Fons: http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi1017.phi015.perseus-lat1:10
Seneca Lucilio suo salutem
Sic est, non muto sententiam: fuge multitudinem, fuge paucitatem, fuge etiam unum. Non habeo, cum quo te communicatum velim. Et vide, quod iudicium meum habeas: audeo te tibi credere. Crates, ut aiunt, huius ipsius Stilbonis auditor, cuius mentionem priore epistula feci, cum vidisset adulescentulum secreto ambulantem, interrogavit, quid illic solus faceret ? ” Mecum,” inquit, ” loquor.” Cui Crates ” Cave,” inquit, ” rogo, et diligenter adtende; cum homine malo loqueris.”
[2] Lugentem timentemque custodire solemus, ne solitudine male utatur. Nemo est ex inprudentibus, qui relinqui sibi debeat; tunc mala consilia agitant, tunc aut aliis aut ipsis futura pericula struunt; tunc cupiditates improbas ordinant; tunc quicquid aut metu aut pudore celabat, animus exponit, tunc audaciam acuit, libidinem inritat, iracundiam instigat. Denique quod unum solitudo habet commodum, nihil ulli committere, non timere indicem, perit stulto; ipse se prodit.
Vide itaque, quid de te sperem, immo quid [p. 58] spondeam mihi, spes enim incerti boni nomen est: non invenio, cum quo te malim esse quam tecum. [3] Repeto memoria, quam magno animo quaedam verba proieceris, quanti roboris plena. Gratulatus sum protinus mihi et dixi: ” Non a summis labris ista venerunt, habent hae voces fundamentum. Iste homo non est unus e populo, ad salutem spectat.” [4] Sic loquere, sic vive; vide ne te ulla res deprimat. Votorum tuorum veterum licet dis gratiam facias, alia de integro suscipe; roga bonam mentem, bonam valitudinem animi, deinde tunc corporis. Quidni tu ista vota saepe facias ? Audacter deum roga; nihil illum de alieno rogaturus es.
[5] Sed ut more meo cum aliquo munusculo epistulam mittam, verum est, quod apud Athenodorum inveni: ” Tunc scito esse te omnibus cupiditatibus solutum, cum eo perveneris, ut nihil deum roges, nisi quod rogare possis palam.” Nunc enim quanta dementia est hominum ! Turpissima vota dis insusurrant; si quis admoverit aurem, conticescent. Et quod scire hominem nolunt, deo narrant. Vide ergo, ne hoc praecipi salubriter possit: sic vive cum hominibus, tamquam deus videat; sic loquere cum deo, tamquam homines audiant. VALE.
Tako je. Ja svojeg uvjerenja ne mijenjam: kloni se mnoštva, kloni se maline, kloni se ća jednoga! Ja ne znam nikoga, s kim bih te želio vidjeti u društvu. Pazi, kud ja mislim: ja se usuđujem, da tebe tebi povjerim. Krates — tako pričaju — učenik onoga istog Stilpona, kojega sam u posljednjem pismu pomenuo, opazi mladića, gdje šeće u samoći, pa ga zapita, što tu radi sam. A on odgovori: “Govorim sam sa sobom!” Nato će Krates: “Molim te, čuvaj se i dobro pazi, da ne govoriš sa zlim čovjekom!” Žalosna i strašljiva čovjeka običajemo čuvati, da ne bi samoću na zlo upotrijebio. Nema čovjeka bezumna, koji bi se smio sam sebi ostaviti; onda ljudi snuju zle nakane, onda drugima ili sebi samima unapredak spremaju pogibli. Onda ređaju svoje zlotvorske želje; onda duša sebi iskiti ono, što je od straha i stida tajila; onda ona smjelost zaoštrava, požudu draži, ljutinu podbada. Najposlije jedina korist, koju samoća daje, da nikome ništa ne povjerava, nikakoga se svjedoka ne boji, za luđaka je izgubljena: on se sam odaje. pazi dakle, čemu se od tebe nadam, pače za što sam sebi jamčim, — jer nada je ime neizvjesnu dobru; ja ne nalazim nikoga, s kim bih te volio vidjeti u društvu nego s tobom. Sjećam se, kad si ti nekoliko riječi, punih velikodušnosti, punih jezgre izbacio. ja sam odmah sebi čestitao i rekao: “To nije došlo tek onako s usana, take izjave imaju razlog. Taj čovjek nije nikao iz prostoga naroda, taj gleda na pravu dobrotu!” Tako govori, tako živi: pazi, da te ništa ne pritisne! Stare svoje želje ostavi bogovima, drugih se novih prihvati: moli za dobru pamet, za dobro zdravlje duševno pak onda tjelesno! Zašto ti to ne bi često želio? Slobodno moli boga: nije strašno, za što ćeš ga moliti.
