Eseji o moru br. 8

Damir Miloš:
Jezero (02.3.2001)

Ploveći uz obale Cresa, nakon dužeg boravka u kršu Kornata, uživali smo u gusto zelenoj boji šumom obraslih obronaka ovog otoka. Osor, prastari gradić što spaja Cres i Lošinj, nazirao se ostacima svojih utvrda. Istinu govoreći, premda to možda ne bismo trebalo isticati, nismo ljubitelji u nabrekle zidine stješnjene povijesti. Jednostavno, ne pristaju moru. U njima je uzidan stoljetni strah pred morem. Strah pred onima koji su dolazili s mora, pred vladarima mora. Visoke zidine i na njima kule služile su da se njihovi jarboli na vrijeme opaze, a stanovništvo pobjegne u sigurnost kopna.

Moru bolje pristaju tajne, poput one Vranskog jezera.

S mora nevidljivo, smjestilo se u samom središtu otoka Cresa. Površinom iznad razine mora, svoje prisustvo najavljuje vrujama, podmorskim izvorima slatke vode. Možda u tome i ne bi bilo ničeg neobičnog da dno tog jezera nije sedamdesetak metara ispod površine mora. Vransko je jezero u more obješeno.

Za Vransko se jezero priča, uostalom kao i za sva druga jezera okružena morem, ma koliko se to činilo nevjerojatnim, da na njegovim obalama nikada nisu živjeli ribari.

Često smo se puta pitali da li je Vransko jezero postojalo prije nego li je more u Jadran doteklo. Nekoliko miliona godina unatrag, tvrde znanstvenici, razina mora bila je niža od današnjeg za više od stotinu metara. Po dnu Jadrana šetale su životinje, a spilje što danas nastanjuju hobotnice, ugori i njima slični ljubitelji dubina, još uvijek kriju kosti medvjeda. Nisu se oni nekim nesretnim slučajem utopili, već su u tim spiljama nekad udobno živjeli.

Da je tome tako, svjedoče i neke alge. Premda ljudi najčešće misle kako godišnje dobi utječu samo na život kopna, i morske alge čuvaju sjećanje na svoje kopnene pretke - u jesen odbacujući lišće.

Nakon, malo je zatoplilo, negdje se led otopio, i nastale su naše današnje obale. Neke su životnjske vrste izumrle, a ljudi...

Kad je more preplavilo Jadran, gledali su more, zbunjeni, ne shvaćajući gdje je drugi kraj njegove obale. Iskustvo što su ga stekli na obalama jezera, ovdje im više nije bilo od koristi.

- Slano je!?

U početku im se učini da će od mora imati koristi. Kopno na kojem su živjeli postalo je otok, uvjereni da će sada sve više životinja dolaziti na njihovo jezero piti. Jezero je već odavno bilo kamenom ogradom ograđeno, propuštajući životinje na pojilo samo kroz dobro skrivene zamke. Ribe nikada nisu lovili, smatrajući ih svetim stanovnicima jezera. Vjerovali su da se ribe brinu o čistoći vode.

Ali, kako je more i dalje nadolazilo, otok je bivao sve manji. Prošlo je tek nekoliko stoljeća, kad su gospodari jezera, u nedostatku hrane, postali gladni. A glad, poznato je, čovjeka može natjerati i na nekad nezamislive čine. Tako su i oni, domišljajući se...

- Ljudi, hejjjj, ljudi! Što to radite?!

Isplevši mreže, jezerski su lovci opasali jezero pohvatavši mnoštvo riba, iznenađenih, jer do tada su bile svete.

- Svete će ribe očistiti more. Jer slano je, ne može se piti!

- Ljudi, biti ćemo prokleti! - naricale su žene.

Ribu brzo prebace u za to pripremljena korita, oprezno vodeći volove što su zaprege vukli niz strmi put prema moru.

Na obali, pažljivo preokrećući svako korito, molitvama ispraćenu, ribu su puštali u more. Zatim požure uz strminu, tješeći žene, uvjeravajući ih da sve su ribe preživjele. Ne vjerujući im, mimoilazeći se na uzvisini, one potrče prema moru.

Dok su ribari na obali jezera pripremali mreže, želeći još jednom njima opasati jezero, dotrče žene:

- Uginule su! Sve su uginule...

Sada se svi upute k moru. Okrenute blještavim trbusima prema nebu, u moru su plutale mrtve jezerske ribe. Šutnja koja je zavladala među ljudima navještala je skoru nesreću.

Tako je i bilo. Naljućeni duh jezera zatresao je otokom tako sanžno da su svi stanovnici obala tog jezera, kao u nekakav lijevak, u jezero popadali. Zatim se voda jezerska u vir zavrti, uvlačeći ljude do dna svoje dubine. U toj silnoj vrtnji jezero se svojim kamenim dnom kao klin u dno mora zarilo, ostajući kao opomena ljudima zauvijek u more visjeti.

To što današnji ribari ne shvaćaju o kakvoj se opomeni radi, govori u prilog tvrdnji da na obalama jezera nikada nisu živjeli ribari.

Copyright: MORSKO PRASE i Damir Miloš -http://www.morsko-prase.hr/tekstovi/eseji_o_moru_8txt.htm