi mali flirt, koji bi trajao dok traje jedna zabava, ples ili diner, i koji bi se izrazio u skladnoj igri riječi, pogleda ili nedužnih koketerija. I ništa više.
Renata je bila odveć uravnotežena i proračunana, da bi se upustila u kakav intenzivniji odnos. Prije svega nije imala potrebe ni za kakvim osjećajnim uzbuđenjima, a nije, izgleda, ni bila kadra, da ih osjeti; drugo, bilo joj je uz njezina muža dobro, nije imala nikad neispunjenih želja ni neuslišanih molba, i znala je da bi radi kakve nesmotrenosti samo izgubila, a ništa dobila. Jer za nju svi nemiri srca nisu vrijedili ni jednu šetnju oko Cmroka u vlastitom automobilu, ni jedno jutarnje kupanje u raskošnoj njezinoj kupaoni. Dokle god sve to ima i uživa, kakva smisla ima komplicirati život, koji može da bude tako savršeno lijep i jednostavan.
Hervojić je volio solidni mir i jednostavnu harmoniju svoga braka. Niti je više trebao niti je više tražio od onoga, što mu je bila Renata.
Kad je dolazio s posla, koji nije bio bez napora i koji se sve više komplicirao, nalazio je kod kuće zadovoljstva i odmora. Renata je bila uvijek jednako prijazna, usrdna, bez mušica, bez migrena, bez kerefeka, zahvalna za najmanju sitnicu, doduše bez velike topline, bez entuzijazma, bez vibracije.
On se onda počeo baviti velikim planovima, osnivanjem industrijskih poduzeća, financiranjem drugih, koja su zapala u krizu zbog pomanjkanja sredstava i različnim drugim zamašitim spekulacijama. Do kasno u noć znao joj je o tome govoriti obrađujući i usavršavajući pred njom svoje planove, izvodeći i dokazujući joj probiti iz svega toga s tolikom logikom i jasnoćom, da je ona vidjela, kako se te njegove osnove pretvaraju u velike pothvate, koji će mu pribaviti ne samo silne dobitke, nego ugled i odlučan položaj u privrednim krugovima države.
Ali vrijeme, u kome je radio i snovao Anđelo Hervojić i njemu slični, nije imalo logike, nije marilo za dosljednost, niti je uvijek izbacivalo izračunane količnike. Kad je htjelo, onda je podesetostručilo šanse, a drugda opet postostručilo zapreke. Nekome je ispunilo rezultate preko očekivanja, drugome opet podbacilo ispod minimuma mogućnosti. Vrijeme kontradikcije, kontrasta, apsurda, paradoksa u osjećajima, u srcima, u umjetnosti, kao i u poslovima, računima, politici i u svemu, za što se čovjek onda borio, zalagao, mučio i stradao.
Takav je bio i slučaj Anđela Hervojića.
Dok je bio mali bankar i mjenjač u onom dvorištu u Ilici i zajedno s onim neuglednim židovom, koji nije htio prati ruku, nego samo u jutro, kad je ustao, jer je držao, da novci lete na ruke, zaprljane od novaca, dotle je bilo dobro.
Ali kad se odijelio od svoga kompanjona i otvorio pristojnu bankarsku radnju na jednom velikom trgu, sa safeima, čekaonicama, odjelima, salonima, započeo s velikim planovima, zagrabio u orijaška poduzeća, razgranio mreže svojih interesa na daleko i široko, onda ga je sreća napustila. Kao da ga više ne poznaje, kao da on nije više onaj isti.
Za kratko je vrijeme debakl bio tu. Jedno za drugim propadala su poduzeća. Jedno je htjelo spasavati drugo, ali događalo se obratno: jedno je upropaštavalo drugo. Nespretni plivači, koji su htjeli spasavati utopljenike, pa se i sami utopili.
Anđelo Hervojić nije stigao da išta sačuva. Svagdje je došao prekasno.
Angelus Posthumus.
Napokon se bacio na ono posljednje, što pošten čovjek hoće da spasi u takvoj situaciji: htio je spasiti svoje dobro ime. Sve je dao za taj jedan fantom, do koga se u ono vrijeme nije mnogo držalo, žrtvovao i posljednju paru, lišio i sebe i ženu sutrašnjega hljeba i potrebnog krova.
Sve je propalo. Ime je ostalo. S poštenim imenom može se uvijek nešto početi.
Renata je financijalnu katastrofu svoga muža smatrala kao ličnu uvredu s njegove strane. Pretvorila se potpuno u divlju zvijer. Sve je u njoj bilo samo bijes, mržnja i bezgranično gađenje nad tim čovjekom, koji se sakrivao iza kojekakvih fraza, do kojih ionako nitko ne drži. Šta će ime onome, koji nema ništa? Koji nema ni kućnih vrata, da ga na njih pribije? Koje će i onako morati izgubiti, jer sutra valja jesti, jer se mora živjeti.
Sva sreća, što mu nije dala ono malo dragocjenosti, što ih je dobila od njega i koje će joj poslužiti u prvim danima nevolje.
Otac joj je umro, mati kukavna penzionerka, braća neopskrbljena s velikim zahtjevima.
Kud će ona? Što će ona?
I sve to njoj, koja mu je žrtvovala svoju veliku ljubav, koja je zbog njega naprtila na svoju savjest neoprostiv zločin, uništila čovjeka, koji je znao umrijeti radi nje, kao što bi bio za nju i živio.
U njega se trebao ugledati.
Hervojić je doživljavao, slušajući predbacivanja svoje žene, svoj posljednji poraz. Nije nalazio riječi ni da se brani, ni da se zgraža.
Kad se onog dana rastajao od svojih činovnika, od kojih su mnogi također stradali zbog njegovih spekulacija, izgubili svoje prištednje i svoja namještenja, nijedan mu nije predbacio ni sitnim migom oka. Svi su se izredali rukujući se s njime, žalili ga i žalili za njim, iskreno i bez ikakve žalbe.
Samo ona, Renata, kao da je najtuđa, usteže svoju ruku i ne pruža mu je u nesreći.
Jest, ona ima pravo. Trebao se ugledati u Ivicu.
Ne bi bar to doživio.

*

Prije neg je počela rasprodaja pokućstva u Hervojićevoj vili, otišla je Renata svojoj materi. Nije htjela, da se zavuče u onaj stan od jedne sobice, koju je iznajmio njezin muž, da ima bar krov nad glavom.
- Ostavio si me bez svega, pa sad bi htio da živim i bez zraka, - rekla mu je, kad je predala svoje kofere i kutije služniku.
Poslije toga prošlo je nekoliko mjeseci i nisu se ni jedamput vidjeli ni pitali jedno za drugo. On se prevrtao, probijao i tražio, gdje bi nešto našao i namjestio se i zasluživao, uvijek s mišlju, da je obezbijedi i umiri, pa makar se i ne htjela više vraćati k njemu. Koliko god ga je njezina brutalnost pogodila i njezin bezgranični egoizam ogorčao, ipak je imao u sebi osjećaj neke krivnje prema njoj. Jest, pogriješio je, što je držao, da je ona s njim jedno isto. Što je mislio, da njoj može biti samo onda dobro, kad je i njemu dobro. Što je u svemu i za sve imao skrupule, samo ne radi nje. Jest, ona možda ima pravo.
Svaki i najotrcaniji židov, govorila je, misli na svoju porodicu, prepiše na ženu bilo šta, računa s katastrofama i neuspjesima, a on s iskusnim znanjem, kako se to već događa u smionim pothvatima, on koji zna, da uvijek dolazi prekasno, on, Angelus Posthumus, ide kao slijepac po zemlji i razbija ne samo svoju, nego i njezinu glavu o prvi zid.
Ali s druge strane, mislio je, da se na vrijeme pobrinuo da opskrbi ženu, bio bi opskrbio i sebe. Imao bi i on uz nju nešto krova i neporemećeno življenje. A on nije htio imati ništa, jer je imao obveza, koje je trebalo podmiriti. Da je znao, da će Renata tako odjelito od njega misliti na se i na svoj život, da je ikada mogao i pomisliti, da će mu ona u času svih tih poteškoća prikazati račune i mjenice mjesto solidarnosti i ljubavi, bio bi joj već davno osigurao življenje, ali bi otišao od nje, da ne uživa ono, što nije njegovo. Vratio bi se k njoj, kad više ne bi bio prosjak.
I sada on pomišlja na takav izlaz. Raditi i steći, pa ako hoće, nek pođe opet s njim. Al onda bi sve to drukčije udesio.
Ona je ispočetka živjela povučeno, kod matere, nije zalazila nikamo. Tako neugodno nije joj bilo pri duši ni onda, kad je čitav svijet upirao prstom na nju zbog Ivičina samoubijstva.
Poslije je zalazila katkad kojoj prijateljici, zavirila u kakav konditoraj ili otpratila bakicu u kino.