Nego da po svojem običaju pismo otpravim s kakim malim darom, istina je, što sam u Atenodora našao: “Znaj, da si se onda svih strasti riješio, kad dotle dotjeraš, da od boga ništa ne moliš, osim za što pred svakim možeš moliti!” Ali ovako, kolika je ludost ljudska! Najgadnije želje šapću ljudi bogovima; kad bi ih tko slušao, oni bi umuknuli i što nijesu radi, da itko na svijetu zna, to pričaju bogu! Možda bi dakle ovo bio spasonosan nauk: živi s ljudima tako, kao da te bog gleda; tako govori s bogom, kao da te ljudi slušaju! Zbogom!
Seneka pozdravlja dragoga Lucilija
Ovako ću ti reći i ne kanim od toga odstupiti: bježi od mase, bježi od nekolicine, bježi čak i od pojedinca. Nema toga s kim bih te htio dijeliti. Ali pazi kakvu si ocjenu dobio: usuđujem se prepustiti tebe tebi. Kažu da je Kratet, slušač istoga onog Stilbona koga sam spomenuo u prethodnom pismu, vidjevši nekog dečka kako šeće postrani od sviju, pitao što to radi tamo sam. “Pričam sa sobom”, odgovorio je ovaj. “Pazi onda”, reče mu Kratet, “molim te lijepo, i otvori četvore oči; pričaš s lošim čovjekom.”
Onoga tko tuguje ili je prestrašen čuvamo da si ne bi u samoći naškodio. I među nerazboritima nema nijednoga koga bismo smjeli prepustiti samome sebi; tada počnu kovati zle planove, tada im na um padaju ideje opasne za druge ili za njih same; tada razmještaju svoje nevaljale žudnje; tada duh na vidjelo izvlači sve što je iz straha ili iz srama skrivao, tada hrani hazarderstvo, podjaruje požudu, podstrekuje srdžbu. Na kraju tako gubi jedinu korist od samoće - ništa nikome ne otkrivati, ne bojati se svjedoka - luda jedna, samog sebe izdaje.
Pazi, onda, čemu se od tebe nadam - dapače, za što jamčim (nada je naziv za dobro u koje nismo sigurni): nikoga nema s kim bi mi bilo draže da se družiš nego sa sobom samim. Dobro se sjećam kako si hrabro dao neke izjave, kako odlučno. Odmah sam samom sebi čestitao i rekao: “Nije to samo na jeziku, te riječi imaju čvrstoga temelja. Taj momak nije bezveznjak, on je na putu spasenja.” Tako govori, tako živi; pazi da te ništa ne obori. Svoje stare želje ostavi bogovima, posveti se nečemu sasvim drugom; moli za valjanu pamet, valjano duševno zdravlje, a tek tada za tjelesno. Pa što se ne bi tako zavjetovao, i to često? Samo hrabro, pitaj boga; ne tražiš ništa tuđe.
Nego, da po običaju uz pismo pošaljem i sitan poklon, evo istine koju sam našao kod Atenodora: “Onda si, znaj, oslobođen sviju žudnji kad stigneš dotle da od boga ne moliš ništa do ono što možeš moliti pred svima.” A koliko su sada ljudi ludi! Šaptom upućuju bogovima najgadnije molbe; naćuli li netko u blizini uho, odmah će zašutjeti. Ono što ne žele da živ čovjek zna, to govore bogu! Pazi, zato, da se ne nađe povoda za sljedeći dobar savjet: “Živi s ljudima kao da bog gleda, a govori s bogom kao da ljudi slušaju!”
Ostaj zdravo!