Prolegomena za retoriku Marulićeve splitske ekipe

Neven Jovanović

Abstract

Prolegomena to a Rhetoric of Marulić's Crew from Split
Istražujem pjesničke tekstove (poetic texts) kojima Marko Marulić komunicira s prijateljima iz Splita i okolice. Marulićeve pjesme prijateljima vrlo su često pedagoški intonirane, potičući prijatelje da se nastave baviti književnošću; koliko je Marulić imao uspjeha? Na to pokušavam odgovoriti, prvo, okupljajući ostatke rasute literarne baštine tih njegovih prijatelja; drugo, naznačavajući (sketching) sličnosti i razlike unutar tako uspostavljenog korpusa.
Prvi dio zbirke splitske književne komunikacije čine neke pjesme samog Marulića; u izdanju Latinskih stihova (LS; priredili Bratislav Lučin i Darko Novaković, 2005) takvih pjesama ima 13 (LS 75-82, 84, 87, 88, 105, 149). Upućene su Splićanima braći Martinčić, Jeronimu Papaliću, braći Alberti, Tomi Hrankoviću, Nikoli (vjerojatno Petraki), Frani Božićeviću Natalisu, Šimunu Selimbriću, te Jerolimu Cipiku; potom, Hvaranima Hanibalu (vjerojatno Luciću) i Katerinu (vjerojatno Gazaroviću). U tim pjesmama Marulić neke motive ustrajno ponavlja: mladi je adresat zreo poput starca; odnos Starih i Novih pjesnika; obećanje buduće slave; Muze i Apolon. No, shematski prikaz sadržaja pjesama pokazuje kako Marulić te motive svaki put drugačije kombinira i slaže - kao što i upozorava na pjesme iz kojih neki od motiva izostaje (npr. LS 77, Jerolimu Papaliću, prema LS 75 i 76, braći Martinčić). Također, ističu se pjesme koje su diskurzivno mješovite (npr.  kombinacija pohvale pjesnika s molitvom, polemikom ili epitafom).
Korpus na kojem istražujemo neprestano pokazuje tendencije širenja. Tamo gdje je očuvano još pjesama, neprestano se javljaju nove koje bi iz nekog razloga bilo moguće korpusu dodati - zbog motivskih, žanrovskih, verbalnih sličnosti - mada, po strogom kriteriju "splitske književne komunikacije" u korpus ne ulaze. Srećom, moj zadatak nije odrediti čvrst, nepromjenjiv okvir za pojedine pjesme; korpus je sredstvo spoznavanja, skupina tekstova od koje interpretacija počinje. Zato u daljnjoj analizi proučavam nekoliko drugih Marulićevih poetskih i proznih djela upućenih konkretnim adresatima, pa čak, u jednom slučaju, i adresatu koji se spominje samo pseudonimom (LS 125, "De Myrca puella").
Na izmjenu smo korpusa, uostalom, primorani čim se okrenemo radovima ostatka "splitske ekipe"; naime, tek bi se neznatan broj slučajno očuvanih radova Marulićevih prijatelja uklopio u naš početni okvir, budući da iz naše skupine pjesnika opsežniji sačuvan opus imaju samo Frano Božićević Natalis (Split, 1469-1542) i Hanibal Lucić (Hvar, oko 1485-1553; pisao isključivo na hrvatskom).
Među pjesmama iz autografske rukopisne zbirke F. Božićevića Natalisa (FBN, priredio M. Marković, 1958) nalazimo 12 "društvenih tekstova" (FBN 9, 11-12, 17, 44, 55, 63, 67, 70, 71, 73, te epigram "Ad lectorem" u Marulićevu Dialogus de Hercule iz 1524). Božićević često upućuje pjesme istim ljudima kao i Marulić, pjeva o istim događajima, koristi se istim motivima i postupcima - ali pritom se trudi i biti drugačiji od Marulića, izborom riječi, sklonošću prema antičkim egzemplima, prema poredbama za neizbrojivost, odabirom žanra ljubavne elegije (FBN 9), pjevanjem u tuđe ime (FBN 44, u ime šurjaka).
Korpus pjesama ostalih članova "Marulićeve ekipe" obuhvaća osam autora i 31 tekst (izdanje teže dostupnih pjesama nalazi se u prilogu ovome radu). Više Marulićevih prijatelja zajednički istupa pjesmama u dvije prigode: prilikom Marulićeve smrti (1524) i pozdravljajući mletačkog kneza Splita, Benedikta de Mula (1549). Općenito, sve pjesme u korpusu pripadaju genus demonstrativum; najčešći su epitafi (11 od 31), potom pjesme o drugim književnim djelima, te pohvalnice živima; tri su pjesme duhovne. Najviše je sačuvano pjesama Jerolima Martinčića, slijede Donat Paskvalić i Nikola Alberti. Premda korpus na prvi pogled nije posebno impresivan, pomnije čitanje otkriva nekoliko zanimljivih odnosa. Tako se ciklus epitafa u počast Maruliću otkriva kao naglašeno koherentna cjelina - pjesme različitih autora korespondiraju, pojedini motivi "preskaču" iz teksta u tekst, bivajući ipak svaki put drugačije razrađeni. Privlačna je ideja da je ovakva srodnost pjesama namjerna, da autori, žaleći za pokojnim prijateljem i seniorom, žele i književnošću demonstrirati svoje zajedništvo. Potom pratimo eksterne veze ovih pjesama - veze s tekstovima izvan korpusa; ne samo dijakronijske (odjeke antičke književnosti), nego i sinkronijske; ne samo veze s drugim pjesmama splitskih pjesnika, nego i veze s tekstovima humanističkih i renesansnih talijanskih latinista. Jedan primjer takvih sinkronijskih veza jest igra riječima u kontekstu epitafa - postupak koji koriste i Marulić, i Božićević, i Jerolim Martinčić. Drugi je primjer bliskost motiva, pa i izričaja, iz Lucićevih hrvatskih poslanica s onima iz latinskih pjesama članova splitskog kruga - osobito Jerolima Martinčića, adresata četiri Lucićeve pjesme. Lucićeva treća poslanica Martinčiću ("Tve pisni s kih će moć...") dobiva posve novu interpretaciju kad razjasnimo njezine aluzije na zajednički background obojice prijatelja - na antičku književnost kao dio "opće kulture" (common ground) njihova vremena (poslanica se pokazuje kao izazov: pošto se Martinčiću, kako kaže, svidio Lucićev prijevod Ovidijeve poslanice "Paris Heleni" (epistle of Paris to Helen, Her. 16), neka on prevede sljedeću pjesmu iz zbirke, Her. 17, Helenin odgovor Parisu). - Odnos splitskih pjesnika prema poetskoj dikciji njihova doba istražujemo pomoću internetske baze podataka "Poeti d'Italia in lingua latina", koja omogućava pretraživanje izbora djela 283 latinista iz sfere talijanskog kulturnog utjecaja, koji stvaraju između 1250 i 1550. Usporedba splitskog korpusa s talijanskim otkriva obrise "standardnog poetskog jezika", poetske langue razdoblja - odličan su primjer verbalne podudarnosti rijetke u antici, ali česte u rano moderno doba (poput Marulićeve i Selimbrićeve heksametarske klauzule pietate fideque) - kao i izraze i postupke po kojima splitski pjesnici odstupaju od svojih talijanskih kolega (npr.  Paskvalićeva perifraza silicis pondus za nadgrobni kamen). Takvo pretraživanje baze, napokon, vodi nas do pjesme poput "Ad diuites" Girolama Balbija (Venecija, oko 1450 - Rim, nakon 1530), pjesme koja okuplja motive nekoliko tekstova članova kruga: Marulića, Božićevića, Paskvalića.
Ovaj kratak pogled u književnu komunikaciju unutar renesansnog Splita potvrđuje da se i Marulić i njegovi manje slavni kolege kompetentno koriste standardnim pjesničkim idiomom obiju obala Jadrana. Istovremeno, istraživanje omeđenog korpusa tekstova pokazuje koliko je taj "omeđeni korpus" zapravo fluidan, upitan, nepostojan (volatile): omeđenost korpusa pomaže tek utoliko što nam osigurava polazište. No, smatram da fluidnost, upitnost, nepostojanost nisu nedostaci - u njima je, dapače, važna spoznajna vrijednost. Također, smatram da istraživački alati i procedure kojima danas raspolažemo mogu dramatično olakšati suočavanje s ovakvom nepostojanošću.


qui omnes dulcissimis alocutionibus disertissimisque carminibus vicisim et praesentes se ad imortalitatis gloriam acuebant
Franciscus Natalis, Vita Marci Maruli Spalatensis

Najjači je poticaj ovom radu dao nedavno izašli petnaesti svezak Marulićevih Opera omnia: Latinski stihovi (LS).1 Zbirka koja okuplja sve Marulićeve latinske stihotvore osim Davidijade organizirana je žanrovsko-tematski; to znači da u posebnu cjelinu bivaju izdvojeni, recimo, epigrami, unutar kojih opet poseban podskup tvore pohvalni epigrami i epigramske poslanice. Daljnji podskup ovog podskupa jesu Marulićeve pohvale poznanicima ili prijateljima pjesnicima - ili, nešto šire, umjetnicima - iz Splita ili iz mjesta koja njemu "gravitiraju".
Na nekoliko stranica LS nalazimo tako mali tematski korpus: desetak pjesama čije srodnosti upravo vape za interpretacijom. Sugrađanima Frani i Jerolimu Martinčiću, Jerolimu Papaliću, Nikoli Albertiju i Tomi Hrankoviću, Nikoli Petraki i Šimunu Selimbriću, pa i Hvaranima Hanibalu Luciću i Katerinu Gazaroviću obraća se Marulić sličnim povodom, upućuje im slične pohvale, te na osnovi njima posvećenih pjesama Darko Novaković može općenito zaključiti "da je Marulić dobivao na ogled uratke mladih pjesnika, nerijetko upravo njihove prvence", preuzimajući ulogu "gotovo institucionaliziranog prosuditelja".2
Osobno u ovim pjesmama uočavam još nešto osim arbitarske funkcije: živu pedagošku intenciju. Više nego što procjenjuje mlade pjesnike (uostalom, sve za koje mi znamo ocijenio je identično, summa cum laude), Marulić ih potiče da dalje pišu. Time zapravo stvara vlastiti humanističko-književni krug - ili barem ojačava spone koje taj krug povezuju.
Ovakvo me čitanje navelo da se zapitam dvoje. Prvo, koliko su uspješni bili Marulićevi poticaji? Drugo, kako izgleda ostatak književne komunikacije u Marulićevu humanističkom krugu? Ili, nešto šire - koliko je Marulić uspio formirati svoju splitsku "ekipu"?
Odgovore ću potražiti, najprije, interpretirajući neke od podudarnosti u Marulićevim pjesmama upućenim članovima "ekipe"; potom, određujući korpus "ostatka književne komunikacije", tj. koji su tekstovi ostalih članova Marulićeve "ekipe" očuvani; napokon, naznačujući retoričke sličnosti i razlike tih tekstova.
Prije toga, napomena o kontekstu u kojem "ekipa" djeluje. Marulićev Split ima najviše pet do šest tisuća stanovnika, a ubrzo nakon Marulićeve smrti - 1527. - snaći će ga strašna epidemija, koja će u gradu i okolici odnijeti oko 6000 osoba. Nadalje, Kuzmanićeve genealogije registriraju najviše četrdesetak plemićkih loza, dok ih 1553. mletački sindik Gianbattista Giustiniano pobraja tek šesnaest.3 I plemići i građani zauzeti su prvenstveno svakodnevnim brigama i obavezama, vođenjem poslova, kućanstava i imanja, modom, religijom i politikom, obiteljima, bolestima, turskom opasnošću; slobodne trenutke najlakše je utrošiti na odmor, jelo i piće, igre i ćakule, ples i ljubav. U situaciji toliko skučenoj - i prostorno i populacijski - čak i kad postoje talent i sklonost, nije ni lako ni samorazumljivo pjesnikom postati, a kamoli ostati. Ove smo prepreke skloni previdjeti čitajući, recimo, ponosnu konstataciju da "tada u Splitu i njegovoj okolici djeluje toliko pisaca i ljubitelja literature koliko valjda nikada u njegovoj povijesti,"4 Iza svakog nama poznatog imena "pisca i ljubitelja literature" renesansnoga Splita stoje napor i trud, i to ne samo njegovi - nego i njegove okoline, njegovih kolega, njegove ekipe... pa i onoga tko nam je to ime sačuvao.

