Miloš, Damir_Povratak

Eseji o moru br.7

Damir Miloš:
Povratak (30.1.2001)

U daljini se naziru bljeskovi dobro nam poznatog svjetionika što označava ulaz u Jadran - Santa Maria di Leuca. Sumrak je. Svijetlost bljeskova prodire duboko u noć. Navigator mjeri sekunde između svakog blijeska:

- Da, to je Santa Maria...

Zrak se ispunjava vlažnošću, pred zoru izostaje jutarnja rosa... Osjećamo nadolazeće jugo što na ovom dijelu Mediterana može biti vrlo jako, mnogi bi rekli i opasno, ali... Nitko na brodu ne razmišlja o opasnosti, nevremenu... Dvojimo, nadomak kuće, između radosti povratka i tuge, između zadovoljstva obavljenog zadatka i sjete što je donosi završetak jednog dugog, davno započetog putovanja.

Prošlo je više od godine dana otkako smo, promatrajući isti svjetionik, ploveći u suprotnom kursu, sami sebe uvjeravali i hrabrili da ocean je poput našeg mora, samo mnogo veći. Ista voda, slana, isti vjetar, more, ocean, koje li razlike između njih može biti?! Bili smo uvjereni da ponovno ćemo jedriti uz ovaj svjetionik, vračajući se u ovo isto, naše more, i da će neizmjerna biti naša radost kad ga, vračajući se, još jednom ugledamo.

Razočarani i samom dvojbom, tragajući za razlozima izostanka očekivane radosti, jedva smo dočekali prve nalete južnog vjetra, i reske kapljice kiše, svu pažnju usmjerivši na jedra. A vjetar je navaljivao sve jače, neočekivano, tjerajući nas da se pobješnjelom moru suprotstavimo iskustvom oceana.

Pramac jedrilice usmjerili smo prema podnožju svjetionika, osjećajući more kako se veseli, jer guralo nas je sve većim valovima, uvjereno da ćemo se pokušati u neku lučicu zavući, od njegova bijesa skloniti. Primirili smo se u svojoj plovidbi, sada već iskusni, samouvjereni, prepuni sjećanja na jurnjavu niz goleme valove oceana...

Kad smo se obali toliko približili da mogli smo razaznati i ulice slabo osvijetljenog naselja što se naziva istim imenom kao i svjetionik, navigator je uzviknuo:

- Mogli bismo okrenuti...

Jedva dočekavši, pričekavši još nekoliko fotografskih bljeskova stijenja, jer blizina nas je obale već odavno činila nervoznima, osjećajući da svatko želi doprinijeti jednostavnosti manevra što je uslijedio, i elegantno, pramac jedrilice okrenuli smo prema najdubljem dijelu Otranta.

Savršeno...

More se za trenutak primirilo, kao začudilo, a onda nas je pokušalo zaskočiti još jednim naglim, posljednjim bijesom olujne noći.

Bože! Kako smo te noći tukli more, kako smo se svetili svakom valu što je u mraku noći htio biti i od sebe veći, urlajući u oluju sve veću dubinu mora. Naučili smo! Na oceanu smo shvatili da njegova snaga ne leži u nepreglednom prostranstvu horizonta jer površina oceana nije zakrivljena:

- Nabrekla je, oooo bogovi!? Tisućljetnim strahom pomoraca hranjena!

Crpeći snagu oceanske dubine, dotaknuvši smirenost njegove dubljine nasuprot površnosti oluje, dopustili smo moru da još malo bijesni, tepajući mu da strašno je i opasno, a kad nam je pred jutro dosadilo, uzeli smo sidro i moru ga bacili, vičući za njim:

- Za deset će ti minuta dotaći dno, ako se dnom uopće može zvati ta tvoja plićina!

Kad je izašlo Sunce, more se smirilo, i vjetar, kao da ga nije ni bilo. Ili posramljeno?! Sa zapada dopirao je miris kopna... I s istoka, jer vratili smo se. Sve je mirisalo na zaljev, golem, ali ipak zaljev.

Za nekoliko sati moramo pristati, nekima od nas to će biti i zauvijek. I premda osjećajući svu radost onih koji su nas dočekivali, veseleći se našem povratku, brzo smo shvatili da nama više nije mjesto među njima.

Mahali su nam bijelim plahtama, mamili nas mirisom pečena janjca, brod svakojakim počastima dočekivali, a mi smo, jer mora da smo izgledali blesavo, zahvaljivali, i ne znajući na čemu...uporno zahvaljivali...

Slušajući njihove hvalospjeve, i kako smo bili hrabri, jer pobijedili smo ocean, oluje...htjeli smo viknuti da nisu u pravu, jer ocean nije nikada pokazao svoju pravu snagu, razumijevajući našu radoznalost, naivnost pomoraca što su se tek usudili s nekog mora, i Jadranskog, zaploviti njegovom dubljinom, nabreklom, tisućljetnim strahom pomoraca...

Oooo, kako nas je pazio, kako nam je dobar bio, učeći nas strpljivo da okruglost Zemlje nema ničeg zajedničkog s našom predodžbom njegove veličine.

Naučili smo izdržavati njegovu samoću, jer ocean svoju bit pokazuje tek negdje na sredini sebe, tisućama milja udaljen od najbliže obale. Ocean se, iskreno govoreći, nigdje ne dotiče zemlje. Zato, ma koliko se uvrijedili stanovnici obala ovog našeg, ili bilo kojeg drugog mora, radost povratka kojom su nas dočekali, moram reći...ne priliči oceanu.