Gian Biagio Conte, Latin Literature. A History, The Johns Hopkins University Press: Baltimore and London, 1994.
Rijec auctoritas pripada najstarijem pravnom i vjerskom vokabularu u latinskom rjecniku; usp. augere, auctor, augur, augustus. Pojam oznacava sposobnost za vodece uloge u politickom zivotu; tu sposobnost donose osobni utjecaj ili ugled predaka. Auctoritas je, dakle, viseslojna; proizlazi iz obiteljskih tradicija, osobnih kvaliteta, iskustva stecenog s godinama, iz materijalne moci, iz opsega i snazi veza (amicitia i clientela), itd. Auctoritas se povecava vojnim uspjesima, ali ponajvise napredovanjem po cursus honorum. Za onoga tko auctoritas priznaje i pokorava joj se, ova se moc temelji na uvjerenju da nosilac auctoritas posjeduje kvalitete koje ga cine dostojnim da predvodi drustvo i drzavu; iz ovoga proizlazi da auctoritas pretpostavlja dragovoljnu lojalnost i pokornost, utemeljenu na odnosu fides. Zato auctoritas obicno ne biva izrazena putem zapovijedi, vec kroz savjete i misljenja (sententia je tehnicki izraz za savjet iznesen u Senatu; consilium je opci termin), ili cak putem primjernog ponasanja. Moralna je obaveza ostalih da takvo ponasanje imitiraju.
Koncept dignitas, blisko povezan s auctoritas, oznacava necije pravo na prestiz, ali i skup obaveza koji iz tog prava proizlazi; medju obavezama osobito se istice fides. Za rimskog aristokrata duznost je i pitanje casti odrzavati i povecavati osobnu dignitas, koju treba braniti od osporavatelja. Cezar je tvrdio da je gradjanski rat zapoceo prvenstveno kako bi zastitio vlastitu dignitas; njegov je slucaj pokazao kako ideal borbe za dignitas moze dovesti do toga da se pojedinac uzdigne iznad drzave. Ljudi poput Cicerona pokusat ce ovako nesto onemoguciti, upozoravajuci da se dignitas clanova aristokratskog staleza ne smije stavljati ispred dignitas koju imaju Senat i res publica.
Comitas oznacava stav dobrocudne i nasmijane ljubaznosti, potpune prihvatljivosti u odnosima s drugima. Ona je cesto usmjerena na zadobivanje naklonosti. Podjednako je cesto ona ponasanje koje se ne prakticira na ravnoj nozi s recipijentom; umjesto toga, comitas se "spusta" od covjeka na visem drustvenom statusu ka covjeku nizeg drustvenog statusa; to je npr. ponasanje kojim se odlikuju pojedini vojni vodje u odnosima sa svojim vojnicima. Comitas pripada grupi "modernih" vrijednosti koje se pojavljuju uz kulturu humanitas i urbanitas. Arhaizirajuca tradicija mos maiorum ocito vise cijeni stav severitas u odnosu s podredjenim osobama ili drustvenim grupama: odlucna strogost koja ne priznaje prigovore i neumoljivost, prema sebi kao i prema drugima. Tradicionalisti, ne bez razloga, vide kako se unutar comitas kriju opasnosti demagogije i podrivanja; povladjivanje zeljama naroda i vojnika moze stvoriti osobnu moc temeljenu na masovnoj podrsci, a to moze ugroziti drustvene institucije. Pa ipak, barem od posljednjih dekada res publica, put severitas pokazao se tesko primjenjivim, buduci da se temelji na posve represivnoj ideji dominacije; time prijeti unistenjem hegemonije vladajuce klase, jer ta hegemonija pociva na suglasnosti nizih klasa. Potreba da se ublaze suprotstavljeni zahtjevi istaknuta je u nekoliko etickih formulacija koje su osobito drage bile Ciceronu i drugim autorima toga doba, npr. comitas non sine severitate ili comitate condita gravitas.
Vjerojatno je izvorna ideja fides potekla iz prava ("garancija"), a ne iz morala; no, iako ce koncept uvijek imati veliku vaznost na polju zakona, moralna ce ideja postati dominantna u sustavu rimskih vrijednosti, u kojem ce fides igrati sredisnju ulogu. U vrlo opcenitom smislu fides se moze definirati kao vrijednost koja uspostavlja i osigurava odnos izmedju dvije strane, kao "povjerenje" jedne strane prema drugoj. Iako se uvijek temelji na reciprocitetu lojalnosti, fides ima razlicite karakteristike i sadrzaje ovisno o statusu dvije strane. Tako ona omogucava odnose medju ravnopravnima (kao u braku, u amicitia, u medjunarodnim savezima i ugovorima, te u svim pravnim odnosima opcenito); no, odnos moze biti i asimetrican, kao u patronatu (patronus ne smije iznevjeriti svoju obavezu da stiti klijenta, a cliens mora pruzati svoje usluge i pokazivati odanost duznu patronu), izmedju pobjednika i pobijedjenog (pobjednik koji prihvaca predaju obavezuje se na umjerenost i milosrdnost), izmedju hegemonske drzave i drzave klijenta, i tako dalje.