1  

Jezgru korpusa koji ću istraživati čini 13 Marulićevih pjesama o pjesništvu, upućenih prijateljima iz Splita i okolice. Kao što smo vidjeli, pjesme su odnedavno lako dostupne u LS, te ću za kritičko izdanje latinskog teksta i za hrvatski prijevod čitaoca uputiti onamo; ovdje ću prikazati tek tijek njihove "argumentacije", te, po potrebi, citirati pojedine stihove.
  1. Frani Martinčiću (LS 75; oko 1495-1500)
  2. Jerolimu Martinčiću (LS 76; oko 1495-1500)
  3. Jerolimu Papaliću (LS 77; usp. LS 84)
  4. Nikoli Albertiju (LS 78)
  5. Tomi Hrankoviću (LS 79, poslije 1477)
  6. Febu, za mladića Hanibala... (Lucića? LS 80, 1510-1514?)
  7. Katerinu, hvarskom pjesniku (Gazaroviću? LS 81, 1510-1514?)
  8. Albertiju, sviraču na lutnji (vjerojatno Nikoli Albertiju, LS 82)
  9. Jerolimu Papaliću, najodličnijemu od svih svirača (LS 84; usp. LS 76)
  10. Najdražem Nikoli (vj. Petraki, LS 87)
  11. Frani Božićeviću (LS 88)
  12. Napad na Jakova Jakotina i pohvala Jerolima Cipika (LS 105)
  13. Epitaf Šimuna Selimbrića (LS 149; 1496)
"Poput modernoga recenzenta koji je pretrpan poslovima" - komentira nedavni priređivač - Marulić u ocjenama pjesmotvora svoje ekipe katkad pribjegava "formulama, kao što je ona o sadašnjoj i budućoj slavi (...) Ni poticajni dio argumentacije nije pretjerano varirao."5 Smatram da je interpretativno privlačnije poći od formulaičnih podudarnosti, ali koncentrirati se na razlike. Iz njih se, naime, naziru kako individualnosti adresata - mada se svi nalaze u sličnoj situaciji, svatko dobije drugačiju pohvalnicu - tako i "retorički izazovi" koje je pjesnik prihvaćao (kako isto izreći mnogo puta, a svaki put drugačije).
Gornjim sam pregledom pokušao misli i motive Marulićevih pohvalnica sažeti - i ogoliti - do najopćenitije razine. Čak i u tako radikalnoj preobrazbi - ondje gdje se sva poezija gubi - pjesme nisu posve identične. A tu ne mislim samo na funkcionalne razlike, koje će odmah izdvojiti pjesmu o vlastitom, ne adresatovu pjesništvu (LS 87), pa kombinaciju poruge jednog i pohvale drugog adresata (LS 105), te pohvalu koja je istovremeno i epitaf pjesniku (LS 149).
U ovom se korpusu pohvalnica neki elementi ponavljaju s dovoljnom ustrajnošću da ih poželimo nazvati toposima. Dječak zreo poput starca; neravnopravnost sadašnjosti i prošlosti; poticaj na daljnje pisanje; (uvjetovano) obećanje buduće slave;6 Muze i Apolon (i njima pripadajuća obilježja: lovor-vijenac, lira, planine u Grčkoj); autorova skromnost. Te elemente, međutim, pjesme drugačije kombiniraju i slažu - drugačija je, rekli bismo metaforički, sintaksa njihovih elemenata. Nadalje, u ovako oblikovanom korpusu pojedine pjesme odskaču zbog motiva i obrata kojih u ostalima nema - ali, podjednako uočljivo, i po motivima i obratima kojih u svim ostalima ima.
Tako pjesma Jerolimu Martinčiću (LS 76) spominje i njegova brata Franu, i pohvale obojice upućene Maruliću. Ovakav kontekst stvara jak dojam da je pjesma Jerolimu nastala nakon LS 75, pjesme Frani (u kojoj, umjesto Marulićeva skromnog odbijanja pohvala, čitamo skicu Franine buduće pjesničke karijere); LS 76 iskorištava, čini se, okolnost da su pjesme (pohvalnice?) Maruliću sad već predočili ne jedan, već obojica Martinčića. - Pjesma Jerolimu Papaliću (LS 77) toliko naglašava potrebu za marljivošću i pogibeljnost hedonizma i neaktivnosti, da nam se čini kako je mladi Jere pokazivao veće sklonosti potonjemu.7 Okosnice pjesama upućenih Hvaranima (vjerojatno LS 80, a svakako 81) jesu usporedbe, i to usporedbe s ovozemaljskim fenomenima - tjelesnom ljepotom i užicima koji potječu iz prirode.
Ova međuigra istoga i različitog susreće se na svim razinama detalja. Sa strane podudarnosti, dojmljivo je trokratno ponavljanje gotovo identičnog pentametra (na koje upozorava Novaković u predgovoru LS, n. dj.):
Ętas nostra simul posteriorque leget! (Albertiju, LS 78, 12)
Quę pręsens ętas posteriorque leget. (Hrankoviću, LS 79, 9)
Teque colit pręsens posteriorque dies. (Božićeviću, LS 88, 6)8
Mada ętas iz LS 78 i 79 postaje u LS 88, metonimijski, dies, mada se obećanja slave upućena početnicima Albertiju i Hrankoviću (leget) razlikuju od već ostvarene popularnosti Božićevićeve (colit), sličnosti su u ovim stihovima jače od razlika, do te mjere da se pitamo jesu li adresati uspoređivali pohvalnice koje su od Marulića dobili - kao što se pitamo je li vremenski razmak između pohvalnica bio velik ili malen.9
Podjednako je dojmljiva i podudarnost LS 78 i 79, tim više jer je nalazimo u distisima koji neposredno prethode gore citiranim mjestima:
Ergo iter incoeptum, quęso, ne desere, donec
Aonii superes culmina summa iugi.
(Albertiju, LS 78, 9-10)
Perge igitur multisque tuis comes ire memento
Vsque ad Pierii culmina, Chrance, iugi.
(Hrankoviću, LS 79, 5-6)
Culmina Aonii iugi i culmina Pierii iugi metafore su koje označavaju isto: vrhunce na kojima obitavaju Muze, tj. vrhunske umjetničke dosege. Jednako je tako ista misao izražena sinonimima perge i iter ne desere, donec superes i ire usque ad.
Tragajući, pak, za razlikama, uočit ćemo najprije mjesta gdje se - da tako kažem - razlike i sličnosti dodiruju. Mislim na mjesta poput:
Tandem maturos ędis ab ore sonos.
(Hrankoviću, LS 79, 2)
Dulcia polito uerba soluta sono.
(Katerinu, hvarskom pjesniku, LS 81, 2)
Qui canit antiquo carmina culta sono.
(Protiv Jakova, a za Cipika, LS 105, 4)
Isti je "materijal" - sonus kao završetak pentametra - upotrijebljen u istom kontekstu, u pohvalnom opisu nečije verbalne umjetnosti, s ponešto različitim rezultatima. Kod Hrankovića, kompliment je tipičan: mada je mlad, pjeva zrelo; Hvaranin Katerin kultivirano se izražava i kad govori u prozi; a Cipiko pjeva u brižljivo njegovanom mediju Starih, tj. antike. Sličnost je pojačana metričkom, pa i zvučnom bliskošću dva potonja mjesta.10
Tražeći, pak, čega u nekim pjesmama ima, a u drugima nema, uočit ćemo da pjesme braći Martinčić (LS 75, 76) donose prilično zahtjevne perifraze:
Ędis iam Siculo carmina digna sene. (LS 75,6)
Eia igitur biiugi cape celsa cacumina montis, (LS 76,5)
Naime, da bismo u "sicilskom starcu" prepoznali Teokrita, u "dvostrukom vrhu visokog brda" grčku planinu Parnas, posvećenu Apolonu i Muzama (i sličnu vrhuncima iz gorespomenutih LS 78,10 i 79,6), moramo raspolagati dostatnom količinom mitološkog i literarnog znanja (ili priručnicima u kojima ćemo naći ključ za aluzije).11 Ovakve perifraze, opet, upadljivo izostaju iz pjesme Jerolimu Papaliću (LS 77). Tamo, čini se, prostor koji u epigramima braći Martinčić zauzimaju literarne aluzije biva ispunjen upravo onim spomenutim moralističko-pedagoškim poticajem - na veću marljivost.
Napokon, ispitamo li naš korpus po jednostavnom kriteriju "tko govori", ustanovit ćemo da se većina epigrama izravno obraća adresatima (LS 75, 76, 77, 78, 79, 81, 87, 88). Dva teksta o adresatima govore u trećem licu: LS 84 (Jerolimu Papaliću kao muzičaru), te - očekivano - nadgrobnica Selimbriću, LS 149, dok se dva teksta ističu specifičnim retoričkim strategijama: LS 80, kao molitva Apolonu za Hvaranina Hanibala, te LS 105, koja ima izravnog adresata-neprijatelja (Jakova Jakotina), ali neizravno hvali, i brani, Jerolima Cipika. Ovakva situacija naglašava homogenost korpusa; zapažamo da su po obraćanju "drugačiji" epigrami koji su "žanrovski" (ili diskurzivno) mješoviti: kad pohvala pjesnika poprima oblik molitve, polemike, nadgrobnice - ili kad biva hvaljen umjetnik pod okriljem nešto drugačije Muze.