Napokon je Anđelo našao jedan trag, koji bi ga mogao dovesti do zaslužbe. Veza, koju je podržavao, Dok je imao svoje poduzeće, dala bi se možda kako iskoristiti.
Imao je on tih veza i u inozemstvu, gdje se doduše znalo za njegov slom, ali znalo se ujedno, kako je on iz tog sloma izašao čist i neokaljan.
I spremao se, da pođe u Njemačku, u Berlin.
Prije odlaska htio je još jedamput govoriti s Renatom. Onako mirno, bez ikakvih predbacivanja, bez srdžbe i mržnje. Jedamput, pa makar to bio i posljednji put. Da se fiksira njihov odnos. Da se preispitaju mogućnosti. Da se pripravi sve za budućnost, u ovoj ili onoj eventualnosti. Ili s njim ili bez njega, on zna što joj je dužan.
Ona je zaželjela, da se nađu u "Maximu".
Koliko god ga je to začudilo, nije htio da se s njom nagađa, samo je odgovorio, da dođe.
Činilo mu se još, da ima u tom njezinu zahtjevu i nešto nježnosti, možda i jedan mig, da će se sporazumjeti. Mislio je: tamo su se prvi put vidjeli i upoznali, pa možda se u njoj probudila želja za obnovljenjem. I pošao je tamo skoro radostan.
Uz jedan maleni stolić, u sakrivenu kutu, sjedili su jedno prema drugom Anđelo i Renata u "Maximu".
- Htjela sam, da se rastanemo ovdje, gdje smo se nekad i sastali, - reče ona hladno i poslovno.
- Hvala ti! - reče on ganut.
- Da se rastanemo kao prijatelji, - naglasi ona nešto jače, ali bez osjećaja.
On je nervozno vrtio prstima čašu sa šampanjcem i gledajući preda se nije odgovarao. Ona je čekala, da on počne i gledala nehajno parove, što plešu dolje u dvorani.
Iznenada on diže čašu, prigne se malo prema njoj i pogleda je pogledom punim dobrote:
- Na trajno prijateljstvo!
Njezin se pogled sretne s njegovim, ali ona ga brzo spusti na rub svoje čaše, kucne se s njim i ne reče ništa.
Dok su pili, njegove su oči bile uprte u nju, a njezine su vjeđe bile spuštene, skoro zatvorene.
- Htio bih znati, - započne on plaho, kao da se boji njezina odgovora, - htio bih znati, kako ti sebi zamišljaš život koji dolazi?
Ona je imala u zjenama neke odbljeske, u kojima je bilo prezira i sažaljenja u isti mah. I nije odgovorila.
- Valja da me razumiješ, - nastavi on nakon kratke pauze. - To je za mene vrlo važno. Ja mislim opet početi sve iznova. Mogu i uspjeti.
- Možeš i propasti, - prekine ga ona s perfidnim sarkazmom.
- Točno, - potvrdi on. - Mogu i propasti. I u jednom i u drugom slučaju moram znati, koliko mogu računati na tebe.
- Ja ne ću da živim u siromaštvu, - reče ona kruto, kao da diktira zakon.
- Svi mi to ne ćemo, draga Renata, - prihvati on, kao da se žali na sudbinu, koja im je bila tako nepoćudna. - Ali to ne ovisi uvijek o nama. Samo: kud bi došao svijet, kad bi se ljudi, koji su vezani jedno uz drugo, zbog siromaštva ostavljali i rastavljali? Kad bi se samo onda voljeli kad imaju, a mrzili kad nemaju?
- Šta hoćeš, dakle, od mene? - upita ga ona donekle dosađena njegovim filozofiranjem.
- Ja odlazim sutra na put. Da tražim nove mogućnosti. Neke izglede imam, onako nešto neodređeno, što još nema nikakvih kontura. Jedno je stalno, da ću se zadržati vani nekoliko mjeseci, a možda i godinu. Možda i više. Hoćeš li dotle čekati na me?
On digne na nju svoje oči pune očekivanja.
Ali prije, nego je ona išta odgovorila, približi im se neki znanac. Muž jedne Renatine prijateljice, s kojom je bila vrlo dobra i koji je u boljim vremenima često zalazio k njima.
- Upravo je čovjek željan, da vas vidi, - reče onaj, - zaboravili ste potpuno na prijatelje.
Anđelo nije bio oduševljen njegovim dolaskom.
Renata se prijazno nasmiješila i pružila mu ruku.
- Ne idemo nikuda, - reče ona.
- Jest, nikuda, a kad tamo provodite vaše večeri po dancingima i pijete sami svoj šampanjac. Egoisti jedni!
- Vi ste, doktore, uvijek dobre volje, - reče Anđelo zlovoljan.
- Da ste nam bar telefonirali, bila bi i Olga došla ovamo, - brbljavo nadoveže doktor.
- Doći ću ja već k njoj, - reče Renata, - još ove nedjelje.
Sad doktor zakopča svoj kaput i zamoli je, da zapleše s njim. Kao da se iznenadila u prvi čas. I nekako je oklijevala. Onda se diže polako i pođe s njim.
Anđelo je bio srdit. Uopće je bilo nepametno i dolaziti amo. Kako je samo mogla doći na tu ideju. U takvim lokalima ima uvijek znanaca, a nitko se ne će ustručavati, da se k njima približi. Muž i žena nisu nikad diskretan par, niti ih ovamo dovodi želja da se izrazgovore ili izdebatiraju. Tko god k njima pristupi, mora da je dobro došao. Ako ni za što drugo, a ono da razbije monotoniju bračnog dijaloga.
Podigne čašu i nasloni usne na nju. Pijući pane mu pogled na Renatu i doktora. Plešu i razgovaraju se. On drži nad njom nasmijano lice, a ona je svoje digla prema njemu.
Anđelo se sjeti, da mu je jedamput Renata pripovijedala, dok su još bili zajedno, kako je on napastuje. I rugala se glupostima, što joj je govorio. Možda onaj i sada nastavlja s istim glupostima. Možda joj sada i ne zvuče tako glupo kao nekada. Čini se čak, da joj zvuče i pametno. Inače ne bi replicirala s takvim vervom.
Gledao je u njezina usta, kako se miču i tražio na njima riječi, koje govori, a koje on ne čuje. Sve je nagađao: šta bi mogla sad reći, a šta sad.
I postajao je ljubomoran. Prvi put otkad je pozna.
Njegova se fantazija iznenada razmahala i rasplela. Poput ruku kakva slijepca tapkala je, tražila, pipala, lovila, hvatala indicije, uporišta, tragove, znakove i najzad obuhvatila prazan zrak.
Da nije Renata htjela doći ovamo baš zbog toga doktora? Da se nisu dogovorili, da će i on biti tu? On je bogat. On je odavno bacio na nju oko. Sad je došao čas, mislio je valjda, kad se ona ne će nećkati. Sada kad muž nema što dati, i ne može dati. Nekada nije išlo za ljubav, sad će ići za novac. Ona ne će da živi u siromaštvu.
Oni su se vratili. Doktor joj poljubi ruku i ode, a Renata sjede i ispije čašu, koju joj je Anđelo natočio.
- Šta ti veli doktor? - upita on.
- Zapravo ništa, - odgovori ona. - Brblja.
- Jednako glupo kao i prije? - nasmiješi se on, kao da ga sve to bogzna kako ne zanima.
- Još gluplje, - nasmiješi se i ona.
Njezin ga odgovor malko pridigne. Izbrisa njegove sumnje. I vrati ga opet u djelokrug njihovih problema.
- Upitao sam te prije, - reče on, - hoćeš li čekati na me?
Renata je bila još malo zadihana od plesanja. Odgovorila je retardirajući u prekidima:
- Reci jasnije, što misliš?
- Mislim, - reče polako Anđelo, - hoćeš li doći k meni, kad se vratim? Prije ili kasnije ja ću doći natrag, prije ili kasnije naći ću kakav posao i zaradu.
- Šta ću ja međutim? - upita ona hladnim glasom, koji je zaječao kao oštar nož.
- Šta i dosada. Ostani kod majke i čekaj me.
- Ti znaš, da majka jedva živi. Ja sam joj velik teret, - odgovori ona. - Ti možeš ostati vani i godinu, a možda i više.
Muzika je svirala polagano, rastezala jedan pljačljivi tango, koji je na mahove neutješno jecao. Ugasilo se u dvorani svijetlo, samo je na sredini stropa ostala zapaljena jedna kristalna kugla, koja je rasipala raznobojne zrake.
Anđelo pruži preko stola ruku, primi Renatinu ruku za puls i reče:
- Znam, da sam kriv prema tebi. Oprosti mi.
Renata ga pogleda. U isti čas vidje iza njega onog doktora od prije, kako je ponovo moli za ples. Povuče ruke iz njegove i diže se. Al on joj jače pritisne puls, kao da veli: ostani.
Ona ga začuđeno pogleda i reče s dosadom, poluglasno:
- Pusti me.