Zbog uloge u rimskom sustavu ideja, koncept je imao i religijsku potvrdu. Tradicija pripisuje Numi Pompiliju uvodjenje kulta Fides kao bozice; hram joj je podignut u trecem stoljecu pne na Kapitolu pored Jupiterova hrama.
Termin, izveden od frux, zapravo oznacava nacin zivota marljivog farmera koji zivi od plodova vlastite zetve. Kako su se rane ruralne tradicije udaljavale od Rima, kako se drustvo preobrazavalo zbog pritjecanja bogatstva i luksuznih dobara, koncept frugalitas postao je dio mos maiorum. Narod je u njoj poceo gledati model koji treba obnoviti da bi se nasao izlaz iz krize res publica; slavili su primjere zapovjednika poput Cincinata, koji je od oranja presao na ratovanje i vratio se plugu. Dok je homo frugi ac diligens stekao u pravnoj knjizevnosti normativni karakter, kao kriterij po kojem se procjenjuje necija sposobnost da upravlja imanjem, Cicero je u svom filozofskom opusu pokusavao modernizirati koncept frugalitas izjednacavajuci ga s grckim etickim konceptima. Frugalitas je polako postala prvenstveno unutarnji stav, i sacuvala je tek nejasan spomen na svoje ruralno porijeklo; vise nije oznacavala konkretan nacin zivota. Ovaj je proces dovrsen u nekim odjeljcima Senekinih Pisama.
Prema principima mos maiorum, politicka ili vojnicka virtus rimskog aristokrata zahtijevala je priznavanje od strane sugradjana, a to je priznavanje bilo, tako reci, nagrada za nju; ovo je tradicionalni koncept gloria. Ona je bila gotovo nasljedna imovina velikih obitelji, prenosena s koljena na koljeno, rasla je ili padala ovisno je li se pojedinac pokazao ravan precima ili ne. Koncept gloria dozivio je tesku krizu u neredima posljednjeg stoljeca res publica, kad se pokazalo da je priznanje zajednice ---ono cini sadrzaj gloria --- precesto postignuto demagoskim vjestinama onih koji su se ulagivali narodu kako bi stvorili masovnu bazu za osobnu moc s mogucnoscu njezine zloupotrebe. Prvenstveno Ciceronu dugujemo razliku izmedju vera i falsa (ili popularis) gloria; vera gloria jest nasljedstvo nekolicine koji su u svojim politickim cinima ostali vjerni idealima koji su u proslosti stvorili velicinu Rima; takve su osobe bile neosjetljive na misljenje mnostva i sklone suociti se s nepopularnoscu kod iskvarenog puka. Tradicionalni koncept gloria konacno se ispraznio u Somnium Scipionis na kraju De Republica, gdje prolazna zemaljska slava biva ismijana kao cilj sitnih dusa; umjesto toga se politicarima koji su u zivotu tezili uciniti svoju zemlju velikom nudi metaforicna nagrada nebeskog sjaja.
Gloria, osobito povezana s politickim i vojnim dostignucima, ostaje prerogativa vladajuce aristokracije. Termin existimatio koristi se za izrazavanje opcenitog pojma "dobrog glasa," koji se moze primijeniti na razlicitim podrucjima, a nastaje posebno iz usrdnosti pokazane u ispunjavanju zahtjevne obaveze, na primjer u aktivnosti odvjetnika, ili cak u mnogim ekonomskim ili poluekonomskim djelatnostima, kao sto je briga za privatne poslove, u cemu se isticao Ciceronov prijatelj Atik.
Pojam gravitas ("tezina") objedinjava niz znacenja. Izvana se ocituje u dostojanstvenom drzanju, spoju ozbiljnosti, rezerviranosti i samokontrole u nepredvidjenim okolnostima. Sto se intelekta tice, gravitas oznacava poznavanje zivota i ljudskih odnosa, poznavanje koje proizlazi iz godina iskustva. U pogledu etike, gravitas opisuje nacin zivota obiljezen dostojanstvom, skromnoscu i moralnom cvrstinom. U posljednjem je smislu pojam blizak severitas; potonja specificnije opisuje vanjstinu stroge i nepokolebljive osobe, one slobodne od bilo kakve sklonosti uzitku ili sreci. Gravitas pretpostavlja sklad izmedju djela i najosobnijih osjecaja, odnosno ustrajno postupanje po savjesti i neupitnu lojalnost osobnim nacelima; sve je ovo izrazeno u konceptu constantia.