2  

Neprestano se pozivam na "korpus" Marulićevih pohvalnica prijateljima. Termin "korpus" zvuči vrlo autoritativno, neupitno, no stvarno je stanje drugačije. Odabir tekstova koji će u neki korpus ući nije uvijek samorazumljiv i jednoznačan. Korpus oblikuju ponajprije odluke onoga tko ga sastavlja; svako dublje istraživanje - svako "prčkanje" - dovodi korpus u pitanje. Skup "pohvalnica upućenih adresatima iz Splita i šire okolice" isključio je, recimo, epigrame adresatima druge provenijencije - Tripunu Bući (iz Kotora, član obitelji Buća, povezane sa Splitom; LS 86 iskaz je prijateljstva bez spominjanja pjesništva) i zasad pobliže nepoznatom talijanskom pjesniku Ivanu Asklepijanu (LS 73) - ali i epigrame splitskim prijateljima drugih Muza, plesačima i pjevačima (LS 74, plesaču Frani Srići; LS 83, Marinu, vjerojatno Kutejevu). Isključeni su, također, tekstovi za članove "ekipe" koji nisu fokusirani na pjesništvo - dva poetska pisma-odgovora Frani Božićeviću Natalisu (LS 163, iz Nečujma, i LS 164, povodom Božićevićeve utjehe uz smrt Marulićeva brata Valerija), te jedno Frani Martinčiću (LS 167, koje čitam kao odgovor na Martinčićevu - možda stihovanu - rođendansku čestitku Maruliću). Napokon, izvan korpusa ostali su i prozni tekstovi upućeni prijateljima pjesnicima ili književnicima: posvetna poslanica Jerolimu Papaliću uz prijevod Petrarkine Vergine bella (LS 189), izraz štovanja Šibenčaninu Jurju Šižgoriću, posvete knjiga - Institucije (Jerolimu Cipiku, spomenutom u LS 105), Pedeset priča i Dijaloga o Herkulu (Tomi Nigeru), Pisma papi Hadrijanu (Dominiku Bući), pismo Bračaninu Marku Prodiću - kao i prozni tekstovi na drugim jezicima: hrvatska posveta Judite Dujmu Balistriliću, tri talijanska pisma Jerolimu Cipiku.
Pa ipak, usporedba tekstova uključenih u korpus s ovima iz korpusa isključenim otkriva upotrebu slične poetske građe. Epigram Ivanu Asklepijanu koristi istu pentametarsku klauzulu kao epigram hvarskom pjesniku Katerinu:
Increpuit resonam Cinthius ipse lyram (LS 73,6)
Non negat argutam Cinthius ipse lyram. (LS 81,4)12
Epigram Tripunu Bući (LS 86) počinje nizanjem antičkih egzempla prijateljstva, kao što epigram Jerolimu Papaliću-sviraču (LS 84) počinje nizanjem egzempla slavnih pjesnika i njihovih rodnih gradova - a prozna posveta istome Jerolimu (uz LS 189) završava još dojmljivijim nizom jedanaest mitskih pjevača i glazbenika. Zatim, već rano Marulićevo pismo Šižgoriću (oko 1466) pokazuje zaokupljenost odnosom starih i novih pjesnika (mada prvenstveno kao način izricanja komplimenta):
itaque contemplanti mihi tam artificiosam verborum compositionem, tam integras nouasque sententias, qui priscis illis sanctisque vatibus propius accederet, videtur nemo. Teque non nostre etatis modo poetis prefero: sed etiam Nasoni, Propertio, Tibullo simillimum iudico.13
Istu ćemo zaokupljenost, adaptiranu u skladu s odnosom Erazma Roterdamskog prema teološkoj književnosti, susresti i četrdesetak godina kasnije, u posvetnom pismu Tomi Nigru uz Dijalog o Herkulu (1519):
At nunc Erasmo autore ipsa ecclesię sanctę structura, quę per istorum simpliciter philosophantium negligentiam pene nuda erat, pristinis reclarescit pigmentis rhetoricisque coloribus linita illustratur. Gaudere igitur et exultare maxime nos decet, quod iam Deo propicio res restitui in integrum coepit. Rursum sacrarum litterarum schola suos habitura est Hieronymos, suos Ambrosios, si modo, qui Erasmum emulari uoluerint, reperientur.14
Motiv "perge" - "samo nastavi tako" - čitamo i u pismu Marku Prodiću (10. svibnja 1496), i to povezan s motivom odnosa starih i novijih:
pergratum mihi fuit audire te nauare operam ad instituendos in Dei timore et informandos in humanioribus literis nepotes tuos. Nullum aliud opus magis Deo acceptum et Christianę rei publicę utilius peragere potes. Perge ergo, condiscipule amabilis, animo forti, ne Salonitanorum genus a maiorum uirtute desciscat. Vos quidem e Salonę urbe originem trahitis15
Osim toga - donekle neočekivano - pravi "grozd" verbalnih i značenjskih srodnosti s tekstovima iz korpusa susrećemo u Marulićevu epigramu koji nije izravno i jednoznačno "društvena poezija". Radi se o LS 125, "De Myrca puella" ("Djevojka Mirka"), gdje tamaris postaje simbol voljene djevojke i, istovremeno, simbol pjesništva koji nadjačava ostale takve simbole: lovor s kirske vrleti i corimbiferae hederae, atribute Apolona i Bakha. U LS 125 zatječemo još "pijerski lug", "kastalski val", "aonske božice" (= Muze), "našu Taliju" - čitav Marulićev repertoar tema i motiva vezanih uz pjesništvo.
Korpus je, dakle, moguće formirati i drugačije. No naš cilj i nije korpus kao fiksni, kanonski katalog tekstova; ono što nama treba jest skupina tekstova od koje ćemo početi interpretaciju. Zbog toga nam upravo odgovara ideja korpusa kao fluidnog, promjenjivog skupa tekstova, skupa u koji tekstovi mogu ulaziti i iz njega izlaziti po potrebi. Tim više, jer su danas - u doba digitalnih repozitorija tekstova - izmjenjivi korpusi nešto posve uobičajeno; tim više, jer ćemo odmah sada izložiti kako smo Marulićev korpus društvenih tekstova nadogradili tuđima, drugom stranom komunikacije unutar njegove književne ekipe.16

3  

Pokušavamo, dakle, formirati korpus tekstova književne komunikacije u Splitu i okolici, korpus čija će jezgra biti Marulićeve pjesme. Teoretski, takav korpus može obuhvatiti komunikaciju u četiri smjera: Što se tema tiče, idealne pjesme ovog korpusa bile bi one koje, osim što jesu književnost, o književnosti i govore. Međutim, od svih pjesnika Marulićeva Splita, samo je opus Frane Božićevića Natalisa (i Hanibala Lucića, kao "pridruženog člana") sačuvan u opsegu koji smislenom čini takvu tematsku selekciju; ostali su nam Marulićevi prijatelji ostavili toliko malo pjesama da smo primorani, želimo li o njihovu stvaralaštvu steći makar sjenu ozbiljne predodžbe, uzeti u obzir sve njihove tekstove koji su nam poznati - što, zapravo, znači: ne samo "pjesme pjesnicima o pjesmama", nego i prigodnice javnim osobama, i nadgrobnice, i religiozne stihove.
Evo, onda, što bi sadržavao tako uspostavljen korpus.

3.1  Frano Božićević Natalis

Miroslav Marković, suvremeni priređivač pjesničke zbirke Frane Božićevića Natalisa (FBN), ocjenjuje da je Marulićev prijatelj "našao sebe" u dva poetska "žanra": u panegiriku - i u "renesansnoj poslanici", koja je "mahom [...] kratka, nalik na epigram, i sadrži pohvalu prijatelja-pesnika, punu hiperboličnih komplimenata". Takvih "poslanica" među 75 Božićevićevih tekstova Marković nalazi 13.17 Prema kriterijima našeg korpusa, pjesama pjesnicima Marulićeva kruga bilo bi dvanaest (tek jedna manje od pjesama "književne komunikacije s prijateljima" samoga Marulića) - ali moj se odabir donekle razlikuje od Markovićeva. Evo pregleda odabranih tekstova, po sličnom principu kao kod Marulića (brojevi pjesama naznačeni su prema Markovićevu izdanju).18 Božićević je - barem po svome književnom opisu - Marulićev splitski fidus Achates; kao što je detaljno pokazao Darko Novaković, dvojica se pjesnika susreću "na istomu poslu", pjevajući istim ljudima, o istim događajima. U takvoj situaciji Božićević nastupa - opet Novakovićevim riječima - kao aemulus, trseći se da čini isto što i stariji kolega, ali na drugačiji način.20 Naš korpus dodatno potvrđuje ovakvu ocjenu. I ovdje, kao i kod Marulića, zatječemo pojedinačne slučajeve neizravne pohvale - uobličene u obranu od kritike (FBN 17 - LS 105, mada je kod Božićevića napad na kritičara u drugom planu, upravo suprotno u odnosu na Marulićevu obradu), ali i u obraćanje umjetniku "druge struke" (FBN 55); susrećemo i - možda znakovitu - podudarnost vezanu uz adresata: pjevajući Hanibalu Luciću, i Marulić (LS 80) i Božićević (FBN 67) spominju ga u trećem licu.. Napokon, i kod Božićevića čitamo poticaj na daljnje bavljenje pjesništvom - jedan, no vrijedan citiranja:
FBN 12. Hieronymo Martinicho
Artibus ingenuis, patriae lux clara iuuentae,
    Gratulor. Ecce meo tempore Musa uiget;
Ecce biceps nostra uiget en Parnasus in urbe,
    Cumque Caballino flumine mons Helicon.
Amodo degeneres uocitet quis temporis annos
    Huius: habent magnum saecula nostra decus.
Carmina misisti, totiens ego missa relegi,
    Quae mihi, mellifluis condita nempe modis,
Quis neget Aonias Phoebo dictasse sorores
    Illa suo, Phoebum concrepuisse lyra.
Doctiloqui tibi sint curae oblectamina uersus;
    Hos decet ingenio semper inesse tuo.
Tenditur ad superos studioso tramite calles,
    Palladia aetherius scanditur arte polus.21
Pažljiv će čitalac u ovoj pjesmi uočiti pregršt motiva već poznatih iz gore izloženog Marulićeva korpusa: "umjetnik kao ponos čitavog grada" (LS 84, Jerolimu Papaliću - sviraču: Gloria non leuior Spalatinę contigit urbi: / Hieronymum quo se tam bene iactet habet.); "dvoglavi Parnas" (LS 76, upravo istome Jerolimu Martinčiću, povezan s motivom "staze do slave" koji koristi i Božićević u ovoj pjesmi: Eia igitur biiugi cape celsa cacumina montis, / Quo uerę laudis semita pandit iter); "višekratno čitam tvoje pjesme" (LS 78, Nikoli Albertiju: Quę mihi misisti, iuuenum doctissime, scripta, / Hęc admiranti sępius ore lego); odnos sadašnjosti i prošlosti; "nastavi!", mada s brižnim izbjegavanjem Marulićeva "perge"; obećanje slave (koja se stječe radom u umjetnosti). Uočit ćemo, međutim, i drugačija Božićevićeva rješenja, prvenstveno leksička: Caballinus, (Perzijevu) perifrazu za izvor Hipokrenu, Marulić ne koristi nigdje u svojem poetskom opusu; planinu Parnas izrijekom imenuje samo u prijevodu Dantea (LS 190,74) i Davidijadi (Dauid. 7,5). Također, Martinčić kod Božićevića biva apostrofiran kao prvak čitave lokalne mladeži, slično Nikoli Albertiju pred kraj FBN 44 (At tu nobilium iuuenculorum / Felix gloria, sidus o serenum); ovako eksplicitno stavljanje na čelo skupine ne susrećemo u Marulićevim poslanicama pjesnicima.
U usporedbi s Marulićevom društvenom poezijom, Božićevićeva se različitost otkriva i sklonošću prema antičkim egzemplima (i mitskim i povijesnima); gomilanjem poredaba za neizbrojivost (FBN 11); kombinacijom mitološkog pripovijedanja i dissuasio u elegiji Frani Martinčiću (FBN 9 - pa i, općenito, odabirom ljubavne elegije kao žanrovskog okvira za komunikaciju s prijateljima iz ekipe); pjevanjem u tuđe ime (FBN 44, umjesto svoga šurjaka) - u istoj pjesmi motiv naglašene skromnosti, poznat iz Marulića, susrećemo prenesen na onoga koga pjesnik zastupa.