U slabom osvjetljenju Anđelo ih je slabo vidio. Neprestano ih je tražio među plešućim parovima. Preko Renatina lica prešla bi sad zelena, sad violetna, sad crvena zraka s one kristalne kugle, i ono je svaki put zadobivalo drugi izraz. Katkad ga je jedva raspoznavao, kao da je neko drugo nepoznato lice.
Pod zelenim svijetlom, s njezinim teškim zatvorenim očima, pričinjalo mu se, kao da nije živa. Kao da netko pleše s njezinim mrtvim tijelom.
Sad pomisli, kako bi uistinu najvolio, da je mrtva.
A onda mu dođe apsurdna ideja: da je mrtva sve, dok se on opet ne obogati. Smrt bi je čuvala od svega. Od siromaštva. Od života. I od svih onih gluposti, koje joj zacijelo sada opet govori onaj doktor, i koje će i u buduće slušati od njega i od drugih.
Kad se vratila, upita je on:
- Zar ti se zbilja pleše, večeras?
- Zašto ne? - odgovori ona nedužno. Ti znaš, da je to moja pasija.
- U našoj situaciji? - prihvati on natačući joj šampanjac u čašu.
- Držala sam šest mjeseci korotu za tu našu situaciju. Ne misliš li, da je dosta?
- Dosta, - reče on gorko i ispije svoju čašu. Piće mu je također izgledalo gorko.
- Doktor govori idiotski, ali pleše savršeno, - produži ona blaže, ali naglašavajući tako, kao da je to vrlo važno, što neko savršeno pleše.
Kao da joj je to u ovaj čas najvažnije, mislio je Anđelo. Tu se radi o životu, o njihovu životu, tu se imaju fiksirati baze njihove zajedničke budućnosti, da se spasi sreća, a njezin se interes koncentrira na tome, da li netko pleše dobro ili ne. Vidio je, da je sav njegov napor uzaludan. Da iz svega tog njihova razgovora ne će ispasti ništa konkretno. On će sutra otići, a iza njega će ostati sve nejasno i neodređeno. Magla, koju će vjetri motati, vijati i pretvarati u beznadne, nakazne, iscerene oblike.
- Kako bi bilo, - reče on, - da izađemo odavle? Da se prošećemo.
- Po kiši? - začudi se ona.
- Da pođemo gdjegod na drugo mjesto. Ovdje se ne da razgovarati.
- Pa razgovaramo čitavo vrijeme, - reče ona. Zatim ga pogleda prijazno i nadoda:
- Ostanimo radije ovdje.
On nije dalje insistirao. Kad joj se baš hoće, nek bude kako ona hoće. Nije više ni svraćao razgovora na ono, o čemu je htio razgovarati. Vidio je, da to draži njezin egoizam i izaziva njezin brutalitet. Dosjetio se, da ona želi disponirati sobom onako, kako joj se prohtije, da nema nikakve volje za kakva obećanja i ograničenja. Napokon se bojao, da se ona ne sroza potpuno pred njegovim očima, da se ne otkrije tako, da bi morao ustuknuti pred njom.
Nije mu se dalo otići, a ne računati na nju. Likvidirati je. Ona je trebala da bude jaki stimulans za njegove nove pothvate. Pa ne bude li htjela doći k njemu, on ju morao očuvati od propadanja, mora joj osigurati onakav život, kakav je ona očekivala, kad je za nj polazila. Poći će dakle, a kad se vrati, vidjet će, kako će sve to izgledati.
Naručio je novu bocu i kad su ispili prve čaše, reče joj rezignirao:
- Preostaje mi, da ti kažem još samo jedno: ostavimo sve za onda, kad se vratim. Onda ćemo vidjeti je li moguće obnoviti ono, što je preostalo među nama. Glavno je, da ne zatrpamo putove, koji nas imaju k tomu dovesti. Svakako ako seja vratim s uspjesima i mogućnostima, pa makar se naši životi ne mogli nikako složiti, ja jesam i ostajem tvoj dužnik.
Poslije nisu više o tome govorili. A nisu ni mogli. Po Renatu su dolazili i drugi kavaliri, i ona je neprestano plesala.
A doktor je prešao k njihovu stolu.
- Da vam pravim društvo, - reče on Anđelu, koji je, dok je Renata plesala, sjedio sam, pomalo pijuckao i koprcao se u neraspletivim čvorovima svojih misli.
Oko četiri sata ujutro ostavili su "Maxim". Renata je uhvatila muža ispod ruke. Doktor je išao s njima.
Na početku Mesničke ulice rastane se on s njima:
- Sretan put, - zaželi Anđelu.
A Renati:
- Laku noć! Dođite skoro.
Ono dvoje uspinjalo se polako uz Mesničku ulicu.
Trotoar je bio vlažan, ali kiša je prestala. On je osjećao njezinu ruku na svojoj podlaktici, i njezinu grud što se naslanjala na njegov lakat. Koliko je prošlo vremena, što je nije pomilovao! Bog zna, kad će opet. Bog zna, hoće li uopće ikad više.
I grlo mu se stislo, kao da mu je u ustima komadić najtrpkije voćke.

*

Giga se digne, izvuče čitav jedan pretinac iz tabernakula, pun različnih fotografskih snimaka, donese ga na sofu i reče Irini Aleksandrovnoj:
- To je sve napravio moj pošteni Kodak.
Pošto je malko tražila, izvuče nekoliko sličica.
- Evo, - reče, - ovo je Renata. A ovo zajedno s njom siromašni Ivica. Fotografirala sam ih, kad smo bili na jednom izletu u Fužinama.
- Gdje se prave šimle? - primijeti s lakim smiješkom Ruskinja držeći sličicu prema lampi, da bolje vidi.
- Jest, - potvrdi rastreseno Giga.
Međutim izvuče druge dvije sličice:
- To vam je Juanita de la Redondela. U glasovitom florentincu. Dražesna, je li?
- Vrlo, - reče Irina Aleksandrovna. - Nije ni čudo, mila moja, što je bacila iz ravnoteže tezulju božice pravde.
- Ovo je Suzi Sobotnik. I njezin muž u žirardiju. Ovo je palača Rašpe Dospivenog u Trogiru. A ovo Molinaryevo vrelo u Topuskom. Ovo opet stoljetna platana, a pod njom Mister Kvit i moja mama. Tu je još jedamput Renata, na terasi svoje nekadanje vile s Anđelom. A ovo je sam Anđelo. Angelus Posthumus.
Onda nastavi:
- Jedanaest je mjeseci ostao Hervojić vani. Skitao se kojekuda po Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Italiji i još kojegdje, tražio konjunkture, nudio poslovne ideje, vodio pregovore, pozivao kapitale, da se angažiraju za neiscrpljene izvore naših sirovina i iskoriste još neupotrebljene industrijske mogućnosti. Nesreća je htjela, da je baš onda, kad je on pošao gore, započelo rušenje njemačke marke. Svak ga je upućivao na bolja vremena, nitko nije znao ni što ima i čime može raspolagati. A ako se je netko na nešto i odlučio, to se događalo s velikim oprezima. Sami provizoriji, pokušaji, polovičnosti, a ništa odlučno ni zamašito.
Ipak nije gubio vremena. Ostavio je Berlin, otišao u Prag, u Milan, u Torino, da se ponovo s novim vezama i izgledima vrati u Njemačku.
Napokon mu je nešto pošlo za rukom. Imao je da stvori veliko poduzeće za drvnu industriju, koju bi financirao jedan konzorcij stranih kapitala. On bi bio na čelu toga poduzeća i vodio ga pod svojim imenom. Formalnosti oko sastavljanja toga konzorcija, pojedinosti utanačenja ugovora produžiše njegov boravak izvan granice. Čitavo vrijeme, što je bio nenazočan, u svim onim brigama, nemirima, proučavanjima i teškim nastojanjima, imao je neprestano u svijesti Renatu. U svojim pismima opisao mi je dan po dan, noć po noć tok svog života. Molio me i preklinjao, da je čuvam i zaštitim, da je savjetujem i upućujem, koliko mi više bude moguće. Nije on imao nikakvih iluzija u pogledu njezina srca, niti je vjerovao u bilo kakvu snagu njezina karaktera: znao je, da je može održati i sačuvati redovit, udoban i bezbrižan život, u kome može da zadovolji svojim malim taštinama i kapricioznim potrebama.
- "Uvjeren sam", - piše mi jedamput, - "da bih ja mogao izostati godinama i ostaviti godinama Renatu samu, ona ne bi nikad zašla na stramputicu, niti bi ikad izgubila svoga ravnovjesja, samo kad bi imala sve ono, što ona drži da je apsolutno potrebito za njezin život."
Pisao joj je mnogo, ispočetka. Ona mu je katkad i odgovarala. Kasnije sve rjeđe i sve neodređenije. Govorila sve o samim nuzgredicama i sitnicama, koje nisu otkrivale ništa, štaviše još jače umarale njegova očekivanja.