Koncept humanitas mozda donekle korijene vuce iz atenske kulture, no u najvecem je dijelu rimski produkt. Cak i prije nego sto je skovan pojam humanitas, neke od njegovih temeljnih ideja nasle su obilan odaziv u doba Scipiona, osobito u Terencijevim komadima i u Lucilijevim knjizevnim djelima. No ideju humanitas razvila je prvenstveno kultura posljednjih desetljeca republike; glavnu je ulogu pritom imao Ciceron. U njegovim je spisima humanitas stil kojim se odlikuju otvoreniji clanovi aristokracije, a ocituje se kao skup profinjenih manira, kao takt, senzibilnost i knjizevni ukus. Ovi aristokrati humanitas pokazuju narocito u privatnom zivotu, kad su slobodni od duznosti prema drzavi; no ona takodjer vaznu ulogu igra u ponasanju onih (npr. Atik, kako ga slika Kornelije Nepot) koji su se odlucili kloniti javnog zivota kkao bi se posvetili iskljucivo vlastitim privatnim interesima. Humanitas daje eleganciju i lakocu u ophodjenju s drugima; time ona olaksava svaku vrstu osobnih odnosa.
U doba carstva koncept humanitas dobiva nov sadrzaj, koji je na kraju radikalno promijenio njegovo znacenje. Tada je humanitas odgovarala grckoj philanthropia ("ljubav prema covjecanstvu"), vrlini koja obiljezava milosrdan, paternalisticki odnos koji princeps ili njegovi duznosnici imaju prema gradjanima i narodima podloznim carskoj upravi.
Pojam je izvorno oznacavao nacin zivota prikladan za slobodnog covjeka, suprotstavljenog robu. No uskoro se ovom opcenitom znacenju dodaje ono posebnije, "darezljivost" ili "sirokogrudnost." Liberalitas cesto pretpostavlja superioran polozaj u odnosu na primaoca milosti; liberalitas je izrazena npr. u preuzimanju odgovornosti za dugove rodjaka, prijatelja, ili cak i klijenata, te u angaziranju vlastitog kredita i prestiza kako bi se pomoglo osobama vlastitog kruga. No pojam moze oznacavati i tipicno politicku i svrhovitu sirokogrudnost, kojom se zadobivaju primaoceva naklonost i podrska. Tada je liberalitas postala gotovo sinonim largitio, koja se koristila cesce za prokazivanje korumpirajuce, demagoske sirokogrudnosti, kao kod kandidata za drzavne duznosti u odnosu prema potencijalnim glasacima (organizacija festivala, igara i spektakla; podjela novca i osnovnih potrepstina).
Rimska kultura, uz malobrojne iznimke, pokazuje trajno postivanje "obicaja predaka." Moralne i intelektualne tradicije smatraju se temeljem na kojemu pociva osnovna moc Rima kao carstva. Sto se sadrzaja tice, mos maiorum je zbrka koncepata, vrijednosti i tradicionalnih uzanci; sve je to ponekad neskladno, cak i proturjecno po svom porijeklu i znacenju, no sve se podudara u temeljnoj svrsi: treba zaustaviti svaku inovaciju (koju tradicionalisticka misao smatra posljedicom lakoumnosti i potencijalnom prijetnjom za solidarnost postojeceg poretka). Odatle u rimskom eticko-politickom rjecniku prevladavaju negativne konotacije rijeci kao sto su novus, novitas itd; izraz novis rebus studens, primjera radi, oznacava djelatnost onih koji zele srusiti drzavu.
Tradicionalizam izrazen u mos maiorum jest u biti znak arhaicnog poljoprivrednickog drustva; u tome se temelje eticki koncepti kao sto su industria, labor, pudor, pietas, frugalitas i tako dalje. Zbog revolucije u obicajima, izazvane sirenjem carstva i priljevom bogatstva, ovi su se koncepti ubrzo nasli u sukobu s novijim, modernijim vrijednostima, povezanim s potrebama drustva obilja; te su nove vrijednosti trazile svoju potvrdu i prihvacanje. Istini za volju, do izravnog sudara s mos maiorum nikad nije doslo. Moderna moralnost nije nastupila kao radikalna alternativa staroj; umjesto toga, pokusala je modernizirati staru zadrzavajuci ujedno neke njezine temeljne aspekte. Ovo vrijedi cak i za podrucje rimske kulturne produkcije --- za neotericko i elegijsko pjesnistvo --- u kojem se poceci nestrpljivosti i izazivanja mos maiorum najzivlje osjecaju. Ciceron je pokusao drugaciju vrstu kompromisa; on je odabrao i pazljivo filtrirao elemente grcke filozofije, cisteci ih od najopasnijih prosvjetiteljskih aspekata, i pokusao te elemente ukljuciti u kulturni kompleks mos maiorum; njegov je cilj bila modernizacija bez podrivanja temelja mos maiorum kao garancije drustvene stabilnosti.