3.2  Ostali članovi ekipe

Uvođenjem drugog autora odnosi u korpusu - i mogući putovi istraživanja - očito se umnažaju i usložnjavaju. Sada ćemo, pak, stvar dodatno zamrsiti, dodajući korpusu očuvane pjesničke tekstove ostalih Marulićevih prijatelja iz Splita i okolice.22
Autori i tekstovi kojima ćemo proširiti korpus jesu (abecednim redom, po autorima):
  1. Antun Alberti
  2. Nikola Alberti (5 pjesama)
  3. Hanibal Lucić (tekstovi na hrvatskom; 5 pjesama)23
  4. Jerolim Martinčić (10 pjesama)
  5. Frano Martinčić (3 pjesme)
  6. Jerolim Papalić mlađi
  7. Donat Paskvalić (5 pjesama)
  8. Šimun Selimbrić
Ukupno, dakle, osam autora i 31 poetski tekst.24
Spomenimo, najprije, ono očito i izbrojivo. Više članova ekipe zajednički istupa u dvije prigode: 1524, različitim tekstovima povodom Marulićeve smrti (autori su braća Alberti, braća Martinčić, Jerolim Papalić mlađi, kanonik Donat Paskvalić), i četvrt stoljeća kasnije, 1549, kada Jerolim Martinčić, Nikola Alberti i Donat Paskvalić pjesmama dočekuju mletačkog upravitelja Splita, Benedikta de Mula. Najčešći su povodi za pjesničke radove žalosni: od 31 teksta, nadgrobnica je 11, što čini dobru trećinu. Potom dolazi deset tekstova o drugim književnim djelima - dakle, takvih koji bi neupitno mogli ući u naš korpus - te sedam pohvalnica živim osobama (splitskom knezu i dvojici crkvenih dostojanstvenika) i tri duhovne pjesme. Ne računamo li cjelokupan opus Hanibala Lucića, najviše je sačuvano pjesama Jerolima Martinčića;25 slijede Donat Paskvalić i Nikola Alberti. Od Šimuna Selimbrića sačuvana je samo jedna pjesma, ali zato - sa 70 heksametara - opsegom najveća. Na začelju korpusa ostaju, tako, Antun Alberti i Jerolim Papalić mlađi - možda baš onaj koga je Marulić pohvalnicom LS 77 opominjao na marljivost.
Sve je ovo, dakako, više nego skromno. Trideset i jedna pjesma manje je od polovice Božićevićeva opusa, o odnosu prema Marulićevu da i ne govorimo. Ni po temama korpus "ostatka ekipe" nije posebno raznolik - do jedne, pjesme pripadaju retoričkom genus demonstrativum, glavna im je svrha pohvala ljudi (i Boga i svetaca); nema ljubavnih pjesama, nema satire, nema pripovijedanja (isključimo li mitsku crticu Frane Martinčića o Sibilama i Šimunu Selimbriću) ni epike, nema lirike, nema enigmatike ni igrarija... S izuzetkom dviju Lucićevih poslanica Martinčiću - "Knjižica od tvoje..." koja, poput pravog pisma, spaja najrazličitije teme, i "Tve pisni s kih će moć..." koja komplimente vezane uz pjesništvo miješa s elementima konzolacije, pismene utjehe - svi su tekstovi tematski relativno homogeni i jednostavni; najhrabrijim se iskorakom čini recusatio Jerolima Martinčića upućena biskupu Luciću - autor pjesmom odbija pisati pjesme biskupu u čast, da bi mu na koncu istu tu pjesmu-odbijanje ponudio kao perpetui pignus honoris - a to i nije neka iznimna poetska akrobatika.
Treba, međutim, imati na umu koliko su sudbina i potomstvo bili nemilosrdni prema ovim splitskima poetae minores, koliko se igara slučaja, koliko interesa kasnijih prepisivača moralo usuglasiti da bi pjesme stigle do nas. Iz te perspektive, pokazuje se da je, što se splitskih pjesničkih radova tiče, najviše šanse za preživljavanje imala pohvalna (i nabožna) poezija.

4  

Nakon uspostave korpusa slijedi za istraživača najzanimljiviji trenutak, prilika da se upitamo - što u tom korpusu zapažamo? Kakva je igra sličnosti i razlika među prikupljenim tekstovima? Što iz toga možemo zaključiti? I - kamo nas dalje odvode zapažanja?
Donijet ću ovdje nekoliko primjera, više kao poticaj čitaocima na vlastita kombiniranja, nego kao apodiktične ocjene i dijagnoze. Osvrnut ću se prvo na jednu od dviju autentičnih cjelina unutar korpusa, na epitafe Maruliću; potom ću promotriti pojave jedne stilske figure - etimološke igre riječi - u čitavom korpusu; napokon, posebnu ću pažnju pokloniti Lucićevim pjesmama, pokazujući čime su one - mada na hrvatskom - bliske latinskom ostatku korpusa. Čitavo ću vrijeme upozoravati na paralele koje nalazimo izvan korpusa: kako kod Marulića, tako i drugdje.

Epitafi Maruliću

Codex Lucianus, poznat i kao Varia Dalmatica, rukopisna je zbirka latinske poezije Trogiranina Petra Lucića. U njoj sadržan ciklus nadgrobnica Maruliću počinje epigramima Frane i Jerolima Martinčića (dok u jednom vatikanskom i jednom splitskom kodeksu ciklus otvaraju epigrami Frane Božićevića Natalisa). Martinčići pjesme počinju ovako:
Exemplar nitidum beatioris
Vitae, Marulus hic situs quiescit.26
(Francisci Martiniaci Marco Marulo epitaphium, v. 1-2)
Virtutum exemplar, securae regula vitae
    Marcus in hoc tumulo, Marulus ille iacet.
(Hieronymi Martiniaci Marci Maruli epitaphium, v. 1-2)
Posve istu misao, uočljivu po riječi-okosnici (exemplar), nalazimo u različitim metrima (falečki jedanaesterac i elegijski distih), variranu pomoću copia verborum (beatioris vitae - securae vitae; hic situs - in hoc tumulo; quiescit - iacet).27 Takav se postupak nastavlja, s fama i cineres kao ključnim riječima u završnicama epigrama:
Fama sed celebrem magis superstes
Reddit post cineres diuque reddet.
Famam uiuida - quis neget? - perennem
Virtus, religio polum meretur.
(Francisci Martiniaci Marco Marulo epitaphium, v. 4-7)
Vrna tegit cineres, expers sua fama sepulchri est;
    Pro meritis animus regna superna colit.
(Hieronymi Martiniaci Marci Maruli epitaphium, v. 7-8)
Ideju iz epigrama Frane Martinčića - da Marulićeva slava raste nakon smrti - susrećemo i u prvom Božićevićevu epitafu, također uz metonimijsku frazu post cineres:
Marulus aeternum diffusus nomen in aeuum
    Viuere post cineres incipit ecce magis.
(Epitaphium Marci Maruli per Franciscum Natalem, v. 2-3)
Nadalje, dok se u epigramima Božićevića i braće Martinčića Marulić "dijeli" tako da na zemlji ostaje njegova slava, a u nebo ide duša, epigram Nikole Albertija uvodi trostupanjsku podjelu - tijelo zemlji, duša nebu, slava svijetu. Trostupanjsku podjelu susrećemo i kod Antuna Albertija - provedenu na suprotstavljenim emocijama: žalost, radost i ponos - pri čemu je žalost vrlo slikovita.
Ossea pars terra si conditur, ignea Olympum
    At colit, et nomen cuncta per ora uolat.
(Nicolai Alberti Spalatensis, v. 3-4)
Maesta Camenarum nigra cum ueste caterua
    exequias Maruli, flebile tractat opus.
Quo gaudent socio superi, terra ipsa superbit
    Talis honoratum corpus habere uiri.
(Antonii Alberti Spalatensis)
Početak netom citiranog epigrama Nikole Albertija, pak (osim što, zajedno s drugim Božićevićevim i drugim Paskvalićevim epigramom, ulazi u antičku tradiciju nadgrobnih natpisa koji se izravno obraćaju putniku-prolazniku kraj groba), govori isto što i početak prvog Božićevićeva epigrama; Božićevićevo Irrita res mors est Alberti izriče kao haec tristi funera morte carent. S druge strane, honoratum corpus iz posljednjeg stiha Antuna Albertija ima, tako rekuć, zrcalni odraz - honoratum nomen, iz prvog stiha epigrama koji se u čitavoj rukopisnoj predaji neposredno nadovezuje na Albertijev - djelo Jerolima Papalića:
Cuius honoratum rutilantia sidera nomen
(Hieronymi Papalis iunioris, v. 1)
Zrcalna simetrija održana je, dakako, i na razini motiva: epigrami braće Alberti počinju od tjelesne smrti, a Papalićeva pjesma od vječnoga Marulićeva duhovnog života. Na koncu svog epigrama, opet, Papalić koristi i motiv slave koja raste nakon pjesnikove smrti; ideju smo zapazili već kod Božićevića i Frane Martinčića:
Maius et extincto corpore nomen habet.
(Hieronymi Papalis iunioris, v. 6)
Poznatim se motivima koristi i prvi epigram Donata Paskvalića (koji opet počinje tugom, a ne trijumfom): mada mrtav, Marulić neće nikada umrijeti (Occidit... nullo moriturus in aeuo, v. 3 - kao u Božićevićevu prvom epigramu i onome Nikole Albertija); pjesniku je slavu talent donio (Marulus, ingenio notus ad astra suo, v. 4 - kao kod Jerolima Martinčića). Paskvalić, međutim, posebno naglašava pathos, njegov je epigram od svih najbliži tužaljci. Žalovanje, koje je od ostalih autora naglasio tek Antun Alberti, i to govoreći kao promatrač povorke Muza u crnini, Paskvalić potencira jaucima vlastita lirskog subjekta - i, dakako, jakim slikama parnaskog lovora koji je proplakao, te Apolona koji je slomio svoju liru (Apolon je pritom maestus kao što je kod Albertija maesta Camenarum caterva).
Paskvalićev drugi epigram, već smo spomenuli, kao dijalog putnika i Marulića korespondira s epigramom Nikole Albertija, a još više s drugim Božićevićevim - ali i kod Albertija i kod Božićevića putniku govori spomenik, a ne pokojnik sam. Usto, i ovdje Paskvalić više prostora daje putnikovoj tuzi i jecajima, nego lapidarnoj poanti o slavi (Corpore, fama uiget na koncu epigrama).
Zahvaljujući ovakvim ponavljanjima i variranjima istih motiva i ključnih riječi, zbirka kojom su prijatelji odali počast preminulom senioru i učitelju postaje naglašeno koherentna cjelina - čineći tako (ako sebi dopustimo malo pretjerivanje u interpretaciji) odjek upravo onog Marulićeva "ciklusa" pohvala pjesmama mladih kolega. Svakako, možemo reći da se, jednako kao i kod Marulićevih pohvala, radi naprosto o stereotipnoj situaciji na koju stihotvorci reagiraju stereotipima (smrt je jedna od arhetipskih prigoda za recikliranje poezije) - no za mene je u najmanju ruku privlačno poigrati se idejom da su Marulićevi prijatelji mogli i drugačije, ali da su svjesno odlučili - javlja se slika karmina, žalosnog skupa okupljenog za istim stolom - napisati niz varijacija oko dva-tri motiva. Kao da ih je pisao jedan autor.

Vanjske veze

Već smo imali prilike primijetiti da uz "intratekstualne" veze, veze s pjesmama istoga ciklusa, epitafi Maruliću sadrže i potencijalne vanjske uputnice, veze s tekstovima izvan ciklusa. Mnoge od tih veza, sukladno očekivanjima, vode prema antičkoj književnosti - recimo, oni odjeci Enija (na koje upozorava već Miroslav Marković), vergilijevsko i epigrafsko carpe uiator iter, Ovidijeva ideja iz Epistulae ex Ponto - "famaque post cineres maior uenit" (Pont. 4,16,2), njegove varijacije izraza morte carere (A. 1,15,31; Met. 15,156; Trist. 3,3,59), pa čak i Klaudijanovo ab Eois Occiduisque plagis (Panegyricus dictus Mallio Theodoro consuli, Carm. maiora 16,10). No, osim tih "vertikalnih", dijakronijskih veza, uočavamo i one "horizontalne", sinkronijske - veze sa suvremenim autorima. Ponajprije, to su stihotvorci koji pripadaju istom, splitskom krugu.
U epigramu Jerolima Martinčića tako nalazimo verbalni odjek Božićevićeva stiha iz panegirika Dominiku Manlipetru (pjesma 28 Markovićeva izdanja):
Notus in Eois Hesperiisque plagis
(Hieronymi Martiniaci Marci Maruli epitaphium, v. 4)
Nomen ad Eoas Hesperiasque plagas28
(FBN 28,20)
Ali tu je i obrat motiva s konca Božićevićeve pjesme za Hanibala Lucića (Marković 67):
Principibus laurus, quod praestitit aula beatis,
    Stemmata nobilibus: carmina dant Lutio.29
(FBN 67,9-10)
Et licet extiterit proauorum stemmate clarus
    Ingenii uicit nobilitate genus.
(Hieronymi Martiniaci Marci Maruli epitaphium, v. 5-6)
Martinčićev epigram završava spomenom Marulićeva duha, koji sad nastava regna superna. Ovu sintagmu čitamo kod samog Marulića, također u nadgrobnom kontekstu - na kraju stihovanog životopisa apostola Filipa:
Illic illius sunt condita membra sepulchro,
    Ast animus cęli regna superna tenet.
(LS 174,27-28)
Podudarnost u žalobnom kontekstu otkrivaju i riječi s početka epitafa koji je sastavio Antun Alberti. Sjetimo se, ondje Maesta Camenarum nigra cum ueste caterua obavlja flebile opus Marulićeva sprovoda. Slične riječi koristi Božićević u elegiji koja nam je nepotpuna sačuvana na početku njegove zbirke - ali ondje ne govori o sprovodu, već o pjesmi:
Vade, meum nigro uestitu flebile carmen30
(FBN 1,199)
Kod Božićevića, asocijacije upućuju prvenstveno na Ovidija, no antički pjesnik na relevantnim mjestima ne spominje i "crnu odjeću":
Flendus amor meus est: elegi flebile carmen
(Ov.  Her. 15,5) flebilis ut noster status est, ita flebile carmen
(Ov. Trist. 5,1,5)
Spomenuli smo dvojnu podjelu prilikom Marulićeve smrti - podjelu pri kojoj bolji dio njegova bića, pars melior, ide na nebo. Tako kaže Frane Martinčić: Cuius pars melior polum petiuit (epitaf Maruliću, st. 3). I misao i izraz javljaju se još u jednoj nadgrobnici iz korpusa - ali ovaj put je sastavlja Franin brat Jerolim, u čast Jerolima Lucića, možda Trogiranina:
Totus Hieronymus lucebat Lucius, at nunc
    Pars melior lucet nobiliorque sui.31