Tako mi je drugom prilikom pisao:
- "Meni ona izgleda kao kartašu talon kod jedne igre, koja je za nj odlučna. Ne zna, što je u taloniranim kartama, gleda nehotice na njih i ne može da ih odgonetne."
- Ali, Irina Aleksandrovna, - reče Giga spustivši malo glas i podrhtavši njime, - ja sam znala, što je u talonu. Još od prvog početka. Onaj doktor iz "Maxima".
- Ona je i pošla one večeri tamo, - upita Ruskinja, - zbog njega?
- Razumije se, - usklikne Giga. - Oni su se te večeri imali sastati negdje drugdje. Kako je Hervojić morao sutradan otputovati, nije joj preostalo, nego da žrtvuje taj svoj prvi rendes s doktorom. Ali kao što ste vidjeli, ne posve.
Mene je izbjegavala. Uopće nije ni dolazila k meni. Nekada je radi svake i najmanje trice dolazila, da mi je saopći. Da čuje, što ja velim. Da ju savjetujem. Poslije njihove financijske katastrofe bila je dva, tri puta tu i nemilo osuđivala svoga muža. Kako sam ga ja branila, izostala je.
Poslije njegova odlaska srele smo se dvaput na ulici. Onda je s doktorom bilo sve gotovo. Cijeli je Zagreb znao, da je ona njegova ljubovca. Kad smo se vidjele prvi put, upravo na raskrižju naših dviju ulica, u kojima stanujemo, opazila sam, kako bi joj bilo najdraže, da može nekud izmaći.
- "Servus, Giga", - reče ženirana, - "baš me veseli, što te vidim."
Ja sam bila pikirana na taj blezgavi preambul. Odgovorila sam joj:
- Ne treba, draga Renata, nego da skreneš preko uličnoga ugla, pa možeš imati to veselje kad hoćeš.
- "Ah, znaš", - odgovori ona porumenivši, - "ja ti zapravo ne idem nikuda. Mami po zimi nije nikad osobito dobro."
Dva mjeseca poslije toga srela sam je opet. Onda je Anđelo pisao teška, neutješna pisma. Nije dobivao od nje nikakvih vijesti. Poslovi su zapinjali. Nesigurne perspektive u njemu i oko njega.
Ona je bila u onaj zimnji snježni dan sva puna svježeg, živog šarma, sa svojim gracioznim finim licem i prozračnim akvamarinskim očima. Zaogrnuta u skupocjeni ogrtač od sibirske vjeverice, koji prije nije imala.
- "Baš mi je drago", - reče tako ležernim i spontanim načinom, da je uistinu izgledalo, da joj je ono, što govori, vrlo važno i neobično presirano, - "baš mi je drago, što te vidim. Molim te, Anđelo mi je pisao iz Čehoslovačke, pa sam ili izgubila ili zametnula to pismo i ne znam njegove adrese."
- "Piši mu u Berlin", odgovorim, - "odanle se šalje za njim sva korespondencija."
- "Misliš?", - upita ona jezuitski.
Ona je vrlo dobro znala, da mu može pisati u Berlin. Anđelo je to saopćio meni, a zacijelo i njoj. Ali osjetila je, da ću je ja pitati zašto mu ne odgovara, jer mi je nedavno javio, kako ju je zamolio nek dođe k meni i nek mi reče sve ono, što njemu ne će i ne može, - pa me je htjela preteći.
U meni se sve uzbunilo. Došlo mi je, da joj dobacim nešto vrlo grubo u lice. Onda sam se sjetila, kako sve to ne bi ništa koristilo. Tu se više nije dalo ništa popraviti.
Šta su njoj sva njegova uzbuđenja, sva probijanja i lomljenja, sve vjere i ljubavi, izgrađivanja života i ona daleka sreća, na koju treba tako dugo čekati i za koju nitko ne zna, hoće li ikada doći? Ona ima na sebi svoju sibirsku vjevericu, u kojoj se grije i koja joj neobično graciozno pristaje. To je realno, lijepo i nimalo problematično ili nestalno, ili na što bi se moralo čekati. Došla je zima: s njom je morala doći i sibirska vjeverica.
Onda sam joj rekla:
- Draga moja, ti bi mu morala otvoreno pisati, što je i kako je s tobom. Ako ti je teško, reci meni, što misliš, pa ću mu ja pisati.
- "Meni je svejedno", - reče ona ravnodušno, - "piši mu, što hoćeš. Valjda je toliko pametan, pa zna, da ja ne mogu svoje najljepše godine provesti u povučenosti i proigrati svoje posljednje šance."
- Ja mislim, - odgovorila sam joj, - da je Anđelo bio tvoja najsigurnija šansa.
- "Ni sa čim u rukama?" - reče ona kao običan, bešćutan mešetar, kao da se među njima radi o osnivanju kakva trgovačkog posla. Veza s Anđelom činila joj se nešto nesolidno, nepouzdano, bez ikakve realne veze.
Rekla sam joj:
- Pazi, Renata, pune ruke, u koje se ti toliko pouzdavaš, umaraju se vrlo brzo.
Ona mi odgovori s perfidnom samosviješću:
- "Već ću se ja pobrinuti, da se ne umore."
I okrene se.
Pogledala sam za njom: u snježnim cipelama, iz kojih su s koketnom nezgrapnošću izvirivale njezine prekrasne noge, gazila je visoki snijeg po još neočišćenom trotoaru, u svom šikastom krznu, koji se pod harmoničnim, pastoznim kretnjama njezina tijela talasao i svjetlucao.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Nisam je više vidjela. Malo dana prije povratka njezina muža čula sam pripovijedati, kako je s onim doktorom sve svršilo. Jedni su govorili, da mu je bila preskupa, drugi, da se zasitio.
- Napokon su se pune ruke umorile! - usklikne Giga.
Onda nastavi:
- Kad se Anđelo vratio, nije ga više mučio problem: Renata. Samo toliko, koliko je trebalo da se provede rastava i utanači pitanje alimentacije, koju joj je on dragovoljno ponudio bez ikakvih restrinkcija i uvjeta. Njome doduše nije mogla tjerati nikakva luksusa, ali je mogla pristojno i bezbrižno živjeti. Posao, koji je započeo, bio je vanredno dobro fundiran, izvrsno organiziran u velikim dimenzijama. Lišen svega, što bi ga moglo bilo kako okupirati ili skoncentrirati, dao se sav u službu svoga poduzeća. Poslije malo vremena ono je prešlo sve neprilike i krize početka i uputilo se konstantnom razvitku i snažnim uspjesima. - Anđelo Hervojić se danas računa za jednog od najjačih zagrebačkih privrednika. Opet ima vilu i opet ima automobil, a i onaj ruski grof opet je njegov majordomus. Jednog mi je dana pričao, kako mu je ruski grof, kad ga je upitao, da li mu se sviđa njegov novi automobil, odgovorio:
- "Šta Baćuška, šta vrijedi automobil, pa makar to bio i Rolls Royce, ako u njemu ne sjedi jedna lijepa žena?"
- Vaš grof ima pravo? - rekoh mu ja, - dok ste još na vrijeme, morate se ženiti.
- "Jest, gospođo Giga", - rekao je on, - "ako mi nađete ženu, kao što ste vi."
Giga zašuti i gucne nekoliko gutljaja vina.
Irina Aleksandrovna upita:
- A šta je, mila moja, sada s Renatom?
Giga mahne prezirno rukom:
- Što je s njom? - ponovi ona upit. - Mislite, čim se bavi?
- Jest, što radi? - potvrdi Ruskinja.
- Ništa stalno. Ona je sada samo prijateljica udanih žena.
- Koje imaju bogate muževe? - reče s malicioznim pogledom Irina Aleksandrovna. Pa to je, mila moja, kako velite vi, Zagrepčani, sjajan posao!
- Jest, Irina Aleksandrovna, - potvrdi Giga. - Vi poznajete život.

7. Pero. (Autoportret).

Giga je bila umorna. Glas joj se prekrio mutnom smalaksalošću i zvučio niže od svoje obične visine. I kretnje su joj bile teže. I trepavice. Kad su se rastavljale, kao da se lijepe jedna o drugu.
Irina Aleksandrovna nije ni najmanje sustala. Doduše njezino našminkano lice nije imalo ni inače jačih izraza živahnosti, ali oči, interesirane svima onim različnim historijama, koje je Giga pričala s velikom varijacijom tempa, akcenata i prijelaza, bile su pune i otvorene, kao da je zapravo s njima slušala i shvaćala.
- Još dolazi sedmi, - reče promuklo Giga i palucne jezikom preko usana. - Pero. Pero Sambolec. O kome sam vam već prije nešto rekla. Al ne će mi se dalje govoriti. Umorila sam se.
- Pa nemojte, mila moja, nemojte, - prihvati Ruskinja. Ja znam već dosta. Sve mi je potpuno jasno.
- Ipak, - prihvati Giga, - vrijedno je znati i o njemu nešto bliže. Možda je ono, što je on doživio, najosebujnija epizoda u ovoj ludoj komediji oko mene.