Pridjev pius, vjerojatno povezan s piare ("procistiti"), imao je, cini se, izvorno znacenje "cista srca." Prema tome, pietas oznacava moralnu cistocu zadobivenu ispunjavanjem duznosti prema bogovima i ljudima, ponajprije prema vlastitim krvnim srodnicima. U ovom bi smislu koncept pietas zadrzao jake religiozne konotacije, sto svjedoci o njegovom arhaicnom karakteru. Koncept je ovezan s oblicima zivota karakteristicnima za pred-drzavnu zajednicu, kojom je upravljala plemenska organizacija. Religiozne konotacije sluze i za razlikovanje pietas od duznosti (officium) koja proistjece iskljucivo iz drustvenih odnosa. Uloga obiteljskih odnosa u politickom i drustvenom zivotu Rima, zajedno s potrebom za vjerskom potvrdom imperijalisticke vladavine rimske drzave, objasnjavaju kako se pietas tijekom nekoliko stoljeca odrzala kao sredisnji koncept u sustavu rimskih etickih vrijednosti. Dakako, Vergilije je lik pius Aeneas ucinio sredistem svog imperijalistickog epa.
Glavne virtutes koje tvore sustav vrijednosti mos maiorum obradjene su pojedinacno u ovom rjecniku. Vrijedi spomenuti jos nekoliko vrlina koje su takodjer sudjelovale u oblikovanju etickog modela u kome se prepoznavala rimska vladajuca klasa. Abstinentia je sposobnost, nuzna za snagu karaktera, da se odupremo zovu uzitka bilo koje vrste; pojam se posebno odnosi na "ciste ruke" pri radnjama s drzavnim novcem. Constantia oznacava snagu karaktera, konzistentnost u svakoj situaciji, bez popustanja zanosu ili ocajanju; radilo se, ocito, o kvaliteti potrebnoj posebno osobi koja mora zapovijedati drugima. Decorum upucuje na ponasanje koje je prikladno i dolicno razlicitim prilikama; ovu je vrlinu populariziralo osobito Ciceronovo djelo De officiis. Industria je neumorna djelatnost koju je clan rimske aristokracije razvijao na razlicitim podrucjima, kao odvjetnik, politicar i vojni zapovjednik. Probitas je oznacavala ponasanje ugledne osobe, cista i transparentna karaktera. Magnitudo animi, napokon, bila je sposobnost misljenja i djelovanja u velikim razmjerima; vrlina rimskog naroda kao osvajaca, a osobito jedna od posebnih vrlina njegove vladajuce klase; analizira je Ciceronov De officiis.
Urbanitas nije jako udaljena od humanitas; oznacava eleganciju u gestama i odijevanju, pristojno i ljubazno ponasanje, istancanost i duhovitost, te, nimalo nevazno, ispravan nacin govora, bez provincijalnih akcenata ili oblika. Sve su to karakteristike onih koji su zivjeli, i po mogucnosti se rodili, u Gradu par excellence, u Rimu.
Suprotnost urbanitas jest rusticitas (atenska je kultura suprotstavljala asteiotes "gradskost" agroikia "seljackosti"), "grubost seljaka," izrazena u surovosti, grubim manirama, neurednoj odjeci i skrtosti. Urbanitas biva suprotstavljena rusticitas zahvaljujuci novom stilu gradskog zivota nakon priljeva velikih bogatstava s osvojenih teritorija. Ipak, ideologija urbanitas izbjegavala je, izuzmemo li pojedinacne ispade nonkonformizma, ozbiljan sukob s arhaicnim vrijednostima; ove su, kako znamo, temeljene na tradicionalnom moralu poljoprivrednog drustva i izrazene u mos maiorum. Ideal je bilo dostizanje kompromisa izmedju jednog i drugog pla. Rusticitas treba, stoga, uklanjati s velikim oprezom; vladajuca se klasa bojala da bezuvjetno prihvacanje modernog nacina zivota i novih s njim povezanih vrijednosti moze dovesti do neogranicenog sirenja potrosnje ("luksuz") i ugroziti temelje na kojima je pocivao tradicionalni drustveni poredak --- temelje kako eticke, tako i ekonomske.
Neven Jovanovic, Knjizevni seminar 2001/02
Natrag na stranicu Odsjeka za klasicnu filologiju.
Natrag na stranicu Filozofskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu.
Obnovljeno 24. studenog 2003.