Igre riječima

Epitaf Luciću Jerolim Martinčić izgradio je oko dva elementa - oko motiva podjele bića, i "etimološke" igre riječi lucere - Lucius. Igra riječi u nadgrobnici možda nama izgleda pomalo neumjesno, ali u Marulićevu su Splitu očito mislili drugačije. Istim se sredstvom koriste, naime, osim Martinčića i Marulić, i Božićević:
Hieronymus iacet hic, fausto cognomine diues;
(FBN 68, Epitaphium Hieronymi Srichiae)32
Fortunae titulum beatioris,
Sculptum sarcophago superbiore,
Suspirans lege, nobilis uiator:
Srichiae Hieronymus columna gentis33
(FBN 69, Epitaphium eiusdem)
Hic sum Luxa situs lucis cognomine dictus.
    Qui legis hęc, lucem dic mihi perpetuam.34
(LS 155, Epitaphium Luxę de Bilsa Spalatensis)
<Poeta:> Christophorus iacet hic. <Christus:> Num qui me gessit in armo?35
(LS 148, Epitaphium Christophori Nigri, v. 1)
Sklonost etimološkim interpretacijama imena zapažamo i izvan epitafa - prvenstveno u pjesničkim poslanicama (dvije Božićevićeve, jedna Jerolima Martinčića), te u jednoj iz ciklusa pohvalnica splitskom knezu, Mlečaninu Benediktu de Mula (pohvalnica je opet djelo Jerolima Martinčića).
Što se Božićevića tiče, čitava pjesma 48, upućena šibenskom pjesniku Grguru Kabalinu, zasniva se na podudarnosti adresatova prezimena i latinskog naziva Muzama posvećenog izvora Hipokrene - fons Caballinus; u poslanici Maruliću u Nečujmu, Božićević mu prenosi da ga pozdravlja Barbarus haud aequo dictus cognomine quaestor (FBN 53,11).36 Martinčićeve primjere navodimo:
    ... Curia cum populo, Mulla diserte, suo.
Hinc se non dubitat benedictam iure uocari
    Iura dabis Spalato dum, Benedicte, tuo.
(Hieronymi Martiniaci Spalatensis ad Benedictum de Mulla hexastichon, v. 4-6)
Pontificum, Luci, lux non peritura, Ioanne
(...)
Hanc igitur, clara uocitate a luce Ioannes...
(Reuerendissimo Domino Ioanni Lucio, episcopo Sicensi benemerito, Hieronymus Martiniacus Spalatensis, v. 1, 17)
Koliko su ove igre riječi uvjetovane konvencijama, a koliko dubljim razlozima (sjetimo se Marulićevih alegorijskih tumačenja zasnovanih na etimologijama imena)? Ovaj problem tek očekuje potanje istraživanje.

Poslanice Hanibala Lucića

Jedini sudionik književne komunikacije Marulićeva kruga koji nije, koliko znamo, napisao ništa na latinskom, jest Hanibal Lucić. I po tome, i po svome "dopisnom" statusu u krugu, hvarski je pjesnik izdvojen slučaj. Njegova je latinska kompetencija nesumnjiva - ta preveo je Ovidijevu heroidu "Paris Helenae" (H. 16), adresat je Božićevićeva, a vjerojatno i Marulićeva latinskog epigrama. To znači da je njegov isključivo hrvatski pjesnički opus posljedica svjesnog odabira, specifičnog ukusa i poetike, donekle različitih od ukusa i poetike ostalih članova kruga. Tim je značajnija činjenica da Lucićevo djelo, osobito u svome "književno-komunikacijskom" dijelu, nije izolirano od utjecaja književnosti na latinskom. Vidjeli smo gore kako se Lucić tipovima svojih pjesama - poticajem na pjesništvo, posvetom književnog djela, uzvratnim komplimentom, nadgrobnim epigramom - dobro uklapa u korpus koji smo formirali; veze postoje i na dubljim razinama. U Lucićevim pjesmama splitskim prijateljima nalazimo motive i sintagme poznate kako iz rimske književnosti, tako i iz latinskih pjesama njegovih splitskih kolega - nalazimo gotovo prijevode latinističkih pjesničkih izričaja.
Najuočljiviji su, dakako, oni vezani uz imena iz antičke mitologije. Iz prve poslanice Jerolimu Martinčiću (st. 27-34):
Jer kom te zadosti Febo je uzvišil,
      Spivan'ja milosti mene je ulišil.
A sestre njegove od gore kâ ima
      Dva varha, lugove zapriše sasvima
Tako da mi ne bî uzmožno dopasti
      K vodi ku konj izbi kopitom perasti.
Ter se ja ne nadam imena uviku
      S ovoga što skladam ni slavu steć niku.37
"Gora ka ima dva varha" jest biceps Parnasus iz Božićevićeve FBN 12 (upućene upravo Jerolimu Martinčiću), ili biiugus mons iz Marulićeve LS 76 (opet upućene Martinčiću). Muze su samo sorores na dva mjesta u Davidijadi (Dauid. 7,5 i 14,417), ali još je sličnije mjesto iz spomenutog Božićevićeva epigrama Martinčiću: Quis neget Aonias Phoebo dictasse sorores (FBN 12,9). "Lugovi" su Aonidum nemus (FBN 56,34) ili Pyerium nemus (LS 125,3). "Voda ku konj izbi kopitom perasti" jest (u standardnom modernom izdanju Lucića na ovom mjestu neprepoznat) ovdje višekratno spominjani fons Caballinus - također naveden u FBN 12: Cumque Caballino flumine mons Helicon. "Ime uviku" jest perpetuum ili perenne nomen (oboje potvrđeno kod Božićevića, gdje zatječemo i nomen aeternum memorans per aeuum / fama - FBN 45,15-16). Napokon, pohvala Martinčića istovremeno je i iskaz Lucićeve skromnosti (modestia); sličan, također opširnije razrađen iskaz skromnosti nalazimo u Marulićevoj pohvali Martinčića, LS 75,9-14, i Božićevića, LS 88.38
Znakove pjesništva koji su standardni u novolatinskoj poeziji, a vrlo česti i u pjesmama Marulićeve splitske ekipe, nalazimo i u dvije druge Lucićeve poslanice splitskim pjesnicima. Prvo, nakratko, to je knjižica "otavna parnaškom vodicom" (pjesma Božićeviću, s. 10), a potom, u trećoj pjesmi Martinčiću, radosnoj zbog prijateljeva povratka pjesništvu:
Da sad mi govore tve pisni i kažu
      Opeta na zbore da s' došal k Parnažu,
Da t' krunu prikažu javora divice
      Ke tuj čine stražu Pegaške vodice
("Tve pisni s kih će moć...", st. 9-12)
"Krunu javora" (tj. lovora) susrećemo u Marulićevim pjesmama braći Martinčić, Hanibalu (Luciću) i Božićeviću (gdje će, kao i kod Lucića, upravo Muze donijeti lovorike: Cingent Aonię lauro tua tempora Musę, LS 88,5), a i u Davidijadi i u prepjevu Dantea (Mihi serta ferebant / Laurea Parnasi gemino de uertice Musę, LS 190,73-74). Božićević spominje lovor-vijenac u kontekstu pjesništva kad pjeva Šibenčaninu Grguru Kabalinu (FBN 48,12), dok je u pjesmi Hanibalu Luciću lovorom okrunjen Cezar, kao trijumfalni vojskovođa (FBN 67,1). Martinčić, pak, u pjesmi šibenskom biskupu Ivanu Luciću (pjesma 20 izdanja u prilogu ovom radu, st. 10), opisno naziva Apolona "bogom koji nosi lovorike".
Ta Lucićeva treća poslanica Martinčiću zanimljiv je primjer književne komunikacije iz još dva razloga. Prvo, velik njezin dio čini sermocinatio, izravno obraćanje Muza Martinčiću (st. 15-28); sermocinacija, pogotovo u obliku dužih govora, omiljeno je retoričko sredstvo Frane Božićevića (usp. FBN 8, o povratku Ivana Vitturija Muzama; FBN 9, Frani Martinčiću, da se posveti isključivo elegiji; FBN 16, nadgrobnica Ludoviku Srići; FBN 56, Marku Maruliću povodom smrti brata Valerija; FBN 58, tužaljka za Petra Petraku na samrti). - Drugo, možda dosad nije jasno zapaženo da je poslanica "Tve pisni s kih će moć..." Lucićev pjesnički izazov Martinčiću - ili, u najmanju ruku, vrlo konkretna pjesnička narudžba. No, taj izazov nije lako odgonetnuti bez poznavanja Ovidijeve poezije, jer je sročen aluzivno - oslanja se na znanje koje dvojica pjesnika dijele. Tu je još jedna podudarnost s našim korpusom: upravo se na takvo znanje, vidjeli smo, oslanjaju (makar mjestimično) i Marulićeve pohvalnice braći Martinčić.
Evo o čemu se radi. Lucić prvo kaže da mu je drago što se njegov prijevod Ovidijeve heroide 15 svidio Martinčiću:
Da pokli, diš, ima tôku slast i valju
      Knjižica onaj mâ k Eleni ku šalju,
Neka te pohvalju, odgovor iz rike
      Ispalji gdi palju pisni se razlike.
("Tve pisni s kih će moć...", st. 43-46)
Mjesto je teško razumljivo zbog arhaičnog jezika. Glagol "ispaljati" u "Rječniku" izdanja iz Pet stoljeća hrvatske književnosti protumačen je kao "ispljuskivati vodu (prvotno iz čamca, a onda i odnekud drugud)", te je smisao ovako uspostavljen: "saznaj odgovor iz rijeke iz koje se saznaju (ispljuskuju) različite pjesme (B. Klaić)". Ali kakva je to rijeka? I kako se tu uklapa "neka te pohvalju"? Odgovor krije posljednji dvostih Lucićeve pjesme:
Zatim pak i ja rit tebi ću moć ovoj:
     Harlo ti s priko svit vrati se Sabin moj!
(isto, st. 57-58)
Evo kako je dvostih protumačen u izdanju:
Ovo mjesto tumači Akad. rječn. (pod Sabin) kao - poradi stiha - "vokativ jednak nominativu" i stavlja zarez ispred imena; mislim, naprotiv, da taj zarez treba brisati (ovdje je i brisan), a mjesto shvatiti kao obavijest pjesnika Lucića Jeronimu Martinčiću da će se uskoro s daleka puta vratiti njegov Sabin (možda netko od bližih rođaka); osim, dakako, ako je Jeronima Martinčića intimno nazivao Sabin). (Marin Franičević)
Međutim, čitajući Ovidijeve Amores, otkrivamo Sabina kao Ovidijeva prijatelja koji je pisao odgovore na pojedine heroide:
Quam cito de toto rediit meus orbe Sabinus
    Scriptaque diversis rettulit ille locis!
Candida Penelope signum cognovit Ulixis,
    legit ab Hippolyto scripta noverca suo;
Iam pius Aeneas miserae rescripsit Elissae,
    Quodque legat Phyllis, si modo vivit, adest;
Tristis ad Hypsipylen ab Iasone littera venit;
    Det votam Phoebo Lesbis amata lyram.
(Ov. A. 2,18,27-34)39
Čitamo li Lucićev stih 58 kao aluziju na Ovidijev A. 2,18,27 - ili čak kao gotovo doslovan prijevod ovoga stiha - proizlazi da Lucić od Martinčića traži neka učini ekvivalent onoga što je učinio Sabin za Ovidija: pošto je pohvalio Lucićevu "knjižicu k Eleni", neka prevede "odgovor" - sedamnaestu heroidu: pismo Helene Parisu. "Rika gdi palju pisni se razlike" u tom je slučaju - rimska poezija.