Ona ponovo smoči jezik i grlo s dva, tri kratka gutljaja vina i preda Ruskinji nekakav rukopis. Zatim se diže i reče:
- Dok ja pregledam, što radi Franciska, i da li je već sve priređeno za moje goste, pročitajte ovo. To mi je dao Pero, jer, kako reče, nije imao srca, da mi oči u oči ispriča stvari, kojih se još i danas toliko stidi.
Ostavši sama, Irina Aleksandrovna se približi lampi, otvori onu hartiju i u njoj pročita ovo:

*

U Sv. Križu Začretju, gdje je moj otac imao malu kuću, nekoliko rali zemlje i u kući grajzleraj s trafikom, došla je u ljetu 1909. god. neka dama i raspitivala se još na kolodvoru je li tu negdje stanuje trgovac Petar Sambolec.
Neki kočijaš, koji se tu nalazio i koji je poznavao moga oca i mene, pokaže prstom na me i reče:
- Evo, milostiva, to mu je sin.
Nas nekoliko dječaka sakupilo se tu i promatralo došljakinju, odjevenu u nekakav zeleni mantl sa zelenim suncobranom.
- Dođi, Pero, amo, - reče kočijaš. - Evo, ova gospođa pita za oca. Odvedi je k njemu.
Gospođa sa zelenim suncobranom, kad je čula, da sam ja sin Petra Sambolca, najprije me pomilovao, a onda se odluči da se prigne i da me izljubi.
- Ja sam tvoja teta. Teta Giza. Je si li ikad čuo za nju?
Pa naravno da sam čuo za nju. Za tetu Gizu iz Amerike. Toliko se već o njoj govorilo, a govori se još i danas kod kuće. I o pokojnom stricu Lojzeku, njezinu mužu, koji je prije dvije godine umro i zato nije više slao ni jednoga dolara, kao što je to nekada običavao dok je bio živ. Onako, prigodice, za Božić ili o Petrovu danu, ili kad su ovdje kod njih bile krstitke.
- Tata je sigurno mislio, da sam vas ja zaboravila, otkad je Lojzek umro.
Pa naravno, da je mislio. Ali se nije ništa srdio. Govorio je: hvala Bogu. Mi njoj nismo ništa. Šta gore, naš otac nije htio da zna za nju. A možda se ipak sjeti prije ili kasnije. Onkl je uvijek pisao, kako je ona dobra i kako hoće da uzme k sebi jedno od nas braće. Ali gdje je to sada, mislio je tata, sad kad je Lojzek mrtav, a ona se možda i preuda, i još dobije djece. Onda smo mi, njegova djeca, pečeni. Svak gleda svoje. I svoje dolare drži za svoje.
Ja sam sve to govorio otvoreno, prostodušno, bez pauza između izreka, hitro, sav rumen i znojan od uzbuđenja i veselja, što, eto, vodim tati čudotvornu tetu Gizu, kao da vodim kakvu kraljicu ili čak Bogorodicu. Ona se srdačno smijala na ono, što sam ja pripovijedao. Katkad se upravo lomila od smijeha. Kad sam svršio, upita me ona:
- A je li ti drago, što sam ipak došla?
- Jest, milostiva, - rekoh ja. - A još bi mi draže bilo, da ste došli prije.
Ona me sve onako uhodeći naprijed i držeći mi ruku preko pleća, opet poljubi i reče:
- Nemoj mi govoriti ni vi, ni milostiva, nego ti i teta Giza. Mi smo bliski rod.
- Da, sad jesmo, - odgovorim ja, - kad si ovdje.
Ona se opet previje od smijeha.
- Ali dok sam bila u Americi?
Još je nešto govorila, pravo se ne sjećam šta i smijala se neprestano. A uvijek sa svojom rukom preko mojih pleća; ruka joj je bila u bijeloj kožnoj rukavici i visjela preko moga ramena.
Najedamput je pogledam u oči i zapitam:
- Čuješ, teta, jesi li se ti tamo preko još jedamput udala?
Sad ona tek prasne u smijeh. Zacenila se gotovo. Sve je odjekivalo negdje dolje u maloj uvali, kako je kričala.
Na to me je opet poljubila i rekla:
- Ne boj se, little Pero, nisam. Nisam se udavala. A i ne ću. Prestara sam ja za to.
Znam, da sam je onda začuđeno pogledao, kao da ispitujem, je li toliko stara, da se ne bi mogla još jednom udati.
Ona je to opazila i upita me:
- Zar ti se ne čini, da sam stara?
Meni pane na pamet, kako tata uvijek odgovara, kad mu netko veli, da je star, i odgovorim joj u istom tonu:
- Vrag je star, tetice, a ne ti.
Njoj su već vrcale suze od smijeha. Nije mogla više ni hodati, nego se ustavila, kikotala i za se nešto govorila. Šta je govorila, nisam razumio, jer je to bilo, kako sam poslije doznao, engleski. Uopće je imala običaj, da reče nešto engleski, kadgod se nečemu čudila, veselila, ili ako se zbog čega srdila i uzrujavala. A i inače je u govoru upotrebljavala one engleske izraze i riječi, što su najčešće upotrebljavani u dijalozima. Na pr. Yes, well, good bye, my darling, beautiful, little Pero i tako dalje.
Kad bi ih izricala, onda bi joj glas postajao guturalniji, a usne joj se nekako čudno stiskale i suzivale, kao da afektira. I kad je hrvatski govorila, bilo je u njezinu akcentu, nešto anglosaskoga kolorita, koji nije nikada više izgubila. Ona zacijelo još i danas zanosi malo na engleski, i još se razbacuje, pa čak i u pismima, svojim beautifulima i darlingima.
Njezina historija, i historija moga strica Lojzeka nije baš bez neke romantike. Možda ne će biti bez interesa, ako ja to ovdje ukratko ispričam. Možda u njoj i leže glavni motivi za ono, što se kasnije sa mnom događalo.
Teta je Giza bila rodom iz Zagreba. Roditelji su joj umrli vrlo rano, i ona je kao malen curičak prešla k nekim dvjema tetkama, koje su se za nju brinule i odgajale je. Čudne su bile te dvije stare gospođe, obje stare usidjelice, tihe, nedruževne, zatvorene, sa staromodnim imenima. Jedna se zvala Sofija, kao žena bana Jelačića, a druga Sidonija, kao hrvatska preporoditeljica Sidonija Ziči-Rubido.
Naravno, međusobno su se apostrofirale Zefa i Sidika, jer je to bilo priručnije i jer je to tako ostalo iz onih vremena, dok su još bile mlađe; dražesne i razmažene djevojčice.
Živjele su u Zagrebu osamljene, ali krajem sedamdesetih godina bio je muž njihove treće sestre, Matilde, premješten u Zagreb. To je donijelo malo varijacije u njihov monotoni i ograničeni život.
Doduše Matilda je pobolijevala i malo je izlazila, al zato su one odlazile često k njoj i zadržavale se tamo, obadvije potpuno lude za sestrinom jedinicom, malom šestogodišnjom Gizom, koju su neprestano darivale igračkama, bombonima i svim mogućim praktičnim stvarima, pa su svome šogoru, koji ionako nije plivao u izobilju, olakšale svaku brigu oko djeteta. Katkad, kad bi mala svojom živahnošću iscrpla materinju strpljivost i kidala joj ionako oslabljene nerve, uzimale su je k sebi na nedjelju, dvije, a i dulje, pak je tako razmazile, da je u kratko vrijeme postala njihovim svemoćnim tiraninom.
Godinu dana poslije preseljenja u Zagreb, umre Matildin muž od upale pluća. One su zato Matildu, ionako već bolesnu, a sada još više izmrcvarenu od tuge, uzele k sebi, gdje je, u jednoj maloj sobici, koja kao da je uvijek čekala na nju, ležala još dva, tri mjeseca, da i ona ode za nikad neprežaljenim mužem.
Materinji instinkti tih dviju usidjelica, toliko vremena suzdržani, nerazviti, neupotrebljeni, prosuše se tada na ono malo i onako već razmaženo, prilično svojeglavo, kapriciozno curče, kao blag ljetni škropac, koji ne napaja bilje, nego mu još više razbuđuje želju za obiljem vode i svježine. Obje tetke postaše njezine sluškinje, dvorkinje, guvernante, vječno zabrinute, neprestano užurbane, na svaki mig pripravne, njezinoj volji podložne, žrtve njenih kaprica i štimunga, oruđe njenih konstantno novih želja i različnih samovolja.
