Eseji o moru br.5

Damir Miloš:
Gibraltar (19.10.2000)

Gibraltar je visoka i strma stijena što napadno iz mora strši označavajući jugozapadni kraj europskog kontinenta. Na Afričkoj strani istog moreuza, Gibraltara, udaljenoj tek nekoliko milja, planina je slične visine. Gledane s površine mora te dvije planine doista izgledaju poput nekakva ulaza u nešto, vratiju, pa su ih u doba Helena nazivali Heraklitovim stupovima. Njih su smatrali krajem tada poznatog svijeta. Iza njih protezao se helenskom svijetu tajanstven ocean, i samo su se rijetki usuđivali zaploviti uz obalu što je vodila u to nepoznato. Ni Odisej, iako se za Homera priča da je bio slijep, nije se usudio dalje od njih.

Premda Gibraltar nije jedriličarsko svetište poput rta Horn, on je stijena koja svakom pomorcu mnogo znači. On je početak ili kraj dugih putovanja, mjesto na kojem se sreće mnoštvo brodova i prijatelja bez obzira kamo plove. U Gibraltar se dolazi s drugih kontinenata, popravljaju oštećenja, liječe rane, ili se obavljaju posljednje pripreme za prelazak velike bare.

Koliko je afrički stup nezanimljiv i nenastanjen, toliko je Gibraltar prepun zanimljivosti i bogate povijesti. Vojni su stručnjaci oduvijek smatrali da je kontrola cijelog Mediterana u rukama onog tko vlada Gibraltarom. Topovske cijevi još uvijek strše s obronaka stijene, a moćni radari pretražuju sve što plovi morem.

Mnoštvo posjetitelja što dnevno ovamo dolaze avionima, brodovima ili kopnom, očekuje tri obvezatna zadatka. Prvi je: zauvijek se slikati s gibraltarskim majmunom. Smećkaste je boje, podmukao, glasan, agresivan i vrlo sebičan.

Druga je obveza svakog turista ući u podzemni labirint stijene. Vojska je godinama kopala i bušila tisuće kilometara tunela i hodnika u kojima su bila golema skladišta streljiva, granata i ljudi. Mnoštvo je hodnika danas pretvoreno u prvorazrednu turističku atrakciju. Mnoštvo vlakaića, dizalica, stepeništa omogućuje razgledavanje i najdubljih rovova. I danas se kopa, jer za turiste sve te tunele treba povezati na malo drugačiji, udobniji, ne tako vojnički način. Od mnoštva nadimaka koje je do sada dano Gibraltaru, istini najviše odgovara "velik komad sira". Stijena je uistinu sva i naskroz izbušena.

Treća su atrakcija i turistička obveza - kitovi. Orke! Nazivaju ih ubojicama, ali to su mali i dragi kitovi koji vrlo dobro znaju kada će se i gdje turisti pojaviti i dobro ih ribom nahraniti. Ma što se o njihovoj inteligenciji pisalo (kitova, ne turista) dovoljno su pametni da nikog ne ubiju jer ovako sjajno i vrlo udobno žive.

Posebna su atrakcija turista sami turisti. Nisam čuo da u nekoj drugoj zemlji turisti u organiziranim grupama odlaze gledati sebi slične. Naime, one koji ovamo nisu stigli avionom, odvode na aerodrome gledati turiste koji slijeću zrakoplovima. Kako je prostor Gibraltara uistinu malen, a gotovo i nema ravnog dijela koji bi se mogao nazvati ravnicom, sletna je staza napravljena na nasipu od zemlje koji se proteže duboko u more. Na jednom kraju sletnu pistu presijeca glavna ulica. Tijekom slijetanja aviona pali se semafor na raskrižju ulice i piste, a automobili moraju čekati dok avion ne sleti. Turisti to rado gledaju.

Englezi, koji još uvijek kontroliraju Gibraltar, vrlo su tradicionalni i napadno se prave važni. Da ponekad nije tragično, njihovo bi ponašanje uistinu bilo komično. Španjolci ih ne vole, smatrajući Gibraltar španjolskim.

Komičnim možemo nazvati i marinu koja se dijeli na zapadnu, za bogate, i onu siromašnu, istočnu, premda ih dijeli samo desetak metara. U jednoj su raskošno osvijetljeni brodovi i odgovarajući im restorani, u drugoj nekako umorni, drveni, brodovi na kojima žive siromasi. Brodovi siromašnih ne plove, obrasli dugom travom, nalikujući na one koji su se nekad davno nekamo uputili, ali ih je onda, i iznenada, snašla nekakva nesreća...Ostali su zauvijek zarobljeni u tom dijelu svijeta, premda to nikada nisu namjeravali.

Hodao sam tako negdje pod vrh Gibraltara, razgledavajući, kad cestom naiđe grupa đaka, predvođena vrlo engleskom učiteljicom. Djeca su bila uredno uniformirana, a djevojčice od muškića odvojene drugom, isto tako otmjenom učiteljicom. Kako je na Gibraltaru stanovništvo vrlo mješovito, u prvim su redovima bila djeca Engleza, u posljednjim djeca drugih nacionalnosti. Jasno, oni na kraju kolone bili su nešto nemirniji od engleskih punokrvnih štrebera, dobacujući jedni drugima nešto na španjolskom, što je učiteljici, i iznenada, jako zasmetalo. Mislio sam da će nešto podviknuti, upozoriti ih na nedolično ponašanje, ali nju je zgrozio jezik kojim su mali španjolci međusobno komunicirali. Prijekorno ih je pogledala i vrlo im pedagoški objasnila:

"Ljudska bića govore engleski!"

Kad sam se uvjerio da sam uistinu čuo to što sam čuo, zamolio sam jednog turista da me slika s majmunima.

Zagrlio me!? Majmun! Pomislio sam da možda i nisu sebični kakvim sam ih opisao. I kad sam se htio u fotoaparat nasmiješiti...Moj je turist odjurio u lopove s mojim fotoaparatom. Majmun me još neko vrijeme grlio, a onda me nezainteresirano napustio.

Još uvijek sumnjam na tog majmuna. Sve mi se čini da su radili zajedno. Nisam primijetio da su drugi majmuni grlili turiste.

Copyright: MORSKO PRASE i Damir Miloš
http://www.morsko-prase.hr/tekstovi/eseji_o_moru_5txt.htm