Marulićeva ekipa i pjesnički jezik

Ovo je dobar trenutak da se zapitamo: nisu li sintagme poput "parnaške vodice" i "krune javora" jednostavno element pjesničkog jezika kako Lucićeva, tako i Marulićeva doba? Nećemo li takve sklopove naći kod bilo kojeg onovremenog autora?
Donedavno, na takvo bismo pitanje mogli odgovarati samo oslanjajući se na vlastito čitalačko iskustvo. Danas smo, međutim, svjedoci pojavljivanju elektronski pretraživih baza podataka, kako humanističke i latinističke, tako i stare talijanske i hrvatske književnosti. Jedna je od takvih baza rezultat ranije spomenutog projekta Poeti d'Italia in lingua latina; baza obuhvaća 283 autora iz razdoblja od 1250. do 1550. (zapravo, najmlađi je autor umro 1630), zastupljenih s 555 djela s oko 430.000 stihova; čitava je baza pretraživa preko interneta.40
Pretraga ove (ili neke slične) baze može vrlo konkretno pokazati koliko "standardni poetski jezik" svoga doba koriste ne samo Lucićeve poslanice ili epitafi Maruliću, već svi tekstovi našeg korpusa; ako smo ranije upozorili na mogućnost njegova, kako dijakronijskog, tako i sinkronijskog, regionalnog širenja - ovdje širenje nadilazi granice Dalmacije i Hrvatske. No, podjednako je zanimljiva mogućnost da pretraga pokaže i koje osobine poezije splitskog kruga nisu potvrđene u korpusu s kojim tu poeziju uspoređujemo.
Donosim, ilustracije radi, nekoliko primjera - kako standardnosti, tako i otklona.
Viuida uirtus Vergilijeva je iunctura verborum (A. 5,752 i 11,386) koju čitamo, osim u Marulićevu epitafu iz pera Frane Martinčića (st. 6-7, usp. gore), u više pjesama naših autora; ima je improvizirani epitaf Nikole Albertija Trogiraninu Petru Luciću, Božićevićev drugi panegirik Zuanu Antoniju Dandolu (FBN 32)41 - a i epigram kiparu koji uzalud pokušava oblikovati lik Marka Marulića (FBN 55):
Quid tibi nobilitas? quid opes? quid uiuida uirtus
(Epitaphium Petri Lucii Traguriensis, patricii nobilissimi, Nicolaus Albertus Spalatensis, ex tempore, v. 3)
Dandulus iste quis est? Praestanter uiuida uirtus42
(FBN 32,5)
                Fabrili fictier arte
    Non potis est uirtus uiuida: uana cupis!43
(FBN 55,3-4)
U bazi Poeti d'Italia in lingua latina za uiuida uirtus nalazimo preko dvadeset potvrda, kako kod poznatijih, tako i manje poznatih autora - među njima su Orazio Romano (u. 1467?), Marcantonio Aldegati (XV. st.), nastavljač Eneide Maffeo Vegio (Lodi 1407-Rim 1458), prijatelj Jana Panonija Tito Vespasiano Strozzi (Ferrara 1425-1505), pa Naldo Naldi (Firenca, 1436 - oko 1513), Matteo Maria Boiardo (Scandiano 1441 - Reggio Emilia 1494), Michele Marullo (Carigrad 1453-1500), Angelo Poliziano (Montepulciano 1454 - Firenze 1494), nećak Pica della Mirandola Giovanni Francesco Pico (Mirandola, 1469-1533)... sve do najkasnije potvrde kod Giorgia Cichina (S. Daniele del Friuli, 1514-1599). Vidimo, dakle, da možemo bez oklijevanja govoriti o općem mjestu humanističko-renesansne latinske poezije talijanskog kulturnog kruga.44
Srednju kategoriju čine podudarnosti koje možemo nazvati rijetkima, poput regna superna, potvrđeno u našem korpusu i u ostatku Marulićeve latinske poezije, a pet puta kod tri talijanska latinista - osobito intenzivno kod Luisinija, najmlađeg od njih:
Qui cupis eterna celestia regna superna45
(Bongiovanni da Cavriana, floruit 1330-1350, Anticerberus 3,494)
Scandere lucentis regna superna poli46
(Cristoforo Landino, Firenze, 1424-1498, carm. 4,18)
Nam terram nos, tu regna superna colis47
(Riccardo Luisini, Udine, 1535-1617, carmina 50,2)
Nam praeceptores regna superna manent.48
(Luisini, carm. 210,36)
Christicolae: hos etenim regna superna manent49
(Luisini, carm. 217,30)
Napokon, tu su sintagme koje su u talijanskom korpusu rijetke.
Carpe, uiator, iter (s nadgrobnice Nikole Albertija Maruliću) čitamo u knjizi epigrama Panfila Sassa (Modena oko 1450-1527), u ponešto drugačijem kontekstu satiričnog epigrama:
Carpe, uiator, iter cautus per rura, per agros,
    Saeuius agresti milite nam nihil est.
(Sasso epigr. 2,30,7)
Pandan za ossea pars pokojnika, koja ostaje na zemlji, iz istoga Albertijeva epitafa, ima samo Gerolamo Bologni (1454-1517), u Candidae libri tres: 1,10 "Lamentatio lugubris Ioannis Bononii fratris poetae morte heu immatura praerepti" (v. 169-170) - dakle, za razliku od gornjeg slučaja, u sličnom kontekstu:
Deterior cessit matri pars ossea terrae
    Spiritus auctori redditus estque Deo50
- i, kod istog autora, još jednom, u okviru doslovno istoga stiha, ali čineći dio kraćeg nadgrobnog epigrama (Candidae 3,54 "Ioannis fratris poetae"). Prenosim ovaj epigram in extenso, jer sadrži i nekoliko drugih motiva poznatih iz našeg korpusa:
Quod mea tam celeres secuerunt stamina Parcae
    Atque intercisos praecipuere dies,
Proposita nobis nil est ratione dolendum,
    Principiis partes restituere suas.
Deterior cessit matri pars ossea terrae
    Spiritus auctori redditus estque Deo.51
Pomalo iznenađujuće, samo dvaput zatječemo izraz koji nama zvuči vrlo prozaično, honoratum corpus (nadgrobnica Antuna Albertija Maruliću, st. 4) - pa i tada je kontekst i gramatički i semantički drugačiji.
Aut cocco rapere immodico pictaeque nitore
Vestis honorati praestantes corporis auctu,52
(Michele Marullo, Hymni naturales, Michaelis Tarchaniotae Marulli Constantinopolitani, Hymnus 1: Soli, 170-171)
Texit honoratum tunica Sidonide corpus
    Intempestiuis sollicitata procis.53
(Gerolamo Bologni, Candidae libri tres, 1, 7. "Luxum quo puellae superbiunt detestatur uetustissimae aetatis aureae temporibus commendatis", v. 15-16)
Tako je i s nešto neobičnijim silicis pondus, varijaciji na temu tegit (ossa) lapis iz drugog Paskvalićeva epitafa za Marulića. Ovu perifrazu u korpusu talijanskih latinista nikad ne nalazimo u značenju "nadgrobnog kamena", a njoj slični izrazi potvrđeni su samo dvaput:
Pars colluctantes exercent membra palaestra,
    Pars silicis durae certatim pondera iactant54
(Giorgio Cichino, carmina, 1, 43 "Daphnis aegloga", v. 36-37)
Vidi ego per tacitos saltus et inhospita lustra
Mole sub exaesa silicis, curuoque sub antro
Monticolas habitare uiros et gramine pasci.55
(Battista Mantovano, Mantova, 1447-1516, De calamitatibus temporum, 1,262-264)
Dosad smo promatrali naglašeno leksičke podudarnosti. Kako stoji s motivima? "Tamnu odjeću Muza" nalazimo zajedno s Apolonom koji odbacuje svoj instrument - na jednom su, dakle, mjestu motivi iz nadgrobnica Antuna Albertija i Donata Paskvalića - kod Nalda Naldija, "Eulogium in Cosmum Medicen patrem patriae" elegiae ad Laurentium Medicen, 3,11 (v. 9-12):
Nunc etiam nigra squalescant ueste Camenae
    Et soluant tristes in sua colla comas,
Cum grauiter Phoebus casu concussus acerbo
    Dicatur maesta conticuisse lyra.56
- a sličnu sliku, iako u okružju koje nije ožalošćeno zbog smrti, već zbog izbivanja pjesnika, ima i Girolamo Balbi (Venecija, oko 1450 - Rim, nakon 1530), Carmina, 220: "Magnifico doct. Io. Fuxmanno regio senatori Hieron. Balbus", v. 5-6:
Te cedente Themis iacuit: fuit arida laurus,
    Sordidus in pulla fleuit Apollo toga.57
Paskvalić, međutim, kaže da je Apolon razbio svoju liru, a tako što u bazi Poeti d'Italia čitamo tek kod Martina Filetica (Filettino 1430 - Ferentino 1490), u tužaljci "Threnos panegyricos Martini Philetici in diuam Baptistam Sfortiam inuicti principis Federici Montefeltrii charissimam coniugem" (v. 275-276), gdje je Apolon jedan u dugom nizu ožalošćenih bogova:
Cynthia sydereos lachrimis turbauit ocellos,
    Plectra sonora pius fregit Apollo lyrae.58
Napokon, samo jedna podudarnost "više razine", temeljena na - nazovimo je tako - temi; tema je siromaštvo, i čini osnovu dosjetke u epigramu Donata Paskvalića u čast Benedikta de Mula, kneza i kapetana Splita (pjesma 10 u izdanju u prilogu): pjesnik je siromašan, i zato nudi adresatu jedino što ima, a to su cor seruitiumque. Tema siromaštva komponenta je i jedne pjesme spomenutog Girolama Balbija, epigrama upućenog bogatašima (Carmina, 51):
Ad diuites
Quisquis es, auratos tribuit cui Lydia fontes,
    Cui Tagus Eoas pandit opacus aquas.
Dolia cui ueterem spumant redolentia Bacchum,
    Niliacoque nitet rure benigna Ceres.
Cui Ganimedaeos tribuit sors laeta ministros,
    Et Massilaeum uirga gubernat equum.
Regna Deae metuas dubio pendentis in orbe,
    Cuius agit celerem uentus et unda rotam.
Quique Midam superas opibus Croesumque beatis,
    Pendula sors currum si rotet, Irus eris.59
U bazi Poeti d'Italia ovaj smo epigram pronašli vođeni Paskvalićevim šestim stihom: Nec spumant dulci dolia plena mero (usp. st. 3 kod Balbija); u "Cereri koja sja po selima Nila" naslutit ćemo i Paskvalićeve Libycae messes (mada za njih doslovnijih paralela ima drugdje); ali, razlog zbog kojeg ovaj epigram citiram u cijelosti nalazi se - opet neočekivano - u antitezi posljednjeg distiha, antitezi bogataša Kreza i siromaha Ira. Ovaj metonimijski par - pa i balbijevsku mogućnost prelaza iz jednog u drugo stanje - Marulićevi čitaoci pamte iz jednog "društvenog" teksta, nečujamske poslanice Božićeviću LS 163:
Terrarum nihil orbis habet firmumue ratumue:
    Omnia non stabili fertque refertque rota.
Irus ut in Croesum, sic Croesus transit in Irum,
    De misero locuplex, de locuplete miser.60
- a metonimija je i samom Božićeviću dovoljno mila da je upotrijebi u svome panegiriku u čast kneza Alojzija Capella, "Ad Franciscum Raynerium de laudibus Aloysii Capelli, praetoris Spalatensis dignissimi":
Quisquis adit, reuerenter adit; non opprimit Irum
    Croesus, auaritiae stat procul inde sitis.61
(FBN 46,151-152)