I začudo, one toga nisu osjećale, štaviše, one su se natjecale, koja će joj više ugoditi i koja će je više razmaziti. Bile su sretne, kad su mogle učiniti, što je od njih zahtijevala, pa ako je jedna oklijevala, da joj iz bilo kojeg razloga nešto priušti, to je već druga sve moguće uložila, da joj zadovolji. Na sreću Giza po naravi nije bila zla ni opaka, pa koliko je god iskorištavala slaboću onih za životnu sreću prevarenih usidjelica, toliko im je bila odana, voljela ih je ludo kao i one nju, ulagivala im se i nije nikad propustila da im nešto lijepo kaže ili da im se, kako se ono onda kod njih govorilo, što više ajnšmajhla. Sve tri su jednostavno bile kao troje djece. Najmanje je dijete među njima bila, zapravo, mala Giza. Ona je svaki dan postajala ozbiljnija, a one dvije se nisu mijenjale. Podjetinjile potpuno.
Kućica s bidermajerskom mansardom dolje u još neizgrađenoj Preradovićevoj ulici, među baštama i oranicama, bila je najsretnija, najvedrija, najradosnija kuća u čitavom Zagrebu. Toliko smijeha i bezbrižnosti nije bilo ni u banskim dvorima ni u grofovskim palačama u gornjem gradu.
Teta Zefa je pjevala s Gizom i utrkivala se s njom po bašti, vozikala je u kolicima i pripovijedala joj svaki dan prije spavanja kojekakve priče, sve hrvatski, makar joj to nije išlo lako od ruke, jer je ona išla u školu, dok se učilo njemački. Sidika je napustila Vrazove i Lenauove kanconijere, koji su joj dosada bili sve, pa je pravila odjećice za Gizine bebe, šeširiće i štrimfice i sve to s takvim elanom i nježnošću, kao da ih radi za svoje vlastito dijete, u njoj začeto i od nje rođeno.
Napokon je došlo vrijeme, da Giza mora u školu. Upisale su je u samostansku školu kod opatica.
Davno prije upisa počelo je pripremanje za taj veliki događaj. Još prije ljeta kupile su početnicu, računicu i tablicu s visećom spužvom, škatuljicu za pisaljke i kožnu torbicu, koju su joj neprestano stavljale na leđa i skidale s leđa uživajući, kako joj lijepo pristaje. Sve su to ponijele na ljetovanje, na njihovo malo dobro u Sv. Križ Začretje, kamo su išle svake godine u julu i augustu do polovice septembra. Tamo su počele učiti Gizu slova i čitale joj iz početnice štiva i pjesmice.
Neopazice, hitro prolazile su sretne godine. Škola - ferije, škola - ferije, škola - ferije, i najednom je Giza postala odrasla djevojka. One dvije stare, podjetinjele usidjelice našle su se iznenada pred velikim problemom.
Giza je bila živahna, društvena, htjelo joj se zabave, sastanaka, svijeta.
I teta je Zefa kasala za njom u teatar, na koncerte u Glazbeni Zavod, na žur-fikse u "Kolo", na sklizalište iza "Kola", na šetnje u Tuškanac i kojekuda, kud je mladost htjela.
Ona je druga ostajala kod kuće, opet sa svojim liblingdihterima, čekajući, katkad do u kasnu noć, dok se one vrate i strepeći uvijek pred jednim jedinim iznenađenjem: da se Giza ne zaljubi.
Giza međutim nije još ni pomišljala na kakvo zaljubljivanje. Imala je dvije, tri prijateljice, s kojima se pohađala, brbljala s njima o koječem, doznala od njih koješta, progledavala u život, sazrela.
Ali sve je to bilo bez dubljih nemira i poremećenja. Skoro bi se reklo da je površna i indiferentna, neemotivna. Štaviše način, kako je gledala na osjećajni život, imao je u sebi nešto komično-frivolno, a kad je o tome govorila, upotrebljavala je drastične, više puta nedopuštene izraze.
Nije bila nikakva ljepotica. Potpuno sive oči ispod jedva zapažljivih obrva, ponešto ćubast nos s malo zavrnutim nozdrvama i velika usta s tankim usnama, bili su pojedinačno ružni. Ali u njezinu svježem i pametnom posmijehu dobili bi života i izraza i neku čudnu sugestivnost, koja je očaravala.
Najljepše je na njoj bilo možda to, što su čitav njezin tip i način, pa makar je često došla do najskrajnijih granica dopuštene fraze i kretnje, bili bez ikakve trivijalnosti. Sve kao da se oduhovilo, profinilo, pootmenilo, čim bi se ona njim posluživala. A pogotovo su tome šarmu njezine ličnosti podlijegale njezine tete.
I sve je to tako išlo do jednih ferija, kad su kao obično pošle na ljetovanje u Sv. Križ Začretje.
Giza se još jedamput veselila ladanjskom nesputanom životu, gdje je bez ikakva obzira na društvene zahtjeve mogla uživati slobodu i raspojasanost, koju je toliko voljela. Gologlava, bosonoga, u priprostoj haljinici ležakati po ledinama, puzati uz drveće, vrebati na vjeverice, jašiti na nekakvom njihovu kljusetu i naganjati se sa Cezarom, velikim bijelim jarcem, koji je imao bradu kao Napoleon III.
Teta je Zefa pak mislila na žito, na krumpir, na kukuruz, na jabuke, na vinograd, računala koliko će donijeti sijeno, koliko otava, brinula se za svinje i krave, kuhala pekmez i spremala kompot.
A gluha Sidika: ciklame i mondšajn.
Jednoga je jutra sjedila Giza na travi između drveća i čitala nešto. Roman, šta li je to bilo, što ju je vrlo zanimalo. Malo dalje od nje brstio je Cezar sa stabalja grančice, do kojih je mogao doseći. Njegove mliječne, opalne, okrugle oči pazile su međutim, što se događa na malom puteljku, koji je prolazio mimo njih i tamo dolje ulazio u nekakvu šumicu. Vidio je neku dugu crnu pojavu, koja ide polako prema šumi. Prestane s brstenjem, okrene se prema onoj pojavi, podigne visoko svoju bradu, počeka nekoliko sekunda, prsne kroz nozdrve zrak, da mu je zahlaptala labava gubica, pa poleti kao na juriš.
Giza, koja je poznavala Cezarovu agresivnost, podiže odmah glavu i prepozna u onoj pojavi nekog klerika, koga je inače često puta sretala. On je mirno, ne sluteći ništa zla, koracao i čitao svoj brevijar, a jarac je jurio prema njemu.
Ona odbaci knjigu i poleti za životinjom.
Ali bilo je već prekasno. Jedva što je kliknula:
- Cezar!
Cezar tako udari glavom klerika straga, da je dva, tri put posrnuo i u malo što se nije prevalio. Samo mu je vrcnuo iz ruke brevijar, iz koga se rasulo nekoliko svetih sličica.
- Cezar! Cezar! - zvala je Giza trčeći prama njima. Stigla je upravo u času, kad se jarac opet stavio u navalni stav, prignuo rogove i htio udariti zaprepašćena klerika.
Ona primi životinju za ogrlicu, podigne molitvenik, obriše ga o svoje bedro i pruži ga kleriku:
- Oprostite, - reče pogledavši ga prijaznim očima i s malko komičnim smiješkom.
- Molim, molim, - izmuca onaj sakupljajući rasute svece, - bilo je tako iznenada.
- Nisam znala, da je takav bezbožnik, - nadoda Giza i još se jače nasmije. Onda nadoda opet: - Inače navaljuje samo na dječake.
Onaj klerik to je bio brat moga oca. Stud. teol., Vjekoslav Sambolec. Onkl Lojzek.
Tom komičnom pastoralnom uvertirom započela je ljubavna idila između Gize i Lojzeka.
Iz prvine je sve išlo lijepo i glatko. Sretali se oni izjutra na onom puteljku, on s jedne strane sa svojim brevijarom, a ona s druge sa svojim romanom. Tu bi on prekinuo molitvu, a ona poglavlje, šetuckali se, razgovarali, smijali i nadmudrivali.
Poganin Cezar ostajao je kod kuće.
Poslije nekoliko dana pozove Giza mladog teologa, da dođe na večer k njima, da ga predstavi tetkama.
One su bile s njim vrlo prijazne, častile ga vinom i kolačima i pozivale ga, da dođe češće k njima. Nisu ni u snu pomišljale, da bi se među njim i Gizom moglo razviti nešto više od običnog prijateljstva među susjedima.
Lojzek je gotovo svake večeri bio kod njih. Katkad je i večeravao. I zadržavao se igrajući s njima duraka, cvancigfirciga ili domina, sve, dok starice nisu počele dremuckati i klimati umornim glavama.
Najedamput je počeo svijet koješta šuškati. Izgledalo mu malo neobična stvar ono šetkanje, smijuckanje i šaputanje mladog klerika i zagrebačke gospođice. I to još po skrovitim puteljcima u gustom šipražju i za sjenovitim grmljem.