5  Zaključak

Ovo je istraživanje teklo istovremeno u dva smjera.
Najprije, ostaci književne komunikacije Marulićeva splitskog kruga, ma koliko oskudno očuvani i tematski jednolični bili, pokazuju da je ta komunikacija postojala, da je nekolicini ljudi u renesansnom Splitu - usprkos svih briga i nedaća, kako svakodnevnih, tako i onih katastrofičnih - pisanje stihovanih poruka bilo važno i vrijedno truda. Pritom želim naglasiti da sam opsežnu analizu podudarnosti, i formalnih i sadržajnih, poduzeo ne zbog razobličavanja "književnih krađa", zbog donošenja vrijednosnih sudova, zbog otkrivanja "utjecaja". Daleko više od romantičarske opreke originalnost - epigonstvo zanimalo me kako se u Splitu odvija pjesničko dopisivanje, kojim sve sredstvima tekstovi adresata mogu reagirati na tekstove pošiljalaca, kolik je kulturni horizont članova Marulićeve ekipe. Mada sam iznio tek preliminarne podatke, mislim da možemo konstatirati: očuvani dokumenti pokazuju da ne samo Marulić, nego i njegovi splitski kolege vladaju standardnim pjesničkim idiomom obiju obala Jadrana, da se tom općom pjesničkom langue kompetentno koriste za individualne, posebnim potrebama prilagođene paroles, pritom, dakako, u povratnoj sprezi utječući na istu tu langue.
Ujedno, tijekom čitavog istraživanja u pitanje je bila dovođena i sama njegova metoda. Da bismo proučavali tekstove neke skupine, moramo prvo uspostaviti korpus tih tekstova. S jedne smo strane ograničeni dostupnošću - ali, s druge strane, i među dostupnim tekstovima moramo provesti odabir, odlučiti što u naš korpus ulazi, a što ne. Svaki kriterij pritom biva višekratno i nemilosrdno podvrgnut kušnji; korpus trpi jake centrifugalne i centripetalne sile, neprestano se širi i širi (kako uočavamo nove podudarnosti) i suzuje i suzuje (kako istraživanje ide u dubinu). Želimo li korpus usporediti s nečim, odmah se nameće pitanje - s čim? S kojim drugim korpusom? Želimo li uspoređivati dijakronijski ili sinkronijski? S tekstovima istog jezika ili istog prostora? Istih ili drugačijih rodova i vrsta?62 Gdje su granice građe s kojom ćemo uspoređivati, i zašto su baš tamo? Kao što danas raspolažemo korpusima koji omogućuju dojučer tek teoretski zamislive usporedbe, raspolažemo i dojučer tek naslutivim smjerovima uspoređivanja. Na nama je da istražimo kako ti alati mijenjaju same predmete istraživanja - i same istraživače.

Footnotes:

1Marko Marulić, Latinski stihovi. Priredili i preveli Bratislav Lučin i Darko Novaković, Split: Književni krug, 2005.
2Darko Novaković, "S onu stranu Davidijade: Marulićeve kraće latinske pjesme", u Marulić, LS, s. 43-80; citirani zaključci na s. 60.
3Mario-Nepo Kuzmanić, Splitski plemići, prezime i etnos, Split: Književni krug, 1998. Za podatke iz Giustinianova itinerera v. Grga Novak, "Split u Marulićevo doba", Zbornik u proslavu petstogodišnjice rođenja Marka Marulića (1450-1950), Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1950, s. 62-63.
4Mirko Tomasović, Marko Marulić Marul: monografija, Zagreb: Erasmus naklada; Split: Književni krug - Marulianum, 1999, s. 27.
5D. Novaković, n. dj., s. 60.
6Spominjanje sadašnje i buduće slave, kao iznimno formulaičan element, apostrofira i Novaković, ibid.
7Mada Marko Dumanić tvrdi o marljivosti Jerolima Papalića baš suprotno, usp. Testimonia u izdanju pjesama Marulićevih prijatelja u dodatku ovom radu. - Na marljivost Marulić upozorava i Tomu Hrankovića u LS 79,3-6, no tu opomena ima i protutežu: podsjećanje na put a minore ad maius Vergilija i Homera u književnosti (st. 11-14), te ljudi i biljaka u prirodi (st. 15-18).
8Takva sintagma nije zabilježena u antičkoj poeziji. Daljnja provjera u digitalnom korpusu Poeti d'Italia in lingua latina (http://157.138.65.54:8080/poetiditalia/) pokazuje da je fraza o "ovom našem i budućem naraštaju", mada za Marulića formulaična, istovremeno i njegovo originalno poetsko rješenje. Naime, s posteriorque ne nalazimo ni približne paralele, dok su po leget smisleno najbliža tek dva mjesta: Giovanni Boccaccio (1313-1375) egl. 6,132: Posteritas tua facta leget; te populus ingens - Strozzi, Tito Vespasiano (1425-1505) erot. 4,4,22: Seraque posteritas scripta diserta leget.
9Usp. slično podudaranje u pohvalnici Jerolimu Papaliću i nadgrobnici Šimunu Selimbriću: Hieronyme, in teneris sic carmina concinis annis (LS 77, 1) - Occidit in teneris Symon Selymbrius annis (LS 149, 1).
10U oba slučaja prvi se hemistih sastoji od daktila i spondeja.
11U korpusu Marulićevih pjesama "splitskoj ekipi" manje prozirne perifraze susrećemo još u epigramu sviraču Albertiju, LS 82 - gdje je poznavanje odnosa Dijane i (neimenovanog) Apolona ključno za razumijevanje poante - te u epigramu upućenom "najdražem Nikoli" (vjerojatno Petraki, LS 87), gdje se snaga Marulićevih osjećaja prema Nikoli dokazuje i usporedbama s "Pasifajinim zetom", "Iksionovim sinom", a zaštita biva tražena od "božanstva presvete Kire" i "boga koji stanuje na vrletnim vrhovima Nize".
12Elementi klauzule nisu potvrđeni u antičkoj rimskoj poeziji; Poeti d'Italia in lingua latina također nemaju točne paralele: Pontano coniug. 1,8,2 Ipse tuam colui, candide Phoebe, lyram; Šižgorić carm. 3,5,40 Pulsabo nostram saepius ipse lyram. - Gerol. da Este carm. 3,11 Cynthius ipse suas tollat cacumine laudes; Strozzi erot. 2,10,34 Sic radios spargit Cynthius ipse suos; Fonzio Saxett. 4,72 Visitur intonsa Cynthius ipse coma; Sasso epigr. 2,18,8 Et decus et mores Cynthius ipse tuos; Poliziano eleg. 2,30 Moenia quae multum Cynthius ipse colit.
13Juraj Šižgorić Šibenčanin, Elegije i pjesme, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1966, s. 77. U prijevodu Nikole Šopa, n. dj, s. 16: "Razmišljajući o tako umjetničkom skladu riječi [...], o tako zdravim i novim mislima, činilo mi se da se onim drevnim i uzvišenim pjesnicima nije nitko tako približio kao ti. Prednjačiš ne samo pjesnicima našega vremena nego te smatram i veoma sličnim Nazonu, Properciju i Tibulu."
14"Marcus Marulus Thomae Nigro, Scardonensi epi/s/copo, salutem plurimam dicit", u Marulić, Marko, Latinska manja djela I, Split: Književni krug, 1992, s. 21; u prijevodu Branimira Glavičića, n. dj, s. 19: "Sada je, međutim, zahvaljujući Erazmu, sama zgrada svete Crkve, koja je zbog nebrige tih jednostavnih mislilaca bila gotovo gola, ponovo zablistala od drevnih ukrasa te sja oličena bojama krasnorječja. Priliči, dakle, itekako da se radujemo i kličemo što su se stvari, milostivošću Božjom, počele već vraćati u prvotno stanje. Opet će sveta književnost i nauka imati svoje Jeronime i svoje Ambrozije, ako se samo nađe onih koji će se htjeti takmičiti s Erazmom". - Usporedimo li "restitui in integrum" iz ovog citata s onim "tam integras nouasque sententias" iz pisma Šižgoriću, možda ćemo potonje mjesto poželjeti tumačiti i drugačije od Šopa.
15"Marcus Marulus uenerabili pręsbitero Brachiensi Marco Prodich salutem", Colloquia Maruliana IIII, Split: Književni krug, 1995, s. 110-111. - "... vrlo mi je drago bilo čuti da se trudiš svoje nećake odgajati u strahu Božjem i obrazovati ih u lijepoj književnosti. Nema djela dražeg Bogu, a kršćanskoj zajednici korisnijeg. Nastavi, dakle, mili suučeniče, samo hrabro, da se salonitanski rod ne odrodi od vrline predaka. Jer vi potječete iz grada Salone..."
16Ista je neodređenost zapažena i pri proučavanju Marulićeva epistolarnog korpusa; Gorana Stepanić detaljno opisuje različitost kriterija - i motivaciju takve različitosti - između korpusa Marulićevih pisama kako ga vidi ona i kako ga je shvatio Stanislav Marijanović (Stepanić, Gorana, "Retorika Marulićevih epistolarnih tekstova", Colloquia Maruliana XIII, Split: Književni krug - Marulianum, 2004, s. 41-55).
17Marković, Miroslav, "Uvod" u Pesme Franja Božićevića Natalisa. Za štampu priredio Miroslav Marković, Beograd: Naučno delo, 1958, s. 4.
18U ovaj odabir nisu uključeni Božićevićeve pjesme pjesnicima-"trećim osobama" (FBN 13, trogirskom "povratniku Muzama" Ivanu Vitturiju, te FBN 48-49, vatrometna pjesnička prepiska sa Šibenčaninom Grgurom Kabalinom - talijanske adresate da i ne spominjemo). Izostavili smo i uzoran primjer splitskog književnog dopisivanja FBN 53-54 i 56-57 - dvije razmjene pjesničkih poslanica između Božićevića i Marulića - budući da je književnost ondje sekundarna tema. Napokon, ne uvrštavamo ni pjesmu FBN 7 (Hieronymo Martiniaco, qualiter Cupidineis telis mederi possit respondet); ona je, naime, isključivo ljubavna elegija, bez spominjanja pjesništva.
19Moderno izdanje ove pjesme v. uz Jovanović, Neven "Tipografske i tekstološke posebnosti Marulićeva Dijaloga o Herkulu", Colloquia Maruliana XIII, Split: Književni krug - Marulianum, 2004, s. 86.
20Novaković, Darko, "Marulić i Božićević: jesmo li se prerano odrekli važnoga svjedoka?", Colloquia Maruliana VIII, Split: Književni krug, 1999, s. 48-64.
21S. 52 Markovićeva izdanja. - "Jerolimu Martinčiću. Jasno svjetlo domaće mladeži, čestitam ti na plemenitom umijeću. Eto, u moje doba zaživjela je Muza; eto u našemu gradu dvovrhog Parnasa, i Helikona s Pegazovim izvorom. Tko bi se usudio odsad godine ovoga doba zvati izrođenima - naš naraštaj ima veliku diku. Poslao si mi pjesme, toliko sam ih puta ponovo pročitao te mi nitko ne može reći - tako su, naime, mednim ritmovima složene - da ih nisu diktirale aonske sestre svome Febu, a Feb ih odsvirao na liri. Mudrorjeki stihovi neka ti budu utjeha u brizi; red je da se njima uvijek bavi tvoj talent. Do višnjih se stiže stazom marljivosti, umijećem Atene osvaja se nebeski svod."
22Velik dio tih tekstova dosad se nalazio u rukopisima, ili je objavljen davno, u danas teže dostupnim publikacijama; moderno izdanje takvih pjesama čitalac može naći u prilogu ovome radu. Iz izdanja su izostavljeni tekstovi objavljeni kod Markovića (u okviru Božićevićeve zbirke) i kasnije; no, i oni su uključeni u verziju korpusa dostupnu na internetu, http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/ekipa/.
23Kao i u Božićevićevu slučaju, i iz opsežnijeg Lucićeva opusa odabrali smo pjesme upućene članovima kruga.
24Korpus bi trebao uključiti i pjesnička djela Marulićeva prijatelja Tome Nigera, no njegove panegirike u knjizi Divina electio ac tempestiva creatio Serenissimi Principis Veneti Leonardi Lauretani... (1501) nisam uspio nabaviti do roka za predaju ovog rada u tisak; nadam se da će biti naknadno dodani u elektronsku verziju korpusa.
25Upravo Martinčićev slučaj pokazuje koliko ozbiljno istraživanje trpi zbog nedostupnosti tekstova; jedan od malobrojnih Martinčiću posvećenih biografskih priloga javlja tek da je Martinčić "bez sumnje pjevao i latinski" (registrirajući od njegove poezije samo pjesmu Bogorodičinoj slici iz Vartla), kao godinu Martinčićeve smrti pretpostavlja 1532/33, te napokon ocjenjuje da se pjesnikov opus "nezapisan [...] izgubio u tami prošlih stoljeća" (Vončina, Josip, "Dva portreta iz renesansnoga splitskog humanističkog kruga", Mogućnosti, sv. 23, br. 9 (1976), 974-990; za revidiranu biografsku skicu usp. natuknicu Bratislava Lučina "Martinčić, Jerolim", Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb: Školska knjiga, 2000).
26Za prijevode epigrama Marulićevih prijatelja v. izdanje "Carmina Latina amicorum Maruli" u dodatku ovog rada.
27Pogled izvan korpusa koji smo oblikovali otkrit će nam da Marulića kao exemplar dvaput apostrofira Božićević - u poslanici u Nečujam (pjesma 53 Markovićeva izdanja, st. 33-34: Nam modo qui fueras Spalatensi solus in urbe / Omnibus exemplar consiliumque decus) i u poslanici povodom smrti Marulićeva brata Valerija (pj. 56, st. 3-4: Exemplar uirtutis, honos, lux, Marule, nostri / Temporis, o patriae uita salusque tuae!).
28"Ime do istočnih i zapadnih strana"
29"Što su vladarima dale lovorike, bogatima palače, / rodoslovlja plemićima, to pjesme Luciću daju."
30"Idi, tužna moja, u crnoj odjeći, pjesmo... "
31Pjesma 16 Carmina Latina amicorum Maruli u dodatku ovog rada.
32"Jeronim ovdje leži, bogat po sretnom prezimenu" - ovo je, dakako, hrvatsko-latinska igra riječi, kao što je već upozorio D. Novaković, n. dj.
33"Naslov sreće preblažene / urezan na dični sarkofag / čitaj i uzdiši, plemeniti putniče: / Jerolim, stup roda Srića... " - i ovaj se početak temelji na istoj hrvatsko-latinskoj igri riječi; no, uočimo i sintaktičko-zvučnu sličnost prvog stiha s početkom epitafa Maruliću Frane Martinčića: Exemplar nitidum beatioris...
34Za razliku od Božićevićevih, Marulićev epigram koristi zvučnu, a ne semantičku podudarnost. Napominjem da epigram ima samo jedan elegijski distih - i time sliči Martinčićevoj kratkoj nadgrobnici za Jerolima Lucića.
35Ovaj je epigram tek na rubu igre riječi, budući da, osim na značenje grčke složenice, aludira i na svetačku legendu.
36"Rizničar Barbaro, koji zaslužuje drukčije ime" (prijevod D. Novakovića).
37Ovdje i nadalje tekst prema izdanju: Hanibal Lucić, Skladanja izvarsnih pisan razlicih, Petar Hektorović: Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine, prir.  M. Franičević, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 7, Zagreb: Zora - Matica hrvatska, 1968.
38Upozoravamo usput na eksplicitan, također neprepoznat, citat par stihova kasnije u istoj Lucićevoj pjesmi: "A ti znaš (u knjige štio si) tko će pet, / Tribuje da brige nisu mu na pamet." (st. 37-38) referira na Ovidijev stih iz Tristia 1,1,38: Carmina proueniunt animo deducta sereno.
39"Kako se brzo iz cijeloga svijeta vratio moj Sabin, i donio sa sobom djela s raznih strana! / Časna je Penelopa prepoznala Odisejev znak, / maćeha je pročitala pismo svoga Hipolita; / pobožni Eneja već je otpisao jadnoj Didoni, / i Filida bi imala što čitati, samo da je živa; / Tužan list stigao je Hipsipili od Jasona; / ljubljena Sapfa može prinijeti Apolonu zavjetovanu liru."
40Projekt djeluje od 1999., njegovi su voditelji Manlio Pastore Stocchi, Roberta Cervani, Paolo Mastandrea i Alberto Cavarzere; adresa je: http://157.138.65.54:8080/poetiditalia/. Usput, korisnici iz Hrvatske mogli bi ovom vrijednom projektu zamjeriti način na koji su predstavljeni hrvatski latinisti uključeni u bazu. Naime, kako Poeti d'Italia in lingua Latina žele obuhvatiti "i componimenti latini in versi, prodotti nell'area geografica o in ambienti culturali italiani", baza sadrži latinske stihove Mateja Andreisa, Frane Božićevića Natalisa, Jakova Bunića, Jurja Šižgorića). Ne samo da hrvatsko, ili barem dalmatinsko porijeklo ovih autora može naslutiti samo onaj tko zna gdje su Spalato, Traù, Sebenico i Ragusa - imena su donesena isključivo u talijanskom i latinskom obliku, pa autore nalazimo, s vrlo malo povijesne opravdanosti, zavedene pod: Giacomo Bon, Giorgio Sisgoreo, Francesco Di Natale. Donijeti i hrvatsku inačicu imena zaista ne bi tražilo prevelik napor.
41Dandolo, kao provveditore Splita od 22. ožujka 1502. do 24. lipnja 1503, glavni je lik dvaju Božićevićevih panegirika, dužega FBN 31 i ovoga gore spomenutoga; istovremeno, upravo tom je Dandolu bio posvećen i izgubljeni Marulićev Panegyris ad Iohannem Antonium Dandulum; usp. Francisco Javier Juez y Gálvez, "Maruliana en la biblioteca Colombina de Sevilla", Colloquia Maruliana XIIII, Split: Književni krug, Marulianum, 2005, s. 199-237, osobito 215-224.
42"Taj Dandolo, tko je? Iznimno živa vrlina... "
43"Tesarskim umijećem zaustavit se / ne može živa vrlina; zalud ti trud!"
44Tako je i s heksametarskom klauzulom pietate fideque, potvrđenom sedam puta u Marulićevoj poeziji, a samo dvaput u rimskom pjesništvu (usp. Bratislav Lučin, "O ovom izdanju i o jeziku Marulićevih latinskih stihova", LS, s. 42): u korpusu pjesama njegovih splitskih prijatelja klauzulu koristi Selimbrić (st. 17), a u bazi Poeti d'Italia in lingua latina nalazimo čak 16 potvrda - klauzulu koriste Marcantonio Aldegati (XV. st), Cristoforo Landino (Firenca, 1424-1498), Tito Vespasiano Strozzi, Galeotto Marzio (Narni 1427/28 - Montagnana? 1494/97), Giovanni Gioviano Pontano (Cerreto di Spoleto 1429 - Napoli 1503), Martino Filetico (Filettino 1430 - Ferentino 1490), Naldo Naldi, Antonio Geraldini (Amelia oko 1449 - Marchena [Andalusia] 1489), Iacopo Sannazaro (Napulj 1457-1530), Alessandro Paolini (Tricesimo, XVI. st), Rocco Boni (u. 1574).
45"Ti koji želiš vječno nebesko višnje kraljevstvo"
46"Popet se do sjajnog višnjeg kraljevstva nebesa"
47"Jer mi smo na zemlji, a ti u višnjemu kraljevstvu"
48"Jer učitelje čeka kraljevstvo višnje"
49"Kršćani; njih, naime, čeka kraljevstvo višnje"
50"Lošiji dio pripade majci, koštani dio - zemlji / duh je predan tvorcu, Bogu."
51"To što su tako brzo Parke presjekle moje predivo / i skratila moje dane, prekinuvši ih, / ne treba žaliti, iz navedenog razloga: / počelima su vratile njihove dijelove. / Lošiji je pripao majci, koštani dio - zemlji / Duh je predan tvorcu, Bogu."
52"Ili otimati prekomjernim grimizom i sjajem šarene / odjeće, ističući se ukrasom časnoga tijela".
53"Časno je tijelo pokrila sidonskom tunikom, / saletjeli su je prosci u nevrijeme."
54"Dio ih udove vježba rvući se u palestri, / Dio ih u nadmetanju baca gromade tvrdoga kremena."
55"Vidio sam kako po tihim livadama i negostoljubivim pustopoljinama / pod izjedenom gromadom kremena i pod svodom pećine / žive gorštaci i hrane se travom."
56"I sad neka u crnoj haljini žale Kamene, / i neka raspuste tužne kose na vratove svoje, / kada je Apolon, teško potresen tragičnim slučajem / ušutkao, priča se, svoju žalosnu liru."
57"Kada si otišao, propade Temida; osuši se lovor, / ojađen Apolon zaplaka u tamnom odijelu."
58"Cintija zvjezdane oči suzama je zamutila, / raspjevanu trzalicu lire slomio u sućuti Apolon."
59"Ma tko bio, ti kom je Lidija dala izvore zlata, / kome mutni Tago otvara vode istoka, / kome se pjene bačve mirišući starim Bakhom, / a po selima Nila sja blagotvorna Cerera; / ti, kome sretna je sudbina dala vinotoče Ganimede, / čiji bič vodi masilskog konja - / boj se vladavine božice nestalne u promjenjivom svijetu, / čiji hitar kotač tjeraju vjetar i val; / ti, što Midu i Kreza nadvisuješ silnim bogatstvom, / obrne li nepostojana sudbina smjer, bit ćeš Ir."
60"Ništa na kugli zemaljskoj ni trajno nije ni čvrsto, / Hitrog kotača krug nosi i odnosi sve. / Prosjak je začas bogataš, bogataš začas je prosjak: / Krezom će postati Ir, Irom će postati Krez." (prijevod Darka Novakovića)
61"Tko god prilazi, prilazi s poštovanjem; ne tlači Ira / Krez, daleko odavde ostaje pohlepe žeđ."
62Jedna je moguća similitudo korpus rimske poezije; druga je, odnedavno dostupna, korpus latinističke poezije otprilike suvremene pjesnicima Marulićeva kruga; daljnja usporedba koju jedva da smo naznačili jest i ona s prozom bilo koje vrste.

File translated from TEX by TTH, version 3.72.
On 17 Feb 2006, 22:19.