A da stvar dobije i nešto komičnog relijefa Giza se dosjeti, da povede sobom i Cezara, koji se sada nije više prčio na Lojzeka, ali je zato najurio svakoga, tko bi se u stanovitom dijametru usudio približiti njihovu skrovištu. Iza kakva grmlja ili rašlja izvirivala je visoko njegova bradata glava, pa je dominirala živim pametnim pogledom prostorom uokolo, poput kakve admiralske, koja na mostu ratne lađe proučava pučinu pred sobom. Je li opazio sjenku čovjeka ili životinje, prestao bi svojim stereotipnim žvakanjem, počeo puhati i prskati gubicom, meketati, klimatati rozima, zveketati svojim nervoznim repićem i spremati se na navalu.
Župnik, komu je sve to odmah bilo prokazano, pozove jednog dana Lojzeka k sebi.
Tko je ikad vidio takvo šta, bunio se on. I to hoće da bude svećenik. Na očigled cijeloga svijeta. Nekoliko mjeseci prije zaređenja. On doduše ne vjeruje, da se stvar izrodila u nešto grešno i sramotno, ali neuki svijet prosuđuje drukčije. Treba imati obzira prama onoj svetoj haljini, koju nosi na sebi. A i prema onima starim damama, koje svaki zna kao najuzornije, najpobožnije i najčestitije nadaleko i naširoko. Da čuje samo njihove ispovijedi. A on dobro zna, jer ih često ispovijeda. Napokon je tu po srijedi jedna djevojka, sirota, koju valja čuvati, a ne tako izlagati sumnjičenju i olajavanju. Uza sve to još i onaj jarac. Onaj bezobrazni jarac. Je li to tko ikad i igdje na svijetu vidio! On mu od danas zabranjuje te šetnje i te sastanke. Ne posluša li, to će, koliko god mu je teško, obavijestiti nadbiskupa. On ne će takvih skandala u svojoj župi. On ne će sablazni. On ne će poniženja njihova svetog zvanja. Da se katkad prošeta s onom gospođicom među ljudima, da je pohodi kod kuće, da se razgovori malo više i malo dulje, negdje gdje svak može vidjeti i čuti, - Bože moj, - to je dopušteno, u tom nema i ne može da bude nikakva zla. Ali ovako...
Stari je župnik govorio malko promuklim glasom sa živim kretnjama i nemirnim očima.
Prosuo mu se znoj po čelu i po nosu, s koga bi otpuzao cviker i visio skoro horizontalno, dok ga nisu opet pritisla među oči dva župnikova drhtava prsta, srednjak i kažiprst. U akcentu njegovih riječi bilo je blage logike i puno dobrote, pa su i prijetnje izgledale samo onako kao nešto, što valja reći, a ne mora se baš izvršiti.
Lojzek je slušao i šutio. Niti je protestirao, niti se opravdavao. Stajao je uspravno, spustio glavu i desnu ruku, a lijevom se držao za jedno dugme na trbuhu.
- Što imaš da odgovoriš? - upita ga poslije malo pauze župnik. - Šta imaš da odgovoriš?
- Imate pravo, velečasni, - odgovori on dignuvši oči i čeprkajući još uvijek po onom dugmetu.
Župnik mu na to pruži ruku:
- No, drago mi je, - reče, - tko zna da uvidi svoju pogrešku, taj će znati da je i popravi.
Malo drukčije je tekao razgovor između Lojzeka i njegova oca. Tu nije bilo ni mile lale, ni blage logike ni mekanih akcenata. Stari je Zagorac bio opor kao motika i tvrd kao suha zemlja. Njegov je mus sve lomio i mrvio, a sam se nije dao umekšati.
Kakve su to komedije s onom frajlom iz Zagreba? Otkad on to misli, da je kakav fićfirić, pa može tu hofirati pucama, umjesto da moli svoj brevijar i kleči u crkvi? Kakva je to frajla, što se špancira s klericima i pravi s njim ausfluge u šumu i na livade, gdje nema nikoga, a vodi, mjesto gardedame, onoga divljeg jarca, kome se nitko ne smije približiti? On to više ne će trpjeti. Još samo jedamput, i naći će kućna vrata zatvorena. A ako misli, da se svuče i da se ženi, ne treba da mu dolazi pred oči.
A kad je svršio, reče mu:
- Sad si čul i razmel, kaj sam rekel, ti, velečasni, kaj imaš jarca za mežnara.
- Jesam, - odgovori Lojzek.
Nato stari ispruži lulu prema vratima i reče energično, kako je to činio na kraju raporta, kad je bio feldvebel.
- Ject: kert ajh!
A kad je Lojzek izašao, ode do vrata koja su za njim ostala prikučena i zatvori ih snažnim udarom noge. Pa progunđa kroz zube:
- Ferfluhte bagaž elendige!
Sve to ipak nije ništa koristilo. Ono petnaest dvaest dana, što je Giza ostala još na ladanju, nisu istinabog izlazili na šetnje ni izlete, al on je zalazio k njoj i sjedio tamo koliko mu je god više bilo moguće.
Koncem septembra vratile su se tetke sa Gizom u Zagreb, gdje je morao početi normalni život. I uistinu sve je bilo kao i prije, samo Giza kao da je druga. Nije marila ni za što. Ni za teatar, ni za šetnje s prijateljicama, jedva da je katkad izašla iz kuće sa tetkama. Pogotovo su večeri u maloj kućici s bidermajerskom mansardom bile tihe i sumorne. Giza je izgubila svoj humor i svoje dobro raspoloženje. Šutjela je i špintizirala sjedeći u kakvom fotelju, jedva odgovarala na pitanja, nikad i ništa ne pitala, katkad nešto čitala. Malo jela. Malo spavala.
Tetke su osjećale, da je došao onaj čas, kojeg su se one tako bojale. I povjerile jedna drugoj ono što su osjećale:
Njihova Giza je zaljubljena.
Ali u koga, o tom su šutjele jedna pred drugom. Kao da su se bojale da razmotre stvar malo pobliže. Čekale su možda, da Giza nešto reče. Valjda će ona jednom načeti temu, koja ih je sve tri okupirala.
Kakogod bi koja prošla mimo fotelja, na kome je Giza sjedila, tako bi joj prošla rukom preko glave gladeći nježno kose, kao da je sažaljuje. Kao da s njom suosjeća. Kao da je pita:
- Što radi bolesno srce?
I katkad bi je jedna ili druga uzela na krilo. Ona bi sjela, naslonila glavu na tetkino rame i šutjela kao prava bolesnica.
Jedamput je tako, sjedeći na koljenima gluhe Sidike, iznenada zaplakala. Ne baš zajecala ili se zacenila, samo su joj suze puzle, velike, velike, sve jedna za drugom, kao kišne kaplje niz telegrafske žice. U isti trenutak prosuziše i one dvije stare usidjelice. Bez jecaja. Samo su im se rozale kaplje ispod trepavica i ostavljale za sobom debeo trag na obrazima. Ostale su tako dugo, u teškoj osamljenoj večernjoj tišini, koju bi katkad poremetila škripa federa u foteljima, na kojima su sjedile, pucanj u kakvu komadu pokućstva ili njihov šmrcaj.
Ali o Lojzeku nijedna ni riječi. A ipak sve su se njihove misli bavile njime. I ničim drugim.
Otkad su se vratile u Zagreb, nisu ništa čule o njemu. Rastali su se tamo, na ladanju, najsrdačnije. On je obećao, da će ih pohoditi i sad je očekivala svaka za se, da će doći. Al nit se javljao, nit je dolazio.
Odavna je morao biti u Zagrebu. Već je konac oktobra, a početkom novembra mora reći svoju prvu misu.
Obećao im je također, da će ih pozvati na tu svečanost i zaželio je svakako, da i one budu tamo nazočne. Sve tri.
U vrijeme te teške depresije i duševnih nemira došlo je još nešto, što ih je potpuno zgnječilo. Kao preša jabuke iz koje se pravi jabučnjak. Rascijepane, smrvljene, skašene.
Gradska je općina namjeravala produžiti Preradovićevu ulicu sve do željezničke pruge. Tome produženju imala je postati prva žrtva njihova mala kućica, koja je stajala upravo na sredini trasiranog prostora. Ne pristanu li dragovoljno na uvjete, koje im je nudio grad, čekala ih je eksproprijacija.
Uzalud je stara Zefa optrčavala sve instance, protestirala, rekurirala. Svuda i na sve jedan te isti odgovor: nagoditi se ili će morati da primi što joj se da. Kućice s bidermajerskom mansardom mora nestati. One će se iseliti bogzna kuda, među nepoznate zidove, na parkete po kojima ne će znati hodati, pod visoke nove plafone, pod kojima će biti hladno i neugodno.
A bašta? U koju je tako svečano dolazilo proljeće s velikim buketima procvjetalih voćaka? S jorgovanom, bijelim i rumenim? Sa pčelama, koje zvrndaju i zuje kao milijoni malih harfica?
Kako da ostave onu jabuku sa škrletnim plodom, koji puni mirisom njihove ormare i komode? A šta će biti s onim šljivama, od kojih su tako izvrsne "cvečkenknedle", koje Giza tako rado jede, sve po deset najedamput? A ona aleja s maćuhicama? A ona druga s portulakom, kojeg sunce otvara i zatvara, kao šarena dječja ošca? Dječja ošca, puste iluzije njihova neiživljena života.
Da su ih bar pustili, da umru ondje, gdje su se rodile! Još to nekoliko godina mogao je Zagreb ostati s kratkom Preradovićevom ulicom, kao što je sada. A poslije nek je produlje, ako hoće, sve do Save. I preko Save.
Ovako: prije nego prođe godina dana, otjerane iz svojih toplih zakutaka, otići će nekud, kao dvije odocnjele lastavice, ususret nepogodama i nemirima. Nekud, gdje nema cilja.
Dok su jedamput tako sentimentizirale, sjedeći sve tri zajedno, na onom velikom kanapeju, Giza među njima, kao tri osuđenice, a jesenja kiša kuckala po staklima svojim mokrim noktima, netko je potegao zvono na vrtnim vratima.
Giza skoči, otvori jedno staklo, koje je već tako udešeno na nekim prozorima, i provuče glavu, koju obasuše kapljice:
- Tko je? - upita ona.
Čim je dobila odgovor, poleti k izlazu dobacivši tetkama sva blještava od radosti:
- Lojzek!
Za njom pohrliše, u malim skakutavim koracima obje starice, ustavivši se na kućnjem ulazu, Dok je Giza pustila Lojzeka i prebacila mu oko vrata obje ruke.
To je uopće bio njihov prvi poljubac i zagrljaj.
Tetkama se to pričinilo potpuno prirodno i razumljivo, tako da su ga i one, čim je došao do njih, zagrlile i poljubile.
Obasule su ga sa stotinu pitanja. Pravo unakrsno preslušavanje. Gdje je bio tako dugo? Zašto se nije javljao? Što je radio? Kad će čitati prvu misu? Kako to, da je odjeven u obično građansko odijelo? I još koješta.
Kad bi one samo znale, šta je on sve preživio kroz to vrijeme, dok nisu čule za njega. Za to se i nije javljao. Šta da im zanovijeta svojim brigama i raspoloženjima?
Mislio je doći, kad on svrši, kad im bude mogao reći, što je napokon s njim.
I, eto, sad je došao. Sve je svršeno. Nit će on biti pop, nit će ikada čitati svete mise.
Svukao se.
Što se one tome čude! Nije to za nj. Bolje je biti običan dobar građanin, nego neuvjeren svećenik. Ljude je lako prevariti, ali Boga ne. On vjeruje u Boga, on Boga poštuje. On ga se i boji. Pa nije mogao da mu laže.
Sa starim, s ocem bilo je vrlo teško. On toga ne razumije. On misli, da je Bog kakav feldvebel i da je glavno doći k njemu na raport, stati aptaht i biti dobro abrihtan.
I ne će više da zna za nj. On da nije njegov sin. Nek radi što hoće, nek ide kud hoće.
Poslao je k njemu brata, Petra, da ga pokuša nagovoriti da se ne skida, a kad Petar nije uspio, isplatio mu je materinji dio i kertajh.
- Ti tamo, a mi amo. Ti beskućnik, protuha, izrod, a mi pod svojim krovom, uz svoje ognjište, na svojoj zemlji. - Ferfluhte bagaž elendige!
Tu je malo zastao. Vidio je, kako se ona tri para mokrih očiju cakle pred njim i prekinuo se. Nije znao, da se i one u taj čas osjećaju izbačene i prognane, jedno te isto s njim, beskućnikom i izopćenikom.
Pa šta će sada? Kuda će?
Kuda i toliki drugi. U svijet. Da steče. Da im pokaže, kako ga Bog nije ostavio, iako oni jesu. Dva-tri mjeseca ostat će još tu u Zagrebu, a onda kad prođe zima, u Havre ili Rotterdam, pa preko velike vode.
Giza ga je gledala sa sve to većim zaprepaštenjem. Njezine se oči raširile i zauzele čitav prostor u očnicama. Ona privuče drhtave prste na donju usnicu i jedva prošapta:
- U Ameriku!
- Jest, u Ameriku, - potvrdi on. - Tamo je i jedan moj prijatelj, iz našega mjesta, kome ide dobro. Pisao sam mu i on će mi biti pri ruci.
Sad se Gizi spustiše ruke u krilo, oči se stisnuše kao dva ovalna prozorčića i reče više za se, nego za nj:
- A ja?
To je bilo prvi put, što je neko od njih doveo u vezu njihove udese. O tom se zacijelo mislilo i ovamo i onamo, al nikad se nije govorilo. Uopće svi njihovi dugi razgovori, tamo, na ladanju, nisu ni izdaleka bili slični razgovorima između zaljubljenih. Možda je baš ona haljina Lojzekova bila što ih je u tome spriječavala. Njemu se činilo, kako je apsurd izgovarati neke riječi, koje su u najvećem kontrastu sa crnom sutanom, što je na njemu. Ili je sutana laž, ili on govori laž.
Pa je radije govorio o knjigama, koje je čitao, o prirodi, koju je volio, o dogođajima u svijetu i oko njih, bez ikakvih aluzija na ono, što je nastajalo među njima.
Kad su se onda rastali, pružajući jedno drugome ruku, osjetili su svaki za se, da se vole. Kao da su jedno drugom već davno sve priznali i ispovjedili.
Stoga se Gizino pitanje činilo Lojzeku potpuno logično i prirodno. Ona je morala to reći, on je i očekivao, da će nešto takvo reći. Pa je i odgovorio, kao da je već pripravljen:
- Čim se namjestim i vidim, da možemo živjeti, doći ću po vas.
kad je došlo vrijeme, da Lojzek pođe u Ameriku, on nije išao sam. I Giza je pošla s njim. Tetke su se već pobrinule, da to ispane tako. Pitale se one, zašto da se to dvoje rastane i živi daleko jedno od drugoga, i čeka godine, i pogine jedno za drugim, kad to može biti drukčije?
Da on možda na nju zaboravi, da zavoli drugu, pa da Giza ostane usidjelica kao i one, da ostane bez života i bez ljubavi kao i one?
Od ono svoje male rente slat će joj nešto, a za vjenčanje i put bit će također dosta, kad im grad isplati eksproprirano zemljište. One će naći negdje dvije sobice, u kakvoj mirnoj gornjogradskoj ulici, pa će živjeti i nadalje same, bez bidermajerske mansardice, bez bašte, bez pčela, bez jorgovana i portulaka.
Samo da je Gizi dobro. Samo da je ona sretna.
I Gizi je bilo dobro. I bila je sretna.
Godine su tekle bez kriza i tegoba. Svako pismo, što im je otuda dolazilo, bilo je vedro, veselo, puno pouzdanja. Spominjala je često godine svoje provedene uz njih, svoje žongliranje i kankane i obećavala im, da će doći da ih vidi.
One toga nisu dočekale.
Jedne zime, jedne subote umrla je Zefi. Prehladila se, legla, prebacila pokrivalo preko glave, kao bolesna ptica krilo, i umrla.
Prije neg je došla druga subota, otišla je i Sidika. Nije ni čula, kad joj je smrt rekla, da ide. Šprahror je ležao na krevetu, a nju su našli u fotelju. S rukama na foteljskim ručicama, kao da spava.
Iste godine ostavio je ovaj svijet i stari feldvebel u Sv. Križu Začretju.
Petar je pisao bratu, da je otac i na samrtnoj postelji ostao krut i tvrd kao motika. Bunio se sve do zadnjeg izdisaja:
- Ferfluhte bagaž elendige.
Prošlo je još nekoliko godina. Onkl Lojzek je radio i postao bogat čovjek. Sve onako kako je htio i želio. Usprkos očeva prokletstva.
Da se oduži Bogu, kojemu je nehotice krivo učinio, dao je sagraditi nov oltar u župnoj crkvi u Sv. Križu Začretju. Da se izmiri s ocem, stavio mu je na grob spomenik od glatkog crnog mramora. A i na brata je mislio, i na njegovu djecu, među kojima sam jedno i ja.
I zato smo se onda svi vrlo radovali, kad je iznenada banula u Sv. Križ Začretje teta Giza, njegova udovica.
Ona je pitala gdje stanuje moj otac, jer je znala da mi nismo više u onoj kući, koju je ona poznavala, nego da smo sagradili jednu drugu kraj ceste, gdje je promet življi i gdje je zgodnije mjesto za dućan.
Kad se dobro ispripovijedala o svom Lojzeku, o njihovu životu tamo u Americi, o njegovoj bolesti i smrti, o njezinim namjerama da ostane i živi u Zagrebu, gdje je već i kuću kupila, o tome, kako će sada svoje malo imanje, gdje je nekad običavala ljetovati s tetkama i koje je poslije njihove smrti dala u zakup, preurediti, proširiti, napraviti park s ribnjacima i vodoskocima, kućicu pretvoriti u mali dvorac s terasama i lođama, verandama i altanama, a oko svega veliku rešetku od željeza s vratima, na kojima će biti zlatni mo